Poslovni broj: 52 Pž-3631/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-3631/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K A

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca  Draženke Deladio, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Josipa  Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz S. N.,  OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u  R. protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstva, OIB  ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi  utvrđenja osnovanosti osporavanja odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude  Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-162/2019-26 od 17. ožujka 2020., 18.  lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog  suda u Zagrebu poslovni broj P-162/2019-26 od 17. ožujka 2020. u točki I. i u dijelu  točke II. izreke kojim se tužitelju nalaže platiti parnične troškove u iznosu od  67.000,00.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj  P-162/2019-26 od 17. ožujka 2020. u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo  platiti tuženiku parnične troškove u iznosu od 115.000,00 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u  iznosu od 115.000,00 kn (stopetnaesttisuća kuna).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom u točki I. izreke odbio tužbeni  zahtjev kojim se utvrđuje da je neosnovana i da ne postoji tražbina drugog višeg  isplatnog reda vjerovnika Republike Hrvatske, Ministarstva, u iznosu od  2.590.964,18 kn prema stečajnom dužniku S. d.o.o. u stečaju, B., S. N., OIB ..., u stečajnom postupku koji se vodi pred  Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St-858/2014. te u točki II. izreke  naložio tužitelju nadoknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu, OIB ... plati parnične troškove u iznosu od 182.000,00 kuna.

2. Prema obrazloženju tužitelj je kao stečajni vjerovnik u stečajnom postupku  nad S. d.o.o. u stečaju osporio tražbinu tuženiku koji je također stečajni  vjerovnik i koju je priznao stečajni upravitelj u iznosu od 4.300.945,07 kn, a koja se  temelji na ovršnim ispravama te je upućen u određenom roku pokrenuti parnicu radi  osnovanosti svog osporavanja, a u parnici osporava utuženi iznos. Sud je utvrdio da  je tuženikovo potraživanje prijavljeno u stečajnom postupku osigurano založnim  pravom na nekretninama dužnika, kao i da je tuženik zbog djelomične zastare prava  na naplatu poreznog duga utvrdio da je nastupila zastara i to u iznosu od  1.505.522,75 kn i u iznosu od 635.180,98 kn. Odbio je prigovor zastare za preostala  potraživanja s osnove neplaćenog PDV-a jer se potraživanje temelji na ovršnim  ispravama pa tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, nagodbom pred  sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za  deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Rješenja o  osiguranju na temelju kojih je izvršena uknjižba založnog prava za utvrđene tražbine  donesena su od prije manje od 10 godina i nisu zastarjela. Sud je odbio i prigovor  nedostatka tuženikove legitimacije ostvarivati tražbine HGK jer ono protivno  shvaćanju drugostupanjskog suda temelji se na Ugovoru o obavljanju poslova  naplate i Zakona o HGK pa je tužitelj ovlašten u svoje ime naplatiti te tražbine. Na  Upravu prenesene su zakonske ovlasti ostvarivati navedene tražbine pa je  time stečen i legitimitet odnosno svojstvo izjednačeno definiciji stečajnog vjerovnika.  Isto tumačenje može se primijeniti i na sve druge tražbine koje je Uprava  ovlaštena naplaćivati.

3. Tužitelj pobija presudu zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga s  prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači odnosno ukine i  predmet vrati na ponovno suđenje. U bitnom navodi da iz rješenja o osiguranju i  zemljišnoknjižnih rješenja na kojima sud zasniva svoje pogrešno shvaćanje o  neosnovanosti prigovora zastare prijavljenog i osporenog iznosa tražbine s osnove  PDV-a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj  35/05 i 41/08; dalje: ZOO) umjesto da je na porezni dug primijenio odredbe Općeg  poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15,  44/16 i 115/16; dalje: OPZ). Smatra da tuženik nije osobni stečajni vjerovnik za  tražbine s osnove članarine i doprinosa HGK, za porez na cestovna motorna vozila,  porez na promet nekretnina, porez na tvrtku, spomeničku rentu i doprinosa  mirovinskog osiguranja. Pogrešno je sud istaknuti prigovor zastare ocjenjivao prema  odredbama ZOO-a umjesto prema odredbama OPZ-a. Ukazuje na posljedice  porezne zastare.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba u odnosu na zahtjev koji se tiče glavnog zahtjeva nije osnovana, a  djelomično je osnovana žalba u odnosu na odluku koja se tiče sporednih traženja s  osnove parničnih troškova.

6. Pobijana presuda ispitana je skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o  parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19;  dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba  parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi  obrazloženja su u dovoljnoj mjeri jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim  činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i  samih tih isprava. Pravilno je sud u obrazloženju naveo da tuženikovo potraživanje  nije zastarjelo iako bi se moglo zaključiti da prvostupanjski sud u dijelovima navodi  da su rješenja o osiguranju na temelju kojih je izvršena uknjižba založnog prava radi  osiguranja tražbine ovršna isprava. Isto tako sud je pravilno utvrdio da je tuženik  ovlašten naplaćivati tražbine navedene u prijavi tražbine u stečajnom postupku nad  dužnikom S. d.o.o. u stečaju.

8. Bitne činjenice oko prijave tražbine, priznanja tražbine od strane stečajnog  upravitelja i djelomično osporavanja tražbine i upućivanja na parnicu tužitelja nisu  sporne jer se tražbina tuženika temelji na ovršnim ispravama. To proizlazi iz razloga  obrazloženja i isprava koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, a sud prihvatio i  u obrazloženju u bitnom pravilno protumačio da se tražbina tuženika temelji na  ovršnim ispravama, da nije zastarjela prema odredbama Zakona o obveznim  odnosima kao i da je tuženik ovlašten prikupljati doprinose, poreze i druga javna  davanja. Iako sud nije određeno naveo iz kojih zakonskih odredbi proizlaze takva  ovlaštenja tuženika može se zaključiti da prihvaća u bitnom navode iznesene u  odgovoru na tužbu iz kojih proizlazi da se radi o Općem poreznom zakonu, Zakonu o  doprinosima („Narodne novine“ broj: 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12,  148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18), Zakonu o poreznoj upravi („Narodne novine“  broj 115/16 i 98/19) i Ugovoru o obavljanju poslova naplate HGK. U odnosu na  istaknuti prigovor zastare kojeg tužitelj ponavlja i u žalbi smatrajući da se zastara  spornog neplaćenog dugovanja s osnove PDV-a procjenjuje prema odredbama  Općeg poreznog zakona, a ne Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj zanemaruje  činjenicu da tuženik prijavu svoje tražbine temelji na ovršnim ispravama i to ovršnom  rješenju Porezne uprave od 2. listopada 2012. (list 38. spisa) i ugovoru o založnom  pravu od 12. svibnja 2010. koji ima svojstvo ovršne isprave i na temelju kojih ovršnih  isprava je izvršena uknjižba založnog prava što je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka  (list 31. spisa). Dakle, prema odredbama čl. 94. do 96. OPZ-a koje navodi žalitelj  propisani su rokovi apsolutne zastare, ali oni se u konkretnoj situaciji na navedene  isprave ne primjenjuju jer se odnose na utvrđivanje porezne obveze odnosno fazi  koja prethodi donošenju navedenih rješenja, a porezna obveza je već utvrđena u  navedenim rješenjima u ovršnim ispravama. U takvoj situaciji odlučno je da se na  navedene isprave primjenjuju odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj:  112/12, 93/14 i 73/17; dalje: OZ) koji propisuje koje isprave imaju svojstvo ovršne  isprave jer sadrže propisano odredbom čl. 88. OPZ-a, a to znači i iznos utvrđenog  poreza. Kako je od ovršnosti isprava proteklo manje od 10 godina prije podnošenja  prijave tražbine u stečajnom postupku, potraživanje utemeljeno na ovršnim  ispravama nije zastarjelo prema odredbi čl. 233. ZOO-a koju zakonsku odredbu  navodi prvostupanjski sud. Tužitelj je u žalbi ekonomizirao s isticanjem svih onih  zakonskih odredbi koje upućuju na zakonsku ovlast tuženika, a isticao samo  djelomično sadržaj zakonskih odredbi za koje smatra da upućuju na nedostatak tuženikove legitimacije jer bitne odredbe o ovlastima Porezne uprave upućuju na  ovlaštenje utemeljeno na zakonu ostvarivati tražbine određenih javnih davanja i  poreza. Kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza da tuženik nema tražbinu koju  mu je tužitelj osporio u stečajnom postupku nad dužnikom S. d.o.o. u stečaju  odnosno da je ona prestala na neki od zakonom predviđenih načina nije doveo u  sumnju pravilnost pobijane presude.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava  valjalo je djelomično preinačiti odluku o sporednim traženjima s osnove parničnih  troškova pazeći na pravilnu primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi  troškova za rad odvjetnika objavljena u „Narodnim novinama“ broj: 142/12, 103/14 i  107/15; dalje: OT) u odnosu na koje je tužitelj podnio određen zahtjev. Sud je o  nekim od zahtijevanih troškova odlučio nepravilnom primjenom odredaba OT.  Tuženikovi opravdani troškovi odnose se na sastav odgovora na tužbu u iznosu od  26.000,00 kn (Tbr. 8/1 OT), pristup na ročište 9. svibnja 2019. u iznosu od 500,00 kn  (Tbr. 9/5 OT), ročište 11. rujna 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/5 OT), ročište 20.  rujna 2019. u iznosu od 13.000,00 kn (Tbr. 9/2 OT), podnesak 12. studenog 2019. u  iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8/3 OT), podnesak 3. veljače 2020. u iznosu od 500,00 kn  (Tbr. 8/3 OT), ročište 13. veljače 2020. u iznosu od 26.000,00 kn (Tbr. 9/1 OT) ili  ukupno 67.000,00 kn. S više dosuđenim iznosom od 115.000,00 kn valjalo je odbiti  tuženikov zahtjev za naknadu troškova.

10. Valjalo je stoga sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao  neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i prema odredbi čl. 373. t. 3. ZPP-a  djelomično preinačiti.

Zagreb, 18. lipnja 2021.

Predsjednik vijeća
Draženka Deladio