1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz R., .. OIB:..., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz N., protiv tuženika I.-I. n., d.d. iz Z., . OIB:.., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva I., O. i partneri iz Z., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-65/2018-21 od 26. travnja 2019., i rješenja istog suda poslovni broj Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019., kojim je ispravljena citirana presuda, u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-65/2018-21 od 26. travnja 2019., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019. potvrđuje u dosuđujućem dijelu.

 

              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržane u citiranoj presudi i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi i daljnji parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 23.812,50 kn, kao i da mu nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 375,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

              r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019. potvrđuje.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-65/2018-21 od 26. travnja 2019., koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019. tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime dospjelih iznosa rente zbog izgubljene zarade u periodu od 1. svibnja 2012. do 31. prosinca 2018. iznos od 397.225,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedeno izrekom citirane presude, a od siječnja 2019. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, tužitelju plaćati mjesečni iznos rente od 4.780,41 kn, na način da dospjele iznose rente plati odjednom, a dospijevajuće svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec. Tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 98.390,64 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja citirane presude, a propušteno je navesti u izreci iste.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja posl. br. Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019. ispravljena je citirana presuda u izreci redak treći odozgo, tako da umjesto datuma "30. 5. 2016." treba pisati datum "31. 12. 2018.", te u izreci, redak prvi odozgo, tako da umjesto iznosa "88.140,64 kn" treba pisati iznos "98.390,64 kn".

 

              Protiv citirane presude žale se obje stranke, a tuženik pobija i rješenje poslovni broj Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019.

 

              Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, predlažući da se odluka o parničnom trošku preinači na način da se tužitelju dosudi ukupan trošak zatražen troškovnikom u iznosu od 137.515,64 kn, te trošak žalbenog postupka.

 

              Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), dok rješenje posl. br. Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019., kojim je presuda ispravljena, pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine, a citirano rješenje da se ukine, te tužitelja obveže na naknadu parničnog troška.

 

              Tužitelj je podnio odgovor na žalbe tuženika u kojem negira sve žalbene navode, predlažući da se žalbe odbiju.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalbe tuženika nisu osnovane.

 

              Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbi čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. i čl. 381. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude i rješenja bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da su u navedenim odlukama sadržani razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je iste moguće ispitati.

 

              Neosnovano tuženik upire i na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema podnesku od 24. siječnja 2019. zatražio dospjele iznose rente u ukupnom iznosu, a svaki pojedini mjesečni iznos je niži od iznosa postavljenog u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na ime rente zbog izgubljene zarade kao razlike između plaće koju bi primao i invalidske mirovine.

              U provedenom je postupku utvrđeno:

-          da je tužitelj 2. kolovoza 1990. zadobio povredu na radu kod tuženika- tadašnjeg poslodavca, obavljajući poslove svog radnog mjesta- tornjaš na remontnom postrojenju;

-          da je rješenjem Republičkog fonda MIORH od 15. prosinca 1994. tužitelju zbog navedene povrede na radu utvrđena smanjena radna sposobnost, te mu je počev od 17. veljače 1993. priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, uz ograničenje za poslove gdje može ugroziti svoj ili tuđi život ( stroj, visina, blizina vode i vatre), rada u noćnoj smjeni, pod nepovoljnim klimatskim uvjetima, teškim fizičkim radom i radom s pojačanom odgovornošću;

-          da je tužitelju uslijed stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju od 1. siječnja 1999. temeljem preostale radne sposobnosti rješenjem HZMO, Područna služba u Zagrebu od 11. srpnja 2000. priznato pravo na invalidsku imovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, počev od 1. siječnja 1999.;

-          da je tužitelj nakon ozljeđivanja, od 1. siječnja 1999. do 28. travnja 2012.  primao plaću temeljem ugovora o radu zaključenim s C.-n. s.d.o.o., koji je preuzeo ugovor o radu koji je tužitelj zaključio sa tuženikom i invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu od 707,09 kn;

-          da je C.-n. s. d.o.o. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju od 27. travnja 2012., jer tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz ugovora o radu zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti;

-          da iz obrazloženja navedene odluke o otkazu proizlazi da tužitelj obavlja poslove radnog mjesta referent samostalni, da mu je rješenjem HZMO-a od 11. srpnja 2000. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, da je tužiteljeva radna sposobnost po tom rješenju trajno smanjena kao i da je u svrhu optimalizacije poslovanja provedena individualna procjena sposobnosti radnika koja je uključila procjenu njegovih sposobnosti, osnovnih svojstava i karakteristika potrebnih za obavljanje radnih zadataka na radnom mjestu na kojem je zaposlen;

-          da je tužitelju rješenjem HZMO Područna služba u Zagrebu počev s 28. travnja 2012. utvrđena visina invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 2.768,93 kn mjesečno.

Slijedom navedenog, cijeneći da je u konkretnom slučaju ovlašteno tijelo – HZMO kod tužitelja utvrdilo postojanje profesionalne nesposobnosti za rad, a što se navodi i u obrazloženju odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja od 27. travnja 2012. - da je tužitelj invalid rada zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a poslodavac nije u mogućnosti ponuditi radniku drugo odgovarajuće radno mjesto, kao i da je radna sposobnost imenovanog, sukladno navedenom rješenju (rješenje HZMO OB-21749626720, broj spisa: 161083 od 11. srpnja 2000.) trajno smanjena, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelju ugovor o radu od 1. kolovoza 2009. zaključen između tužitelja kao radnika i poslodavca C.-n. s. d.o.o., otkazan redovitim otkazom jer tužitelj nije bio u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz, čl. 107. st. 1. t. 2. Zakona o radu -„Narodne novine“ 149/09, 61/11, 82/12; dalje ZR) a ne iz razloga da bi tužitelj radne obveze izvršavao na način, u količini i kvaliteti, kako to nije zadovoljavalo potrebe poslodavca. Sa gotovo identičnim obrazloženjem tuženik je također 27. travnja 2012. otkazao ugovor o radu i radniku M. R., u kojem slučaju je presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu posl. br. P-35381/12-5 od 3. travnja 2013., potvrđene presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. 14 Gž R-55/13-2 od 30. listopada 2013. prihvaćen tužbeni zahtjev imenovanog za naknadu štete i isplatu rente iz razloga prestanka radnog odnosa ovoga radnika zbog profesionalne nesposobnosti za rad i štete koju je isti pretrpio na radu kod poslodavca. Stoga pozivanje tuženika na procjenu radnika prema prilogu na listu 132-133 spisa nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 103. st. 1. ZR-a i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i  75/09; dalje ZZR) utvrdio da okolnost što je poslodavac C. d.o.o. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja ne prekida uzročnu vezu prema kojoj postoji tuženikova odgovornost za štetu, budući da je ista posljedica tuženikove odgovornosti zbog ozljeda tužitelja zadobivenih u nezgodi na radu, koja se proteže na svu štetu koja je u vezi s tim nastala radniku; naime, tužitelj je ozljedu na radu doživio kao radnik tuženika, te kada se radi o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca ne prelazi i odgovornost za štetu zbog ozljede na radu od poslodavca koji je odgovoran za štetu.

 

              Naime, činjenica prestanka radnog odnosa tužitelja osobno uvjetovanim otkazom ne predstavlja štetu radnju, već je ona samo pravno relevantna kao vrijeme nastanka štete, a sama štetna radnja je nezgoda na radu, za koju je odgovoran tuženik.

 

              Stoga, a s obzirom na vrijeme nastanka predmetne štete donošenjem narečene odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja od 27. travnja 2012., pravilno je sud prvog stupnja odbio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan, budući da od 27. travnja 2012. do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. srpnja 2012. nije protekao zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO).

             

S obzirom na izloženo, tuženik, kod kojega je tužitelj zadobio povredu zbog koje mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i zbog koje je tužitelj otišao u invalidsku mirovinu, odgovoran je za naknadu štete tužitelju prema citiranim odredbama čl. 109. st. 1. ZR-a i čl. 15. ZZR-a. Navedene odredbe odnose se na svu štetu nastalu na radu ili u svezi s radom, i sve dok takva šteta postoji odnosno traje, neovisno  je li u međuvremenu prestao radni odnos, pri čemu je odlučno da je šteta nastala na radu ili u svezi s radom.

 

Pri tome, a suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik, na kome je bio teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelj bio odgovoran za nastanak štetnog događaja od 2. kolovoza 1990., a uslijed koje nezgode na radu je tužitelju smanjena njegova radna sposobnost, tako da zbog toga više ne može raditi na poslovima tornjaša na kojima je radio prije ozljede zadobivene u nezgodi na radu. Stoga, kako tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi ga oslobađale takve odgovornosti, to između zadobivene ozljede na radu i posljedice postoji adekvatna uzročna veza.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio i odredbu čl. 1095. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO), a u odnosu na visinu štete, provedenim financijskim vještačenjem utvrdio da istu predstavlja razlika plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je radio temeljem prosjeka plaće koja je tužitelju isplaćena zajedno sa mirovinom u vremenskom periodu od 1. svibnja 2012. do 31. prosinca 2018., sve u iznosu od 397.225,79 kn te da od 1. siječnja 2019. tužitelj ima pravo na mjesečnu rentu u iznosu od 4.780,41 kn.

 

Žalba tuženika protiv rješenja suda prvog stupnja posl.br. Pr-65/2018-25 od 3. svibnja 2019. nije osnovana, budući da je sud prvog stupnja očitom greškom u pisanju, u izreci presude naveo da se izgubljena zarada odnosi na period od 1. svibnja 2012. do 30. svibnja 2016., umjesto na period od 1. svibnja 2012. do 31. prosinca 2018., a kako to proizlazi iz izreke presude u kojoj su navedeni pojedinačni i mjesečni iznosi izgubljene zarade, navedeni zaključno sa 31. prosinca 2018.

 

Isto tako, očitom greškom u pisanju u izreci je navedeno da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 88.140,64 kn, umjesto pravilno u iznosu od 98.390,64 kn, kako to proizlazi iz obrazloženja citirane presude.

 

Stoga je žalbu tuženika protiv narečenog rješenja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Djelomično je osnovana žalba tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku, budući da je po ocjeni ovoga suda tužitelju trebalo s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora priznati trošak sastava podneska od 14. lipnja 2016. u iznosu od 5.450,00 kn, te za sastav podnesaka od 3. rujna 2018. i 24. siječnja 2019. u iznosima od po 6.800,00 kn, a kojima je precizirao tužbeni zahtjev, prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa), dok je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podnesaka od 4. studenoga 2016. i 9. listopada 2018., koji nisu bili potrebni za vođenje postupka i kojima tužitelj sadržajno ponavlja navode iznesene u prethodnim podnescima.

 

Stoga je tužitelju priznat daljnji parnični trošak u iznosu od 19.050,00 kn, PDV u iznosu od 4.762,50 kn, ukupno 23.812,50 kn.

 

Tužitelj je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 60% (žalbom pobija odluku o parničnom trošku za iznos od 39.125,00 kn, uspio iznosom od 23.812,50 kn), pa mu od potpunog troška sastava žalbe prema Tbr. 10. t. 5. Tarife pripada 625,00 kn s PDV-om, od čega 60% iznosi 375,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. i čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

 

 

U Rijeci 24. lipnja 2021.

 

 

Predsjednik vijeća

 

    Duško Abramović