Broj: Kž 629/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana, Melite Božičević-Grbić, Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M., zbog počinjenja u stanju neubrojivosti protupravnog djela iz čl. 111. toč. 2. u vezi s čl. 34. i čl. 24. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. Z. M. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 11. rujna 2018. broj K-8/2018-17, u sjednici održanoj 6. prosinca 2018.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba opt. Z. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku, na temelju čl. 554. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje: ZKP/08), utvrđeno je da je opt. Z. M., u stanju neubrojivosti, počinio dva protupravna djela zakonskih obilježja kaznenih djela protiv života i tijela. Protupravno djelo činjenično opisano u točki 1) izreke ima zakonska obilježja ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi s čl. 34. i čl. 24. st. 2. KZ/11, a protupravno djelo činjenično opisano u točki 2) izreke, ima zakonska obilježja teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 2. u vezi s čl. 34. i čl. 24. st. 2. KZ/11, sve u vezi s čl. 51. KZ/11. Na temelju čl. 554. st. 1. ZKP/08 optuženiku je prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/14 – dalje: ZZODS), određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. Z. M. po braniteljici po službenoj dužnosti Z. S., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. S. i B. B. iz S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne primjene materijalnog prava“, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti te optuženika osloboditi od optužbe i naložiti njegovo puštanje na slobodu.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog povrede Kaznenog zakona. U žalbi ne navodi koju povredu Kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Iz sadržaja žalbe, naime, proizlazi kako „… nije bilo dokaza da se radilo o ozbiljnom i podobnom pokušaju kaznenog djela ubojstva …“, čime žalitelj nije ukazao na povredu Kaznenog zakona. Ovo stoga, što se postojanje povrede Kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude jasno označena sva bitna obilježja počinjenih protupravnih djela, to u ovom slučaju ne postoji povreda Laznenog zakona.

Suprotno navodima žalitelja činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.

Žalitelj, pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ističe kako iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženik inkriminiranog dana imao agresivni ispad prema svojem djedu i baki, ali ga se žrtve ne boje i njegov ispad ne smatraju ozbiljnim napadom. Incident je završio jednostavnim odguravanjem optuženika, a u događaju nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen. Tvrdi da je optužba za pokušaj ubojstva „čista konstrukcija tužiteljstva“ jer se nije radilo ni o ozbiljnom ni o podobnom pokušaju.

Nasuprot takvim, paušalnim, tvrdnjama žalitelja, fragmenti subjektivnih dojmova sudionika, na koje upire žalitelj, ne predstavljaju pravilnu osnovu za utvrđivanje odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedokinje E. M. i žrtve J. M., pravilno sagledao ukupnost, a ne tek fragmente njihovih svjedočenja, te ih pravilno doveo u vezu sa svjedočenjem žrtve M. B. Naime, iz iskaza svjedokinje E. M., među ostalim, proizlazi da je iz unutrašnjosti kuće čula zapomaganje žrtve J. M. To potvrđuje i iskaz žrtve M. B., koja je navela da je iz kuće čula galamu, a svjedokinja E. M. joj je vikala da bježi. Svi imenovani svjedoci su suglasno iskazivali da je optuženik djedu oko vrata stavio remen, a svjedokinja E. M. ga je od djeda odgurnula, pa je optuženik odmah potom isto učinio i baki, te ga je svjedokinja E. M. i tada uspjela odgurnuti. Osim toga, svjedokinja E. M. je iskazala da joj je djed rekao da ga je optuženik „skoro udavio“, a iz svjedočenja žrtve M. K. proizlazi da je optuženik popustio stisak tek po dolasku svjedokinje E. M. koja ga je odgurnula.

Optuženikov postupak stezanja remenom bio je usmjeren na vrat žrtava, dakle na vitalni dio njihova tijela. Pritom treba imati u vidu i činjenicu da je optuženikov djed u poznim godinama života (rođen 1926.), a baka pored toga što ima 82 godine, još je i teško pokretna i bolesna. Oni oboje, već po samoj životnoj dobi, nikako se ne mogu mjeriti s optuženikom koji je, kao osoba mlađe životne dobi (rođen 1987.), u naponu snage. Policijski službenici upućeni na mjesto događaja potvrdili su u svojim iskazima da je baka bila skrivena, a iz svjedočenja policajca I. S. proizlazi da je optuženik, kada je baka izašla iz skrovišta, rekao „budem te riješio“. Sve su to okolnosti na temelju kojih se, uz opisano zapomaganje, galamu i povik „bježi“, optuženikovi postupci nikako ne mogu označiti pukom neozbiljnošću ili šalom, kako to žalitelj pokušava prikazati.

Sud je pritom iskaze svjedokinje E. M., te svjedočenja žrtava J. M. i M. B. pravilno povezao sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka patološke i sudske medicine dr. D. J. Naime, vještačenjem je utvrđeno da je žrtva M. B. zadobila tjelesnu ozljedu u vidu krvnog podljeva na središnjem dijelu vrata. Vještak je utvrdio da takva ozljeda može nastati stezanjem klinastog remena koji je pronađen na mjestu događaja i od optuženika je oduzet.

Sudski je vještak zaključio da je takav predmet pogodno sredstvo kojim se može oduzeti život davljenjem.

Zaključke vještaka sudske medicine prvostupanjski sud je pravilno doveo u vezu s nalazom i mišljenjem sudskih vještaka prof. dr. sc. T. Ž. P., forenzične psihijatrice i doc. dr. sc. D. K., forenzičnog psihologa, iz bolnice „d. I. B.“ iz P. Iz njihovog nalaza i mišljenja proizlazi da je optuženik Z. M. jednostavnije strukturirana osoba nedovoljnog duševnog razvoja (umjerene mentalne retardacije) s poteškoćama psihoorganske prirode, koja je ovisna o alkoholu. Optuženik u vrijeme inkriminiranih događaja nije bio u mogućnosti testirati realitet, odnosno nije bio sposoban shvatiti značenje svojeg postupanja niti je mogao vladati svojom voljom. S obzirom na nepovoljna prognostička očekivanja i visoku razinu vjerojatnosti u smjeru mogućeg ponovnog počinjenja težeg kaznenog djela zbog identične ili slične psihopatologije, kod optuženika Z. M. indicirano je određivanje prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi prema odredbama čl. 51. st. 1. ZZODS.

Žalitelj, nadalje, problematizira zaključak suda o postojanju namjere, jer optuženik nije bio sposoban shvatiti značenje svog postupanja. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinio u stanju neubrojivosti dva protupravna (a ne kaznena) djela. Naime i kod neubrojive osobe postoji psihički proces donošenja odluke za poduzimanje protupravnog djela, ali takva volja nije, kao kod zdrave osobe, proizašla iz slobodnog misaonog procesa u kojem bi se ta osoba, u dvojbi između postupanja u skladu s pravnom normom i protupravnog ponašanja, opredijelila za nepravo. Odluka neubrojive osobe poduzeti protupravnu radnju posljedica je njenih duševnih smetnji zbog kojih nije mogla ispravno rasuđivati niti slobodno odlučivati. Dakle, i kod neubrojive osobe postoji namjera usmjerena na počinjenje protupravne radnje, ali ona je determinirana njenim duševnim smetnjama, a upravo zbog takvog njenog pogrešnog formiranja isključena je sposobnost neubrojive osobe za krivnju (čl. 24. st. 1. KZ/11).

Nasuprot tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je opt. Z. M., na način opisan pod točkom 1) izreke presude ostvario sva obilježja protupravnog djela zakonskih obilježja ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi s čl. 34. KZ/11, dok je, postupajući na način opisan pod točkom 2) izreke presude ostvario sva obilježja protupravnog djela zakonskih obilježja teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 2. u vezi čl. 34. KZ/11. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje uvjeta za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu, s obzirom na vjerojatnost da bi on zbog svojih duševnih smetnji mogao počiniti teže kazneno djelo.

Slijedom izloženog, a s obzirom na to da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud drugog stupnja, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je primjenom čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. prosinca 2018.