1              Poslovni broj: Gž Ob-294/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj:Gž Ob-294/2021-2

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. H., OIB: …, iz G. P., zastupane po punomoćniku R. D., odvjetniku u Č., protiv tuženika D. H., OIB: …, iz G. P., zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u B., A. radi razvoda braka s maloljetnim djetetom D. H., zastupanim po posebnoj skrbnici A. H. iz C. za posebno skrbništvo, Dislocirana jedinica O., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj P Ob-251/2020-14 od 13. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj P Ob-251/2020-14 u pobijanom dijelu tj. točki III. izreke i dijelu točke IV. izreke kojim je tuženik obvezan plaćati na ime uzdržavanja maloljetnog djeteta iznos od 500,00 kuna koji predstavlja razliku između nespornog iznosa uzdržavanja u visini od 1.000,00 kuna do dosuđenog iznosa od 1.500,00 kuna s pripadajućom kamatom.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom razveden brak između tužiteljice D. H. i tuženika D. H. koji je zaključen 12. prosinca 2009. u G. P. i upisan u maticu vjenčanih matičnog područja G. P. za 2009. pod rednim brojem 45 (točka I. izreke). Ujedno je određeno da će zajedničko maloljetno dijete stranaka D. H. rođen … stanovati s majkom D. H., dok će oba roditelja ostvarivati zajedničku roditeljsku skrb (točka II. izreke). Također je presuđeno da će se osobni odnosi između tuženika kao oca s kojim maloljetno dijete neće stanovati i maloljetnog djeteta održavati tri vikenda u mjesecu od petka od 17,00 sati do nedjelje do 17,00 sati s tim da prvi vikend u mjesecu dijete provodi u cijelosti s majkom, zatim jednom tjedno, i to u utorak u vremenu od 16,30 do 19,00 sati u tjednu kada dijete ide kod oca i dva dana u tjednu, utorak i petak, u istom vremenu kada dijete vikend provodi s majkom, zatim svaki drugi blagdan i državni praznik od 9,00 do 19,00 sati, polovicu ljetnih i zimskih školskih praznika, s tim da se za vrijeme ljetnih i školskih praznika kontakti odvijaju petnaest dana u kontinuitetu, a tijekom zimskih školskih praznika sedam dana u kontinuitetu tako da otac dolazi po dijete na adresu stanovanja djeteta u dane kada ostvaruje osobne kontakte, dok ga majka vraća (točka III. izreke). Odlukom je o uzdržavanju tuženik obvezan na ime uzdržavanja maloljetnog djeteta D. H. plaćati mjesečno uzdržavanje u iznosu od 1.500,00 kuna od podnošenja tužbe dok za to budu postojali zakonski razlozi na tekući račun majke, time da je dospjele obroke dužan platiti odjednom sa zakonskom zateznom kamatom (točka IV. izreke). Odlukom je o parničnom trošku odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka V. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je u točki III. i dijelu točke IV. izreke kojim je obvezan na plaćanje uzdržavanja preko iznosa od 1.000,00 kuna do iznosa od 1.500,00 kuna odnosno za iznos od 500,00 kuna, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19 i 47/20, dalje u tekstu: ObZ), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, odnosno da se pobijani dijelovi presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je u odgovorila na žalbu tuženika ocijenivši je neosnovanom te ju je predložila odbiti.

4. Žalba je neosnovana.

5. Žalitelj u žalbi opisno ukazuje da bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP smatrajući da je nejasno zašto je sud odredio njegovu obvezu plaćanja uzdržavanja u novcu u iznosu od 1.500,00 kuna mjesečno kada je utvrdio da su mjesečne potrebe djeteta 2.000,00 kuna (žalitelj pritom pogrešno smatra da taj iznos uzdržavanja on kao otac treba dijeliti s majkom djeteta).

6. U odnosu na ove žalbene navode valja odgovoriti je da sud prvog stupnja očito kod ovakvog postupanja nije vodio računa o sadržaju odredaba članaka 310. i 311. ObZ. Naime, u postupku nije bilo sporno da zajedničko maloljetno dijete stranaka stanuje s tužiteljicom kao majkom. Odredbom je članka 310. stavka 1. ObZ, s jedne strane, propisano da roditelj s kojim dijete stanuje svoj udio u obvezi uzdržavanja djeteta ispunjava kroz svakodnevnu skrb o djetetu, dok roditelj koji ne stanuje s djetetom obvezu uzdržavanja djeteta ispunjava zadovoljavanjem materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja time da se svakodnevna skrb o djetetu smatra jednako vrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja.

7. S druge je strane odredbom članka 311. stavka 2. ObZ propisano da se ukupne materijalne potrebe djeteta određuju prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu uzdržavanja. Kad se sve naprijed navedeno uzme u obzir, tada okolnost da je sud utvrdio potrebe maloljetnog djeteta u iznosu od 2.000,00 kuna znači da je u primjeni navedenih odredaba sud trebao obvezati tuženika na uzdržavanje upravo u iznosu od 2.000,00 kuna. Ukoliko je, pak, sud smatrao da tuženik nije u mogućnosti plaćati veći iznos uzdržavanja od iznosa od 1.500,00 kuna, tada okolnost da je ipak utvrdio ukupan iznos potreban za uzdržavanje u visini od 2.000,00 kuna znači da sud potrebe djeteta nije utvrdio prema standardu roditelja koji je obveznik uzdržavanja u novcu. Međutim, s obzirom na činjenicu da i tužiteljica kao roditelj s kojim dijete stanuje smatra da je za uzdržavanje maloljetnog djeteta potreban mjesečni iznos od 1.500,00 kuna, a tužiteljica je roditelj s kojim dijete stanuje i koji raspolaže novčanim iznosima potrebnim za podmirenje djetetovih potreba, to i žalbeni sud smatra da je za uzdržavanje djeteta potrebno 1.500,00 kuna mjesečno (o tome će u nastavku uslijediti detaljniji razlozi). U tom smislu navedena proturječnost suda prvog stupnja ipak nema obilježje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

8. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. U ovom je stadiju postupka, nakon što je brak između tužiteljice i tuženika pravomoćno razveden i nakon što je odlučeno da će njihovo zajedničko maloljetno dijete D. H. stanovati s majkom te da će oba roditelja zajednički ostvarivati roditeljsku skrb, sporno pitanje ostvarivanja osobnih odnosa između maloljetnog djeteta i tuženika, kao i pitanje visine uzdržavanje djeteta preko iznosa od 1.000,00 kuna do iznosa od 1.500,00 kuna, dakle u iznosu od 500,00 kuna jer tuženik smatra da ukupan iznos uzdržavanja treba dijeliti između oba roditelja i da on može doprinositi iznos od 1.000,00 kuna, a ne i veći iznos od toga.

10. Što se tiče odluke o ostvarivanju osobnih odnosa, Centar za socijalnu skrb G. P. je, postupajući kao pomoćno tijelo suda, temeljem odredbe članka 416. stavka 1. točke 3. ObZ, nakon što je utvrdio obiteljske prilike stranaka, predložilo da se osobni odnosi između tuženika kao roditelja s kojim maloljetno dijete ne stanuje ostvaruju vikendima od petka u 17,00 sati do nedjelje u 17,00 sati s time da prvi vikend u mjesecu dijete u cijelosti provodi s majkom, dok će otac sa sinom ostvarivati osobne odnose jednom tjedno u vremenu od 16,30 do 19,00 sati, u tjednu kada za vikend ide ocu i dva dana u tjednu u istom vremenu kada vikend provodi s majkom, zatim svaki drugi blagdan i državni praznik od 9,00 do 19,00 sati, polovicu ljetnih i zimskih školskih praznika uz prethodni dogovor roditelja o danima. Predloženo je da otac dolazi po dijete u dane kada je ostvario osobne odnose, a majka ga vraća na adresu zajedničkog stanovanja.

11. Sud je prvog stupnja donio odluku o ostvarivanju osobnih odnosa između tuženika kao oca i maloljetnog djeteta stranaka prihvaćanjem prijedloga i mišljenja Centra za socijalnu skrb jer stranke nisu imale primjedbi na ovo mišljenje i na ovaj prijedlog. Istina, tuženik je u odgovoru na tužbu zatražio da završetak susreta s ocem pri ostvarivanju osobnih odnosa bude u 20,30 sati, a ne u 17,00 odnosno 19,00 sati za vikend odnosno tijekom tjedna u 19,00 sati. Međutim, nakon toga tuženik nije prigovorio navedenom prijedlogu Centra za socijalnu skrb niti je, s druge strane, u svom iskazu tvrdio da su se osobni odnosi s djetetom od prekida faktične bračne zajednice roditelja odvijali do 20,30 sati, a niti to proizlazi iz sadržaja spisa.

12. U takvim okolnostima žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u ovom dijelu niti odluka sadržana u točki III. izreke predstavlja prekomjerno ograničenje tuženika kao oca u ostvarivanju osobnih odnosa između djeteta i njega kao roditelja. U tom je smislu ova odluka donesena pravilnom primjenom odredbe članka 119. stavka 1. i članka 121. stavka 1. ObZ.

13. Odlučujući o uzdržavanju, sud je prvog stupnja temeljem odredbe članka 307. stavka 1. ObZ utvrdio da su ukupne potrebe djeteta za uzdržavanje 2.000,00 kuna, a obvezao je tuženika na plaćanje iznosa od 1.500,00 kuna. Majka djeteta kao roditelj s kojim dijete stanuje i koja podmiruje njegove novčane potrebe smatra da one iznose upravo 1.500,00 kuna jer je i zatražila taj iznos za uzdržavanje djeteta.

14. Utvrđujući mogućnosti tuženika kao roditelja s kojim dijete ne stanuje da doprinosi za uzdržavanje djeteta, sud je utvrdio da je tuženik zaposlen i ostvaruje redovna primanja u iznosu od 6.000,00 do 7.000,00 kuna, nema drugih obveza uzdržavanja, zdrav je, mlad (rođen 1980.) i sposoban raditi. Otplaćuje dio kredita za kuću koju ima u suvlasništvu s tužiteljicom i živi u toj kući.

15. Maloljetno dijete stranaka D. H. je rođen s dijagnozom aneurizma s malformacijom vene galeni i rizikom od zatajenja srca te je i danas uključen u različite rehabilitacijske postupke. Sada je u dobi od sedam godina, pohađa malu školu u G. P. za koju roditelji nemaju troškova. Njegove ukupne potrebe odnose se na hranu, odjeću, obuću, terapije koje se obavljaju privatno, a također i terapije koje pokriva zdravstveno osiguranje u Daruvarskim toplicama. To se odnosi također i na lijekove i terapije koje dijete ima, isto tako i na noćnu ortozu, ortopedske cipelice. Majka ne ostvaruje plaću već dobiva pomoć za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju i to do lipnja 2022. u iznosu od 2.232,00 kuna, dok dijete dobiva uvećani dječji doplatak u iznosu od 830,00 kuna i invalidninu u visini od 1.500,00 kuna.

16. Sud je obvezao tuženika na plaćanje iznosa od 1.500,00 kuna pogrešno smatrajući da će preostali iznos potreban za uzdržavanje djeteta biti namiren korištenjem sredstava koja se ostvaruju iz uvećanog dječjeg doplatka i osobne invalidnine koju dijete prima. Međutim, stajalište suda prvog stupnja o uračunavanju doplatka za djecu u zadovoljavanje prosječnih mjesečnih potreba maloljetnog djeteta prije određivanja mogućnosti i obveze zadovoljavanja uzdržavanja maloljetnog djeteta od tuženika kao roditelja s kojim dijete ne stanuje, nije prihvatljivo, a o neprihvatljivosti ovakvog stajališta izjasnio se i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-2490/2018 od 14. studenoga 2019. U tom smislu i ovaj žalbeni sud smatra da roditelji snose najveću odgovornost za osiguranje životnih uvjeta potrebnih za djetetov razvoj što proizlazi iz odredbe članka 63. stavka 1. Ustava RH ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - pročišćeni tekst,) i članka 27. stavka 2. Konvencije UN o pravima djeteta iz 1989. kojoj je RH pristupila na temelju notifikacije o sukcesiji ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori", broj 12/93). Njihova obveza uzdržavanja nije samo materijalna (financijska), već i moralna jer izvire ne samo iz konvencijskog i ustavnih prava, već i iz načela solidarnosti, uzajamnoga poštovanja i pomaganja svih članova obitelji na kojem se načelu, među ostalima, temelji i ObZ (članak 4. ObZ). Stoga su roditelji prvi pozvani i dužni uzdržavati svoju djecu, a država je obvezna davati materijalnu potporu tek po načelu supsidijarnosti, što se odnosi i na pravni institut doplatka za djecu koji u načelu predstavlja novčano primanje roditelja radi potpore uzdržavanja i odgoja djece.

17. Ali ovakvo pogrešno pravno stajalište suda ipak nije od utjecaja na valjanost i zakonitost pobijane presude kod činjenice da i majka kao roditelj koji vodi svakodnevnu skrb o djetetu te u toj ulozi i raspolaže novčanim iznosima potrebnim za podmirenje djetetovih materijalnih potreba, smatra da je za uzdržavanje djeteta potreban iznos od 1.500,00 kuna, a što i žalbeni sud, makar za sada, dok dijete još nije krenulo u osnovnu školu, smatra primjerenim jer je navedeni iznos nešto veći od minimalno određenog (u iznosu od 1.352,60 kuna) Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za uzdržavanje djeteta ("Narodne novine", broj 30/21), posebno obzirom na činjenicu da se jedan dio specifičnih potreba djeteta vezanih uz njegovo zdravstveno stanje i liječenje (rehabilitaciju) podmiruje iz troškova zdravstvenog osiguranja.

18. Inače, nije pravilno ni pravno shvaćanje suda prvog stupnja da i majka kao roditelj s kojim dijete stanuje ima obvezu doprinositi za uzdržavanje djeteta novčani iznos jer majka svoj udio u obvezi uzdržavanja ispunjava kroz svakodnevnu skrb o djetetu u skladu s odredbom članka 310. stavka 1. ObZ, a ta se skrb o djetetu smatra jednako vrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja u skladu sa stavkom 2. istog članka. No kako je tuženik kao roditelj obvezan plaćati iznos koji predstavlja ukupan iznos potreban za uzdržavanje djeteta, to ni ovo pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude u točki IV. izreke.

19. Što se, pak, tiče tuženikovih mogućnosti da doprinosi za uzdržavanje maloljetnog djeteta stranaka, valja navesti da je po ocjeni ovog suda tuženik bez svake sumnje u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje djeteta iznos od 1.500,00 kuna mjesečno bez ugrožavanja vlastite egzistencije. Na to ukazuje i Odluka o tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta ("Narodne novine", broj 30/21) jer nakon što tuženik pomiri ovu obvezu uzdržavanja njemu, s obzirom na njegova primanja i pripadajući platni razred, preostaje iznos od oko 5.000,00 kuna za vlastite potrebe, što znači da mu preostaje iznos koji je iznos više nego dvostruko veći od zajamčenog ovom Odlukom (zajamčeni iznos je 2.400,00 kuna). U odnosu, pak, na žalbene navode iz kojih proizlazi da tuženik već plaća iznos od 1.000,00 kuna za uzdržavanje djeteta, odgovoriti je da u spis nisu dostavljeni dokazi o tome, pa ta okolnost može imati utjecaja u mogućem ovršnom postupku, ali nije od utjecaja na osnovanost žalbe u ovom dijelu.

20. Prema tome, žalbeni sud ocjenjuje da će iznos od 1.500,00 kuna zadovoljiti s jedne strane najosnovnije potrebe maloljetnog djeteta stranaka, dok s druge strane neće ugroziti ni egzistenciju tuženika. U takvim okolnostima žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude niti u dijelu koji se odnosi na odluku o uzdržavanju.

21. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tuženika valjalo odbiti i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

Split 18. lipnja 2021.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić,v.r.