Poslovni broj: 5 UsI-46/21-13

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice D. P. iz R., A. M. …, OIB: …, zastupane po opunomoćenici E. M., odvjetnici u Z., J. M. D., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1. D. o. R. H. zastupanog po Ž. d. o. u Z., B. u. …, pod 2. M. f. R. H., Z., I. L. … i pod 3. M. o. R. H., U. z. g., Z., Z. …, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne rasprave zaključene 11. lipnja 2021., bez prisutnosti uredno pozvanih stranaka, objavljene 17. lipnja 2021.

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Klasa: UP/II-942-01/17-01/98, Urbroj: 514-05-02-01-02/18-20-03 od 21. listopada 2020.

Obrazloženje

1.               Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/17-01/98, Urbroj: 514-05-02-01-02/18-20-03 od 21. listopada 2020. odbijena je žalba D. P., ovdje tužiteljice, izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/I-944-18/97-01/461, Urbroj: 2198-02-03-1-17-61 od 17. siječnja 2017.
2.               Prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. utvrđeno je kako tužiteljica ima pravo na naknadu za oduzeto građevinsko zemljište ukupne površine 635 m2, uporabljeno za izgradnju vojnog kompleksa bivše JNA na otoku P., a odnosi se na nekretnine oznake čest. zem. … i …, obje položene u K.O. P.. Pod točkom 2. tužiteljici je za oduzeto zemljište iz točke 1. utvrđena naknada u obveznicama Republike Hrvatske, u ukupnoj protuvrijednosti od 1.043,00 kuna. Pod točkom 3. izreke je kao obveznik naknade određen Fond za naknadu oduzete imovine, koji je u skladu s točkom 4. dužan cjelokupni iznos naknade iz točke 2. isplatiti tužiteljici u obveznicama Republike Hrvatske, koje glase na kune i isplative su u jednakim polugodišnjim obrocima tijekom 20 (dvadeset) godina, počevši od 1. siječnja 2000. Pod točkom 5. obvezan je Fond za naknadu oduzete imovine predati tužiteljici obveznice Republike Hrvatske, u roku od 60 (šezdeset) dana od pravomoćnosti tog rješenja, odnosno s obzirom da radi o utvrđenom iznosu manjem od nominalne vrijednosti jednog obvezničkog udjela, utvrđeni iznos iz točke 2. izreke isplatiti odjednom u gotovini u roku od 60 (šezdeset) dana od pravomoćnosti tog rješenja. Pod točkom 6. je riješeno kako svaka stranka snosi svoje troškove.
3.               Pravodobno podnesenom tužbom tužiteljica osporava rješenje tuženika kao nezakonito, u bitnom navodeći kako iz svih dokaza provedenih u upravnom postupku proizlazi pravo na naturalnu restituciju predmetnih nekretnina, međutim, kako su zbog pogrešnog tumačenja dokaza te pogrešnim utvrđenjem činjeničnog stanja, pogrešno primijenjene odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje Zakon o naknadi), pa joj je umjesto naturalne restitucije određeno pravo na novčanu naknadu u bagatelnom iznosu. U pogledu nekretnina koje su predmet povrata ističe kako se iste nikada nisu nalazile unutar kruga garnizona bivše JNA na otoku P. te nikad nisu korištene za vojne potrebe, a tuženik niti jednim dokazom nije dokazao suprotno. Nadalje, ističe kako predmetne čestice nisu bile obuhvaćene niti rješenjem o eksproprijaciji Klasa: Up-1-01/2-K-1333/1972, te je vojska njenom predniku vratila posjed. Potonja činjenica da proizlazi iz dopisa Vojne pošte Split od 9. veljače 1972., u kojem se navodi kako predmetne nekretnine nisu eksproprirane, te ih njezin prednik može slobodno i nesmetano koristiti, odnosno iste su mu vraćene u posjed. Navedeno kako je i potvrđeno presudom Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P.1191/82 od dana 25. rujna 1986. godine, iz koje je razvidno da predmetne nekretnine nisu eksproprirane, a niti ih JNA koristi na temelju ugovora.
4.               Nadalje je mišljenja kako odredba članka 52. stavak 1. Zakona o naknadi, na koju se pozvao tuženik u obrazloženju osporenog rješenja, nije relevantna za rješavanje ove upravne stvari, budući da Republika Hrvatska nije treća osoba u ovom slučaju. Naime, tužiteljica ističe kako je Uredbom o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 52/91) Republika Hrvatska postala pravni slijednik JNA i SSNO, a ne treća osoba u stjecanju prava vlasništva. Poziva se na nalaz i mišljenje vještaka za građevinu A. V. od 5. svibnja 2015., u kojem je utvrđeno kako predmetne nekretnine nisu privedene svrsi sukladno prostornom planu koji je bio na snazi 11. listopada 1996. Stoga je mišljenja kako su se u cijelosti ispunili Zakonom o naknadi propisani uvjeti za povrat oduzete imovine, međutim, kako joj je krivom primjenom zakona priznato samo pravo na naknadu. Tužbenim zahtjevom predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika Klasa: UP/II-942-01/17-01/98, Urbroj: 514-05-02-01-02/18-20-03 od 21. listopada 2020. 
5.               U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na razloge iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbu tužitelja. 
6.               Sud je u smislu odredbe članka 19. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 142/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS) pozvao D. o. R. H. zastupano po Ž. d. o. u Z., M. f. R. H., kao pravnog sljednika F. z. n. o. i. i M. o. R. H., U. z. g., da kao zainteresirane osobe pod 1. do pod 3. sudjeluju u sporu, te se očituju na navode iz tužbe tužiteljice.
7.               U odgovoru na tužbu zainteresirana osoba pod 1. u bitnom navodi kako je nesporno da su predmetne nekretnine predniku tužiteljice faktično oduzete, te da se prethodno nije vodio postupak eksproprijacije. Predmetno kako proizlazi iz presuda Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-1191/82 od 25. rujna 1986. i Okružnog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-1554/86 od 23. prosinca 1987., dok je činjenica da je JNA faktično bila u posjedu u momentu zaključenja parnice bila presudna za donošenje odluke. Nadalje, ističe kako su predmetne nekretnine, zajedno s ostalim nekretninama koje su bile predmet iste parnice činile jedinstveni kompleks „G.“. Predmetna parnica kako se vodila znatno kasnije od 1972., kada bi prema tužbenim navodima tužiteljičinom predniku posjed bio vraćen, te je u toj parnici činjenica kako je JNA stvarno u posjedu utvrđena kao nesporna. Stoga, ističe kako je pravilno u provedenom upravnom postupku utvrđeno da tužiteljici ne pripada pravo na naturalni povrat, već pravo na naknadu u obveznicama, a kako su to obrazložila upravna tijela. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
8.               U odgovoru na tužbu zainteresirana osoba pod 2. je istaknula kako je to tijelo suglasno s pravnim shvaćanjem tuženika izraženim u osporenom rješenju, te je predložila odbiti tužbu kao neosnovanu.
9.               Zainteresirana osoba pod 3. nije dostavila odgovor na tužbu.
10.          U sporu je održana rasprava 11. lipnja 2021. čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nisu pristupile uredno pozvane stranke, pa je rasprava pozivom na odredbu članka 39. stavak 2. u svezi s odredbom članka 37. stavak 3. ZUS-a održana bez njihove prisutnosti.
11.          Tijekom dokaznog postupka, a u cilju ocijene zakonitosti osporenog rješenja tuženika, sud je pregledao dokumentaciju sadržanu u sudskom spisu, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu.
12.          Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
13.          Predmet ovog spora je zahtjev pravnog prednika tužiteljice I. G. (otac tužiteljice) za povrat oduzetih nekretnina, među ostalim, i nekretnina označenih kao čest. zem. …, površine 412 m2 i čest. zem. …, površine 223 m2, sve K.O P., pri čemu je među strankama sporno utvrđeno činjenično stanje, te s tim u vezi i primjena materijalnog prava, odnosno među strankama je prvenstveno sporno je li u konkretnom slučaju moguća naturalna restitucija predmetnog zemljišta.
14.          Tuženik u obrazloženju osporenog rješenja ističe kako je tužiteljici pravilno priznato pravo za oduzetu nekretninu u obveznicama Republike Hrvatske, budući da nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje predmetnih nekretnina u vlasništvo. Pri tome se poziva na zapreku propisanu odredbom članka 52. stavak 1. Zakona o naknadi, te navodi kako je u provedenom postupku nesporno utvrđeno kako je Republika Hrvatska treća osoba u smislu navedene zakonske odredbe, u kojem slučaju naturalni povrat nije moguć.
15.          Sud prihvaća utvrđenje tuženika kako u konkretnom slučaju postoji zapreka za naturalni povrat oduzetih nekretnina, kao pravilno i zakonito.
16.          Naime, pregledom presude Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P.1191/82 od 25. rujna 1986. utvrđeno je kako je parnični postupak vođen između tužitelja Države SFRJ, SSNO, protiv tuženika, među ostalim, pod 1. N.G. ž. Ivana iz P. i pod 2. I. G. pok. J. iz P., koji su pravni prednici tužiteljice, a radi utvrđenja prava vlasništva. Presudom je utvrđeno kako su predmetne nekretnine društvena imovina, a što su imenovani tuženici dužni priznati, te tužitelju predati valjanu tabularnu ispravu za upis navedenih nekretnina kao društvene imovine, te Države SFRJ-SSNO kao nositelja prava vlasništva. Iz obrazloženja presude proizlazi kako je u provedenom postupku kao nesporno utvrđeno da je Država SFRJ-SSNO u posjedu predmetnih nekretnina još od 1952., koje koristi bez ugovora s tuženicima ili njihovim pravnim prednicima, a ni tuženici nisu nikada dobili naknadu od tužitelja zbog zauzeća predmetnih nekretnina, te njihovog daljnjeg korištenja.
17.          Navedena presuda Općinskog suda u Zadru potvrđena je presudom Okružnog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž.1554/86 od 23. prosinca 1987., uz obrazloženje kako je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene sve pretpostavke iz članka 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“, broj 12/67), kojim je bilo propisano kako zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, pod u tom zakonu propisanim uvjetima, nakon 10 ili više godina korištenja bez ugovora s vlasnikom od strane radne organizacije ili društveno-političke organizacije prelazi u društveno vlasništvo. Nadalje, u obrazloženju se navodi kako tvrdnja pravnog prednika tužiteljice kako su mu čest. zem. …i …, K.O. P. vraćene, nema uporište u spisu, a iz priložene kopije katastarskog plana izrađene od strane Općinskog zavoda za katastar i geodetske poslove Zadar, u rujnu 1981., kako se jasno vidi da se navedene parcele nalaze u sastavu vojnog kruga i to objekta G. u P..
18.          Spisu prileži i rješenje Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem I.581/88 od 21. travnja 1988., kojom je navedena presuda provedena u zemljišnoj knjizi za K.O. Premudu, te su predmetne nekretnine otpisane iz Z.U. …, K.O. P. i pripisane u Z.U. …, K.O. P., te je na istima određen upis društvenog vlasništva, te prava korištenja u korist Države SFRJ - Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Navedeno proizlazi i iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za Z.U. …, K.O. P..
19.          Iz uvjerenja Općinskog suda u Zadru, Komisije za obnovu zemljišne knjige za K.O. Premuda, Sp.Izv. 2/2005 proizlazi kako je na nekretninama oznake čest. zem. 865/232, šuma u površini od 412 m2 i čest. zem. …, šuma u površini od 223 m2, upisane u Z.U. …, K.O. P. uknjiženo pravo vlasništva u korist Republike Hrvatske, dok prema povijesti posjedovanja Državne geodetske uprave, Područnog ureda Zadar, Klasa: 935-07/02-06/001, Urbroj: 541-14-01/369-06-95 od 28. prosinca 2007. na predmetnim nekretninama je kao korisnik upisano Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za graditeljstvo, Zagreb. 
20.          Odredbom članka 52. do 57. Zakona o naknadi propisana su opća pravila koja su iznimke od vraćanja oduzete imovine u vlasništvo prijašnjim vlasnicima, pa je tako odredbom članka 52. stavak 1. Zakona o naknadi propisano kako se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. Stavkom 2. citirane odredbe propisano je kako se u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.
21.          Uredbom o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske Republika Hrvatska je postala vlasnik društvenih sredstava na teritoriju Republike Hrvatske, kojima je kao sredstvima Federacije upravljala i raspolagala bivša JNA i Savezni sekretarijat za narodnu obranu, te je stupanjem na snagu te Uredbe Republika Hrvatska, između ostalog, postala vlasnikom nekretnina kojima je raspolagala JNA i SSNO.
22.          Imajući u vidu naprijed iznijeto činjenično stanje, te navedene zakonske odredbe, pravilna je ocjena tuženika kako je Republika Hrvatska, kao treća osoba, stekla pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama i to pretvorbom društvenog vlasništva na temelju navedene Uredbe, dakle valjane pravne osnove. Stoga su pravilno zaključila javnopravna tijela kako u konkretnom slučaju nije moguće vraćanje predmetnih nekretnina u vlasništvo i posjed tužiteljici, već ista ima pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, pa se prigovori tužiteljice u tom smislu ukazuju neosnovanima.
23.          Također, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 17. stavka 1. Zakona o naknadi, jer vraćanje predmetnih nekretnina nije moguće upravo imajući u vidu naprijed citiranu odredbu članka 52. stavak 1. Zakona, budući da je na istima Republika Hrvatska valjanom pravnom osnovom stekla pravo vlasništva. Stoga je sud pozivom na odredbu članka 33. ZUS-a odbio provoditi daljnje dokaze u sporu (saslušanje stranaka i svjedoka) kao suvišne.
24.          Prema odredbi članka 57. Zakona o naknadi za imovinu koja se po odredbama toga Zakona ne vraća u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. Stoga je donesen Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor („Narodne novine“, broj 204/03 i 3/04, dalje Pravilnik), kojim su određena mjerila za utvrđivanje naknade za građevinsko zemljište i poslovni prostor, koji se prema odredbama Zakona o naknadi ne vraćaju u vlasništvo, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu.
25.          Prema članku 2. stavak 1. Pravilnika naknada za oduzeto građevinsko zemljište, a koja se utvrđuje u postupku prava na naknadu prijašnjem vlasniku, utvrđuje se uz primjenu osnovice koju predstavlja parametarska vrijednost m2 zemljišta i korektivnog faktora te vrijednosti koji se određuje ovisno o pogodnosti položaja određenog područja (stavak 1.), pri čemu je stavkom 2. propisano kako je parametarska vrijednost zemljišta iz stavka 1. ovoga članka 100,00 kuna. Nadalje, stavkom 3. propisano je da se pogodnost položaja određenog područja iskazuje kao koeficijent položaja (Kp) u tablici, koja je sastavni dio ovoga Pravilnika. Prema stavku 4. u slučaju kada koeficijent položaja nije određen tablicom iz stavka 3. ovoga članka,  za procjenu vrijednosti te nekretnine primjenjuje se najniži utvrđeni koeficijent položaja, na području jedinice područne (regionalne) samouprave u kojoj se nalazi oduzeta nekretnina. Stavkom 5. propisano je da se naknada za oduzeto građevinsko zemljište utvrđuje na način da se parametarska jedinica m2 množi s koeficijentom položaja (Kp) iz tablice.
26.          Pregledom obračuna izračuna naknade sud je utvrdio kako je isti pravilan, kako je u obrazloženju prvostupanjskog rješenja jasno navedeno po kojoj formuli je izračunata naknada, koliko iznosi N i koliko iznosi p, te se ista može u svako doba matematički provjeriti.
27.          Nadalje, odredbom članka I. stavak 1. Odluke o načinu isplate iznosa naknade u obveznicama manjega od nominalne vrijednosti jednog obvezničkog udjela i odredbe Odluke o izdavanju Globalne obveznice Republike Hrvatske za naknadu imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine propisano je kako radi provedbe Odluke o izdavanju globalne obveznice Republike Hrvatske za naknadu imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, broj 135/99), propisuje se da ukoliko iznos naknade po pojedinom ovlašteniku naknade nije dostatan za izdavanje jednog obvezničkog udjela, iznos naknade isplatit će se odjednom u gotovini, u roku od 60 dana od pravomoćnosti rješenja o naknadi kojim se određuje takva naknada.Stavkom 3. citirane odredbe određeno je kako će se ovlaštenicima naknade-obvezničarima kojima će pravomoćnim rješenjem biti utvrđeno pravo na naknadu za oduzetu imovinu u obveznicama Republike Hrvatske nakon 1. srpnja 2009. godine, iznos naknade koji preostane nakon pretvaranja naknade u obvezničke udjele, a manji je od 204,40 EUR-a, isplatit jednokratno u kunskoj protuvrijednosti, odmah nakon primitka ispravnog zahtjeva za isplatu, zajedno s isplatom dospjelih anuiteta.
28.          Slijedom iznijetog, a imajući u vidu utvrđeni iznos naknade (1.043,03 kuna), pravilno je postupio tuženik kada je utvrdio obvezu Fonda za naknadu oduzete imovine da naknadu isplati odjednom u gotovini, u roku od 60 dana od pravomoćnosti rješenja o naknadi.
29.          Pri tome je za istaći kako Zakon o naknadi ne predviđa isplatu tržišne naknade niti neke pravične naknade, već određuje obeštećenje za pretrpljene nepravde za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u određenim iznosima, a prema mjerilima sadržanim u Pravilniku, koji podzakonski akt, budući da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem, broj U-II-468/2004 od 9. ožujka 2005. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom navedenog Pravilnika, predstavlja valjani važeći materijalni propis.
30.          Slijedom sveg navedenog, sud cijeni kako u provedenom upravnom postupku nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužiteljica svojim navodima u tužbi nije dovela u sumnju zakonitost rješenja tuženika, koje je donijeto pravilnom primjenom materijalnog prava.
31.          Stoga je pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je presuđeno kao u izreci ove presude.

U Splitu, 17. lipnja 2021.

                               S U T K I NJ A

                                Anđela Becka, v.r.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a)

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Lucija Justić