-1-         Poslovni broj: 10 UsI-1277/2020-13

 

                                                         

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5     

Poslovni broj: 10 UsI-1277/2020-13

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice V. B. B. iz R., zastupane po opunomoćenicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društava V., J., Š., S., J. & J. u R.,  protiv tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi nepripadne isplate razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine, 18. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-02-17-03/05076100468, URBROJ: 341-99-06/2-19/005764 od 8. rujna 2020., kao i prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: 140-02/19-03/05076100468, UBROJ: 341-14-06/2-19-007395 od 19. lipnja 2019., te radi vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci Broj: 000376 od 19. lipnja 2019., tužiteljici je utvrđena nepripadna isplata razmjernog djela prijevremene starosne mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2004. do 31. srpnja 2016. u svoti od 381.982,40 kuna, te je utvrđeno da je navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja obvezna uplatiti u roku od 15 dana od dana primitka rješenja o nepripadnoj isplati, u korist računa državnog proračuna.

 

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: 140-02/19-03/05076100468, URBROJ: 341-99-06/2-19-005764 od 8. rujna 2020., odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

 

3. Tužiteljica je ovom Sudu pravodobno podnijela tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika,  te u bitnome navodi da u ponovljenom postupku nakon presude suda, da su i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo propustilo postupiti sukladno uputi Upravnog suda u Rijeci, budući da ista nije saslušana u tijeku upravnog postupka te nije odgovoreno na njezine navode o metodi izračuna navodno nepripadne mirovine, te se poziva i na relevantnu sudsku praksu, te ističe da su primjedbe suda iz presude pod poslovnim brojem UsI-119/12 od 4. srpnja 2012., da je nadležno tijelo obvezno tužiteljici pružiti valjano pojašnjenje vezano uz metodu izračuna i da je dužno saslušati tužiteljicu, kako bi se osiguralo provođenje upravnog postupka na zakonit način, a što da je propušteno učiniti. Ističe da sporna metoda izračuna i dalje nije objašnjena, da nije vidljiv postupak samog obračuna niti tko je obračun izvršio te koje su kvalifikacije osobe koja je vršila obračun niti je tužiteljici omogućeno da se upozna s načinom i postupkom obračuna, budući da joj isti nije niti dostavljen pa joj tako nije pružena mogućnost da se i očituje, te navodi da dokumentacija temeljem koje je tuženik navodno utvrdio iznos preplaćene imovina, ne sadrži jasan, precizan i prije svega nevjerodostojan službeni način utvrđivanja predmetnog iznosa, budući je konkretni iznos izračunat po nepoznatom principu, od nepoznate osobe, nepoznatog datuma i postupka izračunavanja i još k tome tužiteljica nije saslušana. Dalje ističe da iz potvrde starog slovenskog nositelja nije razvidan pravni temelj osiguranja u Republici Sloveniji, da osim datuma osiguranja uopćen nije moguće razaznati o kojoj se osnovi osiguranja radi, odnosno da li je stranka prema potvrdi vršila poslove liječnika temeljem ugovora o radu ili ugovora o djelu i da li je uopće radila kao liječnik, na kojim poslovima, na koji iznos plaće, odnosno naknade za rad i da je ista i osporila sadržaj same potvrde. Sve da su i podaci iz potvrde staža slovenskog nositelja i odlučni, ističe kako su u odnosu na istu neosporno bili ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje prava na mirovinu Republike Hrvatske, a posebno za prava koja proizlaze iz rješenja od 8. ožujka 2005. i 23. listopada 2008. jer tužiteljica u vrijeme donošenja tih rješenja nije bila u radnom odnosu, odnosno da je došlo do prestanka osiguranja u Republici Hrvatskoj, te također ističe i prigovor zastare, obzirom da se radi o periodu od 12 godina, odnosno od 1. lipnja 2004. do 31. srpnja 2016. i budući da se za stjecanje bez osnove na koju se prvostupanjsko tijelo poziva propisan opći zastarni rok od 5 godina, drži da je potraživanje za period do 1. lipnja 2009. u zastari i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak.

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana, te se poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju i ističe da obzirom na to da je tužiteljica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. srpnja 2016. prema raspoloživim dokazima u spisu predmeta nedvojbeno bila u obveznom osiguranju u Republici Sloveniji i da je istodobno primala mirovinu iz Hrvatskog mirovinskog osiguranja na što nije imala pravo, smatra da pobijanim rješenjima je pravilno, prema obračunu isplaćenih i pripadajućih mirovinskih primanja utvrđena nepripadnost isplata razmjernog djela prijevremene starosne mirovine i obveza vraćanja nepripadno isplaćenih svota i predlaže da se odbije tužba. 

 

5. Podneskom od 25. siječnja 2021., tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika, te uglavnom ponavlja navode iz tužbe kako tužiteljica opet nije saslušana u upravnom postupku, te da tuženik pogrešno računa tijek rokova zastare i ostaje kod svog tužbenog zahtjeva.

 

6. U ovom upravnom sporu 14. lipnja 2021. održano je ročište za raspravu u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika pa je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta ZUS) dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora.

 

7. Zamjenica opunomoćenika tužiteljice ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i podneska od 25. siječnja 2021.

 

8. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te ističe kako je tužiteljica bila zaposlena u navedenom periodu u Sloveniji i da je 12 godina primala starosnu mirovinu u Republici Hrvatskoj, iako je morala biti svjesna kako ne može primati mirovinu i biti u radnom odnosu, a što je sve vidljivo i iz potvrde iz Republike Slovenije da je korisnica obveznog osiguranja, te ističe da je tužiteljica bila u obvezi obavijestiti Zavod za mirovinsko osiguranje da je u radnom odnosu u roku od 15. dana temeljem članka 92. ZOMO-a (tadašnjeg), a što da ista nije učinila. U donosu na visinu određenog dijela za povratom nepripadne mirovine, navodi kako je obračun izvršen istinito na temelju priloženih isprava i na temelju njihovih podataka, a i sama tužiteljica da  mjesečno dobiva odreske i izvještaje o visini mirovine tako da i vrlo lako može i sama izračunati.

 

9. Zamjenica opunomoćenika tužiteljice ističe kako i dalje ustaje kod svih navoda iz tužbe, te navodi kako nije opet postupljeno po uputi Upravnog suda, da tužiteljica nije saslušana, da joj nije pojašnjena metodologija izračuna mirovine, a na što da se  očitovala suprotna strana, odnosno da se ista očitovala na njihov podnesak, ali i dalje ne zna da li se u stvari očitovala o metodi izračuna.

 

10. Službena osoba tuženika ističe da tužiteljica nije saslušavana u upravnom postupku iz razloga što smatra da se tužiteljica nema o čemu očitovati jer se iz potvrde koje je izdalo tijelo u Republici Sloveniji vidi trajanje njenog radnog staža, a koja potvrda je i dostavljena tužiteljici s zaključkom da se o istoj očituje.

 

11. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika, Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži dostavljenom spisu upravnog postupka te spisu upravnog spora.

 

12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da   tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

13. U konkretnom slučaju se radi o ponovljenom postupku nakon što je Upravni sud u Rijeci, presudom pod poslovnim brojem: 3 UsI-1191/2018-10 od 7. veljače 2019., poništio prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje (KLASA: 140-02-17-03/05076100468, URBROJ: 341-99-06/2-17/1957 od 25. travnja 2018. i KLASA: 140-02/16-03/05076100468, UBROJ: 341-14-06/2-16-027944), zbog povrede  odredbe članka 8. u svezi s člankom 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, dalje: ZUP), odnosno da nije omogućeno tužiteljici da se izjasni o svim utvrđenim činjenicama.

 

14. Dakle, naprijed spomenutom presudom ovog Suda, utvrđeno je slijedeće: „Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno je, da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 13. prosinca 2016. poništeno prvostupanjsko rješenje od 8. ožujka 2005. kojim je tužiteljici primjenom Sporazuma o socijalnom osiguranju s Republikom Slovenijom priznato pravo na razmjeni dio prijevremene starosne mirovine na teret hrvatskog mirovinskog osiguranja počevši od 1. lipnja 2004., kao i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci od 23. listopada 2008. kojim je tužiteljici kao korisnici razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine ponovno određena svota mirovine počevši od 1. siječnja 2008., a koje činjenice nisu niti sporne u predmetnom upravnom sporu. Nije sporno, da je navedenim pravomoćnim rješenjima od 8. ožujka 2005. i 23. listopada 2008. tužiteljica kao korisnica razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine upoznata s odredbom članka 92. Zakona odnosno s činjenicom da je dužna u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima koja utječe na samo pravo i opseg korištenja tog prava. Također, nije sporno da je dopisom od 22. studenog 2016. slovenski nositelj mirovinskog osiguranja obavijestio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na međudržavno ugovorenoj tiskanici E 205 SI od 22. studenoga 2016. o razdobljima osiguranja tužiteljice od 1. rujna 1971. do 30. travnja 1972., od 1. svibnja 1972. do 31. kolovoza 1978., od 22. prosinca 2003. do 31. listopada 2004. i od 4. prosinca 2004. do 21. studenoga 2016. u trajanju od 19 godina, 9 mjeseci i 27 dana te su temeljem međudržavno ugovorene tiskanice E 205 SI od 22. studenoga 2016., a iz kojeg razloga je gore navedenim rješenjem od 13. prosinca 2016. poništeno prvostupanjsko rješenje od 8. ožujka 2005. i 23. listopada 2008. te je prvostupanjsko tijelo pozivajući se na odredbu članka 166. Zakona, 12. siječnja 2017. donijelo rješenje kojim se tužiteljici utvrđuje nepripadna isplata razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine za razdoblje 1. lipnja 2004. do 31. srpnja 2016. u svoti od 381.982,40 kuna, a također je istim rješenjem tužiteljica obvezana navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana računajući od dana primitka ovog rješenja u korist žiro računa Državnog proračuna navedenog u uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u prilogu tog rješenja, a sve imajući u vidu da je tužiteljica kao korisnica razmjernog djela prijevremene starosne mirovine iz hrvatskog mirovinskog osiguranja počevši od 1. lipnja 2004. bila u obveznom osiguranju na području Republike Slovenije u razdobljima od 1. rujna 1971. do 30. travnja 1972., od 1. svibnja 1972. do 3. kolovoza 1978., od 22. prosinca 2003. do 31. listopada 2004. i od 4. prosinca 2004. do 21. studenoga 2016. što je razvidno iz međudržavno ugovorene tiskanice E 205 SI od 22. studenoga 2016. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 12. siječnja 2017. tužiteljica izjavila žalbu, o kojoj je odlučeno osporavanim rješenjem tuženika od  25. travnja 2018. na način da je odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, nakon čega je tužiteljica osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika pokrenula upravni spor koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.“

 

15. Zaključcima prvostupanjskog tijela od 4. ožujka 2019. i 30. travnja 2019., tužiteljica je pozvana da dostavi očitovanje o dopisu i potvrdi staža slovenskog nositelja od 22. studenog 2016., te da dostavi očitovanje o obračunu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja, što je ista i učinila podneskom od 7. lipnja 2019., čime je i postupljeno prema uputama Suda iz naprijed navedene presude.

 

16. Odredbom članka 164. tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“,  broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13, u nastavku teksta ZOMO), propisano je da osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu (stavak 1.).  Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji: 1) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovom Zakonu, 2) kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće (stavak 2.). Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava prema ovome članku i članku 165. ovoga Zakona (stavak 3.).

 

17. Odredbom članka 166. ZOMO-a, propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove (stavak 1.). Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji:

1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu
2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće
3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada (stavak 2.).

 

18. Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku (stavak 3.). Zavod može potraživanje s osnove nepripadne isplate iz stavaka 1. i 2. ovoga članka namiriti prijebojem iz mirovinskih primanja korisnika (stavak 4.).

 

19. Odredbom članka 168. ZOMO-a, propisano je da pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate (stavak 2.). Zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata (stavak 3.).

 

20. Dakle, iz dostavljene tiskanice slovenskog nositelja E205 SI od 22. studenog 2016., vidljivo je da je tužiteljica bila obvezno osigurana u Republici Sloveniji u razdobljima od 1. rujna 1971. do 31. kolovoza 1978., od 22. prosinca 2003. do 31. listopada 2004. i od 4. prosinca 2004. do 21. studenog 2016., iz čega proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. srpnja 2016. došlo do nepripadne isplate razmjernog dijela prijevremeno starosne mirovine jer je tužiteljica istodobno bila u obveznom osiguranju i primala mirovinu u Republici Hrvatskoj, zbog čega i proizlazi obveza vraćanja nepripadno isplaćenih iznosa mirovine.

 

21. U odnosu na istaknuti prigovor zastare Sud dodatno ističe se da je javnopravno tijelo za nepripadnu isplatu saznao 28. studenog 2016., kada je primi obavijest slovenskog nositelja, zastara je počela teći 1. siječnja 2017. što znači da zastara nije nastupila do donošenja osporavanih rješenja.

 

22. Slijedom izloženog, prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo su u potpunosti postupili po uputi Upravnog suda u Rijeci, pa je na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu, utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog Suda, zbog čega se pobijana rješenja ocjenjuju zakonitim, dok prigovori koje je tužiteljica iznijela u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost osporene odluke.

 

23. Trebalo je, stoga, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

24. Odluka o troškovima ovog upravnog spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove.

 

U Rijeci 18. lipnja 2021.

                                                                                                                                       Sutkinja

 

           Danica Vučinić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

              Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članka 66. stavak 5. ZUS-a).