1              Poslovni broj: I Kž-127/2021-10

 

              Poslovni broj: I Kž-127/2021-10

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i dr.sc. Lane Petö Kujundžić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženih D. S. i Z. P., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te optuženih D. S. i Z. P. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 1. travnja 2021., broj K-7/2021. u sjednici održanoj 23. lipnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. S., odvjetnika Ž. Š.i odvjetnika D. N. te optuženog Z. P. uz branitelja, odvjetnika M. I.,

 

r i j e š i o   j e

 

I Prihvaćaju se žalbe optuženog D. S. i optuženog Z. P., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Uslijed odluke pod točkom I žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu, optuženi D. S. i optuženi Z. P. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te su na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine svaki.

 

2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženi D. S. i optuženi Z. P. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 1. i 2. točke 1. do 7. ZKP/08. što će biti određeno posebnim rješenjem, a sve u roku 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude.

 

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te optuženom D. S. i optuženom Z. P. izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

 

4. Optuženi D. S. podnio je žalbu po braniteljima M. N. i Ž. Š., odvjetnicima u Z., te D. N. odvjetniku u K., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se odbije optužba protiv optuženika ili pak da se pobijana presuda ukine u cijelosti i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači pobijana presuda u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

 

5. Optuženi Z. P. podnio je žalbu po braniteljici V. M., odvjetnici u K. te branitelju M. I., odvjetniku u Z. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te optuženik oslobodi krivnje, a podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovni postupak.

 

6. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi D. S. po odvjetnicima M. N., D. N. i Ž. Š., kao i optuženi Z. P. po odvjetnicima V. M. i M. I. te predlažu da se odbije žalba državnog odvjetnika.

 

7. Spis je u smislu članka 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Sjednica vijeća u javnom dijelu održana je u prisutnosti branitelja optuženog D. S. i to odvjetnika Ž. Š. i D. N. dok uredno pozvani optuženi D. S. nije pristupio, te u nazočnosti optuženog Z. P. i njegovog odvjetnika M. I.. Nije pristupio ni uredno obaviješten državni odvjetnik, pa je sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

9. Žalbe optuženog D. S. i optuženog Z. P. su osnovane, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

10. Ispravno optuženici u žalbi navode da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama za osuđujuću presudu, odnosno da su isti nejasni i postoji proturječje između izreke i obrazloženja. Naime, kazneno djelo za koje se terete optuženici prvostupanjski sud je pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju označeno u članku 246. stavak 1. i 2. KZ/11. jer je utvrđen pravni kontinuitet s kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/97., 152/08., 57/11., 125/11. i 144/12. – dalje KZ/97.). U izreci prvostupanjske presude sud navodi da je nastala šteta za banku te je šteta osnovni uvjet za ostvarenje kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

11. Prema činjeničnom opisu kaznenih djela za koje se terete optuženici proizlazi da je u inkriminirano vrijeme (tijekom 1997. i 1998., te 24. lipnja 1999.) na snazi bio KZ/97. pa je u ovom kaznenom predmetu protiv optuženih D. S. i Z. P. podignuta optužnica zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., odnosno u vezi sa člankom 37. KZ/97. S obzirom na to da su optuženici proglašeni krivima za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. koji zakon nije bio na snazi u inkriminirano vrijeme taj je zakon, s obzirom na prestanak važenja KZ/97., u smislu odredbe članka 3. stavka 3. KZ/11. bilo moguće primijeniti samo i jedino u slučaju da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te pod daljnjim uvjetom da je to kazneno djelo za počinitelja blaže od kaznenog djela iz KZ/97.

 

11.1. Prvostupanjski sud je, u pogledu pravnog kontinuiteta, također naveo da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti označeno u članku 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. više ne postoji u KZ/11., ali da ima "svoj djelomični kaznenopravni kontinuitet" u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., a koje djelo za postojanje kaznenopravne odgovornosti ima osnovni uvjet u vidu nastanka štete za onu pravnu osobu u kojoj djelo čini odgovorna osoba. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja potom zaključuje i presuđuje da je taj osnovni uvjet utvrđen i da je ta šteta nastala za banku otpisom navedenog kredita u iznosu 13.436.209,02 kune, a potom da se s obzirom na visinu te štete radi o ispunjavanju kvalifikatornih okolnosti i to alternativno nastankom znatne imovinske koristi ili prouzročenjem znatne imovinske štete. Potom konstatira da je za oba djela zapriječena jednaka sankcija u trajanju od jedne do deset godina, pa budući da kazneno djelo iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. više ne postoji, nalazi da je trebalo primijeniti odredbe iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11.

 

11.2. Prethodno prezentiranim navodima prvostupanjski sud nastoji obrazložiti postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. kao i razlog zbog čega je postupanje optuženika kvalificirano po novom KZ/11. Međutim, opravdano žalitelji-optuženici prigovaraju iznesenim razlozima nalazeći da su oni nejasni i proturječni. Naime, time što je KZ/11. stupio na snagu 1. siječnja 2013. nije došlo do ukidanja kažnjivosti postupanja koja su bila propisana u KZ/97. Činjenica da je novi KZ/11. napustio neke nazive i koncepcijski drugačije uredio pojedina kaznena djela ne podrazumijeva i njihov nestanak iz zone kažnjivosti. Ako je zakonski opis nekog djela propisan "starim" KZ/97. sadržan u "novom" KZ/11., neovisno o nazivu kaznenog djela pod kojim se sada nalazi, tada pravni kontinuitet postoji, a to znači da su isti postupci neke osobe bili kažnjivi i po KZ/97. i po KZ/11., pa nakon toga preostaje utvrditi koji je zakon blaži za počinitelje i zašto, te to obrazložiti. Prvostupanjski sud tek je djelomično udovoljio tom zadatku, navodeći argumente za postojanje pravnog kontinuiteta i koji su, usprkos nekim manjkavostima, u suštini prihvatljivi. No, taj je sud u cijelosti propustio navesti razloge zbog kojih nalazi da je "novi" KZ/11. blaži za počinitelja, pri čemu navod da "kazneno djelo iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. više ne postoji…" dovodi u pitanje prethodno iznesen prihvatljiv zaključak o postojanju pravnog kontinuiteta, pa je time nesumnjivo počinjena (apsolutno) bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer nema razloga o odlučnim činjenicama (odnosno o tome koji je zakon blaži i zašto), a izneseni su razlozi proturječni (naime, ako više ne postoji kazneno djelo iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. tada nema ni pravnog kontinuiteta jer takva tvrdnja podrazumijeva da opisano ponašanje više nije kažnjivo).

 

11.3. Slijedom navedenog, kako su odlučne činjenice, u smislu odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11., one koje tvore obilježje kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, to je sud, u skladu s odredbom članka 459. stavka 5. ZKP/08., dužan navesti razloge kojima se vodi pri rješavanju pravnih pitanja, pa optuženici u žalbama s pravom tvrde da je izostankom razloga o odlučnim činjenicama u pogledu okolnosti zašto je izvršena zakonska prekvalifikacija terećenog kaznenog djela u svjetlu blažeg kaznenog zakona, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

12. Nadalje, napominje se da su sastavnice kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. i to šteta i imovinska korist, predviđene alternativno. Za postojanje tog kaznenog djela se prema dosadašnjoj sudskoj praksi ne traži da istovremeno bude ostvarena imovinska korist i nastupi šteta, već je dovoljna samo jedna od tih sastavnica odnosno pribavljanje imovinske koristi ili prouzročenje štete.

 

12.1. Optuženicima se činjeničnim opisom inkriminacije stavlja na teret da su spornom odlukom za koju nije postojao pravni osnov otpisali dio duga u iznosu od 13.436.209,02 kune (trinaest milijuna četristo tridesetšest tisuća dvjesto devet kuna i dvije lipe) trgovačkom društvu Z. d. d.d., čime je tom trgovačkom društvu pribavljena imovinska korist u navedenom iznosu. Nadalje se u pobijanoj presudi u zakonskom opisu i to u izreci pobijane presude navodi da su optuženi D. S. i optuženi Z. P. (koji je drugoga s namjerom potaknuo), povrijedili dužnost zaštite tuđih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način onome o čijim su se imovinskim interesima dužni brinuti prouzročili štetu, a pribavljena je znatna imovinska korist. Prvostupanjski sud također upućuje banku kao oštećenika u parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva, iako iz činjeničnog opisa ne proizlazi da je banka oštećena kaznenim djelom, a niti iz sadržaja spisa proizlazi da je banka u ovom kaznenom postupku sudjelovala kao oštećenik s pravom koja bi joj po ZKP/08. pripadala kao oštećeniku.

 

13. Stoga drugostupanjski sud smatra da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi i razlozima presude čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a kada prvostupanjski sud širi optužbu i na nastanak štete banci, a koja optuženicima nije stavljena na teret, u smislu članka 449. stavak 1. ZKP/08. prekoračio je optužbu, čime je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08. na što upiru optuženici u svojim žalbama. Ta povreda se ne može otkloniti u drugostupanjskom postupku postupajući sukladno članku 486. stavak 1. ZKP/08. jer iz sadržaja spisa proizlazi da banka , kao oštećenik u ovom kaznenom postupku, nije sudjelovala s pravima koja bi joj po članku 51. ZKP/08. pripadala kao oštećeniku (nije pozivana niti u tijeku prethodnog postupka na dokazna ročišta, niti u ovom kaznenom postupku na rasprave, nije postavila valjani imovinskopravni zahtjev jer uz podnesak koji se nalazi u spisu iz prethodnog postupka ne prileži nikakvo ovlaštenje ili punomoć osobe koja je poslala podnesak, a ne radi se o podnesku zakonskog zastupnika banke, niti je mogla upozoravati na činjenice i predlagati dokaze, a niti joj je dostavljena pobijana presuda, a upućena je u parnicu bez naznake visine, iako sud u izreci i obrazloženju osuđujuće presude konstatira da je oštećena za iznos od 13.436.209,02 kuna), a na što s pravom upiru i optuženici.

 

13.1. Kako su na gore izloženi način ostvarene i po optuženicima istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. i 11. ZKP/08., iz te žalbene osnove je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti.

 

14. Međutim, nisu u pravu žalitelji kada se pozivaju i na druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Tako u žalbama također ističu da je pri donošenju odluke sudjelovala sutkinja porotnica B. T. kojoj je istekao mandat 17. ožujka 2021. te da nakon toga nije bila kandidirana za sutkinju porotnicu, pa nije mogla biti na raspravama održanim nakon 17. ožujka 2021. Suprotno žalbenim navodima, na temelju odredbe članka 118. stavak 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19. – dalje ZS) porotnik može obavljati svoju dužnost do izbora novog suca porotnika, a u konkretnom slučaju to je značilo do 13. travnja 2021. pa slijedom navedenog nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se upire u žalbi (odnosno ona iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08.). Također nisu u pravu žalitelji kada ističu da u donošenju odluke nije mogao sudjelovati ni sudac porotnika D. B. jer da je politički aktivan, jer za to nema uporišta u spisu. Iako se neki od žalitelja ovdje pozivaju na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 2. ZKP/08., jasno je da nema govora o postojanju te povrede, niti za to govori ijedan žalbeni navod, budući da nitko od žalitelja ne konkretizira niti jednu okolnost iz članka 32. stavak 1. ZKP/08., a koje je pretpostavka za isključenje suca porotnika od obavljanja sudske dužnosti.

 

15. Ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. u dijelu u kojem žalitelji osporavaju vjerodostojnost isprava odnosno zapisnike sa 166. sjednice Uprave banke. Naime, ovdje je očito riječ o osporavanju autentičnosti odnosno vjerodostojnosti jednog od dokaza, a to je pitanje ispravnosti utvrđenih činjenica, a ne bitne postupovne povrede.

 

16. Nisu u pravu žalitelji kad prigovaraju povredi prava na obranu i pravu na pravično i pošteno suđenje. Točno je da je postupak protiv D. S. i Z. P. razdvojen od postupka protiv optuženog M. B. i optužene S. C., pri čemu B. i C. nisu ispitani kao svjedoci u postupku protiv D. S. i Z. P.. Međutim, da bi bila počinjena i relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. potrebno je da sud nije na pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP/08. ili je na raspravi povrijedio pravo na obranu, a to bi utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Žalitelj ne navodi koja je to odredba ZKP/08. povrijeđena, a niti na koji je to način utjecalo na presudu. Pozivanje žalitelja na ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. listopada 2019. broj I Kž-4888/2019., iz kojeg optuženi S. izvlači zaključak da je dao upravo prvostupanjskom sudu da "ponovljeni postupak treba biti jedinstveni u odnosu do sada dva odvojiva kaznena postupka" je u ovom kontekstu promašen. Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutom rješenju konstatira da bi u ponovljenom postupku bilo uputno navesti jedinstveni postupak, što je preporuka, a ne obvezna uputa prvostupanjskom sudu. Dakle, samo time što u ovom kaznenom postupku kao svjedoci nisu ispitani M. B. i S. C., optuženici u drugom kaznenom postupku, nije došlo do povrede ni prava obrane, a ni prava na pošteno suđenje čime žalitelj S. sugerira povredu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., ali je u ovom segmentu ne obrazlaže, odnosno ne konkretizira.

 

17. Također nije počinjena bitna nikakva povreda odredaba kaznenog postupka koju žalitelj S. vidi u tome što je raspravno vijeće po članku 431. stavak 1. točka 7. ZKP/08. odbilo zahtjev optuženika da se zbog izmijenjenog sastava vijeća ponovno izvode svi dokazi, uz obrazloženje da će se pročitati iskazi do tada ispitanih svjedoka koji su ispitani pred istim predsjednikom vijeća na raspravi, u prisutnosti stranaka, napominjući da to nije točno jer da pred istim predsjednikom vijeća nije ispitana svjedokinja A. M.. Međutim ta svjedokinja ispitana je tijekom istrage, u nazočnosti stranaka, (a ne i na raspravi, ali je njezin iskaz pročitan na raspravi od 24. ožujka 2021., sukladno članku 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08., na što stranke nisu imale primjedbe), pri čemu čak taj iskaz nije bitno utjecao na donošenje presude. Za naglasiti je da bi se, dakle, eventualno moglo raditi o tzv. relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, no žalitelj pritom potpuno propušta navesti na koji je način povreda neke odredbe ZKP/08. utjecala na presudu, pri čemu je iz izloženog očito da nije bilo ni povrede odredaba kaznenog postupka.

 

18. Optuženici nadalje u svojim žalbama tvrde da im je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu, ističući pri tom prvenstveno povredu prava na jednakost oružja i povredu prava na pravično suđenje. Obrazlažući te povrede optuženici navode da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge obrane, da je, unatoč protivljenju obrane, na raspravi pročitao iskaze ispitanih svjedoka i vještaka, konstatirao da je pročitao dokumentaciju, iako ju stvarno nije čitao, da je razdvojen postupak i time narušeno njihovo pravo kao suoptuženika, a što je imalo utjecaja na nepristrano vođenje postupka i utvrđivanje činjeničnog stanja, da su predloženi svjedoci obrane odbijeni kao odugovlačeći dokazi, da sud za iste odluke nije naveo valjane razloge u obrazloženju, da je sud na selektivan način ocjenjivao iskaze svjedoka na temelju kojih je donesena osuđujuća presuda, iako su svjedoci u tijeku postupka iznosili različite iskaze, da je povrijeđeno i načelo neposrednosti.

 

19. U kontekstu navedenih žalbenih tvrdnji optuženici smatraju da postupak gledajući u cjelini nije bio pravičan te da je na taj način došlo do povrede onog prava koje je sastavnica prava na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. i 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14. - dalje Ustav) i članka 6. stavak 1. i 3. točka d Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje Konvencija), a čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. jer postupci suda u svojoj ukupnosti predstavljaju grubo kršenje pravičnog suđenja, dok pojedini postupci suda u svojim segmentima predstavljaju i druge (zasebne) bitne povrede iz članka 468. stavak 3. i članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., optuženici su stava da se sve tri žalbene osnove međusobno susreću i nadopunjuju.

 

20. No, suprotno takvom mišljenju u pogledu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da odbijanjem dokaznih prijedloga od strane prvostupanjskog suda nisu počinjeni po optuženicima navedeni vidovi te citirane bitne povrede. Naime, ne odgovara istini da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge obrane jer to tako ne proizlazi iz stanja spisa. U konkretnom slučaju provedeno je više rasprava, pa je, u tom smislu i predložene dokaze obrane trebalo cijeniti kroz cijeli postupak i prije razdvajanja istog, a ne samo razmatranjem odluka na jednom raspravnom ročištu. Tako iz podataka u spisu proizlazi da su neki dokazi obrane od strane prvostupanjskog suda prihvaćeni te je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog obrane za provođenjem vještačenja bankarske struke sukladno raspravnom zapisniku od 18. veljače 2021., ali je po službenoj dužnosti odredio na koje će se okolnosti provesti vještačenje, te je prihvaćen prijedlog za pribavljanjem originalnih zapisnika banke sa 163. i 166. sjednice Uprave, kao i ispitivanjem svjedokinje H. L., mišljenje profesora D., a sve kao na raspravnom zapisniku od 6. srpnja 2020. Na raspravama od 6. srpnja 2020., 13. srpnja 2020., 18. veljače 2021., te 24. ožujka 2021., predloženi dokazi obrane su odbijeni, kao odugovlačeći ili neprikladni te je to valjano i obrazložio. U pogledu čitanja dokumentacije kao dokaza, iz raspravnog zapisnika od 13. srpnja 2020., 24. ožujka 2021. proizlazi da je izvršen u uvid u istu i da je ista pročitana, što je po stajalištu ovog drugostupanjskog suda sukladno članku 431. stavak 1. točka 7. i 8. i člankom 329. stavak 3. ZKP/08.

 

21. Dakle, odbijanje dokaznih prijedloga obrane samo za sebe, pa i onih koji su odbijeni kao nevažni ili odugovlačeći, ne znači nužno i povredu prava na obranu, a time i prava na pravično suđenje, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupan postupak i načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedeni dokazni materijal. Stoga, u ovom konkretnom postupku, nema govora o povredi prava na obranu koja bi bila ostvarena odbijanjem dokaznih prijedloga obrane jer sud nije dužan provesti sve dokaze koje stranke predlože, već samo one koji su, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 418. stavka 1. i članka 421. stavka 1. ZKP/08., važni za pravilno presuđenje, a niti je zbog toga povrijeđeno pravo optuženika na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnicu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, niti je ostvarena žalbom istaknuta povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. jer je sud u obrazloženju iznio razloge za takvu odluku. No, da li je odbijanje nekih dokaznih prijedloga obrane imalo utjecaja u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o tome će biti riječi u nastavku, u pogledu te žalbene osnove.

 

22. Jednako tako nisu počinjene i bitne povrede iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08. koje žalitelji vide u dužem vođenju rasprave 24. ožujka 2021. odnosno izvan radnog vremena, jer time nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom, a posebno imajući u vidu da je rasprava počela u 13.00 sati, a završila u 15.40 sati te se ne radi o dugotrajnom vođenju rasprave, a jasno je da time nije povrijeđeno ni pravo na obranu, niti je navedeno kako je to utjecalo na presudu.

 

23. U odnosu na prigovore o povredi prava optuženog S. vezanoj i uz članak 7. stavak 1. ZKP/08., zbog određivanja istražnog zatvora, žalitelj se upućuje na zauzeta stajališta Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske izložena u rješenjima broj II Kž-128/2021. od 22. travnja 2021. i II Kž-149/2021. od 17. svibnja 2021.

 

24. Nadalje za istaknuti je da su utvrđene počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka donekle utjecale i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na koje žalitelji upiru u žalbama. Na temelju članka 487. stavak 4. ZKP/08. drugostupanjski sud u nastavku daje ocjenu žalbenih navoda kojima se osporava ispravnost utvrđenih činjenica.

 

25. Prije svega, treba imati na umu da je prema činjeničnom opisu kaznenog djela za koje se tereti optuženi S. razvidno da je kriminalna aktivnosti zbog koje je on optužen, donošenje odluke o otpisu dijela dospjelih kreditnih obveza 24. lipnja 1999. i to bez valjanog osnova. Dakle, uvodni dio činjeničnog opisa uopće ne navodi da bi optuženi S. sudjelovao u odobravanju ranijih kredita, nego služi da pobliže opiše stanje dugovanja Z. d. d.d. prema banci u trenutku donošenja odluke o otpisu dijela potraživanja i okolnosti pod kojima su raniji krediti Z. d. d.d. odobravani.

 

26. Razmatrajući činjenični opis inkriminacije kako ga je formulirala optužba, razvidno je da se sukus kaznenopravno odlučnog djelovanja optuženog D. S. kao počinitelja, a optuženog Z. P. kao poticatelja nalazi u donošenju Odluke o otpisu dijela kredita. Naime, optuženi D. S. se ne tereti da je Z. d. d.d. odobravao ranijih 5 kredita, nego se to tek uvodno spominje, uz naznaku, da pri tom ti krediti nisu adekvatno osigurani. Dakle, da bi se utvrdilo, je li optuženi S. počinio inkriminirano djelo, a optuženi Z. P. je baš na to djelo potaknuo, bilo je neophodno utvrditi da li bi banka, bez donošenja Odluke o otpisu dijela duga, mogla od Z. d. d.d. naplatiti čitav iznos odobrenih kredita ili bar iznos koji je značajno veći od onog koji su uspjeli naplatiti odlukom o otpisu.

 

27. U nastavku na prethodno, da bi se te odlučne činjenice utvrdile, trebalo je na adekvatan način provjeriti financijsko stanje Z. d. d.d. u trenutku donošenja sporne Odluke, pri čemu bi izvjesno u tome pomogla i provjera da li je banka u isto vrijeme Z. d. d.d. također otpisala dio potraživanja ili se uspjelo naplatiti u cijelosti ili djelomično. Nadalje, potrebno je utvrditi o kakvim se točno sredstvima osiguranja otplate kredita radilo (identificirati mjenice i akceptne naloge i provjeriti njihovu naplativost tempore criminis), a posebice odrediti koliku je stvarnu vrijednost imao zalog nad industrijskim strojevima, s obzirom na notornu činjenicu da pokretnine protekom vremena gube na vrijednosti.

 

28. Naime, za opstojnost inkriminacije bitno je utvrditi je li optuženi S. O. o otpisu dijela duga iz ranije odobrenih kredita donio iako je postojala realna mogućnost da banka prisilnim putem ili aktivacijom instrumenata osiguranja plaćanja naplati čitavo dugovanje ili barem više od iznosa koji je otpisan. Ovo posebno, kada se ima u vidu da otpisivanje pojedinih kredita ili reprogramiranje postojećih ne znači automatski da se postupa isključivo s ciljem da se dužniku time pribavi protupravna korist (i istodobno postupa na štetu banke), neovisno o tome kolika visina kredita je u pitanju. Notorno je da je u situaciji kada je naplata cjelokupnog duga neizgledna ili visoko rizična vjerovnik, pa dakle i banka, slobodan odlučiti da naplati odmah barem dio duga, poglavito ako bi odugovlačenje s odlukom ili pribjegavanje drugom načinu naplate bilo neizvjesnog rezultata.

 

29. Ujedno, što se tiče prigovora žalitelja da je nastupila zastara kaznenog progona, treba reći da rok zastarijevanja počinje teći od datuma počinjenja djela, a taj datum u činjeničnom opisu optužnice određuje državni odvjetnik, a ne sud. Kako je prema koncepciji optužnice djelo počinjeno 24. lipnja 1999., jasno je da se početak roka zastare računa od tog dana, pri čemu treba imati u vidu da se sukladno članku 81. stavak 3. KZ/11. taj rok produljuje za 2 godine, ako je prije proteka redovnog roka zastare donesena prvostupanjska presuda, a što je ovdje bio slučaj.

 

30. Dakle, iz svega iznesenog razvidno je da ne samo što su počinjene ovom odlukom nabrojene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nego je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti.

 

31. Prilikom ponovnog odlučivanja, prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem, te utvrditi sve činjenice koje su odlučne za zaključak o počinjenju kaznenog djela i krivnji optuženika, odnosno utvrditi sve pravno relevantne činjenice za donošenje drugačije odluke, a nakon čega će donijeti novu odluku koju će valjano obrazložiti u svim njezinim dijelovima, u skladu s člankom 459. stavak 4., 5. i 6. ZKP/08.

 

32. Između ostalog prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku na adekvatan način utvrditi financije i imovinsko stanje Z. d. d.d. u vrijeme donošenja odluke, provjerit će je li banka, kako to žalitelji ističu, otpisivala dio duga Z. d. d.d., a pritom će imati u vidu da bilo kakve radnje nadzornog odbora (a u konkretnom slučaju radi se o suglasnosti za određenu odluke Uprave) nemaju kaznenopravno odlučan utjecaj na odgovornost uprave pri donošenju poslovnih odluka. Isto tako podatak da je Hrvatska narodna banka izvršila nadzor nebitan je za odgovornost članova uprave. Također će, kako je to već naglašeno provjeriti naplativost sredstava osiguranja koja su spomenuta u prvostupanjskoj presudi.

 

33. Slijedom iznesenog, a u suglasju sa člankom 483. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 23. lipnja 2021.