Broj: Kž 457/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Miroslava Šovanja, dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženog M. Č. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. svibnja 2018. godine broj K-1/18, u sjednici održanoj 4. prosinca 2018. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. Č. i njegove braniteljice, odvjetnice S. V.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog M. Č., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 4. KZ/11., opisano u točki 2. izreke te presude te se predmet u tom dijelu vraća nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog M. Č., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 4. KZ/11., opisano u točki 1. izreke prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, a za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11., opisano u točki 1. izreke prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nakon čega se optuženik, uz primjenu članka 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina i 3 (tri) mjeseca u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. kolovoza 2017. godine pa nadalje.

 

III. Žalba optuženog M. Č. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi M. Č. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 4. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke, kaznenog djela iz čl. 331. st. 1. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke te kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 4. KZ/11., opisanog pod točkom 2. izreke. Nakon što mu je za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci te za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 4. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 godine, optuženik je, na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina. Na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od  31. kolovoza 2017. godine pa nadalje. Na temelju čl. 189. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženom M. Č. vraćeni su jedna plava majica kratkih rukava, jedne crne kratke hlače, sportske čarape, par tenisica marke adidas, a što mu je privremeno oduzeto na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Virovitičko-podravske, Policijske postaje S. broj … od 31. kolovoza 2017. godine, i mobilni telefon marke … model … sa SIM karticom, što mu je privremeno oduzeto na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Virovitičko-podravske, Policijske postaje S. broj … od 31. kolovoza 2017. godine. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11. od optuženika je oduzet revolver nepoznate marke i broja s pet metaka call.38, što je izuzeto tijekom provođenja očevida 31. kolovoza 2017. godine te je navedeno da će se oružje i streljivo uništiti. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08. optuženi M. Č. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žali se optuženi M. Č. i to osobno i po braniteljici S. V., odvjetnici iz B. U osobno podnesenoj žalbi su kao žalbene osnove naznačene bitna povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešna primjena zakona koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlažu i „pristranost sutkinje S. G. prema državnome tužitelju“, a predloženo je da „Vrhovni sud u Zagrebu uvaži moju žalbu na način da me se pravedno osudi sa nižom kaznom zatvora.“ U žalbi podnesenoj po braniteljici navedeno je da se ista podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona koju žalbenu osnovu argumentira pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem te zbog odluke o kazni, a predloženo je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da se preinači tako da se optuženika oslobodi od kaznene odgovornosti za kazneno djelo teškog ubojstva i kazneno djelo prijetnje, a podredno da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i optuženika blaže kazni. Zatraženo je da se optuženika i njegovu braniteljicu pozove na sjednicu žalbenog vijeća. S obzirom na to da se ove dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, s njima će se postupiti kao s jedinstvenom žalbom optuženog M. Č.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća na njihovo traženje obaviješteni su optuženik i njegova braniteljica te državni odvjetnik. Nazočnost optuženog M. Č. sjednici vijeća osigurana je u smislu čl. 475. st. 8. ZKP/08. uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj), dok je braniteljica optuženika, odvjetnica S. V. osobno nazočila sjednici. Državni odvjetnik, iako uredno pozvan, nije pristupio na sjednicu vijeća pa je ista održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 474. st. 4. ZKP/08. Na sjednici drugostupanjskog vijeća optuženik i njegova braniteljica, odvjetnica S. V. izjavili su da ostaju kod podnesenih žalbi te su iznijeli njihov sadržaj, ostavši kod svojih prijedloga iz žalbe.

 

Žalba optuženog M. Č. djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

 

U odnosu na presudu

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (koju pri tome ne označava zakonskim odredbama), optuženik navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nepotpuni i nejasni. Ovo stoga što je optuženik proglašen krivim za teško ubojstvo iz čl. 111. toč. 4. KZ/11., dakle za kazneno djelo počinjeno iz drugih niskih pobuda (kako bi mu se osvetio jer ga je ostavila supruga), no da ta namjera nije posebno obrazložena.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao, iako kratke, ipak jasne, dostatne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na subjektivni element kaznenog djela iz čl. 111. toč. 4. KZ/11. za koje je optuženika proglasio krivim (stranica 16., pasus 3. pobijane presude). Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani i jasni te ih ne prihvaća, što zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Žalitelj nije u pravu ni kada, očito upirući na istu bitnu postupovnu povredu, ističe da prvostupanjski sud, kada interpretira iskaze nekih svjedoka, a posebno iskaz svjedoka D. Š., neposrednog očevica događaja, ne navodi pojedine dijelove iskaza u obrazloženju pobijane presude niti ih analizira. Pri tome posebno ukazuje na dio iskaza imenovanog svjedoka „te mi se čini da sam vidio kroz prozor vrata vozača ispruženu ruku“, koji nije prenesen u obrazloženju pobijane presude, a isto vrijedi i u odnosu na dio iskaza svjedokinje M. S. „da je glava toj osobi bila nekako naslonjena prema tom prozoru vozača i čini mi se da se vidio dio ruke te osobe“.

 

Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude prenio bitan sadržaj iskaza ovih svjedoka (stranica 10., pasusi 2. i 5. pobijane presude), nakon čega je iste analizirao i ocijenio (stranica 11., pasusi 4. i 5. pobijane presude). Naravno da je sud prilikom donošenja zaključaka o činjenicama odlučnima za odluku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika imao u vidu cjelinu iskaza ovih svjedoka, tako da to što ih u cijelosti nije interpretirao u obrazloženju pobijane presude, što ni nije bio dužan ako te dijelove iskaza nije smatrao relevantnim za zakonito presuđenje, ali to nikako ne znači da ih nije uzeo u obzir. Druga je stvar što žalitelj ne prihvaća zaključke do kojih je došao prvostupanjski sud analizom i ocjenom iskaza tih svjedoka. Međutim, to ne opravdava žalbenu osnovu bitne postupovne povrede, nego pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja ove odluke, kod obrazlaganja žalbene osnove propisane čl. 470. ZKP/08.

 

Žalitelj, nadalje, analizira iskaze svjedokinja M. O. i K. I. te daje svoje zaključke o tome što iz njih proizlazi, a to je, kako to ističe žalitelj, upravo suprotno od onoga što prvostupanjski sud smatra dokazanim – planirano i smišljeno ubojstvo iz osvete. Istaknutim žalbenim navodima žalitelj upire na to da prvostupanjski sud ni na koji način nije analizirao iskaze ovih svjedokinja, zbog čega je također ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka (očito upire na onu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.).

 

U odnosu na istaknute žalbene navode treba navesti da je prvostupanjski sud iskaze ovih dviju svjedokinja u bitnome prenio u obrazloženju prvostupanjske presude, no nije ih posebno analizirao budući da one nisu imale saznanja o odlučnim činjenicama vezanima uz sam inkriminirani događaj. Prema tome, ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja optuženika o prethodno istaknutoj bitnoj postupovnoj povredi. I ovdje je, naime, riječ o osporavanju pravilnosti činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, tako da će i na taj dio žalbe biti odgovoreno u okviru obrazlaganja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjen nijedan vid bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koju upire optuženik u svojoj žalbi, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nastojeći osporiti zaključak prvostupanjskog suda da se radilo o planiranom i smišljenom ubojstvu iz osvete, optuženik u svojoj žalbi ističe da iz iskaza svjedokinja M. O. i K. I. jasno proizlazi da on nije znao da će za pola sata uopće doći do susreta njega i kćeri M. s kćeri M. i suprugom Ž. Č., a osobito da će za pola sata ubiti M. Š. jer baš ni po čemu sat vremena prije nije mogao pretpostaviti da bi se nalazio u velikom parku s kćeri M., a osobito ne da bi u blizini tog mjesta bila i žrtva. Također, da se takav zaključak ne može sa sigurnošću izvesti ni iz iskaza svjedokinje J. Š., inače majke sada pokojnog M. Š.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da iz iskaza svjedokinje J. Š. proizlazi da je ona prije inkriminiranog događaja na inicijativu optuženika razgovarala s njime, a u tom razgovoru on se raspitivao gdje su mu žena i kćer te njezin sin M. Ona mu je odgovorila da njezinog sina ostavi na miru, da nema nikog drugog osim njega i da ga ne ubije jer će on u zatvor, a njezin sin u grob te da, ako ima što rješavati, to riješi sa svojom ženom. Nadalje je navela da je S. mali grad te da je čula od ljudi da postoji opasnost da optuženik ubije njezinog sina M. Uzevši u obzir sadržaj iskaza ove svjedokinje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz istoga proizlazi da je postupanje optuženika u odnosu na usmrćenje M. Š. bilo planirano i smišljeno.

 

Međutim, to nije jedini dokaz na kojemu je utemeljen takav, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda. Naime, na takav zaključak upućuje i iskaz svjedoka T. Š. (koji je naveo da ga je optuženik, kada ga je sreo 5. kolovoza 2017. godine, dakle 26 dana prije inkriminiranog događaja), pitao da li možda zna gdje je njegova žena jer je otišla s mlađom kćerkom i može li mu dati telefonski broj M. Š. jer je on otišao zajedno s njegovom ženom; da mu je on odgovorio da ne zna taj broj, ali i kada bi znao, ne bi mu ga dao jer se nije htio na bilo koji način miješati u odnose optuženika i njegove supruge), kao i iskaz svjedokinje Ž. Č. (koja je, iskazujući o onome što se događalo u parku u S. neposredno prije inkriminiranog događaja, navela da je vidjevši da je M. Š. parkiran pred vatrogasnim domom da mu je mahnula da krene s autom, da se makne jer se bojala što će optuženik napraviti).

 

Što se tiče svjedokinja M. O. i K. I., inače djelatnica Centra za socijalnu skrb S., one nisu imale nikakvih saznanja o samom inkriminiranom događaju. Međutim, kada se ima u vidu da su one na dan inkriminiranog događaja bile u obilasku optuženika i njegove starije kćeri M., kojom prilikom je putem telefonskog razgovora između Ž. Č. te njezine i optuženikove starije kćeri M. dogovoren susret između roditelja i djece tijekom kojega se potom odvio inkriminirani događaj, za zaključiti je da je optuženik, upravo htijući si osigurati možebitnu priliku da tamo zatekne i žrtvu M. Š. s kojim je tada živjela njegova supruga Ž. Č. i njihova zajednička mlađa kćer M. i ostvari planirano djelo, pred djelatnicama Centra za socijalnu skrb nastojao ostaviti dojam čovjeka koji ni po čemu nije ukazivao na spremnost za ono što je potom uslijedilo. Ovo osobito kada se ima u vidu dio iskaza svjedokinje M. O. „Optuženik je tijekom ovog našeg razgovora bio ljubazan i ništa nije ukazivalo da bi on ovako reagirao i po mom mišljenju nismo mogli ni na koji način predvidjeti ovakovo njegovo postupanje.“ Dakle, iz iskaza ove svjedokinje proizlazi da je ponašanje optuženika prilikom susreta s njom i njezinom kolegicom K. I. bilo suprotno percepciji ostalih osoba iz njegove blizine koje su ga doživljavale kao opasnog za suprugu i njenog novog partnera zbog čega mu i nisu željele reći gdje se oni nalaze, a što ukazuje da je takvim očito glumljenim ponašanjem pred M. O. i K. I. optuženik želio prikriti svoje stvarne namjere pri susretu s njima, a što također ukazuje da je njegovo djelo bilo planirano i smišljeno.

 

Žalitelj nadalje ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto smatra da je optuženik već u velikom parku, tj. iz centra parka uočio žrtvu M. Š. te s tim u vezi ističe da je radi utvrđenja objektivne mogućnosti optuženika da uoči žrtvu iz centra velikog parka gdje se nalazio optuženik trebalo provesti očevid na licu mjesta, što je prvostupanjski sud odbio.

 

Prije svega treba navesti da je prvostupanjski sud pravilno odlučio odbiti prijedlog obrane da se obavi očevid na licu mjesta kako bi se utvrdilo je li optuženik mogao vidjeti vozilo žrtve iz centra parka budući da je nesporan način kretanja optuženika i uočavanje vozila žrtve te same žrtve u vozilu utvrđen iz obrane samog optuženika. Naime, iz njegove obrane jasno proizlazi da je, dok se nalazio u centru parka prilikom susreta s kćeri M., nazvao Ž. Č. na mobilni telefon njihove zajedničke starije kćeri M. i pitao je tko sjedi u njihovom autu, očito provjeravajući da li se u blizini nalazi žrtva M. Š. Na ovo pitanje ona mu je odgovorila da nitko ne sjedi u njenom autu i da će sa djevojčicama otići negdje na toplu čokoladu. Nakon takvog odgovora optuženi Č. sjeda na motor i kreće provozati se uokolo očito tražeći žrtvu M. Š. kojeg očekuje na tom mjestu i tražeći ga pronalazi ga kako sjedi u svome automobilu koji je bio parkiran ispred vatrogasnog doma. Po navodima obrane, optuženik je, kada je prolazio motorom pored automobila žrtve, vidio da mu žrtva pokazuje srednji prst ili je prijetio, ne zna točno, pa je tada prošao tom ulicom 50 do 60 metara, skrenuo je u ulicu desno, gdje se provozao 200 do 300 metara do kraja te ulice, a potom se vratio nazad istom tom ulicom, skrenuo prema centru u pravcu vozila žrtve te potom na nogostup jer je, kako sam navodi, htio vidjeti što želi žrtva, je li on nekakav tjelohranitelj njegovoj supruzi Ž. i je li on kriv što je ona otišla.

 

Međutim, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je optuženik, uočivši žrtvu M. Š. da sjedi u svome automobilu, nastavio kretati se kao da odlazi s toga mjesta da bi se potom vratio prilazeći motorom automobilu žrtve nogostupom „s leđa“ te se zaustavio pored tog automobila s lijeve bočne strane vozila. Ovakav način prilaženja automobilu u kojem se nalazila žrtva ukazuje na prikradanje, a ne na namjeru da sa žrtvom razgovara. Ovo tim više ima li se u vidu iskaz svjedoka M. K. koji je iskazujući rekao kako je tog dana bio na terasi kafića F. s kolegom M. Z. pa je vidio motocikl optuženika kako se zaustavlja kratko kod muzeja i zatim je skrenuo u lijevo i prešao je na nogostup te se zaustavio pored automobila neke tamnocrvene boje te je vidio da je ta osoba s motocikla dva puta pucala u osobu vozača u tom automobilu i čuo je pucanje stakla na vratima vozača, a očevidom na mjestu događaja nije utvrđeno da bi vrata automobila u kojem se nalazila žrtva uopće bila otvarana.

 

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je staklo prozora lijevih vrata na vozilu žrtve u trenutku inkriminiranog događaja bilo posve zatvoreno, a ne djelomično otvoreno, te da je razbijeno i razasuto tek u trenutku kada je optuženik pucao kroz staklo vozila. Smatra da je radi provjere njegove obrane da se osjetio napadnutim, ugroženim i u strahu od žrtve bilo potrebno provesti vještačenje prozorskog stakla tog automobila na okolnost je li ono bilo djelomično otvoreno, kako bi to proizlazilo iz iskaza svjedoka D. Š. i M. S., koji su naveli kako im se čini da su vidjeli kroz prozor vrata vozača ispruženu ruku. Također, da je bilo potrebno provesti i vještačenje suzavca koji je pronađen u vozilu žrtve, a kojim ga je žrtva poprskala prije nego što je on pucao u nju.

 

Pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje ni ovim istaknutim žalbenim navodima optuženika. Točno je da iz iskaza svjedoka očevidaca D. Š. i M. S. proizlazi da im se čini da su vidjeli kroz prozor vrata vozača ispruženu ruku. Nije sporno ni to da je prilikom obavljanja očevida u osobnom vozilu marke R. T. u vlasništvu žrtve M. Š. pronađen suzavac marke D. C. od 50 ml, i to između vozačevog sjedišta i praga. Međutim, kada se uzme u obzir da iz iskaza nijednog od svjedoka očevidaca ne proizlazi da je žrtva kritične zgode uopće pokušala otvoriti vrata automobila u kojem se nalazila, to i tvrdnja obrane o navodnoj upotrebi spreja suzavac (koja nije potvrđena ni iz liječničke dokumentacije za optuženika, koji je pregledan po uhićenju nakon inkriminiranog događaja), prvostupanjski sud je s pravom ocijenio neprihvatljivom obranu optuženika da ga je žrtva, kada se zaustavio pored njezinog vozila, napala poprskavši ga suzavcem. Osim toga, sprej suzavac je sredstvo za otklanjanje napada, a ne sredstvo kojim bi bio vršen napad, a to tim više ima li se u vidu prostorna pozicija optuženika i žrtve. Žrtva koja sjedi u automobilu i niti ne pokušava otvoriti vrata može biti samo u poziciji osobe koja se brani od osobe koja s oružjem u ruci stoji pored vozačevih vrata automobila. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio i odbivši prijedlog obrane za provođenje vještačenja bočice suzavca pronađene u vozilu žrtve na okolnost je li taj sprej bio korišten, kao i dokazni prijedlog za vještačenjem stakla prozora lijevih vrata na vozilu žrtve na okolnost je li ono bilo djelomično otvoreno odnosno spušteno, a shodno tome je li žrtva mogla sprejem napasti optuženika.

 

Budući da je u odnosu na prerađeni revolver (koji se smatra zabranjenim oružjem i sukladno čl. 7. u svezi s čl. 6. Zakona o oružju - "Narodne novine", broj 63/07., 146/08., 59/12. i 70/17. - tj. zakonu koji je bio na snazi tempore criminis i sukladno čl. 8. u svezi s čl. 7. st. 1. toč. 11. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana - "Narodne novine", broj 94/18. - koji je na snazi od 1. studenog 2018. godine) kojim su kritične zgode u žrtvu M. Š. ispaljena dva metka i sam optuženik u svojoj obrani naveo da ga je nabavio 2002. ili 2003. godine na sajmu antikviteta u P., da ga je kupio zajedno sa streljivom te da ga je zbog djece maknuo iz kuće i stavio u motor negdje u zimi 2010. ili 2011. godine, neprihvatljiva je njegova žalbena tvrdnja da nije dokazano da je on nabavio sporni revolver neposredno prije ovog događaja.

 

S obzirom na to da je vještačenjem tog revolvera (koji je prilikom obavljanja očevida pronađen u lijevom odzračniku skutera kojim je upravljao optuženik) po samostalnom vještaku za tehnička vještačenja, dipl. inž. M. G. utvrđeno da je isti u funkciji, odnosno da je iz istog u trenutku laboratorijskog ispitivanja, a nakon sklapanja dijelova bilo moguće ispaljivati odgovarajuće streljivo, prvostupanjski sud je, protivno daljnjoj žalbenoj tvrdnji optuženika, pravilno odbio dokazni prijedlog stranaka za provođenje dopunskog balističkog vještačenja na okolnost je li oružje iz kojeg je optuženik pucao kritične zgode moglo biti u stanju u kakvom je zatečeno tijekom očevida ako se nalazilo spremljeno u motociklu od 2010./2011. godine.

 

Protivno daljnjoj žalbenoj tvrdnji optuženika, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, on je kritičnog dana, znajući da se revolver nalazi u motoru, pošao motorom na dogovoreni susret sa suprugom Ž. Č. i njihovom zajedničkom maloljetnom djecom u park u S., s namjerom da njime usmrti M. Š. za kojeg je pretpostavio da bi se također mogao naći tamo. Naime, optuženik je znao da je navedeno oružje funkcionalno budući da je i sam u svojoj obrani naveo da ga je negdje u zimi 2010. ili 2011. godine zbog djece maknuo iz kuće i stavio u motor. Dakle, očigledno da zbog straha od pronalaska revolvera od strane djece i njegovim opaljenjem ne bi doveo u opasnost život i tijelo djece, on je taj revolver, očigledno svjestan njegove funkcionalnosti sakrio. Također, bio je duboko povrijeđen zbog toga što ga je supruga Ž. Č. napustila zbog drugog čovjeka te otišla živjeti s njime povevši sa sobom i njihovu zajedničku mlađu kćer, pri tome mu se ne javljajući i ne odgovarajući na njegove pozive i zamolbe da mu se vrati, dok je optuženik ostao živjeti sa starijom kćeri. Dogovorivši susret sa suprugom Ž. Č. i njihovim zajedničkim maloljetnim kćerima u parku u S., optuženik je očigledno očekivao da bi se u blizini mogao nalaziti i M. Š. s kojim su u to vrijeme živjele njegove supruga Ž. Č. i mlađa kćer M., a s kojim je i ranije dolazio u sukobe, i to upravo zbog rivalstva oko žene.

 

Da je optuženik tamo očekivao žrtvu i namjeravao joj učiniti nešto nažao, proizlazi i iz njegove obrane. Naime, dok se nalazio u parku, optuženik je na mobilni telefon starije kćeri M. (koja se tada nalazila sa svojom majkom, odnosno suprugom optuženika) nazvao suprugu Ž. Č. te je pitao tko to sjedi u njihovom autu. Nakon što mu je ona odgovorila da nitko ne sjedi te da će s djevojčicama otići negdje na toplu čokoladu, započinje optuženikova „potraga“ za žrtvom i kretanje kako je već prethodno opisano u obrazloženju ove odluke. Nakon dolaska skuterom do parkiranog automobila u kojemu je na mjestu vozača sjedio M. Š., optuženik u njegovu glavu iz revolvera koji je imao od ranije sakriven, a time i pripremljen upravo u skuteru kojim je došao na mjesto susreta s djetetom ispaljuje dva metka zadavši mu teške i po život opasne ozljede uslijed kojih je ovaj preminuo nedugo nakon toga.

 

Potpuno su neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženika da se ovdje ne radi o počinjenju kaznenog djela ubojstva iz osvete, odnosno iz druge niske pobude, već da je ovaj događaj trebalo promatrati kao potpuno neplanirani susret optuženika i žrtve u kojem je optuženik bio izazvan ponašanjem žrtve koja ga je poprskala kroz poluotvoreni prozor na vozilu u kojemu je, osim suzavca, na vidnom mjestu bio i lovački nož, zbog čega se on osjetio ugroženim, sugerirajući da se ovdje radi o prekoračenju nužne obrane.

 

Naime, tvrdnja optuženika da je M. Š. taj koji je kritične zgode napao njega poprskavši ga suzavcem kroz poluotvoreni prozor na vozilu je, kao što je već ranije obrazloženo, potpuno neuvjerljiva. No, sve kada bi se ista i prihvatila kao istinita, ostaje nesporna činjenica da je upravo optuženik taj koji je neposredno prije egzekucije očigledno tražio žrtvu, došao svojim skuterom do parkiranog vozila u kojemu je ona sjedila sa stražnje strane vozila i prišavši vratima vozača u njegovu glavu ispalio dva metka iz funkcionalnog revolvera. Osim toga, kako je već navedeno, onaj koji sjedi u parkiranom automobilu zatvorenih vrata po samoj životnoj logici ne može biti napadač naspram onoga koji dolazi do njega motorom i iz funkcionalnog revolvera dva puta puca u njegovu glavu, i to nakon prethodno poduzetih radnji kojima je očigledno provjerio i uvjerio se da se u automobilu nalazi upravo ta osoba. Kako je, dakle, nesporno da je u konkretnom slučaju upravo optuženik bio napadač, pri čemu njegov napad nije bio ničime izazvan od strane žrtve, već je bio unaprijed osmišljen i isplaniran, potpuno su neprihvatljive optuženikove žalbene tvrdnje da se u njegovom postupanju radi o prekoračenju nužne obrane.

 

Točno je, da kako to nadalje tvrdi optuženik u svojoj žalbi, ljubomora sama za sebe ne predstavlja nisku pobudu, već bi se, ako bi zbog nje nastao snažan osjećaj osvete ili neki drugi poriv za počinjenje ubojstva, ono moglo podvesti pod teško ubojstvo počinjeno iz drugih niskih pobuda. Međutim, kada se imaju u vidu okolnosti koje su prethodile samom inkriminiranom događaju, i to počevši od 23. siječnja 2017. godine (kada je optuženik posumnjao da ga supruga, Ž. Č. vara sa sada pokojnim M. Š.), ne može se prihvatiti tvrdnja optuženikove žalbe da se ne može zaključiti da je ta pobuda kod njega dovela do planiranog i promišljenog ubojstva, imajući u vidu kako je došlo do neplaniranog susreta.

 

Istina je da optuženik, kada je dogovarao susret sa suprugom Ž. Č. i njihovom djecom tog inkriminiranog dana, nije mogao biti posve siguran da će se tamo u blizini zateći i žrtva M. Š. No, on je to, kao što je već prethodno obrazloženo, mogao pretpostaviti s obzirom na poznatu mu činjenicu da su u to vrijeme njegova supruga i mlađa kćer živjele sa žrtvom pa je bilo logično da zaključi da će s njome i doći do mjesta dogovorenog susreta roditelja s djecom. Međutim, okolnost koja posve isključuje tvrdnju žalbe optuženika da se tu radilo o iznenadnom, neplanskom susretu sa žrtvom na koji nije računao jest da optuženik, i nakon što mu supruga Ž. Č. preko mobilnog telefona odgovara da u njihovom autu nema nikoga, kreće u potragu ne bi li provjerio je li njezin navod točan, odnosno ne bi li pronašao žrtvu. Dakle, ovdje nema govora o takvom postupanju koje bi bilo karakterizirano elementom iznenadnosti, nenadanosti, slučajnosti susreta sa žrtvom, već se radi o suprotnom, odnosno o planiranom i promišljenom postupanju optuženika da se, osjećajući se duboko povrijeđenim zbog napuštanja od strane supruge, osveti žrtvi čim mu se za to ukaže prilika.

 

Ovakvo subjektivno stanje optuženika proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, doc. dr. sc. G. A. Naime, psihijatrijskim vještačenjem optuženika kod njega su utvrđeni simptomi poremećaja prilagodbe s depresivnim i anksioznim simptomima, koji poremećaj se razvio tijekom ožujka 2017. godine (dakle, pet mjeseci prije inkriminiranog događaja) te je bio prisutan i tempore criminis. Vještak je pojasnio da se ovaj poremećaj manifestira nakon određenog vanjskog stresnog, kriznog događaja, a takvi su u konkretnom slučaju bili obiteljski problemi u kojima se našao optuženik. Kada je vidio žrtvu u automobilu, kod optuženika su kulminirale negativne emocije koje su se kod njega razvijale posljednjih mjeseci prije inkriminiranog događaja te joj se približio i izvršio djelo, pri čemu je bio smanjenih sposobnosti da jasno shvati značenje svog postupanja i da upravlja svojim postupcima, no to smanjenje nije prelazilo teži stupanj tj. nije bilo bitno.

 

Potpuno su promašene i žalbene tvrdnje optuženika da ga je, s obzirom na stanje dugotrajne patnje u kojemu su se nalazili i on i dijete M., počevši od 23. siječnja 2017. godine pa do usmrćenja žrtve 31. kolovoza 2017. godine, trebalo osuditi za kazneno djelo usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11.

 

Naime, za ostvarenje tog kaznenog djela potrebno je da počinitelj bude napadom, teškim vrijeđanjem ili zlostavljanjem od strane žrtve doveden bez svoje krivnje u stanje dugotrajne patnje, jake razdraženosti ili prepasti. Iz obrane optuženika, kao i iz iskaza u svojstvu svjedoka ispitanih članova njegove šire obitelji (brata M. Č., sestre S. T. te šogora D. T.), ali i iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra uistinu proizlazi da je optuženik patio zbog napuštanja od strane supruge Ž. Č. i njezinog odlaska s mlađom kćeri M. u život s drugim čovjekom, sada pokojnim M. Š. Međutim, sve kada bi se i prihvatilo da je to stanje patnje bilo dugotrajno, ono nije bilo prouzročeno ni napadom ni teškim vrijeđanjem, a ni zlostavljanjem optuženika bilo od strane njegove supruge Ž. Č. bilo od strane sada pokojnog M. Š.

 

Žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe i to da je činjenično stanje trebalo dopuniti saslušanjem djelatnika policije koji su ga uhitili kada se on sam dobrovoljno predao u PP S.

 

Ti žalbeni navodi, osim što su paušalni i neargumentirani (jer žalitelj ne navodi zašto bi bilo osnovano provesti te dokaze), su i neosnovani. Naime, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovu međusobnom odnosu te u povezanosti s obranom optuženika pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je potom pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženog M. Č. krivim za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 4. KZ/11. te za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11., a za svoju odluku u pogledu svih odlučnih činjenica dao je jasne, dostatne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i koji nisu dovedeni u pitanje žalbom optuženika.

 

U pogledu odluke o kazni pobijana presuda je, uslijed ukidanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 4. KZ/11., opisano u točki 2. izreke i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačena na način da je optuženik, nakon prihvaćanja po prvostupanjskom sudu utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora u trajanju od 15 godina za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 4. KZ/11., opisano u točki 1. izreke pobijane presude te u trajanju od 6 mjeseci za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11., također opisano u točki 1. izreke pobijane presude, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i 3 mjeseca u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. kolovoza 2017. godine pa nadalje. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, upravo ovakve pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora primjerene su okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi tog optuženika te ostvarenju svih vidova svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

Pritom je ovaj drugostupanjski sud prihvatio po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene i ispravno vrednovane olakotne okolnosti – očinstvo dvoje maloljetne djece o kojima je optuženik dužan skrbiti te u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva okolnost da je kod optuženika utvrđen poremećaj prilagodbe s depresivnim i anksioznim simptomima, zbog čega je on tempore criminis bio smanjeno ubrojiv. Što se tiče otegotnih okolnosti, prvostupanjski sud je takvom okolnošću pravilno utvrdio i ispravno vrednovao okolnost da je optuženik do sada već dolazio u sukob sa zakonom (u dva navrata je pravomoćno osuđen za kaznena djela prijetnje i tjelesne ozljede). Međutim, kako je prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 4. KZ/11. ovom drugostupanjskom odlukom ukinuta, to ovaj drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke o kazni optuženiku nije mogao uzeti u obzir okolnost koja mu je cijenjena kao otegotna u prvostupanjskoj presudi samo u odnosu na to kazneno djelo, a to je kažnjavanost zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Naposljetku, nije prihvaćena ni tvrdnja prvostupanjskog suda da optuženik tijekom cijelog postupka ne izražava žaljenje zbog kaznenog djela teškog ubojstva te da je nekritičan prema svom postupanju budući da je optuženik i u žalbi protiv prvostupanjske presude i na sjednici žalbenog vijeća izrazio žaljenje i kajanje zbog počinjenoga.

 

Konačno, ne mogu se prihvatiti ni žalbene tvrdnje optuženika da prvostupanjski sud ni na koji način nije cijenio njegovu patnju zbog razorene obitelji, činjenicu da ga je osobito pogađalo to što dijete M. izrazito pati zbog odlaska i nestanka majke, činjenicu da je njegovo djetinjstvo također bilo razoreno što ratnim okolnostima, što napuštanjem oca zbog druge žene, činjenicu da je on 3. srpnja 2017. godine dobio izvanredni otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem njega kao radnika, dok je već 30. srpnja 2017. godine Ž. Č., zajedno s njihovom zajedničkom kćeri M. i svojom majkom, nestala bez riječi i znanja, što sve je pojačalo njegovo loše psihičko stanje. Naime, optuženiku je, kao što je prethodno navedeno, olakotnom okolnošću cijenjena smanjena ubrojivost, a kako iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da je ona bila rezultat upravo nakupljenih emocija koje su se kod optuženika gomilale posljednjih tjedana i mjeseci prije počinjenja djela, a kulminirale su u trenutku kada je kazneno djelo počinjeno, sve prethodno izložene okolnosti na strani optuženika (osobne, obiteljske i poslovne) su na taj posredni način uzete u obzir prilikom odmjeravanja kazne po prvostupanjskom sudu. Okolnosti da se optuženik bavio glazbom te bio aktivan član HGSS-a svakako jesu pozitivne, no iste nemaju takav značaj da bi ih se moglo smatrati olakotnima u smislu odredbe čl. 47. KZ/11. Što se tiče tvrdnji žalbe vezanih uz djecu, treba navesti da je optuženiku upravo činjenica da je otac dvoje maloljetne djece cijenjena olakotnom.

 

Odluka o oduzimanju predmeta, koju je ovaj drugostupanjski sud ispitao sukladno čl. 478. ZKP/08., temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 79. st. 2. KZ/11.

 

U odnosu na rješenje

 

Optuženi M. Č. svojim žalbenim navodima s pravom upire na to da se zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. u svezi sa st. 4. KZ/11. za koje je proglašen krivim pod točkom 2. izreke pobijane presude temelje na nepotpuno, a time i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Naime, prvostupanjski sud svoj zaključak o krivnji optuženika za to kazneno djelo utemeljuje na iskazu svjedokinje oštećenice Ž. Č. o onome što joj je prenijela M. T. iz svog razgovora s optuženikom te na sadržaju poruka koje je M. T. u vezi toga poslala oštećenici Ž. Č. na mobilni telefon u vlasništvu M. Š., smatrajući da je iz navedenih dokaza vidljivo da je M. T. uplašena, da se boji optuženika i da se boji svjedočiti na sudu o prijetnjama koje je optuženik izrekao pred njom, što, kako to navodi prvostupanjski sud, „samo dodatno upućuje na zaključak da je optuženik djelovao vrlo ozbiljno u tim svojim prijetnjama.“ Pri tome, prvostupanjski sud odbija dokazni prijedlog stranaka za saslušanje u svojstvu svjedoka M. T. na okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela uz obrazloženje da ona zbog rizične trudnoće nije u mogućnosti pristupiti na sud niti ju je uputno saslušavati na adresi boravišta te zaključuje da je činjenično stanje u odnosu na to kazneno djelo dovoljno utvrđeno na temelju već prethodno navedenih dokaza u vidu iskaza svjedokinje oštećenice Ž. Č. te izlista poruka koje je M. T. putem mobilnog uređaja poslala oštećenici Ž. Č. Prvostupanjski sud isto tako odbija i dokazni prijedlog obrane za saslušanje u svojstvu svjedoka Lj. H. na okolnosti razgovora između M. T. i optuženika „budući da u spisu postoje dokazi što je M. T. prenijela oštećenici.“

 

Dakle, iz dokaza na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoj zaključak o krivnji optuženika za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. u svezi sa st. 4. KZ/11. počinjeno na štetu oštećene Ž. Č. eventualno bi se moglo zaključivati o postojanju subjektivnog straha M. T. naspram riječi koje je pred njom navodno izgovorio optuženik, a koje je ona potom prenijela oštećenici Ž. Č. u razgovoru i u porukama koje joj je poslala putem mobilnog telefona. Međutim, da bi se radilo o ovom kaznenom djelu, prijetnja na usmrćenje oštećenika ili njemu bliske osobe, osim što mora biti ozbiljna, mora biti i takva da je s obzirom na okolnosti objektivno prikladna da u osobi kojoj je upućena izazove osjećaj straha, uznemirenosti, nesigurnosti, osobne ugroženosti, a to u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

 

Naime, bez provjere onoga što je M. T. rekla oštećenici Ž. Č. i napisala joj u porukama koje joj je poslala putem mobilnog telefona, a odnosi se na riječi prijetnje koje joj je po tvrdnji optužbe izgovorio optuženik, i to provjere u vidu saslušanja u svojstvu svjedoka M. T., kao i Lj. H. (koja je bila prisutna tom razgovoru između optuženika i M. T.), ne može se zaključivati o tome što je doista optuženi M. Č., koji poriče ovo kazneno djelo, stvarno rekao i jesu li riječi koje je optuženik izgovorio pred M. T. bile i objektivno podobne i dostatne u prethodno opisanom smislu za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. KZ/11.

 

S obzirom na sve prethodno izneseno, žalbu optuženog M. Č. u tom dijelu trebalo je prihvatiti i pobijanu presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 4. KZ/11., opisano u točki 2. izreke te presude ukinuti te predmet u tom dijelu vratiti nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom postupku u odnosu na ovo kazneno djelo nadležni prvostupanjski sud će, uz sve do sada izvedene dokaze, ispitati u svojstvu svjedoka M. T. i Lj. H., a po potrebi će izvesti i druge dokaze ako to bude smatrao nužnim za pravilno i potpuno utvrđenje svih odlučnih činjenica. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, pažljivo i savjesno analizirat će, kako svaki dokaz posebno, tako i obranu optuženika, a zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika. Prilikom donošenja zaključaka o činjenicama odlučnima za pitanje odgovornosti optuženika za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 4. KZ/11. nadležni prvostupanjski sud će osobito uzeti u obzir opaske ovog drugostupanjskog suda u pogledu bitnih elemenata tog kaznenog djela. Nakon toga će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

 

Slijedom svega izloženoga te kako ni ispitivanjem pobijane presude sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 483. st. 1., čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 4. prosinca 2018. godine