Republika Hrvatska

       Općinski sud u Virovitici

        Stalna služba u Slatini

      Slatina, Trg sv. Josipa 12

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja V. M., S., OIB:…, zastupan po punomoćniku B. J., odvjetniku iz S., protiv tuženika D. I., S., OIB:…, zastupan po generalnoj punomoćnici S. R. G., odvjetnici iz Z., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. svibnja 2021., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvane generalne punomoćnice tuženika, 18. lipnja 2021. objavio i

p r e s u d i o   j e

I              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.              Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj Ovr-37/20 od dana 20. ožujka 2020., na nekretnini tužitelja

upisanoj u zk. ul. 4814 za KO P. S..

II.               Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročene troškove postupka."

II              Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

Obrazloženje

1.              Tužitelj u tužbi tvrdi da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, posl. broj Ovr-37/20 od dana 20. ožujka 2020., određena ovrha na nekretnini tužitelja, i to na kući i dvoru, sagrađenoj na kč.br. 4973/2 površine 841 m2, upisana u zk. ul. br. 4814 k.o. P. S., procjenom i prodajom istih i namirenjem ovrhovoditelja (ovdje tuženika) iz dobivenog iznosa radi naplate ovrhovoditeljeva potraživanja na ime glavnog duga u iznosu od 15.341,16 EUR-a, kamata koje teku od 2010. te troškova ovršnog postupka. Rješenjem naslovnog suda, broj Ovr-37/20-7 od dana 10. srpnja 2020., tužitelj je upućen da može u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe. Tužitelj ističe da je potraživanje tuženika u odnosu na njega neosnovano u pogledu osnove i visine duga. Naime, svoje potraživanje tuženik temelji na Ugovoru o ustupu i prijenosu prava i tražbina od dana 27. rujna 2019. zaključen sa Z. d.d., međutim, u navedenom Ugovoru nigdje nije jasno navedeno potraživanje u odnosu na ovršenika. Nadalje, o navodnom ustupanju tužitelj osobno nije nikada obaviješten, a kako je isti, zajedno s tvrtkom, izmirio dugovanje u cijelosti nije jasno što je to na novog vjerovnika preneseno. Z. d.d. Z. jednostrano je vršila promjenu kamatne stope, tako da je došlo do značajnog povećanja rate kredita. Nadalje, svoje potraživanje tuženik temelji na Ugovoru o dugoročnom kreditu te Sporazumu o zasnivanju založnog prava iz 2005., kojim su odobrena novčana sredstva u stranoj valuti, a isplata je vršena u kunama. Znači, tužitelju je isplaćen kredit u kunama i vezivanjem glavnice uz tečaj deviznih sredstava i jednostranim promjenama kamatnih stopa tužitelj je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, odnosno njegovog prednika, a što je suprotno Zakonu o obveznim odnosima, kojim je jasno određeno da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni. Takve odredbe ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana ili ugroze postizanje svrhe ugovora smatraju se ništetnim. Isto tako, bitan sastojak ugovora o kreditu je kamatna stopa, koju je očigledno prednik tuženika jednostrano mijenjao, i vezivanje glavnice uz tečaj deviznih sredstava dovelo je do toga da je kreditna obveza neodređena i neodrediva, pa se takav ugovor može smatrati ništetnim. Tužitelj ističe da je njegova tvrtka P. d.o.o., a potom i on osobno, uredno otplaćivao kredit i smatra da je isti u cijelosti izmirio prema postojećim propisima, tj. realnim kamatama te vrijednosti novčanih sredstava koja su isplaćena predniku tuženika, odnosno banci, tako da smatra da tuženik nema nikakva prava niti osnove za navodnim potraživanjima, kao što je navedeno u prijedlogu za ovrhu. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj Ovr-37/20., na nekretnini tužitelja upisanoj u zk. ul. br. 4814 k.o. P. S. te da se naloži tuženiku da mu naknadi prouzročene troškove postupka.

2.              U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da potraživanje u ovršnom postupku temelji na Ugovoru o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 27. rujna 2019. zaključen sa Z. b. d.d. Navod tužitelja da iz rečenog Ugovora ne proizlazi tražbina prema njemu proizvoljan je i paušalan te kao takav u suprotnosti sa sadržajem javnih isprava. Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina, koji je solemniziran po JB uredu i ima snagu javnobilježničkog akta, tuženik je stekao kako glavnu tražbinu, tako i sva pripadajuća sporedna prava, uključujući i založno pravo upisano pod brojem Z-552/05, temeljem Sporazuma o založnom pravu od 15. ožujka 2005. na iznos od 61.670,00 EUR-a, protuvrijednosti u kunama s ugovorenim naknadama, troškovima i kamatama po ugovoru, te prema uvjetima iz Ugovora sklopljenog između Zagrebačke banke i dužnika P. d.o.o., te založnog dužnika ovdje tužitelja, solemniziranog po javnom bilježniku M. K. iz S., pod brojem OU-102/05, dana 25. ožujka 2005. Tužitelj je uredno primio notifikaciju glede opisanog pravnog posla, a o prijenosu založnog prava, koje je naknadno uslijedilo, bio je uredno obaviješten odlukom nadležnog zk. odjela. Što se tiče navoda o podmirenju duga isti je također proizvoljan i neutemeljen, budući da svako podmirenje duga prati potvrda vjerovnika o podmirenju i brisovno očitovanje glede zasnovanog založnog prava kao osiguranja povrata istoga, čime tužitelj zasigurno ne raspolaže. Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom, zaključen 15. ožujka 2005., između prednika tuženika i tvrtke P. d.o.o., valjan je pravni posao i njegove odredbe ni na koji način nisu dovedene u pitanje paušalnim navodima. Lamentiranje o kamatnim stopama i narušenoj ravnopravnosti stranaka, koje teze tužitelj izvlači iz slučaja „franak“, ne mogu se ni na koji način primijeniti in concreto, budući da je egzistenim odlukama točno određeno kako vremensko razdoblje na koje se odnosi, tako i vrsta ugovora glede točno određene valute koje su obuhvaćene pruženom kolektivnom pravnom zaštitom. Ovršna isprava na temelju koje je uknjiženo založno pravo na nekretnini u vlasništvu tužitelja, u sebi sadržava jasno određenu clausulu exequendi, koja dopušta naplatu kako glavnice tako i svih kamata, naknada i troškova. Visina tražbine dokumentirana je izvodom iz poslovnih knjiga, koji je nastao na podlozi vjerodostojnih podataka prednika tuženika, no s obzirom na stavljeni prigovor glede visine tijekom postupka će se izvesti dokazi na tu okolnost. Osim toga, opetovano se ističe, kao i u odgovoru ovrhovoditelja na žalbu ovršenika, da kamatna stopa nije bitan sastojak ugovora o kreditu, kao što ni prekomjerno oštećenje ne može biti razlog na koji bi se uspješno mogao pozvati subjekt trgovačkog prava koji je bio sudionikom ugovora o kreditu, dok je novčana obveza korisnika kredita bila više nego jasno određena, a valutna klauzula u EUR ničim dovedena u pitanje.

3.              U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike rješenja o ovrsi Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj Ovr-37/2020 od 20. ožujka 2020., uvidom u ovosudni spis broj Ovr-37/2020 te knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po  vještakinji Đ. S. B., stalnoj sudskoj vještakinji.

4.              Nije sporno da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, posl. broj Ovr-37/2020 od 20. ožujka 2020., povodom ovršnog prijedloga tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv tuženika, kao ovršenika, određena ovrha na nekretnini tužitelja, i to na kući i dvoru, sagrađenoj na kč.br. 4973/2 površine 841 m2, upisana u zk. ul. br. 4814 k.o. P. S., procjenom i prodajom istih te namirenjem ovrhovoditelja iz dobivenog iznosa, radi naplate ovrhovoditeljevog potraživanja na ime glavnog duga u iznosu od 15.341,16 EUR-a, kamata koje teku od 2010. te troškova ovršnog postupka. Citirano rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž Ovr-339/2020-2 od 15. siječnja 2021. Iz navedenog spisa utvrđeno je da je ovrha određena na temelju Sporazuma o zasnivanju založnog prava od 15. ožujka 2005. (list 50-52 spisa Ovr-37/20, dalje Sporazum), sklopljen između Zagrebačke banke d.d., pravnog prednika tuženika, kao vjerovnika, tvrtke P. d.o.o., kao dužnika, i tužitelja, kao založnog dužnika, radi osiguranja potraživanja vjerovnika  prema dužniku iz Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. 31045788312 od 15. ožujka 2005. (list 55-58 spisa Ovr-37/20, dalje Ugovor o dugoročnom kreditu), zaključen između pravnog prednika tuženika Z. d.d., kao kreditora, i društva tvrtke P. d.o.o., kao korisnika kredita. U čl. 1. Sporazuma sve stranke potpisnice sporazumno su utvrdile da temeljem navedenog Ugovora o dugoročnom kreditu postoji potraživanje vjerovnika prema dužniku u iznosu od 61.670,00 UER-a u kunskoj protuvrijednosti uz primjenu srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 5 godina, otplatom u jednakim tromjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa iskazanog u EUR i obračunatog po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s redovnom kamatom po stopi koja je promjenjiva, subvencionirana od Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva u visini od 1 %, od Virovitičko-podravske županije u visini od 1 %, od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u visini od 2 %, dok je korisnik kredita bio u obvezi platiti kamatu na navedeni kredit u visini od 1,87 %.  Kredit je odobren za financiranje ulaganja u kupnju terenskog vozila i refinanciranja kredita korištenog u Z. d.d. temeljem pozitivnog mišljenja o poduzetničkom programu Povjerenstva za provedbu Projekta "Lokalni projektni razvoja – Poduzetnik" za 2004. godinu od 20. siječnja 2005. iz projekta Branitelj.

4.1.               Nije sporno da je Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina od dana 27. rujna 2019. (list 4-9 spisa Ovr-37/20, dalje Ugovor o ustupu), zaključen između Z. b. d.d., kao cedenta, i ovdje tuženika D. I., kao cesionara, Z. b. d.d. neopozivo i bezuvjetno ustupila i prenijela na tuženika prava i tražbine iz svih ovršnih isparava navedenih u Prilogu 1 Ugovora o ustupu, između ostalih prava i tražbine iz predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. 31045788312 od 15. ožujka 2005., kao i hipoteku upisanu u korist Z. b. d.d. na nekretnini tužitelja kč.br. 4973/2 – kuća i dvor V. u površini od 841 m2 iz zk. ul. br. 4814 k.o. P. S., upisana temeljem Sporazuma o zasnivanju založnog prava  od 29. kolovoza 2011. u zk. odjelu Slatina, Općinskog suda u Virovitici pod br. Z-552/05,

4.2.              Nije sporno, što je razvidno iz priloženog verificiranog zk. ul. br. 4814 k.o. P. S. (list 61-62 spisa Ovr-37/20), da je temeljem Sporazuma i Ugovora o ustupu na nekretnini tužitelja, odnosno na kući i dvoru, sagrađenoj na kč.br. 4973/2 površine 841 m2, upisana u zk. ul. br. 4814 k.o. P. S., uknjiženo založno pravo u koristi tuženika D. I., S.

5.              S obzirom na činjenične navode tužbe i odgovora na tužbu sporno je da li je kredit uredno otplaćivan i da li je u cijelosti izmirena ugovorna obveza korisnika kredita te da li tuženik ima kakva prava i osnove za potraživanje u navedenom ovršnom predmetu posl. br. Ovr-37/20, da li je tužitelj, zbog toga što je korisniku kredita isplaćen kredit u kunama i vezivanjem glavnice uz tečaj deviznih sredstava EUR, uz promjenjivu kamatnu stopu, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, odnosno njegovog prednika te da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promijeni kamatne stope prouzročile neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana i ugrozile postizanje svrhe ugovora te da li su navedene odredbe ugovora dovele do toga da je kreditna obveza neodređena i neodrediva zbog čega bi predmetni ugovor o kreditu bio ništetan.

6.              Na okolnost da li je predmetni kredit uredno otplaćivan i da li je, kako tužitelj navodi, ugovorna obveza korisnika kredita u cijelosti izmirena prema postojećim propisima, izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Đ. S. B.. U vještačkom nalazu i mišljenju od 5. ožujka 2021. vještakinja je navela da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 15. ožujka 2005. na iznos od 61.670,00 EUR protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 5,87 % godišnje, s rokom vraćanja od 5 godina, a kredit se trebao otplaćivati u jednakim tromjesečnim ratama prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Korisnik kredita bila je tvrtka P. d.o.o. iz S.. Kredit je isplaćen 30. ožujka 2005. u iznosu od 40.853,23 EUR i 4. svibnja 2005. u iznosu od 20.815,77 EUR, što sveukupno iznosi 61.670,00 EUR, odnosno 456.867,51 kn. Prva rata kredita dospjela je na naplatu 1. rujna 2005., a zadnja je trebala biti 30. lipnja 2010. Redovna kamata po navedenom kreditu je bila subvencionirana, i to od Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva u visini od 1 %, od Virovitičko-podravske županije od 1 %, od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u visini od 2 %, dok je korisnik kredita bio u obvezi platiti kamatu na navedeni kredit u visini od 1,87 %. Kreditor Z. b. d.d. obračunala je tromjesečne rate kredita koje su iznosile 3.083,50 EUR preračunate u kune po srednjem tečaju EUR na dan plaćanja. Uvidom u dokumentaciju vještakinja je utvrdila da korisnik kredita nije uredno svaka tri mjeseca plaćao rate kredita i dospjele redovne kamate, stoga je kreditor na svako zakašnjenje obračunavao zateznu kamatu. Zadnja uplata na ime otplate kredita zabilježena je 16. srpnja 2009. i tom uplatom je naplaćena dospjela rata kredita i kamate koje su dospijevale na naplatu 1. ožujka 2009. Nakon 16. srpnja 2009. nije bilo više uplata na ime otplata kredita, a kreditor je svako tromjesečje obračunavao zateznu kamatu sve do 30. lipnja 2019. Nakon 30. lipnja 2019. kreditor je prestao s obračunom zatezne kamate, a u svojim poslovnim knjigama sva dospjela potraživanja je na dan 27. rujna 2019. prenio na sporna potraživanja. Po rješenju suda trebalo je prikazati visinu dospjele tražbine na dan 13. siječnja 2020., međutim, kako tužitelj nije otplaćivao rate kredita to je kreditor s danom 30. lipnja 2019. prestao obračunavati zateznu kamatu, a novih nedospjelih tražbina nije bilo jer je otplata kredita istekla 30. lipnja 2010. Stoga podaci o dospjelim potraživanjima u EUR po navedenom kreditu zabilježeni na dan 30. lipnja 2019. jednaki su iznosu dospjelih tražbinama i na dan 13. siječnja 2020. Stanje dospjele tražbine prikazano u EUR na dan 30. lipnja 2019. jednako je stanju dospjele tražbine u EUR na dan 13. siječnja 2020., ali nije isto stanje dospjele tražbine prikazano u kunama na navedene datume jer je bio različit tečaj EUR-a na dan 30. lipnja 2019. i 13. siječnja 2020. Prema podacima iz poslovnih knjiga kreditora dospjele tražbine tuženika prikazane u EUR na dan 30. lipnja 2019. iznosile su 34.946,03 EUR, odnosno po srednjem tečaju EUR iznosile su 263.595,47 kn, a struktura je bila slijedeća: glavnica – iznos u EUR-ima 15.341,46, iznos u kunama 113.608,31; redovna kamata – iznos u EUR-ima 167,37, iznos u kunama 1.262,36; zatezna kamama – iznos u EUR-ima 19.437,20, iznos u kunama 148.727,80, što ukupno u EUR-ima iznosi 34.946,03, u kunama 263.598,47. Na dan 13. siječnja 2020. srednji tečaj HNB za 1 EUR iznosio je 7,447160 kn, pa stoga ako se iznos dospjele tražbine koja je na dan 30. lipnja 2019. iznosila 34.946,03 EUR pomnoži s tečajem EUR na dan 13. siječnja 2020., koji je iznosio 7.447160 kn, proizlazi da je dospjela tražbina na dan 13. siječnja 2020. iznosila 260.248,68 kn, a struktura je bila slijedeća: glavnica – iznos u EUR-ima 15.341,46, iznos u kunama 114.250,31; redovna kamata – iznos u EUR-ima 167,37, iznos u kunama 1.246,43; zatezna kamata – iznos u EUR-ima 19.437,20, iznos u kunama 144.751,94, što ukupno u EUR-ima iznosi 34.946,03 EUR, a u kunama 260.248,68. Vještakinja je mišljenja da su dospjele tražbine tuženika prikazane u EUR-ima na dan 30. lipnja 2019. iznosile 34.946,03 EUR, odnosno po srednjem tečaju EUR na navedeni datum iznosile su 263.598,47 kn. Dospjele tražbine tuženika prikazane u EUR-ima na dan 13. siječnja 2020. iznosile su 34.946,03 EUR-a, odnosno po srednjem tečaju EUR na navedeni datum iznosile su 260.248,68 kn.

6.1.              Sud u cijelosti prihvaća vještački nalaz i mišljenje knjigovodstvene vještakinje jer je dan u skladu sa pravilima struke i vještine te utemeljen na vjerodostojnoj dokumentaciji. Iz rezultata provedenog vještačenja nesporno je utvrđeno da predmetni kredit nije uredno otplaćivan niti je korisnik kredita izmirio svoju ugovornu obvezu jer je vještačenjem utvrđeno da dospjela nepodmirena tražbina iz predmetnog Ugovora o kreditu na dan 30. lipnja 2019. iznosi 34.946,03 EUR, što je po srednjem tečaju EUR na navedeni datum iznosilo 263.598,47 kn, a na dan 13. siječnja 2020. dospjela neisplaćena tražbina iznosi 34.946,03 EUR-a, što po srednjem tečaju EUR na navedeni datum iznosi 260.248,68 kn.

7.              Neosnovani su i ničim dokazani navodi tužitelja da je zbog toga što je kredit isplaćen u kunama i što je glavnica vezana uz tečaj deviznih sredstava EUR te zbog jednostrane promjene kamatnih stopa korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, odnosno njegovog prednika, da je to suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja te da su ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli i jednostranoj promijeni kamatne stope prouzročile neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana i ugrozile postizanje svrhe ugovora te da su stoga navedene odredbe ugovora ništetne, a niti da je zbog navedenih odredbi ugovora kreditna obveza neodređena i neodrediva, pa da je i zbog toga predmetni ugovor o kreditu  ništetan. Naime, tužitelj uopće ne obrazlaže u čemu se uopće očituje neravnopravan položaj korisnika kredita u odnosu na tuženika, odnosno njegovog prednika, i zašto bi uopće činjenica što je kredit korisniku isplaćen u kunama, a glavnica vezana uz tečaj EUR-a, bila suprotna načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te načelu savjesnosti i poštenja. Naime, odredbom čl. 395. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list" SFRJ – 29/78, 39,/85 i 57/98, "Narodne novine" RH - 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/78), koji se u ovom konkretnom slučaju ima primijeniti s obzirom da je navedeni zakon bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu i Sporazuma, propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti u RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, u kojem slučaju se obveza ispunjava plaćanjem u valuti RH prema prodajnim tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi toga dana, ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj. Ovako pravno stajalište o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule izraženo je u presudi i rješenju Vrhovni sud RH br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Osim toga, Ustavni sud RH u svom rješenju, broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., zauzeo je stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima i da je stoga ista suglasna Ustavu RH. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa je dopuštena jer nije bila protivna tada važećim kogentnim zakonskim propisima. Naime, odredbom čl. 399. st. 3. i 4. ZOO/78 bilo je određeno da ako je kamata ugovorena ali nije određena njezina stopa ni vrijeme dospijevanja, između pojedinaca važi kamatna stopa koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a između drugih osoba važi kamatna stopa koju banka ili druga bankarska organizacija plaća, odnosno ugovara za takvu ili sličnu vrstu posla i dospijeva nakon isteka godine, ako za određeni slučaj nije predviđeno što drugo,  a ako je ugovorena veća kamata od dopuštene, primijenit će se najveća dopuštena stopa kamate. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope u konkretnom slučaju korisnik kredita tvrtka P. d.o.o. je nesumnjivo pristala na promjenjivost iste, za koju je određeno da se mijenja odlukom banke, a tužitelj ničim nije dokazao da se promjenjiva kamatna stopa kretala izvan granica zakonom dopuštene kamatne stope određene citiranom odredbom čl. 399. st. 3. i 4. ZOO/78. Tužitelj ničim nije dokazao da je promjenjiva kamatna stopa protivna načelu savjesnosti i poštenja te jednakosti ugovornih strana, niti je uopće na te okolnosti tužitelj predložio kakve dokaze. Paušalno pozivanje na povredu načela savjesnosti i poštenja te načela jednakosti davanja i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa, kako je to u činjeničnim navodima tužbe učinjeno, bez značaja je za donošenje meritorne odluke jer tužitelj, osim pukog pozivanja na povredu navedenih načela, ne navodi niti obrazlaže kojim to konkretnim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o dugoročno kreditu je uopće došlo do povrede navedenih načela savjesnosti i poštenja te jednakosti davanja i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa, niti navodi u čemu se konkretno uopće očituje povreda navedenih načela te zašto bi  predmeti Ugovor o dugoročnom kreditu uslijed toga bio ništetan. Osnovano tuženik u odgovoru na tužbu ukazuje da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti sudska odluka (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.), donesena u kolektivnom sporu u tzv. slučaj „franak“, pokrenutom tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, jer se navedena presuda odnosi kako na određeno vremensko razdoblje te isključivo na fizičke osobe, koje u smislu odredba Zakona o zaštiti potrošača, imaju status potrošača, tako i na određenu vrstu ugovora (ugovori o potrošačkom kreditiranju) i točno određenu valutu CHF.

8.              U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, 46/07 i 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu i navedenog Sporazuma, a niti ima mjesta primjeni kasnije doneseni Zakon o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) i Zakon o zaštiti potrošača (NN-41/14, 110/15 i 14/19), koji je sada na snazi. Naime, ugovorna strana u navedenom Ugovoru o dugoročnom kreditu je pravna osoba, odnosno tvrtka P. d.o.o., a kredit je odobren, kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora, za financiranje ulaganja u kupnju terenskog vozila i refinanciranje kredita korištenog u Z. b. d.d. temeljem pozitivnog mišljenja o poduzetničkom programu Povjerenstva za provedbu Projekta "Lokalni projekti razvoja – Poduzetnik" za 2004. godinu od 20. siječnja 2005. iz projekta Branitelji, dakle, radi se o realiziranom kreditu radi ostvarenja poslovnih aktivnosti korisnika kredita. S obzirom da su navedeni Zakoni o zaštiti potrošača doneseni isključivo radi zaštite osnovnih prava potrošača, odnosno fizičkih osoba koje sklapaju pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovom zanimanju niti njihovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, u konkretnom slučaju tužitelj, koji nije niti ugovorna strana zaključenog Ugovora o dugoročnom kreditu, se ne može stoga s uspjehom niti pozvati na odredbe navedenih Zakona o zaštiti potrošača kojima je određeno u kojim slučajevima i iz kojih razloga  se pojedine ugovorne odredbe smatraju nepoštenim u onim pravni poslovima koje potrošač zaključi u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.              S obzirom na sve navedeno, cijeneći da je provedenim vještačenjem utvrđeno da predmetni kredit nije uredno otplaćivan niti je korisnik kredita izmirio svoju ugovornu obvezu, naime, provedenim vještačenjem je utvrđeno da dospjela nepodmirena tražbina iz predmetnog Ugovora o kreditu na dan 30. lipnja 2019. iznosi 34.946,03 EUR, što je po srednjem tečaju EUR na navedeni datum iznosilo 263.598,47 kn, a na dan 13. siječnja 2020. dospjela neisplaćena tražbina iznosi 34.946,03 EUR-a, što po srednjem tečaju EUR na navedeni datum iznosi 260.248,68 kn, te cijeneći da tužitelj ničim nije dokazao da bi predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu bio ništetan, a da predmetna ovršna isprava, odnosno Sporazum o zasnivanju založnog prava od 15. ožujka 2005., na temelju koje je uknjiženo založno pravo na nekretnini u vlasništvu tužitelja, u sebi sadržava odredbu (čl. 4), temeljem koje je tužitelj, kao založni dužnik, izričito, neopozivo i bezuvjetno dopustio upis založnog prava u korist pravnog prednika tuženika Z. b. d.d., koje založno pravo je temeljem navedenog Ugovora o ustupu sada uknjiženo u korist tuženika, te cijeneći da navedena ovršna isprava sadrži odredbu (čl. 5.), koja dopušta naplatu kako glavnice tako i svih kamata, naknada i troškova, koja se temelje na navedenom Ugovoru o dugoročnom kreditu, sud je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan te presudio kao u st. I izreke.

10.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03 i 25/13, 89/14 i 79/19), temeljem koje je sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kn, koliko je tuženik u troškovniku zatražio, a koji trošak, kako je to iz troškovnika razvidno, se odnosi na nagradu punomoćnika za sastav odgovora na tužbu, za sastav podnesaka od 13. studenog 2020. te 23. veljače i 10. svibnja 2021., u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn, te 1.000,00 kn na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Sud tužitelja nije obvezao da na dosuđeni iznos troškova tuženiku plati zakonsku zateznu kamatu, budući da u podnesenom troškovniku tuženik nije niti stavio zahtjev za isplatom zateznih kamata.

U Slatini, 18. lipnja 2021.

                                                                                                       S u d a c:

                                                                                                      Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.