Poslovni broj: Gž-798/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-798/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Bruna Frankovića, predsjednika vijeća, Roberta Fabrisa, suca izvjestitelja i člana vijeća i Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B., S., OIB:… zastupanog po punomoćniku D. Ž., odvjetniku iz D., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: … zastupanog po punomoćnicima D. K., A. K., D. P., S. K., M. V. i M. R., odvjetnicima iz O. društva K. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-373/2019-40 od 4. svibnja 2021., u sjednici vijeća od 24. lipnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana, te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-373/2019-40 od 4. svibnja 2021.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060242-63000114695/2005 koji su dana 19. rujna 2005. sklopili tužitelj D. B. iz S., kao korisnik kredita i tuženik A. B. d.d. Z., kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,90 % godišnje, odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.278,43 kuna sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom i to na iznose koji su pobliže navedeni u toč. II. izreke pobijane presude, od dana njihovog dospijeća pa do isplate po stopi, koja je pobliže navedena u izreci pobijane presude sve u roku od 15 dana.

Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060242-63000114695/2005 koji su dana 19. rujna 2005. sklopili tužitelj D. B. iz S., kao korisnik kredita i tuženik A. B. d.d. Zagreb, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, slijedom čega je naloženo tuženiku da tužitelju na ime razlike tečaja isplati iznos od 77.663,02 kuna sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom i to na iznose koji su pobliže navedeni u toč. IV. izreke pobijane presude, od dana njihovog dospijeća pa do isplate po stopi, koja je pobliže navedena u izreci pobijane presude sve u roku od 15 dana.

Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju podmiri parnični trošak u iznosu od 13.700,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 4. svibnja 2021. do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

2.              Protiv navedene presude žalbu pravovremeno podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga i smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odlučio da bi dijelovi ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF bile ništetne. Pri tome ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer nisu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka predloženih po tuženiku, pa je time ujedno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također ističe i da je odbijen istaknuti prigovor zastare, za kojeg žalitelj smatra da je osnovan, a sud je odbio takav prigovor kao neosnovan, posebno se pozivajući na odredbe čl. 240 i 241. Zakona o obveznim odnosima, eventualno i ukoliko je usvojio tužbeni zahtjev trebalo je zakonske zatezne kamate prihvatiti da teku od trenutka podnošenja tužbe, obzirom da je tuženik pošteni stjecatelj, a kako je tuženik isticao HNB i niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF iz čega proizlazi da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tog razloga obveza plaćanja zateznih kamata po žalitelju nije mogla nastati prije 15. lipnja 2018., tj. od datuma kada je postala pravomoćna odluka u kolektivnom sporu.

Nadalje ističe da je tužitelj preinačio tužbu obzirom da je povećao tužbeni zahtjev, te je time sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka, jer je dopustio preinaku koja je suprotna odredbama ZPP-a.

Žalitelj ističe  da je  tuženiku  onemogućeno raspravljanje pred sudom u smislu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer nije izveden dokaz saslušanjem predloženih svjedoka od strane tuženika, kako bi se u ovome postupku utvrdile okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o zaštiti potrošača, jer prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je obvezan postupati sukladno odredbama Zakona o bankama, kao lex specialis, koje su zakonske odredbe predviđene kod ugovaranja promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se ta ista može mijenjati, jer po istim odredbama tuženik u cijelosti i postupa, pa se ne mogu smatrati ništetne odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora, a da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanja tečaja CHF.

Po žalitelju, sud je pogrešno utvrdio visinu tražbine tužitelja, sve da ona i postoji, a posebice što je primjenjujući odredbe za odlučivanje u ovom sporu, doveo potrošača u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovore o kreditu u eurima ili kunama, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu, stvara neravnotežu na štetu tuženika.

Nadalje da u konkretnom slučaju se ne radi o Ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu, jer da je sud navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu sam zakonodavac prilikom donošenja tog Zakona, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama, s valutnom klauzulom u CHF,  primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, denominirane u eurima i u kunama, sa valutnom klauzulom u eurima, na datum sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, sam zakonodavac kroz zakonske odredbe uvažava činjenicu da se radi o različitim kreditnim proizvodima.

              Žalbeni je prijedlog da se usvoji njegova žalba te preinači pobijana presuda i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3.              Žalba tuženika nije osnovana.

 

4.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. Zakona o parničnom postupku - ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

5.              Prije svega, u ovom postupku obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na  bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije prihvatio dokazne prijedloge tuženika da se u ovom postupku saslušaju predloženi svjedoci, već to za posljedicu može, eventualno, imati, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

 

6.              Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik sadržajno ukazuje u svojoj žalbi obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika,  zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

7.              Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

 

8.              U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

9.              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi koje se odnose na dopuštenost promjenjive kamate i valutne klauzule vezane za CHF Ugovora o kreditu broj: 5140060242-63000114695/2005 od 19. rujna 2005., između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora te njegov zahtjev za isplatu iznosa od 18.278,43 kuna te iznosa od 77.663,02 kuna sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose naplatio od tužitelja temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018) te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.

 

10.              U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen ugovor o kreditu broj: 5140060242-63000114695/2005 od 19. rujna 2005., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je ovjeren po javnom bilježniku M. K. iz S. pod poslovnim brojem: OU-408/05 od 19. rujna 2005., temeljem kojeg je prednik tuženika, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita s rokom vraćanja 10 godina i da je navedenim ugovorom o kreditu ugovoreno da se zaračunavaju kamate od 4,90 %, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja i da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora. Nije sporna ni visina novčane tražbine tužitelja.

 

11.              Sporno je jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare.

 

12.              Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost takvog zahtjeva tužitelja proizlazi iz pravnog shvaćanja izraženog u pravomoćnoj presudi donesenoj u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i pravni prednik tuženika (presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014.) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske  poslovni broj: Revt- 249/2014-2 9. travnja 2015. godine jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da se na ugovore o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatu stopu sklapani u razdoblju od 2003. do 2008., obzirom na vrijeme pokretanja postupka zaštite kolektivnog prava potrošača 4. travnja 2012., te punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji - 1. srpnja 2013. primjenjuje pravo Republike Hrvatske uz tumačenje u duhu prava Europske unije. Ugovorna odredbe ugovora o kreditu u CHF, kojima se određuje da je kamatna promjenjiva prema odluci banke  nerazumljiva je i dopušteno je ocjenjivati njihovu poštenost. Ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti na daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveza, niti ugovor niti opći uvjeti na koji se ugovori pozivaju ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kako bi oni bili razumljivi. Odredbe ugovora o kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene i te ugovorne odredbe su ništetne. Formulacija ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovorenog vremena kredita. Obzirom na razdoblje u kojima su sklapani ugovori o kreditu za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi, te potom od 07. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – dalje u tekstu: ZZP/07) kada je taj zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su standardni dio ugovora o kreditu o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Nadalje, nije sporno da je u istom postupku Trgovački sud u Zagrebu donio presudu kojom je utvrdio da su tužene banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovcu nisu potrošaču u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te su time postupile suprotno tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. tog Zakona i suprotno odredbama ZOO-a.

12.1.              Pri tom se sud poziva i na stav Suda Europske Unije u presudi Ruxandra paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romanesca SA, C -186/16 od 20. rujna 2017., te odluke C-51717 od 20. rujna 2018.

12.2.              Poziva se i na odredbu čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

              12.3.              Prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. 

 

13.              Posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu, razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. ZOO-a., dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a takav je pravni stav izražen i u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pa uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja, jer od dana podnošenja tužbe pa do pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

 

14.              Dok osnovanost visine specificiranog tužbenog zahtjeva po prvostupanjskom sudu proizlazi iz rezultata provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a kraj utvrđenja da je Ugovor o kreditu zaključen 19. rujna 2005. na iznos od 90.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju tuženika, odnosno pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., na dan zaključenja ugovora o kreditu uz kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, s rokom otplate od 20 godina, anuitet je iznosio 582,32 CHF, dok je tuženik prijevremeno otplatio kredit te je konačna isplata kredita zabilježena 21. travnja 2011., te proizlazi da je tužitelj, zbog promjene kamatnih stopa i primjene promjenjivog deviznog tečaja od 21. travnja 2011., platio više na ime otplate kredita i to na ime promjenjive kamate iznos od 18.278,43 kuna, te na ime promjene tečaja iznos od 77.663,02 kune.

 

15.              Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP-a), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

 

16.              Prije svega u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140060242-63000114695/2005 koji su dana 19. rujna 2005. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao kreditora utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava odluci.

 

17.              Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14), vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u odluci Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

 

18.              Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe 210. i 104. st. 1. ZOO-a, pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenih iznosa pravilno, zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku (prednika tuženika), tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

 

19.              Naime, suprotno žalbenim navodima ovog žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, već je u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu tuženik mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa zatezna kamata teče od naplate svakog pojedinog iznosa koji je bez valjane pravne osnove naplaćen.

 

20.              Suprotno žalbenim navodima ovog žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare.

 

21.              Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj) prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa posljedično tome taj zastarni rok do pravomoćnosti pobijane presude nije ni počeo teći, radi čega je već iz ovog razloga valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja, pa je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

22.              Osim toga, u odnosu na ovaj prigovor tuženika na kojem je i u žalbi ustrajao, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila ni iz ovog razloga.

22.1. Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a).

 

23.              Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, mislim da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

 

24.               Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

 

25.              Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije,  a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

25.1.              Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:  78/12 – dalje u tekstu: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

25.2.              Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

 

26.              Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

27.              Prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pravilno odlučio i o svim troškovima postupka.

 

28.              Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude, te odbiti i zahtjev za naknadu troška žalbe, jer tuženik nije postigao uspjeh izjavljenom žalbom sukladno čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP-a.

 

 

U Puli - Pola 24. lipnja 2021.

 

          Predsjednik vijeća

 

         Bruno Franković,v.r.