1 Poslovni broj: 2 UsI-401/2021-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5 Poslovni broj: 2 UsI-401/2021-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja N. G., iz T., kojeg zastupaju opunomoćenici u O. d. V., B. i D. j.t.d. u R., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Poreč - Parenzo, u Poreču, Gimnastička 2, kojeg zastupa službena osoba E. P., radi ukidanja i oduzimanja vozačke dozvole, 23. lipnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Poreč - Parenzo, broj: 511-08-27/4-UP/I-42-2021 od 8. ožujka 2021. godine.
II. Upravni postupak se obustavlja.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju N. G. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 3.125,00 (tri tisuće stotinu dvadeset pet) kuna (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.
Obrazloženje
- Rješenjem tuženika, broj: 511-08-27/4-UP/I-42-2021 od 8. ožujka 2021. ukinuta je i oduzeta vozačka dozvola broj: 11796252 izdana ovdje tužitelju (t. 1. izreke rješenja), te je određeno da je tužitelj (rođ. 11. ožujka 2002.) dužan vozačku dozvolu predati tuženiku u roku od osam dana od primitka rješenja (t. 2.). Tuženik obrazlaže, u bitnome, da je tužitelj unutar dvogodišnjeg razdoblja (od 13. lipnja 2020. do 24. rujna 2020.), u svojstvu mladog vozača, na temelju pravomoćnih prekršajnih presuda (pobliže navedenih u obrazloženju rješenja) prikupio 30 negativnih prekršajnih bodova, koji su kao pravna posljedica pravomoćne osude vozača motornog vozila upisani u evidenciju, što čini razlog za ukidanje i oduzimanje vozačke dozvole, uz mogućnost ponovnog polaganja vozačkog ispita protekom dvije godine od izvršnosti rješenja.
- Tužitelj u tužbi i na raspravi osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da ne poriče odgovornost za počinjena djela, da je podmirio prekršajne novčane kazne kojima je kažnjen, da je nejasno zašto mu je dozvoljeno polaganje vozačkog ispita, da bi mu potom vozačka dozvola bila ukinuta i oduzeta, te da bi opstanak njegova trgovačkog društva bio doveden u pitanje bez mobilnosti tužitelja. Dodaje da su izreka i obrazloženje osporavanog rješenja međusobno proturječni, da je tužitelj pogrešno označen mladim vozačem, koje svojstvo nije mogao steći prije polaganja vozačkog ispita, dok je u stvari imao svojstvo osobe iz članka 286. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 2.500,00 kuna, uvećano za PDV.
- Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda iz osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
- Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja da u ovome sporu bude saslušan kao stranka, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.
- Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 16. lipnja 2021., utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
- Osporavano rješenje tuženika bazira se na članku 286. stavku 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17, 70/19 i 42/20, u nastavku teksta: ZSPC). Prema toj odredbi, mladom vozaču koji je u razdoblju od dvije godine prikupio devet negativnih prekršajnih bodova, rješenjem će se ukinuti i oduzeti vozačka dozvola.
- Pritom je mladi vozač normativno definiran kao vozač motornog vozila u dobi do navršene 24. godine života, koji posjeduje vozačku dozvolu izdanu na teritoriju Republike Hrvatske (čl. 2. st. 1. t. 69. ZSPC-a). Osoba u dobi do navršene 24. godine života koja ne posjeduje hrvatsku vozačku dozvolu, dakle, nije mladi vozač u smislu netom citirane odredbe.
- Među strankama je nesporno da je tužitelj konkretne negativne prekršajne bodove prikupio prije stjecanja prava na upravljanje vozilom. Osnovano, stoga, tužitelj ističe da u to vrijeme nije imao svojstvo mladog vozača (što, posljedično, isključuje i dopuštenost primjene čl. 283. st. 3. ZSPC-a), te da je u odnosu na njega mjerodavan bio stavak 7. toga članka. Po toj odredbi, vozaču koji je prije stjecanja prava na upravljanje vozilom u razdoblju od dvije godine prikupio devet negativnih prekršajnih bodova rješenjem će se odrediti da ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole na rok od dvije godine, a zahtjev podnesen u roku od dvije godine će se rješenjem odbaciti.
- Zakonodavac je, dakle, kao zaštitu javnog interesa (ovdje: sigurnosti prometa na cestama) u pogledu osoba rizičnog ponašanja u razdoblju prije stjecanja prava na upravljanje vozilom predvidio zabranu podnošenja zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole u roku od dvije godine, a ne ukidanje i oduzimanje vozačke dozvole izdane, k tome, protivno odredbi članka 283. stavka 7. ZSPC-a, u situaciji u kojoj je prilikom izdavanja vozačke dozvole javnopravno tijelo raspolagalo vlastitim službenim evidencijama o negativnim prekršajnim bodovima koje je tužitelj prikupio. Sekundarni smisao norme članka 283. stavka 7. ZSPC-a sastoji se u tome da se osoba koja nije stekla pravo na upravljanje vozilom ne izlaže financijskom teretu vezanom uz polaganje vozačkog ispita u razdoblju u kojem ionako ne smije upravljati vozilom.
- Nedvojbeno je da ranije ponašanje tužitelja u cestovnom prometu ukazuje na njegovu rizičnost pri upravljanju motornim vozilima, ali taj se rizik prevenira primjenom relevantnih pravnih normi, a ne normi koje nisu mjerodavne. Pritom uloga upravnog suda nije da, zbog postojanja navedenog rizika, sanira postojanje očito nezakonitoga upravnog akta.
- Tuženik, dakle, u svjetlu mjerodavnih odredbi ZSPC-a, nije bio ovlašten tretirati tužitelja kao mladog vozača, niti mu s time u vezi ukinuti i oduzeti vozačku dozvolu.
- Što se tiče upiranja tužitelja na moguće posljedice ukidanja i oduzimanja njegove vozačke dozvole, Sud naglašava da su mjerodavne odredbe ZSPC-a kogentne naravi, ne podliježu odmjeravanju niti odlučivanju hoće li biti primijenjene od strane javnopravnog tijela (nastavno niti upravnog suda), neovisno o poslovnim, obiteljskim i drugim okolnostima. Poslovni i obiteljski ljudi sami se izlažu riziku ukidanja i oduzimanja vozačke dozvole ako u odnosnom razdoblju počine prometne prekršaje dovoljno ozbiljne za primjenu spomenutih zakonskih odredbi. Da je postojala pravna osnova za ukidanje i oduzimanje tužiteljeve vozačke dozvole, ne postoje osobne, poslovne ni druge okolnosti zbog kojih bi sud poništio rješenje o ukidanju i oduzimanju vozačke dozvole. No, kogentnost ovih odredbi djeluje kako prema strankama u upravnom postupku, tako i prema javnopravnim tijelima, o čemu tuženik u predmetnom slučaju nije vodio računa.
- Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika (čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS). Vraćanje predmeta na ponovni postupak ovdje bi bilo bespredmetno, jer se u postupku vođenom u upravnoj stvari ukidanja i oduzimanja vozačke dozvole ne može odlučivati u upravnoj stvari druge vrste (određivanje nemogućnosti podnošenja zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole na rok od dvije godine, odnosno odlučivanje o zahtjevu za izdavanje vozačke dozvole odbacivanjem tog zahtjeva). Stoga je Sud poništenjem osporavanog rješenja tuženika sam riješio stvar, odredivši ujedno obustavu upravnog postupka kao način njegova dovršetka (odgovarajućom primjenom čl. 46. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09). Ishod ovog spora nije zapreka da tuženik po službenoj dužnosti prema tužitelju pokrene novi, zasebni postupak u drugoj vrsti predmeta, ako smatra da su za to ispunjene propisane pretpostavke.
- Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).
- Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), polazeći od toga da je tuženik u cijelosti izgubio spor. Kao radnja u odnosu na koju tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je pristup na ročište za raspravu (2.500,00 kn), što uvećano za PDV iznosi ukupno 3.125,00 kuna. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a).
U Rijeci 23. lipnja 2021.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.