1                                         Poslovni broj: Gž-270/2021-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-270/2021-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz G. S., S.. B. I., O., OIB:... , kojeg zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d. Z., S., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz O. društva K. i P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5748/2019-18 od 10. prosinca 2020., 24. lipnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje toč. I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5748/2019-18 od 10. prosinca 2020.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se toč. II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5748/2019-18 od 10. prosinca 2020., tako da sada glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 4.050,00 kuna sa zateznom kamatom od 10. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 850,00 kuna sa satraženim zateznim kamatama.“

 

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja, toč. I., naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 6.581,28 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućima na pojedine iznose, kako je to podrobnije navedeno u navedenoj točki, za razdoblje od 8. rujna 2007. do 27. srpnja 2013., sve do isplate. Toč. II. naloženo je tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 4.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 10. prosinca 2020. do isplate po propisanoj stopi.

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje ZPP) jer nije proveo dokaze saslušanjem predloženih svjedoka i izveo dokaz uvidom u Metodologiju kamatnih stopa s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d. o parametrima koji utječu na promjenjivost kamatne stope. Zanemario je i prijedlog tuženika za dopunu vještačenja i prigovore na to vještačenje. Smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda kako u pojedinačnim postupcima nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti sporne odredbe ugovora o kreditu. Nema mjesta automatskom preslikavanju i pozivanju na presudu donesenu u kolektivnom sporu. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo jer sud nije primijenio relevantne odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača te kasnijeg zakona, čl. 74., ali i čl. 172., 173. i 175. Zakona o bankama i čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama. Neosnovano je odbijen i prigovor zastare tuženika, a čak i prihvaćanjem zahtjeva za isplatu valjalo je kamate prihvatiti tek od podnošenja tužbe, kao dana postavljanja zahtjeva. Također, pogrešno je utvrđena i visina tražbine tužitelja, a pogrešna je i odluka o trošku, posebno cijeneći činjenicu da je do 24. lipnja 2020. vrijednost predmeta spora iznosila 3.000,00 kuna, a tek od tog datuma 6.581,28 kuna. Predlaže preinačenje presude te traži plaćanje troška postupka, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troška žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana tek u dijelu odluke o trošku postupka.

 

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 6.581,28 kuna (s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose (u razdoblju od 8. rujna 2007. do 27. srpnja 2013.) za koji iznos tvrdi da je preplaćen tuženiku zbog nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu stranaka zaključenog 26. lipnja 2006.

 

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (koja je za trajanja ugovornog odnosa mijenjana na štetu tužitelja) rezultat nedopuštenog postupanja tuženika pri zaključivanju tog ugovora, ništetna, a jer se radi o nerazumljivoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao ugovorne strane. Ocjenjuje kako je i prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. tuženik (u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., time i u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora o kreditu 26. lipnja 2006.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne, nerazumljive i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, postupio suprotno odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje ZZP03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. do 8. travnja 2014. protivno odredbi čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013., dalje ZZP07), od tada protivno odredbi čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014. i 110/2015., dalje: ZZP14) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje: ZOO). Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između stranaka, a koji nesporno sadrži nerazumljivu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda VSRH i VTS, zbog čega da je i predmetna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO, zbog čega da tužitelj ima pravo na vraćanje preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope prema odredbi čl. 323. ZOO.

 

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

 

8.1. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., dalje: ZPP) time što je odbio provesti dokaze saslušanjem svjedoka i to Ž. H. P. i Ž. J. (javne bilježnice i zaposlenika tuženika) jer se pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika. Odluka o odbijanju saslušanja tih svjedoka, iako izrijekom na ročištu nije navedena, proizlazi iz odluke prvostupanjskog suda kojom je odbio odgoditi ročište od 5. studenog 2020. radi njihovog saslušanja, ali i iz navoda obrazloženja presude. Naime (kako je to određeno i čl.502.c ZPP-a), za takvo utvrđenje sud je vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njega i pozvao, a i odredbom čl. 118. ZZP14 određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Cijeneći navedeno, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi daljnje predložene dokaze na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o utvrđenoj ništetnoj odredbi ugovora o kreditu, njenoj razumljivosti, a radi donošenja zaključka o tome je li ona suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o tome što je u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita potrošačima pružena na općenitoj i apstraktnoj razini.

 

8.2. Žalitelj neosnovano ističe kako sud nije izveo predloženu dopunu nalaza financijskog vještaka po njegovom prijedlogu jer takav prijedlog nije ni istaknuo tijekom postupka. U očitovanju na nalaz i mišljenje, naprotiv, navodi kako se prigovori na nalaz i mišljenje odnose na pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak. Stoga, ni time nije počinjena spomenuta bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

9. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10. Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 26. lipnja 2006. sklopili ugovor o kreditu; da je ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje; da se kamatna stopa tijekom isplate kredita mijenjala u skladu s aktima banke.

 

11. Presuda se u ovom predmetu, budući da se radi o sporu male vrijednosti, ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako to proizlazi iz odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a pa navodi žalitelja u tom smislu ne mogu biti predmet razmatranja ovog žalbenog postupka.

 

12. Prvostupanjski sud je visinu preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, uslijed njenih nezakonitih promjena u razdoblju otplate kredita, utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (utemeljenog na priloženoj dokumentaciji o kreditu u spisu) u iznosu od 6.581,28 kn.

 

13. Protivno žalbi tuženika, a nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, prvostupanjski sud je na utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio i materijalno pravo.

 

14. Naime, prvostupanjski sud je, očito i uz primjenu odredaba čl. 131. ZZP07 i odredbe čl. 106. st. 1. ZZP14 te odredaba čl. 322. st. 1., 323. st. 1., čl. 1111. i 1115. ZOO, a cijeneći pritom i pravna shvaćanja izražena u navedenim sudskim odlukama, prihvatio zahtjev tužitelja i obvezao tuženika isplatiti mu navedeni novčani iznos, vratiti mu ono što je na temelju ništetne ugovorne odredbe primio i to od dana stjecanja. Pri tome je pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključivši da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, donošenjem presude poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., zastara počela teći ispočetka.

 

15.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje na pogrešne zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, utemeljene na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

15.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori čak nije ni potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne (iako je to prvostupanjski sud to u ovoj pravnoj stvari pravilno i utvrdio), budući da na temelju spomenutog čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i na temelju čl. 118. ZZP14-a, postoji vezanost sudova za utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP14-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredaba potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredaba u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i kada je zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

 

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud zato primjenom odredbe čl. 322. st. 1. i 323. st. 1. u vezi s odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenih iznosa, s pravom zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u dosuđenom novčanom iznosu, kao i da je, posljedično, taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa tuženik dužan platiti tužitelju.

 

17. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a) jer je cijeneći odredbu čl. 87. ZZP03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primio, ne pripada.

 

18.1. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva (kakav je i ovaj), a prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

18.2. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva započela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.). Zato u konkretnom slučaju zastara nije nastupila jer je tužba podnesena 10. lipnja 2019. Pri takvom shvaćanju treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a).

 

18.3. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare treba cijeniti i činjenicu da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, odnosno to pravo je nadređeno nacionalnom pravu. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:  78/12 – dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Odluka prvostupanjskog suda nije protivna ni navedenoj Direktivi (na koju se sud i poziva), pogotovo cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice koja proizlazi iz spomenutih odluka VSRH i VTS. 

 

18.4. Valja pri tome istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije), postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18.5. Slijedom svega navedenog, ocjena je i ovog suda da niti iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u tom dijelu. Pritom, prvostupanjski sud pravilno obrazlaže kako se u konkretnom slučaju ne radi o tražbinu kamata, nego preplaćenog iznosa na ime kamata, zbog čega nije primjenjiva odredba čl. 226. ZOO-a.

 

19. Tuženik je djelomično u pravu kada ukazuje na pogrešnu odluku suda o trošku postupka. Naime, do preinake je stvarno došlo na ročištu 5. studenog 2020., kada je preinaka očito prihvaćena pa je tek od tada vrijednost predmeta spora premašila 5.000,00 kuna (6.581,28 kuna). Stoga je tužitelju do tada pravilno trebalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku (koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio) po 50 bodova za svaku radnju, 500,00 kuna, a prema odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., dalje Tarifa) ukupno 1.500,00 kuna, a u preostalom dijelu od ukupno 750,00 kuna odbiti njegov zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe ne tužbu jer taj trošak nije plaćen. Kako je u preostalom dijelu pravilno utvrđen i dosuđen potreban trošak tužitelja, djelomično je preinačena odluka o trošku odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 850,00 kuna, sve prema odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a. Tuženik sa žalbom nije uspio pa je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

 

 

U Puli, 24. lipnja 2021.

 

 

Sutkinja:

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan,v.r.