Poslovni broj Gž R-652/2021-2

Poslovni broj Gž R-652/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. U., odvjetniku iz Z., protiv tuženika vrtić S., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-7455/2020-76 od 22. travnja 2021., dana 21. lipnja 2021. godine,

p r e s u d i o  je

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-7455/2020-76 od 22. travnja 2021. 

Obrazloženje

Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženik plaća rentu u iznos od 2.600,00 kn mjesečno počev od 01.08.2009. (točka I. izreke), te joj je naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.875,00 kn (točka II. izreke).

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi štetu s osnove izgubljene zarade plaćanjem rente u iznosu od 2.600,00 kn mjesečno počev od 01.08.2009.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog 02.04.1996. i da je obavljala poslove spremačice; da je 17.05.1999. nastradala na radnom mjestu i da je od tuženika ostvarila naknadu štete, a u ovom postupku da potražuje rentu zbog izgubljene zarade kao razliku između invalidske mirovine koju prima i plaće koju bi primala da je nastavila raditi kod tuženika, odnosno da nije nastradala u štetnom događaju od 17.05.1999. Prvostupanjski sud utvrđuje da je rješenjem zavoda, Klasa: …, Ur. broj: … od 18.02.2009. tužiteljici zbog bolesti priznata profesionalna nesposobnost za rad te, počev od 09.02.2009., pravo na invalidsku mirovinu uz obrazloženje da je kod tužiteljice zbog bolesti 09.02.2009. nastala profesionalna nesposobnost za rad jer joj je radna sposobnost trajno smanjena više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe ili sposobnosti, uz isključenje rada u smjenama, rada na normu, rada na visini, te većih psihičkih naprezanja. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicine rada dr. D. V. prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica u štetnom događaju od 17.05.1999. zadobila potres mozga nakon čega se kod nje, tri godine kasnije, razvila posttraumatska padavica, da je ta ozljeda u uzročno- posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, a pored toga tužiteljica da se godinama psihijatrijski liječila od depresije, bolesti koju je vještak zavoda naveo kao prvu bolest od utjecaja na invalidnost tužiteljice; da je tužiteljica umirovljena 10 godina nakon štetnog događaja kada su EPI napadaji trajali već 7 godina, ali da je usprkos tome tužiteljica obavljala svoje radne zadatke, a umirovljena je tek kada su joj psihičke tegobe umanjile ne samo radnu, već i životnu aktivnost, pa da je na umirovljenje tužiteljice štetni događaj utjecao sa 40%, a depresija da je utjecala na umirovljenje sa 60%, time da depresija nije u vezi sa štetnim događajem; da je tužiteljici utvrđena invalidnost zbog profesionalne radne nesposobnosti, a to da znači da ima preostalu radnu sposobnost za sve one poslove koji se ne obavljaju u smjenama, koji se ne obavljaju na normu, koji se ne obavljaju na visini i ne zahtijevaju veća psihička naprezanja.

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao na temelju odluke o osobno uvjetovanom otkazu od 07.04.2009., protiv koje odluke ona nije podnijela zahtjev za zaštitu prava, niti je vodila sudski spor radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu jer je htjela ići u mirovinu, time da ju je tuženik prije donošenja odluke o osobno uvjetovanom otkazu upoznao s mogućnostima od kojih je jedna prekid radnog odnosa na način da dobije osobno uvjetovani otkaz, a druga da nastavi raditi na drugom poslu, pri čemu bi primala plaću i 50% mirovine, time da tužiteljica tu mogućnost nije odabrala, već je odabrala varijantu da prekine radni odnos na način da dobije osobno uvjetovani otkaz i ode u invalidsku mirovinu uz otpremninu. Kako, dakle, tužiteljici radni odnos nije prestao zbog njezinog profesionalnog oboljenja, već zbog odluke o osobno uvjetovanom otkazu, s kojom se nedvojbeno suglasila i koju nije pobijala, da ne postoji niti obveza tuženika da joj isplaćuje rentu kao razliku između plaće koju bi ostvarivala da je nastavila raditi i invalidske mirovine. To stoga jer je tužiteljica mogla nastaviti raditi kod poslodavca, budući da joj je prije donošenja odluke o osobno uvjetovanom otkazu poslodavac tu mogućnost ponudio jer da tužiteljica ne bi izgubila zaradu da je nastavila raditi onako kako joj je to poslodavac predložio. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev. 

Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu. Pri tome prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužiteljica ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nije nerazumljiva, ni proturječna i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužiteljice.

Naime, tužbeni zahtjev je pravilno odbijen jer nema uzročno - posljedične veze između štetnog događaja (ozljede na radu) i umirovljenja tužiteljice budući da tužiteljici nije prestao radni odnos zbog nesposobnosti za rad, već joj je radni odnos prestao na temelju  odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s kojom se ona suglasila, tako da predmetna šteta nije posljedica njezine nesposobnosti za rad. Za ocjenu pitanja tuženikove odgovornosti za predmetnu štetu nije od značaja činjenica da je tužiteljica stekla pravo na invalidsku mirovinu jer je njoj priznato pravo na mirovinu nakon što joj je već prestao radni odnos po osnovi osobno uvjetovanog otkaza s kojim se ona suglasila, a da to nije učinila, mogla je nastaviti raditi kod tuženika na radnom mjestu na kojem je bila raspoređena u okviru preostale radne sposobnosti do stjecanja prava na punu mirovinu. Vezano uz suglasnost koja se spominje, valja navesti da je tuženik tužiteljici predočio dvije varijante; prestanak radnog odnosa temeljem osobno uvjetovanog otkaza s pravom na otpremninu u iznosu od cca. 86.900,00 kn ili raspored na novo radno mjesto na kojem bi primala plaću i 50% mirovine, te bi joj u tom slučaju bila isplaćena otpremnina od cca. 18.270,00 kn i da se tužiteljica odlučila za varijantu osobno uvjetovanog otkaza i odlaska u mirovinu uz znatno veću otpremninu.

   U odnosu na žalbene navode tužiteljice da je prvostupanjski sud trebao saslušati svjedokinju N. S., koja je tužiteljici predočila naprijed navedene dvije varijante (prestanak radnog odnosa ili raspored na novo radno mjesto), valja reći da je prvostupanjski sud pravilno odbio saslušanje navedene svjedokinje jer su sve relevantne činjenice utvrđene, pogotovo kraj činjenice da je sama tužiteljica iskazala da je njezina želja bila da ode u mirovinu, pa je irelevantno na koje ju je to drugo radno mjesto tuženik namjeravao rasporediti u slučaju da želi nastaviti raditi. Kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, mogućnost pronalaska drugog radnog mjesta bila bi relevantna za eventualni postupak u kojem bi se utvrđivala dopuštenost odluke o osobno uvjetovanom otkazu.

U odnosu na sudsku praksu koju je dostavila tužiteljica smatrajući da bi se na njoj trebala temeljiti i pobijana odluka valja reći da je činjenično stanje u ovom predmetu drugačije zbog toga što je tužiteljici radni odnos prestao temeljem odluke o osobno uvjetovanom otkazu.

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci 21. lipnja 2021.

Sudac

Ksenija Dimec