Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj:  3 P-151/2020-20

 

                          

   Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

  Osijek, Zagrebačka 2     

                                                

   Poslovni broj:  3 P-151/2020-20

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

            Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu Gordana Njari, u pravnoj stvari tužitelja , L. d.o.o. L., OIB ..., K. P. 11a, R. S., kojeg zastupa punomoćnik Z. Ž., odvjetnik iz O. društva G., K. & K. d.o.o. Z. protiv tuženika : S. d.d. O., M. G. 2, OIB: ... kojeg zastupa punomoćnik R. Ž. ,odvjetnik iz odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o.Z., radi isplate 1.530.105,77 EUR u protuvrijednosti 11.598.201,74 kn, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 12. svibnja 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom 21. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

  1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku S. d.d. O., M. G. 2, OIB: ... da u roku od 15 dana isplati tužitelju L. T. storitveno podjetje d.o.o. L., sa sjedištem u R. S., K. P. 11a, OIB ... iznos od 1.530.105,77 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom koja teče od 1.siječnja.2020. do isplate, sve sukladno odredbi članak 29. stav 2. ZOO-a po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Nalaže se tuženiku S. d.d. O., M. G. 2, OIB: ... da u roku od 15 dana isplati tužitelju tužitelju L. T. storitveno podjetje d.o.o. L., sa sjedištem u R. S., K. P. 11a, OIB ... prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sukladno odredbi članak 29. stav 2. ZOO-a po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena"

 

II.       Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi  trošak parničnog postupka u iznosu od 391.625,00 (tristodevedestjednutisućušestodvadesetpet kuna ) u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od  103.625,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

 

  1.                Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 1.530.105,77 EUR u protuvrijednosti 11.598.201,74 kn. U tužbi navodi da su parnične stranke zaključile Ugovor o prodaji i poslovnoj suradnji od 21. prosinca 2010. pri čemu su  za naredne godine sklapale nove ugovore, a poslovni odnos je trajao do 31. prosinca 2019. i isti se sastojao u tome da je tužitelj distriburirao tuženikove proizvode na području Republike Slovenije pri čemu je u korist tužitelja bio uspostavljen ekskluzivitet budući da tužitelj nije bio ovlašten distribuirati proizvode koji konkuriraju tuženikovim proizvodima na području Republike Slovenije.

 

  1.                Dodaje da je tuženik 6.studenog.2019. obavijestio tužitelja putem e maila da nakon isteka ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od 21. prosinca 2017 koji je bio na snazi za 2018. i 2019. tuženik neće produžiti poslovnu suradnju slijedom čega je poslovna suradnja između stranaka prestala zaključno s danom 31. prosinca 2019., a takvo postupanje tuženika  je protivno Ugovoru i zakonskim odredbama te je tužitelju time prouzročena šteta.

 

  1.                Tužitelj navodi da je tuženik odredbom članka 16. st. 2 Ugovora o poslovnoj suradnji preuzeo obvezu da najkasnije šest mjeseci prije isteka Ugovora odnosno najkasnije do 30. lipnja 2019. mora u pisanom obliku obavijestiti tužitelja o tome hoće li sklopiti novi Ugovor za naredno razdoblje od dvije godine, međutim tuženik je više od četiri mjeseca nakon proteka roka obavijestio tužitelja da ne namjerava produžiti poslovni odnos za naredno razdoblje čime je povrijedio svoju obvezu te je zakasnio s davanjem obavijesti tužitelju o tome da nema namjeru sklopiti ugovor i za naredno razdoblje, a time je tužitelju prouzročio štetu.

 

  1.                Dodaje da je poslovni odnos između stranaka trajao kontinuirano u posljednjih devet godina, te je tužitelj opravdano i razumljivo računao i postupao s uvjerenjem da će novi ugovor biti sklopljen za naredno razdoblje od dvije godine. Navodi da je zakašnjela obavijest tuženika onemogućila tužitelju da na vrijeme započne pregovore s drugim potencijalnim strankama za distribuciju njihovih proizvoda koji konkuriraju tuženikovim proizvodima, ta posljedično tome da započne distribuciju drugih proizvoda s danom 1.siječnja.2020., a sve pozivom na odredbu čl. 348. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu, ZOO ) te da mu po tom osnovu pripada novčana naknada u visini četiri prosječne mjesečne marže u 2019. koju je ostvario temeljem Ugovora o    poslovnoj suradnji u ukupnom iznosu od 175.642,57 EUR-a.

 

  1.                Nadalje tužitelj navodi da je tijekom trajanja poslovnog odnosa između parničnih stranaka tuženiku našao nove stranke za prodaju tuženikovih proizvoda te mu je i značajno povećao opseg poslovanja s postojećim strankama na način da je s jedne strane znatno povećao prodaju tuženikovih proizvoda u M.,najvećem maloprodajnom lancu u Republici Sloveniji za 247%, dok je s druge strane stvorio novi prodajni kanal tuženikovih proizvoda kod jednog od najvećih slovenskih maloprodajnih lanaca, P., a tuženik je unatoč tome svoje proizvode izravno prodavao M. i P. te je takvim postupanjem oštetio tužitelja za 51% njegove prodaje za preostali dio 2019. godine što je protivno načelu savjesnosti i poštenja propisanog odredbom čl. 4. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj od tuženika potražuje i naknadu štete u vidu izgubljene koristi za razdoblje od 1.lipnja.2019. godine do 31.prosinca.2019. godine koja se očituje kao neostvarena marža tužitelja iz poslovnog odnosa s M. u iznosu od 132.763,53 EUR, kao i neostvarene marža iz poslovnog odnosa tužitelja s P. u iznosu od 107.293,15 EUR, odnosno ukupni iznos od 240.056,68 EUR.

 

  1.                Dodaje da s obzirom na navedeno tužitelj nije mogao ostvariti dodatni rabat u visini od 1% kako je to propisano čl. 4. Ugovora o poslovnoj suradnji, a koji bi tužitelj nedvojbeno ostvario da tuženik nije postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a s obzirom na činjenicu da je tužitelj kontinuirano ostvarivao promet od 3.150.000,00 EUR-a godišnje, tužitelj od tuženika potražuje i naknadu štete u iznosu od 31.500,00 EUR, a što odgovara neostvarenom dodatnom rabatu u visini od 1% godišnjeg prometa tuženika.

 

  1.                Također tužitelj navodi da je tuženik obračunavao maržu protivno odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji i Aneksu tog ugovora na način da je samoinicijativno bez dogovora s tužiteljem obračunavao maržu na neto nabavnu vrijednost prodane robe, što je protivno odredbi članka 11a. Aneksa od 21. prosinca.2017. kojom je propisano da  distributerska neto marža iznosi 14,50%, te da je to marža koju tuženik garantira tužitelju. te se ova marža  trebala obračunavati na bruto iznos nabavnih cijena, slijedom čega tužitelj za četvrti. kvartal 2018., te cijelu 2019. zbog pogrešnog obračuna marže od tuženika potražuje na ime naknade štete iznos od 16.039,92 EUR.

 

  1.                Nadalje tužitelj navodi da je u razdoblju od 2011. do kraja 2019. bio tuženikov distributer za područje Republike Slovenije, te je svojim radom omogućio rast prodaje proizvoda iz asortimana tuženika na području Republike Slovenije uz uspostavljanje novih kanala prodaje tuženikovih proizvoda. Dodaje da je bio značajno uključen u prodajnu mrežu tuženika, a što proizlazi iz odredbe čl. 14. Ugovora, te odredbe članka 2 Aneksa Ugovora od 21.prosinca.2017. te da se prema stavu sudske prakse na ugovore o distribuciji analogno primjenjuju odredbe ugovora o trgovinskom zastupanju, slijedom čega tužitelj ima pravo na posebnu naknadu sukladno odredbi članka 830. ZOO-a pa po tom osnovu potražuje od tuženika i naknadu u visini prosječne godišnje provizije, a koja predstavlja maržu – razliku između nabavne i prodajne cijene, koju je tužitelj ostvario u posljednjih pet godina ugovornog odnosa između stranaka, tj. za razdoblje od 2015. do 2019. koja iznosi 814.084,96 EUR-a.

 

  1.                Slijedom svega navedenog tužitelj od tuženika potražuje na ime naknade štete ukupan iznos od 1.530.105,77 EUR-a te predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati ovaj iznos od u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom i troškovima  postupka.

 

  1.           Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Čini nespornim  da je među strankama postojao ugovorni odnos temeljem više uzastopnih ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji koji je trajao od 21.12.2010. do 31.12.2019.,ali osporava tvrdnju tužitelja da je u korist tuženika bio uspostavljen ekskluzivitet na način da tužitelj nije bio ovlašten  distribuirati proizvode koji konkuriraju tuženikovim proizvodima na području Republike Slovenije te ističe da je  Ugovor o prodaji i poslovnoj suradnji  izričito dopuštao tužitelju distribuciju konkurentnih proizvoda koji su se u trenutku potpisivanja ugovora nalazili u asortimanu tužitelja, pa je tako već inicijalnim Ugovorom o prodaji i poslovnoj suradnji od 21.prosinca.2010. u čl. 18 bilo izričito predviđeno da se tužitelj obvezuje da, za vrijeme trajanja ovog Ugovora, neće zastupati ni distribuirati proizvode tvrtki koje u svom asortimanu imaju proizvode koji bi bili konkurentni proizvodima tuženika, a ovo ograničenje se ne odnosi na proizvode koji se u trenutku potpisivanja ovog Ugovora nalaze u asortimanu tužitelja, a ista odredba se nalazi se u svim naknadnim Ugovorima o prodaji i poslovnoj suradnji koje su tuženik i tužitelj sklopili u svrhu produljenja poslovne suradnje.

 

  1.           Dodaje da je tužitelj  iskoristio mogućnost nastavka distribucije konkurentnih proizvoda koje je distribuirao prije osnivanja ugovornog odnosa sa tuženikom pa je tako i tijekom trajanja ugovornog odnosa sa tuženikom distribuirao proizvode DrBeckmann, Johnson&Johnson, Fresh&Clean (Sodalco), Church&Dwight, Colgate Palmolive i Gaba (Elmex) koji su konkurentni proizvodima tuženika, a osim navedenog je i nakon sklapanja Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji sa tuženikom započeo distribuciju proizvoda koji su konkurentni proizvodima tuženika, a koji se prethodno nisu nalazili u asortimanu tužitelja.

 

  1.           Osporava navode tužitelja da je tuženik prekršio obvezu obavijestiti tužitelja o namjeri sklapanja novog ugovora za slijedeće dvije godine ističući da je sukladno obvezi iz članka 16. st 2 Ugovora o poslovnoj suradnji, tuženik dana 29. srpnja 2019. tužitelju uputio dopis kojim ga obavještava da sukladno novim smjernicama uprave za sklapanje ugovora sa distributerima svi novosklopljeni ugovori i aneksi ugovora se mogu sklopiti na rok najviše od 1 godine. Navodi da su se pregovori vezani za produljenje poslovne suradnje odvijali krajem godine ili čak početkom godine za koju je ugovor trebao biti sklopljen, te je tužitelj tuženiku dostavio ponudu za produljenje poslovne suradnje tek 25. listopada 2019., a što je navedeno u dopisu tuženika od 6. studenoga 2019. upućenog tužitelju o neproduljenju ugovora.

 

  1.           U odnosu na tvrdnje tužitelja da mu je onemogućeno da na vrijeme započne pregovore s drugim potencijalnim strankama za distribuciju drugih proizvoda s danom 1.siječnja.2020. ,tuženik navodi da tužitelj ni s čim ne ukazuje na nešto što bi ga spriječilo da u takve pregovore uđe, bilo kakvu objektivnu vjerojatnost da bi u takve pregovore ušao, te s kime niti za koje proizvode. Tuženik se protivi i visini naknade štete koju tužitelj potražuje za četiri prosječne mjesečne marže ostvarene u 2019. navodeći da tužitelj nije dostavio niti jedan dokument na kojem temelji svoj obračun kojim bi dokazao da je od 1.siječnja.2020. započeo distribuciju konkurentnih proizvoda po kojima bi promet kao i prosječna mjesečna marža bila jednaka onoj koju je ostvario u 2019. temeljem ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog  s tuženikom.

 

  1.           U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede načela savjesnosti i poštenja tuženik navodi da tužitelj svoje navode temelji  na tome da je tuženik sam počeo prodavati svoje proizvode M. i P. počevši od 1. lipnja 2019, ali ne navodi koja je to svoja prava ili obveze tuženik ostvarivao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te ističe  da je direktna prodaja tuženikovih proizvoda M. i P. bila ugovorena između stranaka, a što je razvidno iz dopisa tužitelja tuženiku od 7.kolovoza.2019. g. kojim tužitelj dostavlja tuženiku prijedlog dopune aneksa ugovora za 2019. gdje je u čl. 3 aneksa ugovora izričito  definirano da su Ugovorne strane suglasne da tuženik od 1.lipnja 2019. godine na tržištu Republike Slovenije izravno prodaje robu tvrtkama M. d.d., L. i P. d.d., L., a da  je preuzimanje M. i P. bilo predmet sporazuma između tužitelja i tuženika, dokazuju i zapisnici sa sastanaka između tužitelja i tuženika, kao i sa sastanaka tužitelja i tuženika sa spomenutim klijentima te mnogobrojna  korespodencija između stranaka.

 

  1.           U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog razlike u obračunu marže .tužitelj čini nespornim da je Aneksom ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od 21.prosinca.2017. dogovorena u korist tužitelja, garantirana distributerska neto marža u iznosu od 14,50% te da se do zaključno trećeg kvartala 2018.g. navedena marža obračunavala na bruto iznos nabavnih cijena, ali navodi da se počevši sa četvrtim kvartalom 2018. g. navedena marža obračunavala na neto nabavnu vrijednost prodane robe, te da je netočan navod tužitelja da je takav novi obračun izvršen samoinicijativno bez ikakvog dogovora s tužiteljem ističući da je  navedena izmjena u obračunu  izričito dogovorena između tuženika i tužitelja te je tužitelj sam, sukladno dogovoru s tuženikom, dostavljao obračune tako smanjene distributerske marže tuženiku u svrhu usklađenja međusobnih potraživanja, što proizlazi iz emaila tužitelja tuženiku od 7.kolovoza.2019. kojim tužitelj dostavlja prijedlog dopune aneksa za 2019., kao i iz korespondencije stranaka, a dodatno, krajem godine su tužitelj i tuženik ovjeravali izvode otvorenih stavaka sa usklađenjem međusobnih obveza i potraživanja.

 

  1.           U odnosu na zahtjev tužitelja za posebnu naknadu  iz članka 830. Zakona o obveznim odnosima tuženik navodi da se pravo na posebnu naknadu koje potražuje tužitelj odnosi isključivo na ugovore o trgovinskom zastupanju, a tužitelj  nije bio  trgovinski putnik tuženika već njegov distributer, pa je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 830. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik se poziva na odredbu članka 19. stav 1. Ugovora o poslovnoj suradnji od 21.prosinca.2017. kojim su stranke izričito ugovorile da se ugovor ne može smatrati ugovorom o trgovinskom zastupanju kao i na članak 18. Ugovora kojim su stranke ugovorile da  nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen stranke ne mogu potraživati jedna od druge bilo kakva prava na naknadu ili troškove.

 

  1.           Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezu tužitelja da tuženiku nadoknadi parnični trošak.

 

  1.           Tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu navodeći da je iz odredbe čl. 14. Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  21.prosinca.2017. razvidno da je ugovoren ekskluzivitet  između parničnih stranaka odnosno da je ugovorena  zabrana da tužitelj, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između parničnih stranaka, distribuira proizvode koji konkuriraju tuženikovim proizvodima na području Republike Slovenije, te da nisu točni  tuženikovi navodi da je postupio u skladu s odredbom čl. 16. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji jer nije do krajnjeg roka određenog predmetnom odredbom, odnosno do 30.lipnja 2019. godine obavijestio tužitelja o svojoj namjeri. sklapanja ugovora za naredne godine, te ističe da navodna obavijest od 29.srpnja.2019. godine na koju se poziva tuženik očigledno nije dostavljena u roku koji je propisan ugovorom, već nakon proteka predmetnog roka ,a tuženik je tek e-mailom od  6.studenog.2019. decidirano obavijestio tužitelja da poslovna suradnja neće biti produljena, pri čemu se očigledno radi o zakašnjenju tuženika u odnosu na rok koji je određen Ugovorom o poslovnoj suradnji.

 

  1.           Tužitelj je ostao kod navoda da je tuženik jednostranim oduzimanjem glavnih prodajnih kanala koje je otvorio tužitelj, uz istodobno propisanu obvezu minimalne kupnje tuženikovih proizvoda tuženik oštetio tužitelja za 51% njegove prodaje za preostali dio 2019. godine, slijedom čega je istoga oštetio za razmjerni dio zarade (maržu) te da predmetno postupanje predstavlja očiti primjer postupanja protivno načelu savjesnosti i poštenja kako je to propisano čl. 4. ZOO-a, te da preuzimanje M. i P. nikada nije bilo rezultat sporazuma, kao i kod navoda da bi tužitelj  ostvario neto promet godišnje prodaje od 3.150.000,00 EUR kao i inače tijekom poslovnog odnosa, slijedom čega bi ostvario i pravo na dodatni rabat u iznosu od 31.500,00 EUR-a da tuženik nije jednostrano oduzeo M. i P. tužitelju. Također, tužitelj je ostao i kod navoda da izmjena načina obračuna marže nikada nije sporazumno dogovorena između parničnih stranaka te da tužitelj ima pravo potraživati isplatu posebne naknade  sukladno čl. 830 ZOO-a.

 

  1.           U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu koju čine : preslike Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  21.12.2010. godine, Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  05.01.2012. godine, Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  02.01.2013. godine, Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  02.01.2014. godine, Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  02.01.2015. godine, Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od 04.01.2016. godine i Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  08.12.2016. godine, preslika Aneksa Ugovoru o prodaji i poslovnoj suradnji od  08.12.2016. godine, preslika Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od  21.12.2017. godine, preslika Aneksa Ugovoru o prodaji i poslovnoj suradnji od  21.12.2017. godine, e-mail  tuženika  od 06.11.2019., ispis mrežne stranice tužitelja sa brendovima ( list spisa 241, 242 i 313 ), dopis tuženika od 29.07.2019. i od 7.8 2019, dopis tužitelja od 3.4.2019.  promemorija sastanka od 25.3.2019. u Petrolu ,prijedlog tužitelja za teme sastanka od 7.5.2019., promemorija sastanka od 9.5.2019., promemorija sastanka od 20.5.2019. u Petrolu , promemorija sastanka od 20.5.2019. u Mercatoru,  ( list spisav312 -326 ), dopisi tužitelja od 14.10.2019 kojim potvrđuje novi obračun, od 16.1.2019 kojim dostavlja obračun za prosinac 2018. i od 23.4.2020. kojim dostavlja IOS na dan 31.12.2019.( list spisa 329 -345 ), email korespondencija između tužitelja i tuženika od 10.9.2019., 17.09.2019. i 19.09.2019. . s primjerom obračuna ( list spisa 346 - 351 ), - prikaz prihoda tužitelja za razdoblje 01.01.2019 do 30.11.2019. i za razdoblje od 01.01.2020. do 30.11.2020., e-mail tužitelja od 16.10.2019. kojim dostavlja  konačni tekst aneksa ugovoru ( list spisa 2432 - 2434 ), dopis tužitelja od 16.01.2019. s ovjerovljenim prijevodom, izvod otvorenih stavki od 25.3.2020. tužitelja na dan 31.12.2019. s ovjerovljenim prijevodom, ovjerovljeni prijevodi e- mailova, knjižnih odobrenja ,kreditnih odobrenja, realizacije tužitelja  za 2017. i stanje zaliha  ( list spisa 4878-5019 ) e- mailovi tužitelja od 02.10.2019. i 14.10.2019. te ponuda za dugoročnu suradnju od dana 25.10.2019. godine upućeni tuženiku, excell tablica SAP Prihodi Lomas 2019-20, ovjerovljeni prijevodi e-mailova tužitelja od od 14.6.2019. i od 23.4.2020. kojim tužitelj dostavlja izvadak otvorenih stavaka na 31.12.2019., te  kreditnih odobrenja.

 

  1.           Prilikom donošenja odluke sud nije cijenio dokumentaciju koju je tužitelj  dostavio uz podnesak od 3. ožujka.2019 i 24.ožujka.2019, jer je ista dostavljena bez prijevoda.

 

  1.           Nije sporno da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od 21. prosinca 2017, te da je  poslovna suradnja između stranaka  prestala istekom ovog ugovora 31. prosinca 2019 s time da je poslovna suradnja između stranaka kontinuirano trajala od 2010. godine, a za sve slijedeće godine su stranke sklapale nove ugovore na  razdoblje od dvije godine (list spisa 8 – 64 ).

 

  1.           Sukladno čl. 2 Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji od 21. prosinca 2017 tužitelj je bio kupac, uvoznik i distributer robe iz asortimana tuženika u Sloveniji za 2018 i 2019. godinu. Iz odredbe čl. 16 je razvidno da ovaj Ugovor važi za 2018. i 2019. godinu, te da se tuženik obvezuje šest mjeseci prije isteka ugovora, do 30. lipnja 2019. izraziti u pisanom obliku namjeru hoće li nakon isteka ovog ugovora sklopiti novi ugovor za slijedeće dvije godine. Nadalje, iz odredbe čl. 18 ugovora je razvidno da se ovaj ugovor sklapa na određeno vrijeme od dvije godine i da istekom vremena na koje je ovaj ugovor sklopljen prestaju prava i obveze iz ovog ugovora, te da nakon izvršenja obveza iz ovog ugovora ugovorne strane ne mogu potraživati bilo kakva prava na naknade ili troškove.

 

  1.           Nesporno je da je e-mail porukom od 29. srpnja 2019.T. H. direktor za izvoz programa S. i K. dostavila tužitelju nove smjernice za sklapanje ugovora sa distributerima tako da će svi novosklopljeni ugovori i aneksi ugovora biti sklopljeni na rok od najviše jedne godine, valuta plaćanja u rasponu od 0 od maksimalno 60 dana, a za odloženo plaćanje obveza bankarske garancije. ( list spisa 312 )

 

  1.           Također je nesporno da je tužitelj podneskom od 25. listopada 2019 poslao ponudu tuženiku za daljnju suradnju, te da je tuženik e-mailom od 6. studenog 2019  obavijestio tužitelja da nakon analize ponude tužitelja od 25.listopada.2019. tuženik neće ponuditi tužitelju sklapanje novog Ugovora o prodaji i poslovnoj suradnji. ( list spisa 400 i 65).

 

  1.           Budući da je tuženik u srpnju 2019. obavijestio  tužitelja o  novim uvjetima u slučaju zaključenja novih ugovora, te da tuženik nije prihvatio ponudu tužitelja koju je isti dostavio tuženiku tek 25. listopada.2019., sud je ocijenio neosnovanim navode tužitelja da je tuženik postupio protivno odredbi čl. 16 st. 2 Ugovora o poslovnoj suradnji , odnosno da nije pravodobno obavijestio tužitelja  o tome da nema namjeru zaključiti novi ugovor za slijedeće razdoblje. Kako je tužitelj već u srpnju bio upoznat s novim uvjetima za sklapanje novog ugovora, istom je bilo poznato da će poslovna suradnja između stranaka prestati sa 31. prosinca 2019. godine te je imao mogućnost započeti pregovore s novim potencijalnim strankama  za 2020 godinu.  Slijedom navedenog tužitelj ne trpi nikakvu štetu zbog zakašnjele obavijesti o nesklapanju ugovora pa neosnovano potražuje od tuženika iznos od 175.642,57 EUR-a na ime novčane naknade u visini četiri prosječne mjesečne marže u 2019. godini.

 

  1.           Sud je također ocijenio neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika potražuje iznos od 240.056,68 EUR-a u vidu izgubljene koristi koja se očituje kao neostvarena marža tužitelja iz poslovnog odnosa s M. u iznosu od 132.763,53 EUR-a i neostvarena marža iz poslovnog odnosa sa P. u iznosu od 107.293,15 EUR-a kao i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika potražuje iznos od 31.500,00 EUR-a na ime neostvarenog dodatnog rabata u visini od 1% sukladno čl. 4 Ugovora. Naime, tužitelj tvrdi da je tuženik od 1. lipnja do 31. prosinca 2019 svoje proizvode prodavao direktno M. i P. iako mu je tužitelj tijekom trajanja poslovnog odnosa otvorio prodajni kanal P. i znatno povećao prodaju tuženikovih proizvoda M. čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i tužitelju nanio štetu u navedenom iznosu.

 

  1.           Direktna prodaja tuženikovih proizvoda M. i P. od 1.lipnja.2019. je bila izričito dogovorena između tuženika i tužitelja što je razvidno iz e-maila tužitelja od 3. travnja 2019, kojim u prilogu šalje ugovor za P. te moli tuženika da kupcu pošalje potvrdu namjere preuzimanja kupca tijekom 2019, i potvrdu otkupa konsignacijske zalihe koju tužitelj ima na P. na dan preuzimanja ( list spisa 318) kao i iz sadržaja  promemorije sa sastanka održanog u M. dana 20. svibnja 2019 na kojem su bili nazočni predstavnik tužitelja, tuženika i M. gdje se navodi da će M. poslati što prije ugovor kako bi se prije kraja petog mjeseca krenulo s direktnim isporukama, a isto tako i iz sadržaja promemorije sa sastanka održanog u P. 20. svibnja 2019 gdje su također bili nazočni predstavnik tužitelja i predstavnik tuženika te predstavnik P. gdje se navodi da je dogovor da će direktna distribucija krenuti od 1. lipnja 2019. ( list spisa 322 – 327 ). Isto tako iz e-maila tužitelja od 7. kolovoza 2019 je razvidno da tužitelj tuženiku dostavlja prijedlog aneksa ugovora za 2019. I tekst aneksa u kojem je u  čl. 3  navedeno da su ugovorne strane suglasne da tuženik od 1. lipnja 2019 na tržištu Republike Slovenije izravno prodaje robu tvrtkama M. i P.. ( list spisa 314 – 316 ).

 

  1.           Iz svega navedenog slijedi da tuženik nije postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja prodajući svoje proizvode direktno kupcima M. i P., pa time nije niti pričinio štetu tužitelju u ranije navedenim iznosima od 240.056,68 EUR-a i 31.500,00 EUR-a.

 

  1.           Nesporno je da su stranke  Aneksom Ugovora o poslovnoj suradnji od 21. prosinca 2017. u čl. 12.a ugovorile distributersku neto maržu u korist tužitelja u iznosu od 14,50%, koja se do zaključno trećeg kvartala 2018. g. obračunavala na  bruto iznos nabavnih cijena, te da je počevši od četvrtog kvartala 2018. g. navedenu maržu tuženik obračunavao na neto nabavnu vrijednost prodane robe, međutim sud je ocijenio neosnovanim navode tužitelja  da je takav novi obračun tuženik izvršio samoinicijativno bez tužitelja.

 

  1.           Ovo iz razloga  što je takav novi obračun distributerske marže sporazumno dogovoren između stranaka, što je razvidno iz sadržaja e-maila tužitelja od 7. kolovoza 2019.g kojim dostavlja tuženiku prijedlog dopune Aneksa za 2019. g. gdje se u čl. 2 navodi da su ugovorne strane suglasne da se distributerska marža utvrđena u čl. 12 a od 1. listopada 2018 g. obračunava na neto nabavnu vrijednost prodane robe. ( list spisa 314 -316).

 

  1.           Nadalje iz e- maila tuženika od 14. listopada 2019. je razvidno da je tužitelju dostavljen revidiran aneks prema dogovoru, a iz e-maila tužitelja od 16. listopada 2019. je razvidno da se tužitelj slaže sa poslanom verzijom aneksa uz  male korekture vezane za čl. 4, te da moli tuženika za pregled, potvrdu i slanje dva potpisana primjerka. ( list spisa 2432 -2435 ) Iz ovjerovljenog prijevoda stanja potraživanja i dugovanja na računu na dan 31. prosinca 2019. g. sa engleskog jezika na hrvatski jezik razvidno je da su tužitelj i tuženik uskladili međusobno stanje te su svoju suglasnost sa utvrđenim stanjem potpisali i ovjerili pečatom. ( list spisa 336 – 345 ) Iz svega navedenog sud je zaključio da se je tužitelj suglasio sa drugačijim obračunom marže bez obzira što nije potpisao dopunu Aneksa, a sve sukladno čl. 294 Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu, ZOO-a )

 

  1.           Slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na naknadu štete na ime pogrešno obračunate marže za četvrti kvartal 2018.g.u iznosu od 84.530,22 EUR-a i za 2019.godinu u iznosu od 184.291,34 EUR-a,sud je također ocijenio neosnovanim.

 

  1.           Sud je također ocijenio neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje od tuženika iznos od 814.084,96 EUR-a na ime posebne naknade pozivom na čl. 830 ZOO-a.

 

  1.           Ovo iz razloga što Ugovor o poslovnoj suradnji od 31. prosinca 2017.koji su zaključili tužitelj i tuženik, po svom sadržaju ne predstavlja ugovor o trgovinskom zastupanju koji je reguliran čl. 804 do 833 ZOO-a, već ugovor o distribuciji. Naime, sukladno čl. 2 ugovora tužitelj je bio kupac, uvoznik i distributer robe iz asortimana tuženika u Sloveniji za 2018. i 2019.g,a iz čl.19 ugovora je razvidno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se ovaj ugovor ne smatra ugovorom o trgovinskom zastupanju, te da se tužitelj neće smatrati zastupnikom tuženika niti ima pravo koristiti slična prava zastupanja interesa tuženika u poslovanju s trećim osobama koja podrazumijevaju poduzimanje radnji u ime i za račun tuženika ili u svoje ime, a za račun tuženika.

 

  1.           Nadalje, iz navedene odredbe čl. 19 ugovora je također razvidno da u pravnom prometu s trećim osobama tužitelj nastupa u svoje ime i za svoj račun i odgovara svom svojom imovinom za obveze prema trećim osobama, te snosi rizik poslovanja. i samostalno odgovara za eventualnu štetu prouzročenu trećim osobama, a koja je nastala obavljanjem poslovanja iz ovog Ugovora.

 

  1.           Sukladno odredbi čl. 830. ZOO-a po prestanku ugovora zastupnik stječe pravo na posebnu naknadu ako je nalogodavcu našao nove stranke ili mu je značajno povećao opseg poslovanja s postojećim strankama, a nalogodavac je po prestanku ugovora imao znatne koristi od tih stranaka, te ako plaćanje te naknade opravdavaju okolnosti slučaja poglavito gubitak provizije u poslovanju s tim strankama.

 

  1.           Budući da Ugovor o prodaji i poslovnoj suradnji od 21. prosinca 2017.g nije ugovor o trgovinskom zastupanju, tužitelj nije bio trgovinski zastupnik tuženika već njegov distributer, ne pripada mu niti pravo na posebnu naknadu u iznosu od 814.084,96 EUR-a.,a sukladno citiranom čl. 830 ZOO-a.

 

  1.           Prigovor tužitelja  ništetnosti odredbe čl.18. Ugovora o poslovnoj suradnji od 21. prosinca 2017. pozivom na odredbu članka 833. ZOO-a sud je ocijenio neosnovanim, jer se ovaj članak odnosi na zabranu ograničenja ili isključenja prava iz ugovora o trgovinskom zastupanju, a stranke nisu bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o trgovinskom zastupanju, već u takvom poslovnom odnosu u kojem je tužitelj bio distributer tuženikove robe na području Republike Slovenije za 2018. i 2019. godinu.

 

  1.           Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine naknade štete, jer je ocijenio da tužitelj nije dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva, kao i dokazni prijedlog tužitelja i tuženika za saslušanjem zakonskih zastupnika stranaka i svjedoka, budući je činjenično stanje dovoljno utvrđeno uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu, pa iskazi stranaka i svjedoka ne bi doveli u sumnju materijalne dokaza čiji sadržaj stranke nisu osporavale.

 

  1.           Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je došao do uvjerenja da je potraživanje tužitelja po svim vidovima naknade štete u  ukupnom iznosu od 1.530.105,77 EUR-a neosnovano, pa je odbio tužbeni zahtjev i presudio kao u izreci presude.

 

  1.           Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 stav 1. u svezi s čl. 155 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 ),  pa je  tuženiku dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 391.625,00 kn  na ime troška zastupanja po punomoćniku -odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14. i 107/15.) Tbr. 8. t. 1 i 3, Tbr. 9. t. 1 i Tbr 42 ,za sastav odgovora na tužbu -  78.200,00 kn, za sastav  podneska  od 18. veljače 2021 - 78.200,00 kn, za sastav podneska od 10. ožujka 2021. - 78.200,00 kn i za sastav podneska od 11. svibnja 2021 - 500,00 kn i pristup na ročište od 12. svibnja 2021 - 78.200,00 kn  s ukupnim pripadajućim PDV-om u iznosu od 78.325,00 kn,

 

  1.           Sud nije tuženiku priznao trošak sastava podneska od  3.svibnja 2021. u punom iznosu od 78.200 kn uvećano za PDV jer je tuženik navedenim podneskom samo dostavio ovjerovljeni prijevod dokumentacije pa ima pravo samo  na 25% ovog iznosa, odnosno na iznos od 625,00 kn s PDV-om sukladno Tbr 8 .t. 3 OT, kao niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn budući da takav trošak tuženik nije niti imao jer obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u sporu sukladno čl. 4 st.1 t. 2  Zakona o sudskim pristojbama. (NN br.118/18 )

 

  1.           Također sud nije tuženiku priznao niti putni trošak odvjetnika u iznosu od 1.500,00 kn jer navedeni trošak nije bio potreban za vođenje postupka. Naime prema stajalištu sudske prakse sud će kao opravdan trošak potreban za vođenje parnice priznati trošak naknade prijevoza odvjetniku samo ako u sjedištu suda nema odvjetnika koji bi stranku mogao zastupati pred tim sudom (Pž-3770/04. od l2. rujna 2007. – Izbor odluka VTS-a RH br. 14/08.)

 

  1.           Slijedom navedenog valjalo je za ukupni iznos od 103.625,00 odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao što je to u točki III izreke presude.

 

 

Osijek, 21.lipnja  2021.

 

Zapisničar                                                                                                        Sudac

Zvjezdana Kovačić                                                                                                                Gordana Njari

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15  dana pismeno u 2 primjerka putem ovog suda.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu