Poslovni broj: 15 UsI-1552/21-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. M. iz R. A., zastupanog po opunomoćeniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, Dubrovnik, Vukovarska 16, radi komunalnog doprinosa, nakon javne i usmene rasprave zaključene 16. lipnja 2021. godine u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja i tuženika, objavljene 18. lipnja 2021. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, Klasa: …, Urbroj: … od 17. veljače 2021. godine, kao i da sud sam riješi upravnu stvar na način da obustavi postupak utvrđivanja komunalnog doprinosa u odnosu na tužitelja radi razlike obujma od 368,78 m3 građevine izgrđene na k.č… k.o. O. u M.

 

r i j e š i o  j e

 

1. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za izdavanjem rješenja o privremenoj mjeri kojom bi se odgodilo izvršenje osporenog rješenja tuženika do pravomoćnog okončanja ovog spora.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 19. ožujka 2021. godine protiv rješenja tuženika Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, Klasa: …, Urbroj: … od 17. veljače 2021. godine, te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 31. svibnja 2021., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, potom i izreku prvostupanjskog rješenja, nakon čega ističe da je akt tuženika nezakonit jer da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo s obzirom da upravna tijela nisu utvrdila postojanje zastare za određivanje komunalnog doprinosa, kao i da je primijenjen Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20) umjesto Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), ujedno i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer da tužitelj nije jedini vlasnik predmetne nekretnine, već da je suvlasnik za ½ dijela. Tužitelj nadalje citira obrazloženje tuženikovog rješenja u dijelu u kojem tuženik obrazlaže zbog čega u konkretnom slučaju nije nastupila zastara utvrđivanja komunalnog doprinosa, nakon čega ističe da je takvo stajalište neprihvatljivo te protivno načelu pravne sigurnosti, a dijelovi kojeg načela da su i načelo jednakog postupanja, načelo stečenih prava, načelo legitimnih očekivanja i načelo zabrane retroaktivnog djelovanja propisa. Stoga, da su u konkretnom slučaju povrijeđena citirana načela jer da se retroaktivno primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti, da je povrijeđeno načelo legitimnih očekivanja jer da se ne može unedogled odlučivati o tužiteljevim navodnim obvezama. Iz spisa upravnog tijela da je razvidno kako je nadležnom prvostupanjskom tijelu između ostalog dostavljena arhitektonska snimka izvedenog stanja iz lipnja 2013., pa da se građevina za koju se utvrđuje komunalni doprinos  u stanju podobnom za utvrđivanje istog nalazila i prije 2013., dok da je tijelo koje je izdalo rješenje o izvedenom stanju 23. srpnja 2015. dostavilo prvostupanjskom tijelu predmetne podatke, koje da je tek 21. kolovoza 2020. svojim rješenjem odredilo obvezu plaćanja komunalnog doprinosa. Također, da je činjenica kako Zakonom o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) nije propisana zastara za komunalni doprinos, no to da ne znači da zastare nema, već da u smislu Općeg poreznog zakona plaćanje komunalnog doprinosa predstavlja javno davanje, pa da se ima primijeniti odredba čl. 94. istog Zakona, koju tužitelj citira. Nadalje, u pogledu pravne sigurnosti i važnosti poštivanja instituta zastare svoje stajalište da je dao i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: …, koju odluku tužitelj citira, uslijed čega stajalište tuženika da zastara u određivanju komunalnog doprinosa ne postoji da je ustavnopravno neprihvatljivo i arbitrarno jer zanemaruje načelo pravne sigurnosti za poreznog obveznika koji da je u tom smislu izvrgnut poreznoj neizvjesnosti u nedogled, čemu da u prilog ide i nedavna praksa istog suda iz više odluka pod brojevima: … od 9. listopada 2018., i … od 9. srpnja 2019., u kojima da je naglašena nužnost da tijela javne uprave vode računa o nastupu zastare koja da predstavlja načelo pravne sigurnosti i zaštitu subjektivnih prava obveznika, kao i da prava i obveze poreznog obveznika prema poreznom tijelu ne smiju biti vremenski neograničena. Stoga, s obzirom da je od dana građenja razlike u zapremnini, čak i dana obavještavanja prvostupanjskog tijela o tome prošlo više od 3, odnosno 5 godina, time da je nastupila zastara prava na utvrđivanje komunalnog doprinosa, s tim da upravna tijela gube iz vida i da je tužitelj vlasnik samo ½ dijela predmetne nekretnine, dok komunalni doprinos da plaća vlasnik čestice, u ovom slučaju tužitelj, ali samo u naznačenom omjeru, uslijed čega da se obveza ne može odnositi samo na njega u cijelosti. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i sam riješiti upravnu stvar na način da obustavi postupak utvrđivanja komunalnog doprinosa u odnosu na tužitelja radi razlike obujma od 368,78 m3 građevine izgrđene na k.č. … k.o. O. u M., a konačno kako bi se spriječila teška i nenadoknadiva šteta tužitelj je predložio da sud u smislu odredbe čl. 47. Zakona o upravnim sporovima izda rješenje o privremenoj mjeri kojom bi se odgodilo izvršenje osporenog rješenja tuženika do pravomoćnog okončanja ovog spora, kao i da naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. 

U sporu je održana rasprava 16. lipnja 2021. godine, čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nisu pristupili uredno pozvani tužitelj i tuženik, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 31. svibnja 2021. te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika. 

Naime, prvostupanjskim rješenjem Grada D., ., KLASA: UP/I-363-03/15-20/776, URBROJ: … od 21. kolovoza 2020. godine, utvrđena je obveza plaćanja komunalnog doprinosa tužitelju za razliku obujma od 368,78 m3 ozakonjene nezakonito rekonstruirane završene, slobodnostojeće, zahtjevne zgrade stambeno poslovne namjene (četiri stambene jedinice na prizemlju i prvom katu te poslovni prostor (trgovina) s pripadajućim spremištem u suterenu) izgrađene na čest. zem. … k.o. O. u M., na adresi u iznosu od 44.253,60 kn, to u bitnom jer je prvostupanjsko tijelo smatralo kako su za donošenje rješenja o komunalnom doprinosu za razliku obujma od 368,78 m3 ozakonjene zgrade ispunjene sve pretpostavke propisane odredbama čl. 83. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20) i  čl. 6., 7. i 8. Odluke o komunalnom doprinosu Grada D. („Službeni glasnik Grada D.“ broj: 6/06, 3/07, 1/09, 2/10, 6/10, 1/11, 7/12, 14/12, 5/13, 13/13 i 1/14), te je rješenje donijeto pozivom na naznačene odredbe citiranih propisa.

Potom, osporenim rješenjem tuženika Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, Klasa: …, Urbroj: … od 17. veljače 2021. godine postupajući po žalbi tužitelja, odbijena je njegova žalba, te je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, a u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da je komunalni doprinos pravilno i zakonito određen, s tim da je tuženik našao kako je pobijano rješenje utemeljeno na Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20) iako da je isto trebalo donijeti primjenom odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), ali je zaključio da primjena mjerodavnog zakona ne bi dovela do drugačijeg rješavanja konkretne upravne stvari, odnosno do drugačijeg izračuna komunalnog doprinosa, uslijed čega da navedeni propust tijela prvog stupnja nije razlog za poništenje prvostupanjskog rješenja, pa ga je tuženik ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama spora nije sporno da je tužitelj obveznik plaćanja komunalnog doprinosa s obzirom da je po njegovom zahtjevu rješenjem o izvedenom stanju Grada D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, KLASA: …, URBROJ: … od 1. travnja 2015. godine, koje je postalo izvršno i pravomoćno 7. svibnja 2015. ozakonjena nezakonito rekonstruirana završena, slobodnostojeća, zahtjevna zgrada stambeno poslovne namjene (četiri stambene jedinice na prizemlju i prvom katu te poslovni prostor (trgovina) s pripadajućim spremištem u suterenu) izgrađena na čest. zem. … k.o. O. u M., na adresi … prikazana na geodetskoj snimci izvedenog stanja izrađenoj od  tvrtke G. d.o.o., po ovlaštenom geodetu I. O., dipl. ing. geod. oznake … od 13. svibnja 2013. i arhitektonskoj snimci izvedenog stanja izrađenoj po S. A. d.o.o., po ovlaštenom arhitektu V. A., dipl. ing. arh. oznake … iz lipnja 2013. koje su sastavni dijelovi tog rješenja.

Ujedno, nije prijeporno ni da ukupan obujam izvedenog stanja zgrade iznosi 1.384,61 m3, a da postojeće stanje zgrade izgrađene na temelju građevinske dozvole iz 2003. iznosi 1.015,83 m3, slijedom čega razlika između izvedenog i postojećeg stanja zgrade iznosi 368,78 m3.

Međutim, među strankama ovog spora ukazuju se prijepornim tri pitanja i to kao prvo je li u konkretnom slučaja nastupila zastara utvrđenja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, kao drugo je li od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja okolnost da tužitelj nije jedini upisani vlasnik čestice na kojoj je ozakonjena predmetna zgrada te kao treće je li od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja okolnost da je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje donijelo primjenom odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20), a ne temeljem odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

Odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12 i 143/13) propisano je da podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, osim za pomoćnu zgradu, dužni su po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos i vodni doprinos u skladu s posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

Stavkom 2. da vlasnik posebnog dijela zgrade ne plaća komunalni doprinos i vodni doprinos za njegov posebni dio koji se nalazi u dijelu zgrade koji nije bio predmet ozakonjenja.

Stavkom 3. da podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade plaćaju komunalni doprinos i vodni doprinos razmjerno suvlasničkom dijelu zgrade, odnosno veličini njihova posebnog dijela zgrade ili veličini funkcionalne jedinice koju koriste.

Stavkom 4. da nadležno upravno tijelo dužno je tijelima nadležnim za utvrđivanje komunalnog doprinosa i vodnog doprinosa dostaviti podatke potrebne za obračun iznosa tog doprinosa u roku od petnaest dana od dana izvršnosti rješenja o izvedenom stanju.

Stavkom 5. da rješenjem o utvrđivanju komunalnog doprinosa i vodnog doprinosa odobrava se odgoda plaćanja doprinosa, odnosno odgoda početka njegova plaćanja u slučaju obročne otplate, za godinu dana od dana izvršnosti rješenja, ako to zatraži podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnik zgrade.

Odredbom čl. 31. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) propisano je da komunalni doprinos plaća vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor.

St. 4. istog članka propisano je da plaćanjem komunalnog doprinosa vlasnik građevne čestice, odnosno investitor sudjeluje u podmirenju troškova izgradnje objekata i uređenja komunalne infrastrukture utvrđenih Programom iz članka 30. stavka 4. ovoga Zakona.

St. 7. istog čl. propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom doprinosu kojom se obvezno utvrđuje područja zone u gradu, odnosno općini, ovisno o pogodnosti položaja određenog područja i stupnju opremljenosti objektima i uređajima komunalne infrastrukture, jedinična vrijednost komunalnog doprinosa po vrsti objekata i uređaja komunalne infrastrukture i po pojedinim zonama, određena u kunama po m3 građevine, način i rokovi plaćanja komunalnog doprinosa, opći uvjeti i razlozi zbog kojih se u pojedinačnim slučajevima može odobriti djelomično ili potpuno oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa i izvore sredstava iz kojih će se namiriti iznos za slučaj potpunog ili djelomičnog oslobađanja od plaćanja komunalnog doprinosa.

St. 8. istog čl. propisano je da komunalni doprinos obračunava se u skladu s obujmom, odnosno po m3 (prostornom metru) građevine koja se gradi na građevnoj čestici, a kod građevine koja se uklanja zbog građenja nove građevine ili kada se postojeća građevina dograđuje ili nadograđuje, komunalni se doprinos obračunava na razliku u obujmu u odnosu na prijašnju građevinu.

Odredbom čl. 32. st. 2. istog Zakona propisano je da rješenje o komunalnom doprinosu donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za komunalno gospodarstvo, na temelju odluke o komunalnom doprinosu iz čl. 31. st. 3. ovog Zakona, u postupku pokrenutom po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti.

Odredbom 126. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20) propisano da postupci donošenja upravnih akata započeti po Zakonu o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.) do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se prema odredbama tog Zakona i propisa donesenih na temelju tog Zakona, a stavkom 2. istog članka da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, u postupcima donošenja rješenja o komunalnom doprinosu koja se donose nakon prestanka važenja programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 129. stavka 1. ovoga Zakona glede sadržaja tog rješenja primjenjuju se odredbe članka 85. stavka 1. ovoga Zakona.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja i time isto potvrdio, a kojim je tužitelj obvezan na plaćanje komunalnog doprinosa za razliku obujma od 368,78 m3 ozakonjene nezakonito rekonstruirane, završene, slobodnostojeće, zahtjevne zgrade stambeno poslovne namjene (četiri stambene jedinice na prizemlju i prvom katu te poslovni prostor (trgovina) s pripadajućim spremištem u suterenu) izgrađene na čest. zem. … k.o. O. u M., na adresi …. u iznosu od 44.253,60 kn, ovo stoga što i ovaj sud drži kako je rješenje o komunalnom doprinosu tijela prvog stupnja utemeljeno na mjerodavnim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu i Odluke o komunalnom doprinosu Grada D., na temelju kojih propisa je komunalni doprinos pravilno utvrđen, pa ovaj sud zaključuje kako je osporeni akt tuženika u cijelosti pravilan i zakonit, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Glede tužbenih prigovora koji se odnose na prvo prijeporno pitanje u ovom sporu, u kojima tužitelj ističe da nije bilo mjesta donošenju rješenja kojim mu se utvrđuje obveza plaćanja komunalnog doprinosa jer je po njegovom mišljenju nastupila zastara, pri čemu se poziva na odredbu čl. 94. Općeg poreznog zakona, kao i na stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka pod brojevima: … i … od 9. srpnja 2019., za kazati je kako sud nalazi da su predmetni prigovori u cijelosti neosnovani.

Naime, uopće nije sporno da je rješenje o izvedenom stanju Grada D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, KLASA: …, URBROJ: … od 1. travnja 2015. godine, postalo izvršno i pravomoćno 7. svibnja 2015., kao i da je Grad D., prvostupanjskom tijelu navedeno rješenje dostavio 23. srpnja 2015. zajedno s arhitektonskom snimkom radi donošenja rješenja o komunalnom doprinosu.

Međutim, nedvojbeno je kako za predmetnu upravnu stvar nije mjerodavan Opći porezni zakon na koji se tužitelj neutemeljeno poziva, već je za istu relevantan Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), kojim pak Zakonom nije propisan nikakav prekluzivni rok nakon kojeg se ne bi mogla utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa koja prethodno nije bila utvrđena, uslijed čega imajući u vidu naprijed citiranu odredbu članka 32. Zakona o komunalnom gospodarstvu potpuno je jasno da tužitelj neosnovano smatra da ne bi bilo mjesta utvrđivanju obveze plaćanja komunalnog doprinosa u konkretnom slučaju.

S prethodnim u vezi, za istaknuti je kako je ovakvo pravno stajalište sukladno dugogodišnjoj upravno sudskoj praksi ranije Upravnog suda Republike Hrvatske, a sada Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženom u većoj broji presuda pa tako i primjerice u presudi tog suda poslovni broj: … od 29. veljače 2012., s kojim stajalištem je u cijelosti suglasan i ovaj prvostupanjski upravni sud.

Ujedno, za nadodati je kako se tužitelj neosnovano poziva na stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka pod brojevima: … od 9. listopada 2018., … od 9. srpnja 2019., to stoga što stajališta iz citiranih odluka nisu primjenjiva u predmetnoj upravnoj stvari s obzirom da su naznačene odluke donijete u predmetima koji su se odnosili na pitanje zastara u postupcima vođenim sukladno propisima kojima je takav institut predviđen, no u konkretnoj upravnoj stvari mjerodavan je prethodno citirani Zakon o komunalnom gospodarstvu koji takav institut ne poznaje kada je u pitanju zastara komunalnog doprinosa, stoga je prvostupanjsko tijelo imalo pravo donijeti rješenje kojim se tužitelju utvrđuje obveza plaćanja komunalnog doprinosa bez obzira što je od dana pravomoćnosti rješenja o izvedenom stanju do dana donošenja prvostupanjskog rješenja prošlo vrijeme duže od 5 godina.

Nadalje, u odnosu na tužbene prigovore koji se odnose na drugo prijeporno pitanje u ovom sporu u kojima tužitelj ističe kako on nije jedini upisani vlasnik čestice na kojoj je ozakonjena predmetna zgrada, već da je suvlasnik iste za ½ dijela, uslijed čega da ga nije trebalo utvrditi jedinim obveznik plaćanja komunalnog doprinosa, za navesti je kako sud nalazi da niti ovakvi prigovori nisu osnovani.

S tim u vezi za kazati je kako je odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama propisano da podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, dužni su po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos u skladu s posebnim propisima, a stavkom 2. da vlasnik posebnog dijela zgrade ne plaća komunalni doprinos za njegov posebni dio koji se nalazi u dijelu zgrade koji nije bio predmet ozakonjenja, dok je odredbom čl. 31. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano da komunalni doprinos plaća vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor.

Stoga, imajući u vidu prethodno citirane odredbe, a kod nedvojbenog stanja stvari i to da je tužitelj jedini podnositelj zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, kao i da je komunalni doprinos utvrđen za predmetnu nezakonito rekonstruiranu završenu, slobodnostojeću, zahtjevnu zgradu stambeno poslovne namjene isključivo za razliku obujma od 368,78 m3 s obzirom da ukupan obujam izvedenog stanja zgrade iznosi 1.384,61 m3, a da postojeće stanje zgrade izgrađene na temelju građevinske dozvole iz 2003. iznosi 1.015,83 m3, u izloženim okolnostima čak i da tužitelj nije jedini vlasnik predmetne zgrade, on je jedini obveznik plaćanja komunalnog doprinosa imajući u vidu da u smislu odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama vlasnik posebnog dijela zgrade ne plaća komunalni doprinos za njegov posebni dio koji se nalazi u dijelu zgrade koji nije bio predmet ozakonjenja, pa kako je predmet ozakonjenja bio isključivo onaj dio kojeg je tužitelj nezakonito rekonstruirao i za kojeg je zatražio izdavanje rješenja o izvedenom stanju, potpuno je jasno da je on pravilno utvrđen obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa, ovo tim prije što sud primjećuje kako prema zemljišnoknjižnom izvatku kojeg je tužitelj priložio uz tužbu proizlazi da je u zemljišnim knjigama predmetna k.č. … k.o. O. upisana kao vrt, dakle ne kao zgrada i da je ista kultura, a ne zgrada upisana kao suvlasništvo za ½ tužitelja i N. P.

Konačno, u odnosu na tužbene prigovore koji se odnose na treće prijeporno pitanje u kojima tužitelj ističe kako tuženik osporenim rješenjem nije mogao potvrditi prvostupanjsko rješenje koje da je nezakonito s obzirom da je isto donijeto na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20) umjesto na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), za navesti je kako su i ovakvi prigovori neosnovani.

Naime, imajući u vidu naprijed citiranu odredbu čl. 126. st. 1. i 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20) sud zaključuje da je pravilan i zakonit sadržaj prvostupanjskog rješenja jer je isto donijeto nakon prestanka važenja programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 129. stavka 1. citiranog Zakona kada se glede sadržaja tog rješenja primjenjuje odredba članka 85. stavka 1. ovoga Zakona, što pak znači da rješenje o komunalnom doprinosu u opisanoj situaciji mora imati sadržaja kakav propisuje odredba čl. 85. stavka 1. ovoga Zakona, no s obzirom da je rješenje o izvedenom stanju KLASA: …, URBROJ: … od 1. travnja 2015. godine, postalo izvršno i pravomoćno 7. svibnja 2015., te da je upravni postupak pred prvostupanjskim tijelom pokrenut 23. srpnja 2015. kada je na snazi bio Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), nedvojbeno je da upravo ovaj zakon predstavlja mjerodavno materijalno pravo za utvrđivanje komunalnog doprinosa u smislu odredbe čl. 126. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20).

Međutim, okolnost što je prvostupanjsko tijelo utemeljilo svoje rješenje i na drugim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18 i 32/20), koje nisu mjerodavne za predmetnu upravnu stvar po stajalištu ovog suda također nije od utjecaja na zakonitost tog akta kod nedvojbenog stanja stvari da je upravo tužitelj zakonito utvrđen obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa na način na koji to u vidu ima odredba čl. 31. st. 3. za ovu upravnu stvar mjerodavnog „starog“ Zakona o komunalnom gospodarstvu, da je isti obračunat sukladno stavku 8. istog članka, kao i da je visina istog pravilno utvrđena u smislu mjerodavnih odredbi Odluke o komunalnom doprinosu Grada D., uslijed čega okolnost što se prvostupanjsko tijelo pozvalo na pogrešan propis nije od utjecaja na zakonitost tog rješenja s obzirom da u izloženim okolnostima time nije došlo do povrede zakona koja bi išla na štetu tužitelja, zbog čega je tuženik zakonito postupio kada ga je svojim rješenjem potvrdio na način što je odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, s tim da sud primjećuje kako se tuženik u svom aktu pravilno pozvao na mjerodavne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15).

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenja tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Potom, sud je odbio prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere sadržaja citiranog u izreci rješenja kao neosnovanog, a to stoga što ovaj sud drži kako nisu ostvareni razlozi za izdavanjem zatražene privremene mjere propisani odredbom čl. 47. ZUS-a, budući da se ista ne ukazuje nužnom kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta, tim prije što je ovaj sud ocijenio zakonitim i pravilnim osporeno rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđen komunalni doprinos, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom 1. u izreci rješenja.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom 2. u izreci rješenja.

 

U Splitu, 18. lipnja 2021. godine

                

S U D A C

 

Ivan Dadić, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ivana Barać