Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
Poslovni broj: 2 P-1078/19-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785 po sucu Snježani Kozina kao
sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S… B…. iz G…, J..
J….. Z… 53, OIB ….. zastupan po punomoćniku B.H.
odvj. iz V…., protiv tuženika RBA d.d. Zagreb, M….
c… 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćniku M.. K…. odvj. iz
Odvjetničkog društva K…. i partneri Z…, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon
održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 11.svibnja 2021.
u nazočnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni odvj. vježbenice I… K…. iz
V… i punomoćnika tuženika u zamjeni H… Č….. odvj. iz V…., te
potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 24.lipnja
2021.
p r e s u d i o j e
I./ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 198-50-
4046434., od 19. travnja 2007. godine, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa
promjenjiva, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji
Ugovor je zaključen između tužitelja S…. B…. iz G…….., OIB
……., kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 21.049,95 CHF u
protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan korištenja kredita i tuženika
RBA d. d. Z…., M…………. c….a 69., OIB: …..., te
stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.
II./Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-
4046434., od 19. travnja 2007. godine koji je zaključen između tužitelja S….
B….. iz G…., J.J. Z…. 53., G…., OIB:….. i tuženika RBAd. d. Zagreb, M… c.. 69., OIB: …….
, kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF na dan plaćanja, tijekomtrajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu broj: 198-50-4046434., od 19.
travnja 2007. godine, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za
ugovorne stranke.
III./ Nalaže se tuženiku R…… B… A…. d. d. Z…., M…… c.
69., OIB: ……. i da tužitelju S….. B….. iz G…., J.J. Z…. 53.,
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
G…., OIB:…..., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita
temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa
od 6.142,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznose od:
47,55 kn počevši od 30.11.2007. do isplate,
47,30 kn počevši od 31.12.2007.do isplate
48,16 kn počevši od 31.01.2008.do isplate
48,63 kn počevši od 29.02.2008.do isplate
49,44 kn počevši od 31.03.2008.do isplate
48,23 kn počevši od 30.04.2008.do isplate
72,91 kn počevši od 31.05.2008.do isplate
73,82 kn počevši od 30.06.2008.do isplate
72,49 kn počevši od 31.07.2008.do isplate
72,55 kn počevši od 31.08.2008.do isplate
73,34 kn počevši od 30.09.2008.do isplate
79,31 kn počevši od 31.10.2008.do isplate
75,31 kn počevši od 30.11.2008.do isplate
80,40 kn počevši od 31.12.2008.do isplate
81,18 kn počevši od 31.01.2009.do isplate
81,53 kn počevši od 28.02.2009.do isplate
126,81 kn počevši od 31.03.2009. do isplate
127,11 kn počevši od 30.04.2009. do isplate
124,76 kn počevši od 31.05.2009. do isplate
123,04 kn počevši od 30.06.2009. do isplate
123,50 kn počevši od 31.07.2009. do isplate
124,41 kn počevši od 31.08.2009. do isplate
124,33 kn počevši od 30.09.2009. do isplate
123,41 kn počevši od 31.10.2009. do isplate
125,13 kn počevši od 30.11.2009. do isplate
126,52 kn počevši od 31.12.2009. do isplate
128,48 kn počevši od 31.01.2010. do isplate
128,03 kn počevši od 28.02.2010. do isplate
130,70 kn počevši od 31.03.2010. do isplate
130,20 kn počevši od 30.04.2010. do isplate
131,18 kn počevši od 31.05.2010.do isplate
139,73 kn počevši od 30.06.2010. do isplate
137,97 kn počevši od 31.07.2010. do isplate
143,34 kn počevši od 31.08.2010. do isplate
141,48 kn počevši od 30.09.2010. do isplate
138,50 kn počevši od 31.10.2010. do isplate
144,80 kn počevši od 30.11.2010. do isplate
152,82 kn počevši od 31.12.2010. do isplate
147,14 kn počevši od 31.01.2011. do isplate
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
149,13 kn počevši od 28.02.2011. do isplate
146,60 kn počevši od 31.03.2011. do isplate
147,05 kn počevši od 30.04.2011. do isplate
157,80 kn počevši od 31.05.2011. do isplate
158,85 kn počevši od 30.06.2011. do isplate
167,82 kn počevši od 31.07.2011. do isplate
163,21 kn počevši od 31.08.2011. do isplate
158,16 kn počevši od 30.09.2011. do isplate
157,62 kn počevši od 31.10.2011. do isplate
157,23 kn počevši od 30.11.2011. do isplate
159,64 kn počevši od 31.12.2011. do isplate
161,74 kn počevši od 31.01.2012. do isplate
162,00 kn počevši od 29.02.2012. do isplate
obračunatim po eskontnoj stopi HNB – a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje
je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza
2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje prema
prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena pa sve do isplate, sve u
roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV./ Nalaže se tuženiku R….. B… A…. d. d. Z…., M……
c… 69., OIB: ……, da tužitelju S…… B…… iz G….., J.J. Z…
53., G…., OIB: ……., isplati na ime preplaćene razlike valutnog tečaja iznos
od 26.828,33 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na novčane iznose kako
slijedi:
115,36 kn počevši od 28.02.2009. do isplate
103,53 kn počevši od 31.03.2009. do isplate
106,53 kn počevši od 30.04.2009. do isplate
82,45 kn počevši od 31.05.2009.do isplate
64,72 kn počevši od 30.06.2009.do isplate
69,44 kn počevši od 31.07.2009.do isplate
78,78 kn počevši od 31.08.2009.do isplate
77,97 kn počevši od 30.09.2009.do isplate
68,52 kn počevši od 31.10.2009.do isplate
86,25 kn počevši od 30.11.2009.do isplate
100,47 kn počevši od 31.12.2009. do isplate
120,68 kn počevši od 31.01.2010. do isplate
116,05 kn počevši od 28.02.2010. do isplate
143,49 kn počevši od 31.03.2010. do isplate
138,28 kn počevši od 30.04.2010. do isplate
148,43 kn počevši od 31.05.2010. do isplate
236,25 kn počevši od 30.06.2010. do isplate
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
218,17 kn počevši od 31.07.2010. do isplate
273,40 kn počevši od 31.08.2010. do isplate
254,32 kn počevši od 30.09.2010. do isplate
223,62 kn počevši od 31.10.2010. do isplate
288,39 kn počevši od 30.11.2010.do isplate
370,78 kn počevši od 31.12.2010. do isplate
312,44 kn počevši od 31.01.2011. do isplate
332,90 kn počevši od 28.02.2011. do isplate
306,88 kn počevši od 31.03.2011. do isplate
311,55 kn počevši od 30.04.2011. do isplate
422,00 kn počevši od 31.05.2011. do isplate
432,76 kn počevši od 30.06.2011. do isplate
525,03 kn počevši od 31.07.2011.do isplate
477,63 kn počevši od 31.08.2011. do isplate
425,74 kn počevši od 30.09.2011. do isplate
420,18 kn počevši od 31.10.2011. do isplate
416,18 kn počevši od 30.11.2011. do isplate
440,93 kn počevši od 31.12.2011. do isplate
462,51 kn počevši od 31.01.2012. do isplate
465,40 kn počevši od 29.02.2012. do isplate
17.590,32 knpočevši od 29.05.2012. doisplate
obračunatim po eskontnoj stopi HNB – a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje
je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza
2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje prema
prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena pa sve do isplate, sve u
roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
V./ Nalaže se tuženiku R…. B….. A…… d. d. Z…., M……. c…..
69., OIB: …..., da tužitelju S…..u B….. iz G….., J.J. Z…. 53.,
G…., OIB: …..., plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.750,00
kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja
presude prvog stupnja tj. 24.lipnja 2021. pa do isplate, do isplate po prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje
HNB, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
I./ Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti
Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u ovome predmetu.
II./ Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.125,00 kuna kao neosnovanim.
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2.U tužbi navodi da je s tuženikom 19.travnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu
br. 198-50-4046434 uz valutnu klauzulu u CHF u iznosu kunske protuvrijednosti
21.049,95 CHF obračunate po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita s
rokom otplate na 84 mjeseca odnosno 7 godina i jednakim mjesečnim anuitetima
kunske protuvrijednosti. Nadalje, navodi da je predmetnim Ugovorom ugovorena
redovna kamata 5,20% godišnje, a koju kamatu je tuženik tijekom postojanja obveze
iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao, kao i što se tečaj CHF o odnosu
na kunu tijekom otplate kredita mijenjao u odnosu na početno ugovoreni tečaj.
2.1.Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik u ugovoru ugradio odredbe kojima je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila
promjenjiva, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu
švicarski franak, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i o kojima ga
tuženik nije u cijelosti informirao. Tužitelj tvrdi da je tijekom otplate kredita dolazilo do
povećanja kamate na način da se kamatna stopa povećala sa početnog iznosa od
5,20% godišnje na 7,75% godišnje, a k tome je dolazilo i do povećanja anuiteta uslijed
povećanja tečaja, tako da je prvi anuitet iznosio 31.05.2007. u iznosu od 1.175,87
kuna, a na dan 31.07.2011. anuitet je iznosio 1.724,92 kuna odnosno 549,03 kune više
od početnog anuiteta. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je ugovorna odredba
o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu odnosno način primjene
iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, a
k tome takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih
stranaka.
2.2.Tužitelj se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-
1401/12 od 4. 4. 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br
Pž-7129/13-4 od 16.07. 2014. , kojim presudama je utvrđeno da je tuženik u razdoblju
od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom
postojanja obveza po ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je odredba ništetna,
te se također poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13.
od 16.07.2014. kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Revt-
249/14-2 od 09.travnja 2015. i odluku Ustavnog suda RH u Zagrebu broj U-III-2521/15.
2.3.Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu da
donese presudu kojom će sud naložiti tuženiku da mu isplati na ime preplaćenog
iznosa na ime otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi
te na ime preplaćenog iznosa na ime otplate kredita koji je nastao uslijed povećanja
tečaja novčani iznos čiju visinu će odrediti nakon što sud pozove tuženika da dostavi
svu potrebnu dokumentaciju o otplati i otkazu kredita, a koja dokumentacija je potrebna
radi provođenja vještačenja čiju visinu će tužitelj uskladiti sa nalazom vještaka.
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
3.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom
zahtjevu. Tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda
pozivajući se pri tome da su čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu stranke u slučaju
spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, te da osim toga
nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizilazi iz odredbi čl. 46 i 48
ZPP-a. Posebno je tuženik prigovarao da uz tužbu nije dostavljena nikakva isprava iz
koje bi se moglo utvrditi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište na
području nadležnosti ovoga suda.
3.1.Tuženik također ističe prigovor zastare obzirom da je tužba podnesena sudu
13.lipnja 2019. Nadalje, navodi kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila
jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ista nije u
suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik nadalje navodi kako
je tužitelj mogao zaključiti ugovor u kunama ili eurima, tako da ugovor za tužitelja nije
bio tzv. "uzmi ili ostavi". Nadalje tuženik navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj
stopi tužitelju bila lako uočljiva jasna i razumljiva, a da razumljivost iste proizlazi i iz
činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od
strane javnog bilježnika, te da stoga nije dopušteno ocjenjivati njegovu poštenost.
Nadalje navodi da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove
nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu
mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i
pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog
Ugovora. Tuženik navodi da stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom
stopom već promjenjivom, te da stoga tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate
iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik
prigovora visini tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije zahtjev tužitelja te ga
obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška.
4.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 198-50-
4046434 (uz valutnu klauzulu u CHF) od 19.travnja 2007., obavijest o promjeni
kamatne stope po ugovoru o kreditu od 11.02.2009., na listu 10, otplatni plan na listu
11-14, kontrolni ispis unosa korištenja kredita na listu 15, zahtjev za kredit na listu 24,
izvadak iz sudskog registra za tuženika na listu 31-45, ovjerenu suglasnost po javnom
bilježniku od 20.04.2007. na listu 47, prijepis knjigovodstvene kartice na listu 75-80 ,
informativni izračun efektivne kamatne stope na listu 81-83, obavijest o promjeni
kamatne stope na listu 85, nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković od 05.veljače
2021. na listu 114-120, te je proveo dokaz neposrednim saslušanjem vještaka na
raspravnom zapisniku od 11.svibnja 2021. na listu 144.
5. Sud je odbio prijedlog tužitelja radi izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja
kao stranke, te prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika M… K…. i
svjedoka I… O…., tj. djelatnika banke, imajući u vidu stav Vrhovnog suda RH iz
presude poslovni broj br . Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu propisuju
direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove
da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.
502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92,
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), te da stoga nema potrebe u
navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom
na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije
postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što
bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
6.Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstveno
financijskog vještačenja podneskom od 10.veljače 2021.
7.Tuženik se protivio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 10.veljače 2021. kao neosnovanom.
8.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih
dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8.
ZPP-a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
8.1.Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu
preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini
od 6.142,39 kuna, te temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od
26.828,33 kune, sve sa pripadajućim kamatama i naknadom prouzročenih troškova.
9.Nesporno je: - da su tužitelj i tuženik 19.travnja 2007. zaključili Ugovor o
kreditu br. 198-50-4046343 (uz valutnu klauzulu u CHF) na iznos od 21.049,95 CHF
koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju
tuženika na dan korištenja kredita - da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se
tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a
temeljem odluke o kamatnim stopama R….. A….. d.d., te na dan
sklapanja Ugovora iznosi 5,20 %,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je
iznosio 264,87 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan
sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita, - da se redovna
kamatna stopa mijenjala i to od 5,20% do 7,75%,
-da je tijekom trajanja otplate kredita rastao tečaj CHF što je imalo za posljedicu
povećanje anuiteta pa je tako primjerice na dan dospijeća prvog anuiteta 31.05.2007.
anuitet iznosio 1.175,87 kuna, dok je na dan 31.07.2011. anuitet iznosio 1.724,92 kuna
odnosno 549,03 kune više od početnog anuiteta.
10.Sporno je: - da li je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti, da li su
navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu
Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne. - da li posljedično
ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između
isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj
stopi, - da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.
11.Prema ocjeni suda istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.
Naime, parnične stranke zaključile su Ugovor o kreditu broj 198-50-4046434, te je
člankom 12. istog Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan
sud prema mjestu sjedišta kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
nadležnost određenog suda sukladno odredbi članka 70 st. 1 Zakona o parničnom
postupku. Navedena odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni je
dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, pa slijedom navedenog jasno
proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
11.1.Prema odredbi članka 81 Zakona o zaštiti potrošača N.N. 96/03.) a koji je
bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojom je odredbom propisano
da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom
ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj
ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao
trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ
o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11.2.Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49 aktualnog Zakona o
zaštiti potrošača (N.N. 41/14 , 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom vijeća
93/13. EEZ od 05.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje
u tekstu Direktiva).
11.3.Prema članku 3 Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili
pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetima u dobroj
vjeri, na štetu potrošača prouzročilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama
stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije
pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao
utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog
ugovora.
11.4.Iz daljnje odredbe čl. 6 Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u
ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema
nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor s
tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih
odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u
presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98. do C-244/98.
11.5.Dakle, temeljem svega naprijed navedenog sud nalazi utvrđenim da je
takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o
njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana jer bi tužitelj radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora
o kreditu bio u obvezi putovati u Zagreb što bi moglo uzrokovati financijsku
neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja kao i potrebno vrijeme za to.
11.6.Nadalje, prema odredbi članka 19.1. st. 1 Zakona o potrošačkom
kreditiranju (N.N. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16) u
sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak
protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana
ima sjedište, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje
potrošač ima prebivalište.
11.7.Iako su ove izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju stupile na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu stav je ovoga suda da se iste odredbe
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
mogu primijeniti u ovom postupku jer se radi o odredbi koja se primjenjuje na sporove
koji nastanu nakon stupanja na snagu zakona, radi čega se ne može raditi o
nedopuštenom povratnom djelovanju zakona, a što bi bilo protivno Ustavu Republike
Hrvatske.
11.8.Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Grl-
143/19. od 11.prosinca 2019. iznio shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s
Ugovorom o kreditu u smislu odredbe članka 19.1. st. 1 Zakona o potrošačkom
kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Uvidom u podatke iz
jedinstvenog registra Republike Hrvatske nesporno je da tužitelj ima prebivalište u
Gabošu Jovana Jovanovića Zmaja 53, a koje mjesto se nalazi na području nadležnosti
ovoga suda.
11.9.S obzirom na navedeno kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom
svog prebivališta, to je isti koristio pravo izbora koji mu pruža odredba članka 19.1. st.
1 Zakona o potrošačkom kreditiranju te je iz toga razloga odbijen prigovor mjesne
nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Ovakav stav sud temelji na odlukama
Županijskog suda u Splitu Gž-1089/20. od 13.srpnja 2020., Gž-1887/19. od
28.listopada 2019.
12.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, prema odredbi članka
čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji
način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom
poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti
ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema
odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti
plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače
od dana podnošenja zahtjeva.
13.Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez
valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope
određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu, dakle ništetna, tada je
stjecatelj, u ovom slučaju tuženica Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, dužna stečeno
s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se
u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO u roku od 5 godina.
14.Naime, odredba čl. 214. st. 1.-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje
pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno
vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1.
ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik
imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što
drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem
tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom
ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
15.1.Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći
iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok
za zastaru, a st. 3. istoga članka propisuje kad je prekid zastare nastao podnošenjem
tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana
kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
16.Imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZOO-a o zastari, podnošenjem
kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu
kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred
Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana
13.06. 2014.godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se
uračunati u tijek zastare. Dakle, zakon kod instituta stjecanje bez osnove ne predviđa
posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da
tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13.06.
2014. godine, što u konkretnom slučaju znači da bi krajnji rok za potraživanje tužitelja
bio 13. 06.2019. godine. Navedeni pravni stav prihvatio je i Vrhovni sud RH u svojoj
odluci broj: Rev 2245/17 od 20.03.2018. godine.
17.Nadalje, glede prigovora zastare, važno je napomenuti da je Građanski odjel
Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela 30.01.2020. godine zauzeo
pravno shvaćanje po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem
su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju
ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak
104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od
dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost ugovora.
18. Građanski odjel Vrhovnog suda usvojio je na sjednici 30.01.2020. godine
pravno shvaćanje kojim je „pomaknut“ trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje
povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom
shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena
ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora, a kako rok
zastare iznosi 5 godina a tužba je u ovom sudu zaprimljena 13.lipnja 2019. to je
prigovor zastare neosnovan.
19.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi
redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih
interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio
presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.
lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore
o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva
u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih
usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni
stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,
a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10.
rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa
nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97.
Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-
249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u
dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede
kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je
tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle,
pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno
je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva
kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske
unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca
SA.
20.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem
razdoblju je zaključen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je
sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na
način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze
promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u
razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te
koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna
klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i
korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom
utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o
promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan
je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan
je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i
odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima
u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ
od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i
drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se
sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na
pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se
razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza
suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
21..Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u
potrošačkim ugovorima temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u
odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine
informacije ( presuda Europskog suda C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od
17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih
odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
22.Nadalje st. 4. čl. 81. ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o
pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da
tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim
odredbama iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je
nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u
kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe.
Slijedom navedenog po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim
točkama zaista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe
čl. 87. st. 1. ZZP/03.
23. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno
financijsko vještačenje po vještaku T…..u B…...
23.1.Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je vještak uvidom u
predmetni spis utvrdio da su tužena RBA d.d. … kao Kreditor, i tužitelj dana
19.travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4046434, kojim se tužitelju
stavlja na raspolaganje iznos od 21.049,95 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem
tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 84
mjeseca. Otplata kredita ugovorena je na način da se dio glavnice od 17.549,95 CHF
otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju
kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen
korisniku kredita nakon isplate kredita, dok preostali dio glavnice od 3.500,00 CHF
dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate zajedno
s posljednjim anuitetom. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu
počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u
mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od
31.08.2007. Člankom 2. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je redovna
kamatna stopa u visini 5.20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim
stopama Kreditora. Nadalje navodi da je u predmetnom spisu (str.75-80 spisa)
priložen prijepis knjigovodstvene kartice na dan 29.05.2012. na kojima su evidentirana
zaduženja i uplate po predmetnom ugovoru o kreditu iskazane u HRK, uz iskazane
iznose kamatnih stopa za vrijeme trajanja otplate po istom Ugovoru o kreditu 198-50-
4046434, prvi otplatni plan uz predmetni ugovor o kreditu, jedinstveni plan otplate (list
83-84) koji sadrži povijesni pregled nominalnih iznosa anuiteta iskazanih u CHF nakon
svake promjene kamatne stope za vrijeme trajanja otplate po predmetnom ugovoru o
kreditu. Uvidom u knjigovodstvenu karticu na dan 29.05.2012. vještak je utvrdio da je
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
u poslovnim knjigama tuženika sa danom 23.03.2012. knjižena kao dospjela obveza
neotplaćeni iznos glavnice u iznosu od 61.792,37 kuna, te dospjela redovna kamata u
iznosu od 286,22 kune, što odgovara protuvrijednosti 9.937,83 CHF po važećem
srednjem tečaju tuženika na dan 23.03.2012. za 1 CHF=6,247952 kn. Od strane
tužitelja 29.05.2012. podmiren je sveukupni iznos obveze po predmetnom ugovoru o
kreditu broj 198-50-4046463 u iznosu od 74.769,80 kuna.
24.Nadalje vještak u zaključku nalaza navodi da ukupan iznos razlike anuiteta
nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom otplate po predmetnom ugovoru o
kreditu a uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne
promjene utvrđen je u iznosu od 6.142,39 kuna pojedinačno prikazanih utvrđenih
razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 1.nalaza. Nadalje navodi da
razlike anuiteta uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate po ugovoru
o kreditu, kao i sve naknadne izmjene tečaja CHF na dan kada je vršena uplata
odnosno dospijeće svakog pojedinačnog anuiteta utvrđene su u ukupnom iznosu od -
26.828,33 kuna pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog
razdoblja u Tablici 2. nalaza.
24.1.Vještak napominje kako je kao početni tečaj u izračunu razlike anuiteta
nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu broj
198-50-4046434 zaključenog između tužitelja i tužene poslovne banke primijenjen je
tečaj na dan odobrenja sredstava po ugovoru o kreditu 20.04.2007. za 1 CHF =
4,530119 kn (str. 74 spisa). Za vrijeme trajanja otplate po predmetnom ugovoru o
kreditu od strane poslovne banke na pripadajućem kontu evidentirane su sve tečajne
razlike (bilo pozitivne ili negativne) nastale u odnosu na odstupanja u plaćanju anuiteta
u odnosu na ugovorene datume dospijeća prema otplatnim planovima (svakog
desetog u mjesecu). Uvidom u pregled prometa po navedenoj partiji kredita vještak je
utvrdio da su od strane korisnika kredita vršene uplate u različitim iznosima i u različite
datume u odnosu na nominalne iznose anuiteta utvrđene otplatnim planovima, pri
kojim uplatama su od strane Kreditora vršena zatvaranja obveza korisnika kredita
sukladno pozitivnim zakonskim propisima (zzk, redovna kamata, glavnica). Za sva
kašnjenja u podmirenju obveza po osnovu dospijeća anuiteta od strane poslovne
banke Kreditora obračunate su, knjižene i naplaćene pripadajuće zakonske zatezne
kamate.
24.2. Nadalje, prema mišljenju vještaka ukupan iznos manje plaćenih anuiteta
uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na
tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (20.04.2007. 1 CHF=4,530119 kune)
utvrđen je u iznosu od – 343,96 kn. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u
obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme
isplate po ugovoru o kreditu (20.04.2007. 1CHF=4,530119 kune) utvrđen je u iznosu
od 27.172,20 kuna pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika prema predmetnom
ugovoru utvrđenim datumima dospijeća svakog pojedinog anuiteta a što je sve vještak
prikazao u Tablici 2.svog nalaza.
25.Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan,
argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i
mišljenjem vještaka. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik bez valjanje
pravne osnove naplatio od tužitelja temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj
stopi novčani iznos od 6.142,39 kuna, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli
novčani iznos od 26.828,33 kuna i to sve sa pripadajućim zakonskim zateznim
kamatama a kako je to tužitelj i precizirao u svom pismenom podnesku od 10.veljače
2021. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.
26.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju,
ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja
sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323.
st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je
svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao
ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom
slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu
plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je
ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog
ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog
ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa
na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF
odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1.
ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih
ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time
tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina
kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona
kamatna stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila
5,20% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj
platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,20% godišnje kao i zbog promjene
tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća
ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je
stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako
tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu
i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa
pa do konačne isplate.
27.Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom o
visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno sud smatra da su odredbe iz čl. 2. i 7.
Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane
suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te predstavljaju nepoštene ugovorne
obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim
propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona,
tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih
Poslovni broj 2 P-1078/19-27
odredbi. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim te je donio odluku kao u izreci.
28.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-
a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim
zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji
su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog
zahtjeva sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne
novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa).
28.1.Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene
troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe
( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 1.000,00 kuna, za sastav četiri obrazložena podneska od
23.11.2020., 07.01.2021., 10.02.2021. i 09.03.2021. i to svaki u iznosu od po 1.000,00
kuna, za pristup na pripremno ročište od 21.01.2021. i na glavnu raspravu
11.05.2021. u iznosu od po 1.000,00 kuna, ili sveukupno 7.000,00 kuna, što uvećano
za PDV u iznosu od 1.750,00 kuna iznosi 8.750,00 kuna. Tužitelju je sud nadalje
priznao trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna.
Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu
10.750,00 kuna.
28.2.Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28.01.2021. i 10.11.2020.
obzirom da ima pravo samo na sastav 4 obrazložena pismena podneska. Isto tako sud
tužitelju nije dosudio trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna obzirom
da na isto nije ni pristupio, kao i zatraženu sudsku pristojbu na tužbu jer istu nije niti
platio.
U Vinkovcima, 24.lipnja 2021.
Sudac:
Snježana Kozina
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana
prijema ovjerenog prijepisa iste podnijeti svoju žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu
pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao
drugostupanjski sud.
DNA:
1. Odvj B….H….., V… – pun. tužitelja
2. Odvj društvo K…. i partneri , Z… – pun. tuženika
