Poslovni broj: 52 Pž-2907/2019-4

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-2907/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Draženke Deladio, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i S., protiv tuženika P.- L. d.o.o. Z., OIB ..., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika D. P., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 502.288,50 kn, odlučujući o tuženikovoj i umješačevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2362/16 od 14. prosinca 2018., 18. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i umješača i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2362/16 od 14. prosinca 2018. u točkama I., III. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu umješača u iznosu od 6.912,50 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom prvostupanjski je sud presudio:

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. H. iz Z., poslovni broj Ovrv-3740/16 od 24. veljače 2016. u dijelu kojim je tuženiku nalaženo tužitelju u roku od osam dana platiti iznos od 502.288,50 kn s zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. siječnja 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. veljače 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21.ožujka 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. travnja 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. svibnja 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. lipnja 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. srpnja 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. kolovoza 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. rujna 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. listopada 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. studenog 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. prosinca 2013.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. siječnja 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. veljače 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. ožujka 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. travnja 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. svibnja 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. lipnja 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. srpnja 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. kolovoza 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. rujna 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. listopada 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. studenog 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. prosinca 2014.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. siječnja 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. veljače 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. ožujka 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. travnja 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. svibnja 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. lipnja 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. srpnja 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. kolovoza 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. rujna 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. listopada 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. studenog 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. prosinca 2015.,

- na iznos od 14.351,10 kn od 21. siječnja 2016., sve do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotnih poena kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 13.162,50 kn s zateznim kamatama koje teku od 24. veljače 2016. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotnih poena.
II/ Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. H. iz Z. posl. br. Ovrv-3740/16 od 24. veljače 2016. u dijelu kojim je tuženiku nalaženo tužitelju u roku od osam dana platiti iznos od 50.561,61 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju na dosuđene iznose iz točke I. izreke ove presude zatezne kamate preko stope dosuđene točkom I. izreke ove presude te pripadajuće zatezne kamate koje teku na iznos od 14.361,10 kn u razdoblju od 21. listopada 2014. do 20. studenog 2014. kao i naknaditi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 3.846,25 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama te se u tim dijelovima odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.
III/ Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 25.921,88 kn s zateznim kamatama po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotnih poena.
IV/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 25.921,88 kn, kao neosnovan.

V/ Odbija se zahtjev umješača za naknadu parničnog postupka u cijelosti, kao neosnovan.“

2. Prvostupanjski je sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih
dokaza utvrdio da je osnovan tužiteljev zahtjev iz točke I. izreke pobijane presude
kao upravitelja nekretnine u Z., prema ugovoru sklopljenom sa Savjetom vlasnika posebnih dijelova zgrade prema odredbama međuvlasničkog ugovora za naplatu zajedničke pričuve od tuženika kao vlasnika posebnih dijelova zgrade ukupne površine 956,74 m2 u visini 15kn/m2. Sud je prigovore nedostatka aktivne legitimacije tužitelja otklonio pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izneseno u više sudskih odluka prema kojima je upravitelj sukladno odgovarajućim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst; dalje: ZV) ovlašten pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate sredstava zajedničke pričuve prema odredbama članka 89., članka 90., članka 378., članka 379. ZV-a, a koje potraživanje dospjelo manje od tri godine prije pokretanja postupka nije zastarjelo prema odredbi članka 226. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 178/15 i 29/18; dalje: ZOO), a tuženik je dužan podmiriti i zateznu kamatu prema odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

3. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba
parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da
drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
U bitnom navodi da prigovara ispravi na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi jer
ne predstavlja vjerodostojnu ispravu. Da je tužitelj podnio prijavu tražbine u stečajnom postupku na C. s. d.o.o. za istu tražbinu koja je predmet parnice.
Sud je neosnovano odbio prijedlog za izvođenje dokaza iz kojeg je vidljivo da tuženik nije zaprimio opomenu za plaćanje sporne tražbine, a navodi da tuženik nije zaprimio utužene račune o plaćanju pričuve.

4. Umješač na strani tuženika pobija presudu zbog svih žalbenih razloga i
predlaže presudu u pobijanoj točki I. izreke preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev odnosno
ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U bitnom osporava tužiteljevu aktivnu legitimacije jer da tražbina ne pripada tužitelju nego suvlasnicima i zbog toga tužitelj nije mogao biti stranka u postupku jer nije vjerovnik tražbine nego nastupa u ime i za račun suvlasnika. Smatra da se radi o procesnom nedostatku zbog kojeg je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 83. stavka 5. ZPP-a. Navodi da je sklapanjem ugovora o financijskom leasingu između tuženika i C. s. d.o.o. došlo do preuzimanja tuženikovog duga prema tužitelju od strane korisnika leasinga C. s. d.o.o. Da je tuženik ovlastio korisnika leasinga da može konzumirati vlasnička prava vezana za prava i obveze vlasnika posebnih dijelova zgrade o čemu je obaviješten tužitelj koji je prihvatio preuzimanje duga i vodio korisnika leasinga kao dužnika obveze plaćanja pričuve i režijskih troškova.
Prvostupanjski sud je prešao preko navedenih činjenica i o navedenom nije dao
razloge zbog čega presudu nije moguće ispitati.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode umješača i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjsku presudu ovaj je sud ispitao sukladno članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. navedenog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijanu je presudu, protivno žalbenim navodima moguće ispitati i u njoj su sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda je u pobijanoj točki I. izreke donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odlučujući o zahtjevu sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o vlasništvu koje se odnose na obvezu suvlasnika podmirivati zajedničku pričuvu odnosno njezin razmjerni dio i ovlast upravitelja pokretati u ime i za račun suvlasnika postupke radi naplate te pričuje. Pravilno je sud ocijenio da je tuženik dužan podmiriti zateznu kamatu zbog kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze i to po stopi kao u ostalim odnosima.

9. Neosnovano žalitelji osporavaju tužiteljevu aktivnu legitimaciju kao i stranačku sposobnost. Upravitelj može biti fizička ili pravna osoba upisana za obavljanje tih poslova prema odredbi članka 378. ZV-a, a njegove su ovlasti u vezi sa zajedničkom pričuvom zakonom propisane i u konkretnoj situaciji kao prinudnog upravitelja iste jednake ovlastima upravitelja propisane Glavom 3. ZV-a. Ovlasti upravitelja u vezi sa zajedničkom pričuvom propisane su i odredbom članka 93. ZV-a iz kojih proizlazi da upravitelj upravlja zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika i ovlašten je voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom. To, suprotno žaliteljevom shvaćanju, ne znači da svi suvlasnici moraju biti stranke u takvim postupcima, već je to upravitelj s obzirom na to da zajedničkom pričuvom upravlja kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika i dužan je položiti svakom suvlasniku račun o poslovanju prema odredbi članka 93. ZV-a usluga zaštite nekretnine. Dakle, zakonska je obveza upravitelja pokretati i postupke radi naplate pričuve kao što je to učinio u konkretnoj situaciji. Osim svega, i shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u nizu odluka određeno ukazuje na pravilnost shvaćanja prvostupanjskog suda, a kako ih je pravilno citirao i prvostupanjski sud.

10. Tuženik i umješač svojim žalbenima navodima stoga nisu doveli u sumnju
pravilnost pobijane presude. Ono što tužitelj ne mora dokazivati je upravo činjenica
da ne postoji ugovorni odnos s tuženikom u vezi s naplatom zajedničke pričuve, jer je tužiteljeva ovlast pokretati postupke radi naplate zajedničke pričuve utemeljena na zakonu, a ta je ovlast nesporna i proizlazi iz ugovora i isprava koje je tužitelj dostavio u spis kojima dokazuje da je upravo tuženik vlasnik posebnih dijelova zgrade kojom je do zaključenja glavne rasprave upravljao tužitelj kao što je i nesporna visina pričuve.

11. Tuženik je u žalbi naveo da ispravu koju je tužitelj podnio uz prijedlog za
ovrhu pod nazivom Financijska kartica ne smatra vjerodostojnom ispravom jer nije navedena u popisu vjerodostojnih isprava u Ovršnom zakonu. Protivno navedenom upravo iz citirane odredbe Ovršnog zakona vjerodostojnom ispravom smatra se i izvadak iz poslovnih knjiga, a to može biti i Financijska kartica jer je iz nje razvidno stanje poslovnih knjiga tužitelja, bez obzira na to kako se ta isprava naziva, o potraživanju koje je predmet postupka, a kojeg tuženik ne osporava u žalbi niti je osporavao u prigovoru protiv rješenja o ovrsi gdje je samo naveo da se ne nalazi u ugovornom odnosu s tužiteljem, a taj je prigovor bespredmetan. Neosnovano žalitelj navodi da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate na neplaćene iznose pričuve jer mu tužitelj nije dostavio račune za plaćanje pričuve, koje je račune dostavljao C. s. d.o.o. Navedena tvrdnja je neosnovana jer se tuženikova obveza plaćanja pričuve temelji na zakonskoj obvezi članka 90. ZV-a, a dospijeće je navedeno u ugovoru o upravljanju zgradom kojeg je u ime suvlasnika sklopio savjet vlasnika posebnih dijelova zgrade kojeg je član i tuženik. Isto tako tuženik je nakon sklopljenog ugovora o leasingu s C. s. d.o.o. sada u stečaju dao toj pravnoj osobi suglasnost u svim pitanjima vezanim za ostvarivanje prava i obveza koje tuženik ima kao suvlasnik nekretnine te je ta pravna osoba dužna i podmirivati sve troškove u vezi s korištenjem prostora. Stoga je sud osnovano odbio prijedlog za izvođenje dokaza pribavljanjem povratnice o tuženiku poslanoj opomeni.

12. Neosnovano umješač u svojoj žalbi ponavlja prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije kojeg je sud odbio kao neosnovanog i za to dao valjane i jasne i na zakonu utemeljene razloga. Protivno žalbenim navodima radi se o materijalnom pravnom prigovoru, a ne o prigovoru nedostatka tužiteljeve stranačke sposobnosti prema odredbama Zakona o parničnom postupku. Umješač neosnovano miješa pravo tužitelja pokretati postupke radi naplate zajedničke pričuve s činjenicom da to radi u ime i za račun suvlasnika i stranačku sposobnost. Tužiteljev ugovorni odnos upravitelja uključuje i njegove zakonske obveze položiti račun suvlasnicima.
Neosnovano žalitelj iznosi shvaćanje da je sklapanjem ugovora o financijskom leasingu C. s. d.o.o. s tuženikom došlo do preuzimanja tuženikovog duga s osnove pričuve. U vrijeme sklapanja ugovora o leasingu 2006. godine očigledno nije postojao dug buduće tužiteljeve tražbine niti tuženikov dug za plaćanje pričuve koja će dospjeti u utuženom razdoblju od 2013. do 2016. godine. Dakle, po logici stvari nije moglo doći do preuzimanja duga koji će nastati u budućnosti. Ugovorom o leasingu korisnik leasinga se obvezao podmirivati sve troškove (članak 9. ugovora, list 112. spisa). Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba (članak 161. stavak 1. ZOO-a), ali to ne znači da je došlo do preuzimanja duga. Prije svega dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik (članak 96. stavak 1. ZOO-a) pa to znači da je u trenutku sklapanja ugovora dug morao postojati i da je morao postojati ugovor o preuzimanju duga na koji je pristao vjerovnik, a tih pretpostavki jednostavno nema.

13. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, a sud je valjano i jasno obrazložio troškove potrebne za vođenje parnice svake pojedine stranke te odlučio o obvezi naknade troškova prema uspjehu u parnici.

14. Valjalo je stoga sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i umješača kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Odgovor na umješačevu žalbu nije bio potreban za vođenje parnice pa je takav tužiteljev zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

Valja ukazati da je tuženik tijekom žalbenog postupka obavijestio sud da je
došlo do promjene upravitelja te je pravo tužitelja kao upravitelja zgrade prestalo 31. ožujka 2021. navodeći da se protivi subjektivnoj preinaci tužbe, ako na mjesto tužitelja stupi novi upravitelj. Navedene tvrdnje nisu od utjecaja za ishod parnice niti su predmet ispitivanja drugostupanjskog suda.

Zagreb, 18. lipnja 2021.

Predsjednik vijeća

Draženka Deladio