Poslovni broj 34 Gž-2194/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 34 Gž-2194/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Slavici Garac, u pravnoj stvari tužiteljice A. U. /OIB:…/ iz S., koju zastupa M. R. Š., odvjetnica iz S., protiv tuženika A. b. d.d. /OIB:…/ iz Z., kojeg zastupa H. M., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-716/2020 od 18. rujna 2020., nadnevka 24. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.  Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-716/2020 od 18. rujna 2020. pod stavcima I. i III. izreke.

 

          II.  Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

          III.  Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici protuvrijednost u kunama od 3.094,31 CHF po srednjem tečaju tuženika koji je vrijedio na dan anuitetnih plaćanja sa zateznim kamatama opisanim u stavku prvom izreke (stavak I. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 11.787,60 kn sa zateznim kamatama opisanim u stavku trećem izreke (stavak III. izreke).

Odbijen je zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa protuvrijednosti kuna od 400,29 CHF sa zateznim kamatama opisanim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke).

 

2. Protiv presude pod stavcima I. i III. izreke žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka.

 

3. U odgovoru na žalbu, protivi se tužiteljica navodima iste, predlaže odbiti je kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora jest restitucijski zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti od 3.094,31 CHF (razlika po osnovi promjenjive kamatne stopa od 31. srpnja 2005. – 30. lipnja 2012.) sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

 

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, niti su povrijeđena pravila o sadržaju odluke na koja se neosnovano poziva žalitelja. Odlučio je sud prvog stupnja o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasnih razloga, koju je moguće ispitati.

 

7. Budući da je tuženiku omogućeno iskazivanje procesnopravne volje, to nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na koju se tuženik neargumentirano, a time i neosnovano poziva. Osim toga, neizvođenje dokaza nije povreda procesnog prava, već eventualno može imati za posljedicu nepravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

8. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.  

 

9. Naime, prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007./ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članak 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

11. U prilog neosnovanosti žalbenih navoda treba imati u vidu:

 

-          da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 216-217/2005 sklopljenog između prednika tužiteljice (B. U. – suprug) i tuženika sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba članka 1. istog Ugovora kojom je ugovorena valute glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018);

 

-          da u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima po kolektivnim tužbama, a niti da cilj Ugovor o kreditu ne bi bio zadovoljavanje vlastitih pojedinačnih privatnih potrošačkih potreba prednika tužiteljice;

 

-          i da neovisno o tome, je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, zatim da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo i da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije  C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

12. Prema tome, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate ništetne, da je Ugovor o kreditu sklopljen između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita egzistirao bez ništetnih odredbi, odnosno samo sa ugovorenom kamatom od 3,99% godišnje od 31. srpnja 2005. – 30. lipnja 2012. i da na te okolnost nije bilo potrebno izvoditi personalne dokaze (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). S obzirom na navedeno neosnovano je pozivanje tuženika na pravila o stopi ugovorene kamate sadržana u članku 26. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a/.

 

13. U konačnici, niti sam tuženik nije mogao objasniti koje je bilo bazno, a koje referentno razdoblje, je li kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedične veze kretanja parametra, utjecaj tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, tako da kao jedini zaključak ostaje da se o istima nije niti moglo pojedinačno pregovarati sa prednikom tužiteljice. 

 

14. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova vezano za promjenjivu stopu redovne kamate po kojoj je tuženik primio od prednika tužiteljice iznos od 3.094,31CHF, to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti (vratiti) tužiteljici iznos protuvrijednosti od 3.094,31 CHF (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku anuiteta, tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavci 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

15. Neprihvatljivi su za ovaj sud razlozi zbog kojih tuženik smatra da nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje predmetnog iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja, budući da je prednik tužiteljice plaćao anuitete kredite koje je upravo tuženik odredio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

 

16. Neosnovano je ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

 

17. Naime, kako rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora /članak 323. stavak 1. ZOO-a/ kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020.), odnosno kako je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezano za promjenjivu stopu ugovorne kamate, kao prethodno pitanje ustanovljena i u predmetnom postupku, to zastara predmetnog potraživanja nije nastupila.

 

18. U prilog neodrživosti žalbenih navoda koji se, kako je navedeno, svode na iznošenje vlastitog viđenja predmetnog spora, trebalo bi imati u vidu i da uzroci ništetnosti dijela ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a), budući da su usmjereni na zaštitu pravnog poretka i općeg interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.), odnosno da tuženik nije niti tvrdio da je definirao parametre koje je pratio u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, niti da je kvalitativno i kvantitativno razrađivanja uzročno-posljedične veze kretanja parametra.

 

19. I odluka o parničnim troškovima je pravilna (članak 154. stavak 5. u vezi s člankom 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015./), kao i o zateznim kamatama na isto potraživanje (članak 30. stavak 2. Ovršnog zakona /Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020./, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a). Naime, neuspjeh tužiteljice u predmetnoj parnici u kojoj je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva je razmjerno neznatna i zbog tog dijela niti nisu nastali troškovi, zbog čega je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove, pravilno utvrđene po sudu prvog stupnja na temelju navedenog materijalnog prava.

 

20. Budući da tuženik nije uspio s predmetnom žalbom, to mu ne pripada trošak žalbenog postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

21. Radnja odgovora na žalbu nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice (članak 155. ZPP-a), zbog čega trošak iste nije priznat tužiteljici.

 

22. Zaključno, ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđeni razlozi zbog kojih se pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavke II. i III.).

 

 

U Zagrebu 24. lipnja 2021.

 

       Sutkinja:

Slavica Garac, v.r.