Broj: Kž 623/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. G. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 5. rujna 2018. broj K-9/2017-15, u sjednici održanoj 5. prosinca 2018.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Slavonskom Brodu proglasio je krivim opt. A. G. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. st. 1. KZ/11 te ga je na temelju čl. 110. uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci s tim da je na temelju čl. 57. KZ/11. primijenjena djelomična uvjetna osuda te je odlučeno da će se od izrečene kazne izvršiti kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, a preostali dio kazne zatvora od jedne godine i devet mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine dana ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora koja se ima izvršiti uračunato vrijeme uhićenja od 12. kolovoza 2017. do 13. kolovoza 2017.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 2.360,00 kn i paušala u iznosu od 2.000,00 kn.

Na temelju čl. 189. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da se optuženiku imaju vratiti predmeti koji su od njega oduzeti tijekom istrage i to jedan mobitel marke "HTC" bijele boje sa plavim obrubom IMEI brojeva ... i ... sa umetnutom SIM karticom T. ... serijskog broja ..., zatim jedna majica bijele boje kratkih rukava.

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja K. K., odvjetnika iz S. B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno, da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i da se optuženiku izrekne blaža kazna zavora „uz primjenu povoljnijeg djelomičnog uvjeta od onog koji je odmjeren pobijanom presudom”.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik u žalbi nastoji dovesti u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na okolnosti njegove ubrojivosti i da se nije radilo o njegovom postupanja u nužnoj obrani, odnosno u prekoračenju granice nužne obrane.

Ustrajava u tvrdnji da je u ovom kaznenom postupku trebalo provesti njegovo psihijatrijsko vještačenje i da je odbijanjem tog dokaznog prijedloga utvrđenje o krivnji pogrešno izvedeno. Nadalje, tvrdi da je sud prvog stupnja s više kritičnosti trebao cijeniti iskaze svjedoka koji potvrđuju navode optužbe koji su sporni događaj samo djelomično vidjeli i da je pogrešno odlučio ne prihvatiti iskaz svjedoka Ž. D. iako je on jedini bio očevidac cijelog događaja.

Međutim, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio kao vjerodostojnu obranu optuženika da se kritične zgode branio od napada oštećenika i da je u tim okolnostima odlomljenom metalnom drškom od naočala koje su mu se našle pri ruci ubo oštećenika jer je medicinskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku dr. M. M. na nedvojben način potvrđen iskaz oštećenika da je uboden nožem.

Vještak je s obzirom na širinu i dubinu ubodne rane prsnog koša koju je zadobio oštećenik te pravilne rubove rane, s potpunom sigurnošću zaključio da se rana takvih karakteristika nije mogla zadati sa slomljenom drškom naočala, već je morao biti u pitanju nož, odnosno oštar predmet poput noža.

Nadalje, osim u pravcu sredstva počinjenja, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio iskaz oštećenika, ne nalazeći mu razloga uskratiti vjeru, i u pogledu načina na koji je došlo do uboda. Naime, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio iskaz oštećenika koji je naveo da optuženika prije kritične zgode nije gušio niti ga na drugi način fizički napadao, već ga je po drugi puta te večeri nastojao izvesti iz lokala budući da je pijan uznemiravao goste lokala, a optuženik ga je bez povoda iznenada nožem ubo u lijevu stranu prsiju, jer je takav iskaz, u bitnim okolnostima, potvrđen iskazima očevidaca G. H., N. G. i N. S., koji su vidjeli kada je oštećenik kao zaštitar ugostiteljskog objekta K. p. odvodio oštećenika s terase, pri čemu nisu vidjeli nikakve grubosti.

Optuženik niti u tijeku rasprave, a niti u žalbi, ne ističe konkretne prigovore koji bi objektivnost iskaza navedenih svjedoka dovodili u pitanje, tako da je sud prvog stupnja, kraj nesporne okolnosti da optuženik ne navodi da je zadobio bilo kakve ozljede od navodnog napada oštećenika, s pravom navedene iskaze prihvatio. Kraj takvog stanja stvari, kada je ove iskaze prihvatio, sud prvog stupnja pravilno nije mogao prihvatiti potpuno suprotan iskaz svjedoka Ž. D. koji gotovo u cijelosti i na gotovo istovjetan način potvrđuje navode koje je u svojoj obrani isticao optuženik.

Sud prvog stupnja je s pravom ukazao na okolnosti koje dovode u sumnju objektivnost iskaza ovog svjedoka. Naime, njega je kao svjedoka optuženik u ovom kaznenom postupku predložio ispitati tek nakon četiri mjeseca, a da prije toga taj dokaz nikada nije isticao. Nadalje, u kontekstu neuvjerljivosti iskaza svjedoka pravilno je prvostupanjski sud istakao kao indikativnu okolnost da je svjedok sve ove okolnosti u vezi navodnog gušenja optuženika i verbalne prepirke detaljno zapazio, iako je bio u prolazu i nije zastao da vidi što će se dogoditi, što je doista neuvjerljivo i neživotno.

Prema tome, iz izloženog stanja stvari, evidentno je da su pravilna utvrđenja suda prvog stupnja o tome da optuženik nije kritične zgode bio napadnut te se nije nalazio u stanju nužne obrane niti u njenom prekoračenju.

U odnosu na prigovor optuženika da je bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje, sud prvog stupnja je pravilno taj dokazni prijedlog na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08 odbio kao nevažan navodeći da u ovom kaznenom postupku nije bilo nikakvih naznaka niti sumnji koja bi upućivala na to da je optuženik duševno bolestan, da je privremeno duševno poremećen, da je imao nedovoljan duševni razvitak ili neke druge teže smetnje zbog kojih bi, tempore criminis bio neubrojiv ili smanjeno ubrojiv. Optuženik u žalbi ovaj zaključak suda niti ne pokušava na konkretan način osporiti, već samo paušalno ponavlja da je psihijatrijsko vještačenje trebalo provesti, ne ukazujući u kom pravcu i na koje okolnosti.

Doduše, iz prigovora optuženika koje je isticao u tijeku postupka, a koje više ne ponavlja u žalbi, dalo bi se zaključiti da se žalbeni prigovor o potrebi psihijatrijskog vještačenja odnosi na pitanje njegove ubrojivosti kraj činjenice da je kritične zgode nesporno bio u alkoholiziranom stanju.

Međutim, sud prvog stupnja je i u tom pravcu pravilno ukazao da je ta okolnost moguće smanjene ubrojivosti zbog utjecaja alkohola neodlučna, jer, sve da se optuženik zbog alkoholiziranosti i nalazio u stanju smanjene ubrojivosti, to bi i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, bilo neodlučno budući da bi se radilo o stanju u koje se optuženik doveo samoskrivljeno.

Prema tome, optuženik se neosnovano žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni jer je sud prvog stupnja uz primjenu odredbi o zakonskom ublažavanju iz čl. 48. st. 1. KZ/11 i odredbi o granicama ublažavanja iz čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 optuženiku za ovakvo teško kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11, za koje je zapriječena kazna zavora u trajanju od pet do dvadeset godina zatvora, izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci s tim da je primjenom djelomične uvjetne osude odlučio da se ima izvršiti samo dio kazne zatvora u trajanju od devet mjeseci, a da se ostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci neće izvršiti pod uvjetom da optuženik u vremenu kušnje od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Ta je kaznena sankcija potpuno primjerena jer blaža od nje ne bi ispunila svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije. Sud prvog stupnja je prilikom odabira i odmjere adekvatne kaznene sankcije optuženiku pravilno utvrdio olakotne okolnosti (neizravna namjera, neosuđivanost, izraženo kajanje, i spremnost da oštećeniku naknadi pričinjenu štetu), dok otegotnih okolnosti nije našao, tako da okolnosti koje u žalbi zbog odluke o kazni ističe optuženik (korektno držanje, kajanje, izostanak štetnih posljedica) nemaju to značenje koje im on pridaje i ne dovode niti u najmanjoj mjeri u pitanje ispravnost odluke suda prvog stupnja u pogledu odluke o kazni.

Iz svih naprijed navedenih razloga kako žalba optuženika nije osnovana, i kako prvostupanjski sud nije počinio povrede na koje drugostupanjski sud u smislu odredbe iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, na temelju 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 5. prosinca 2018.