Poslovni broj: 7 Pž-1910/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 7 Pž-1910/2020-2

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja S. D. d.o.o., D., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u D., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja GRAD D., D., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik L. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. T. d.o.o., B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. E., odvjetnica iz Odvjetničkog društva M., J. i M. j.t.d. u Z., radi isplate iznosa od 10.500,00 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-131/2018-25 od 23. siječnja 2020. i dopunskog rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-131/2018-39 od 6. travnja 2020., 23. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja Grada D. kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-131/2018-25 od 23. siječnja 2020. u točki I. i dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od

10.236,50 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-131/2018-25 od 23. siječnja 2020. u preostalom dijelu točke II. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka koji iznosi 4.062,50 kn (četiritisućešezdesetdvije kune i pedeset lipa).

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-131/2018-39 od 6. travnja 2020. u dijelu točke I. izreke kojim je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 kn.

 

II. Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačava dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-131/2018-39 od 6. travnja 2020. u preostalom dijelu točke I. izreke i rješava:

Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka koji iznosi 4.687,50 kn (četiritisućešestoosamdeset- sedam kuna i pedeset lipa).

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača na strani tužitelja Grada D. za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn (tisućudvjestopedeset kuna).

 

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn (tisućudvjestopedeset kuna).

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. F. iz B. poslovni broj Ovrv-259/2013 od 22. listopada 2013. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 10.500,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.186,25 kn, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka 1. izreke). Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.299,00 kn (točka 2. izreke).

 

2. Pobijanom dijelom prvostupanjskog rješenja je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn (točka 1. izreke).

 

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u bitnome navodeći da prvostupanjski sud pri odlučivanju uopće nije cijenio iskaze svjedoka M. G., M. G. i I. P. iz čijih iskaza proizlazi da su ti svjedoci neposrednim opažanjem utvrdili zaustavljanje tuženikovih autobusa u spornom razdoblju i da su za počinjene tipfelere unosa u aparat za tri registarske oznake autobusa dali logično i životno obrazloženje (brzina tipkanja i sunce u ekran aparata). Žalitelj nalazi pogrešnim i u suprotnosti s čl. 3. Naputka zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije bio ovlašten naplaćivati naknadu za zaustavljanje na temelju evidencije zaustavljanja, već isključivo na licu mjesta. Navodi da tuženik nije priložio u spis isprave kojima bi dokazao da su zaustavljanja plaćana gotovinom na licu mjesta, kako su to iznosili saslušani svjedoci, niti je vještak identificirao barem jedan takav račun. Predlaže preinačiti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio i umješač na strani tužitelja Grad D.. Navodi da je tužitelj u cijelosti postupao u skladu s Naputkom, a što jasno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka koji su iskazali da je tužitelju naknada plaćana na licu mjesta gotovinom, a posebno u slučajevima kada vozači ne plate na licu mjesta, naplaćena naknade za zaustavljanje autobusa se evidentira u sustavu tužitelja s naznakom da naknada nije plaćena. O tome je li tuženik dužan platiti predmetnu naknadu za zaustavljanje svojih autobusa u zoni posebnog pravnog režima prvostupanjski sud ne daje niti jedan valjani razlog, niti obrazlaže da li tužitelj osnovano potražuje naknade za autobuse registarskih oznaka BJ ..., BJ ..., BJ ..., BJ ..., BJ ... i BJ ... u odnosu na koje iz stanja spisa proizlazi da su tijekom srpnja 2013. godine boravili u D., niti obrazlaže jesu li u tuženikovom vlasništvu. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na žalbu je podnio umješač na strani tužitelja Grad D.. Potražuje naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

 

6. Odgovor na žalbu je podnio i tuženik kojim pobija žalbene navode tužitelja i umješača na strani tužitelja, predlaže odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, a žalitelje obvezati na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

 

7. Protiv točke I. izreke prvostupanjskog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da sukladno odredbi Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stranka ima pravo na naknadu troškova po punoj tarifi najviše za četiri podneska. Tuženik su pored četiri već dosuđena obrazložena podneska, neosnovano dosuđena još tri obrazložena podneska. Predlaže zbog toga pobijano rješenje preinačiti, a podredno ukinuti i vratiti na ponovno postupanje.

 

8. Žalbe nisu osnovane, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

 

9. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i rješenje na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a u vezi s odredbom čl. 381. ZPP-a (glede pobijanog rješenja), u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

 

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev prema tuženiku za isplatu neplaćene naknade za zaustavljanje turističkih autobusa (registarskih oznaka BJ-..., BJ- ..., BJ-..., BJ-..., BJ-... i BJ-...) u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre Grada D., sukladno Naputku Gradonačelnika Grada D. objavljenom u „Službenom glasniku“ Grada D. broj 7 od 24. travnja 2013. (dalje: Naputak), u iznosu od 10.500,00 kn.

 

11. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi prvostupanjski sud nije mogao sa sigurnošću ocijeniti ispravnost tužiteljeve evidencije o zaustavljanju tuženikovih turističkih autobusa u području oko povijesne jezgre Grada D., slijedom čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a ocijenio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.500,00 kn kao neosnovan. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer je na tužitelju bio teret dokazivanja da su turistički autobusi u tuženikovom vlasništvu (u ovoj fazi postupka radi se o šest turističkih autobusa različitih registarskih oznaka) bili zaustavljeni na području za koje je Naputkom propisana obveza plaćanja naknade za zaustavljanje turističkih autobusa radi ulaska ili izlaska putnika u zoni posebnog režima. Tužitelj kojem tuženik prilikom zaustavljanja turističkih autobusa nije platio naknadu na licu mjesta ima pravo potraživati isplatu naknadu od tuženika, pod pretpostavkom da dokaže u koje vrijeme i koji tuženikovi turistički autobusi su bili zaustavljeni na način i u mjestu za koje je Naputkom propisana obveza plaćanja takve naknade, a što tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao.

 

12. Nisu osnovani žalbeni navodi umješača na strani tužitelja kojima pobija presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, navodeći da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih smatra da tužitelj neosnovano potražuje naknade za autobuse registarskih oznaka BJ ..., BJ ..., BJ ..., BJ ..., BJ ... i BJ ... u odnosu na koje iz stanja spisa proizlazi da su tijekom srpnja 2013. godine boravili u D.. Prvostupanjski sud je jasno ukazao u pobijanoj presudi da prilikom evidentiranja tuženikovih autobusa nije mogao provjeriti točnost podataka za pojedine autobuse, a iz kojih utvrđenja proizlazi da prvostupanjski sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi kada su se pojedini od šest autobusa zaustavili u zoni za koju je Naputkom propisana obveza plaćanja naknade. Dodatno se ukazuje da iz provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku A. P. dipl. oec. proizlazi da su u tuženikovim evidencijama evidentirana (od ukupno 27) samo 6 proputovanja te da se datum i vrijeme tih proputovanja ne poklapa sa tužiteljevim evidencijama. S obzirom na to da niti iz iskaza saslušanih svjedoka prvostupanjski sud nije mogao utvrditi jesu li zaista tuženikovi turistički autobusi bili zaustavljeni u vrijeme kako to tužitelj navodi, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije dokazao postojanje činjenica iz kojih bi proizlazilo njegovo pravo da od tuženika zahtijeva plaćanje naknade.

 

13. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud ukazuje da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka M. G., M. G. i I. P., te je naveo da iz tih iskaza proizlazi da se svjedoci ne sjećaju s obzirom na protek vremena gdje su se i na kojoj točno poziciji i u koje vrijeme tuženikovi turistički autobusi zaustavljali tijekom mjeseca srpnja 2013. Tužitelj u žalbi iznosi svoju ocjenu iskaza navedenih svjedoka, a takvim navodima zapravo pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako se prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, a u vezi s čl. 502. st. 1. ZPP-a, u sporu male vrijednosti žalba može izjaviti samo iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, to ovaj sud nije ovlašten ispitivati u ovoj fazi postupka osnovanost žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

14. Odlučujući o osnovanosti tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, ali je nepravilno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a odlučujući o opravdanosti svake pojedine radnje i visini troškova opravdanih radnji, na što žalitelj osnovano upire u žalbi.

 

15. Tuženiku za zastupanje na ročištima održanim 1. srpnja 2014., 5. listopada

2015., 6. veljače 2019. i 12. ožujka 2019. ne pripada nagrada odmjerena prema Tbr.9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) jer se ne radi o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, već o ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima pa tuženik ima pravo za svako od održanih ročišta na naknadu troškova odmjerenu u visini od 500,00 kn sukladno Tbr. 9.2. Tarife.

 

16. Tuženik, isto tako, nema pravo na naknadu troškova za sastav podnesaka od 28. svibnja 2014., 15. rujna 2014., 16. srpnja 2015. i 20. ožujka 2019. u visini određenoj prema Tbr. 8.1. Tarife jer se ne radi o podnescima kojima se odgovara na tužbu ili očituje na nalaz i mišljenje vještaka, već o ostalim podnescima iz odredbe Tbr. 8.3. Tarife za koje tuženiku pripada nagrada u visini od 250,00 kn po podnesku. Podnesak od 4. srpnja 2019. nije bio potreban za vođenje parnice jer je tuženik svoje navode mogao iznijeti u ranijem podnesku od 20. ožujka 2019. za koje mu je priznata nagrada, niti je bio potreban za vođenje ove parnice podnesak od 9. rujna 2019. u prilogu kojeg tuženik dostavlja sudsku praksu, jer je tu praksu tuženik mogao dostaviti i u prilogu ranijih podnesaka, odnosno na ročištu.

 

17. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud točkom II. izreke pobijane presude obvezao tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od

10.236,50 kn, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 4.062,50 kn pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

18. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao točkom I. izreke dopunskog rješenja tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku u iznosu od

4.062,50 kn, dok je pravilnom primjenom materijalnog prava u preostalom dijelu koji iznosi 4.687,50 kn tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

 

19. Nije bio potreban za vođenje žalbenog postupka odgovor na žalbu umješača na strani tužitelja i tuženika, slijedom čega je njihove zahtjeve u iznosu od po 1.250,00 kn valjalo odbiti kao neosnovane (čl. 155. ZPP-a).

 

20. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl.

373. t. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 380. t. 2. i t. 3. ZPP-a (glede dopunskog rješenja), odlučio kao u izreci.

 

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 23. lipnja 2021.

 

Sutkinja

Ružica Omazić, v.r.