Poslovni broj: 81 Pž-2822/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-2822/2020-2

U I M E R E P U B L I KE H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, te Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika V. Đ., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik A. D., odvjetnik u Z., 2. tuženika S. M. T. O. I. A. P. d.d. u stečaju, kojeg zastupa stečajni upravitelj P. P., 3. tuženika B. (R.) Đ., OIB ..., M., kojeg zastupa punomoćnica I. K., odvjetnica u M., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o prvotuženikovoj i trećetuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-826/2018 od 30. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana prvotuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-826/2018 od 30. prosinca 2019.

r i j e š i o j e

I. Odbija se kao neosnovana prvotuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-826/2018 od 30. prosinca 2019.

II. Odbacuje se kao nepravovremena trećetuženikova žalba izjavljena protiv točaka II. i III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-826/2018 od 30. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poslovni broj P-826/2018 od 30. prosinca 2019. utvrđen je ništetnim Kupoprodajni ugovor od 17. listopada 1997. sklopljen između prodavatelja T. o. a. p. d.d. Z., K. (T. d.d.), S. N., čiji je pravni sljednik S. m. d. T. o. a. p. d.d., koju zastupa stečajni upravitelj P. P. iz Z., i prvotuženika V. Đ. iz Z., (ranije na adresi V. G.); (prvostupanjski sud je očito propustio u izreci navesti prvotuženika kao stranku predmetnog Ugovora, iako je naveo njegovu adresu), a koji je predmet prodaje zemljište i kuća u Z., izgrađeno na z.k.č.br. ..., površine 104 čhv, upisano u zk.ul.br. ..., k.o. G. Z., nova izmjera k.č.br..., upisano u zk.ul.br. ..., k.o. T., u dijelu koji se odnosi na stan u prizemlju lijevo, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, u ukupnoj površini od 65,90 m2, s pravom korištenja zajedničkog ulaza i idealnih dijelova zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, razmjerno veličini stana prema ostalim stanovima kojima ti zajednički dijelovi služe (točka I. izreke), utvrđen je ništetnim Ugovor o zajmu od 28. kolovoza 2000., zaključen između trećetuženika B. Đ. iz G. V., I., (ranije na adresi M.), OIB ... i prvotuženika V. Đ. iz Z., OIB ... (ranije I., V. G.), koji je 29. kolovoza 2000. ovjerio Javni bilježnik A. G., broj OU-700/2000, (točka II. izreke), naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu da nakon pravomoćnosti presude, izvrši u zemljišnim knjigama u zk.ul. ..., k.o. T., k.č.br. ... brisanje zabilježbe prava trećetuženika na stanu iz
predmetnog Ugovora o zajmu (točka III. izreke). Pobijanom točkom IV. izreke
prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim se nadomješta ugovor o otkupu stana u Z., u prizemlju lijevo, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, s pravom korištenja kupaonica, nužnik, predsoblje u ukupnoj površini od 65,90 m2 sa zajedničkog ulaza i idealne dijelove zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, razmjerno veličini stana prema ostalim stanovima kojima ti zajednički dijelovi služe; stan se nalazi u kući pop. br. ... i dvorište površine 104 čhv i 374 m2; kupac kupuje i odgovarajući suvlasnički dio zgrade razmjerno odnosu korisne vrijednosti kupljenog stana prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, zajedno sa zemljištem povezanim temeljem odredbe čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine.

2. Rješenjem istovjetnog poslovnog broja i datuma kao i presuda, naloženo je
tuženicima da tužiteljici solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 5.800,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon izvedenog dokaznog
postupka utvrdio da je tužitelj kao nositelj stanarskog prava u zakonskom roku podnio i zahtjev za kupnju stana i zahtjev za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana sukladno odredbi čl. 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj: 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 58/95, 11/97, 68/98 i 96/99: dalje: ZPS), a drugotuženik unatoč prisilnoj zakonskoj odredbi iz čl. 4. i čl. 9. navedenog Zakona nije s tužiteljem sklopio ugovor, uslijed čega je ugovor kojeg je tuženik sklopio kasnije s prvotuženikom ništav u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). U odnosu na Ugovor o zajmu od 28. kolovoza 2000. prvostupanjski sud je ocijenio da se radi o prividnom ugovoru jer prikriva ugovor o kupoprodaji te stoga nema učinka među ugovornim stranama u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO-a. Prvostupanjski sud je prihvatio i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio od suda da presudom nadomjesti ugovor o prodaji stana budući da ga drugotuženik unatoč pravodobnom pozivanju tužitelja nije sklopio. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

4. Prvotuženik je protiv te presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene
materijalnog prava, te odluke o troškovima. U bitnom je istaknuo da je prvostupanjski sud počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je izreka u točki I. nerazumljiva budući da se ne navodi određeno tko su stranke Ugovora koji se utvrđuje ništetnim. Prvotuženik je kupio predmetnu nekretninu u dobroj vjeri te uživa zaštitu u vidu načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige. S obzirom na to da stanarsko pravo nije bilo upisano u zemljišne knjige kao teret nekretnine, kupac koji je stekao takvu nekretninu uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige. Nadalje se žalitelj poziva na odredbu čl. 103. st. 2. ZOO-a ističući da ugovor ostaje na snazi ako je sklapanje ugovora bilo zabranjeno samo jednoj strani; ukoliko je drugotuženik povrijedio propis, tužitelju preostaje zahtjev za naknadu štete prema drugotuženiku.
Nije osnovano utvrđenje prvostupanjskog suda da bi se radilo o simuliranom
pravnom poslu u pogledu Ugovora o zajmu jer je prvotuženik primio iznos novca koji je naveden u ugovoru o zajmu. Nekretnina je stečena slobodna od tereta u korist trećih osoba slijedom čega je prvotuženik mogao njome slobodno raspolagati bez ikakvih ograničenja. Osim navedenog, iz u spisu dostavljenog Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom od 1. siječnja 1998. kojeg je tužiteljica sklopila s prvotuženikom, nesporno proizlazi kako je time ona stekla status zaštićenog najmoprimca, a čime je izgubila stanarsko pravo i sva prava koja joj pripadaju temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Trećetuženik je podnio žalbu protiv točaka II. i III. izreke prvostupanjske presude u bitnom navodeći da se u cijelosti pridružuje svim žalbenim navodima prvotuženika od 7. siječnja 2020. Predložio je ukinuti pobijanu odluku, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

6. Žalba prvotuženika nije osnovana, dok je žalba trećetuženika nepravovremena.

7. Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbama čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Iz podataka u spisu proizlazi da je trećetuženiku sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a prvostupanjska odluka dostavljena 30. prosinca 2019., a žalbu protiv te odluke je podnio 4. veljače 2020., dakle, izvan zakonom propisanog roka od osam dana (odredba čl. 500. ZPP-a). Slijedom navedenog, njegova žalba je odbačena kao nepravovremena (čl. 366. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 358. st. 2. ZPP-a).

9. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju prvotuženik upire u žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu. U odnosu na žalbeni navod da je izreka proturječna u točki I. jer nije naznačena stranka Ugovora koji se utvrđuje ništetnim, ističe se da je takav navod neosnovan. Naime, iako je prvostupanjski sud propustio navesti stranku kupoprodajnog govora od 17. listopada 1997., i to prvotuženika V. Đ., vidljivo je da se radi o očitom propustu nenavođenja imena V. Đ., time da je sud naveo njegovu adresu. Unatoč tome propustu, nema povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je kupoprodajni identificiran u dovoljnoj mjeri, i to kako datumom sklapanja ugovora tako i samim predmetom kupoprodaje.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao nositelja stanarskog prava, za
utvrđenjem ništetnim Ugovora o kupoprodaji od 17. listopada 1997., te Ugovora o
zajmu od 28. kolovoza 2000. Ujedno, tužitelj tužbenim zahtjevom traži od suda da svojom odlukom nadomjesti ugovor o kupnji kojim tužitelj kupuje stan u Z., izgrađeno na z.k.č.br. ..., površine 104 čhv, upisano u zk. ul. br. ..., k.o. Grad Z., nova izmjera k.č.br. ..., upisano u zk.ul.br. ... k.o. T.- stan u prizemlju lijevo, koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, izba, kupaonica, nužnik, predsoblje, u ukupnoj površini od 65,90 m2, a sve sukladno odredbi čl. 9. st. 2. ZPS-a.

11. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je
tužitelj pravodobno podnio zahtjev za kupnju stana te zahtjev za sklapanje ugovora o
kupoprodaji stana, sve u smislu odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZPS-a, pa je ovlašten pokrenuti postupak i zatražiti od suda presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor.
Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da je Ugovor o kupoprodaji od 17. listopada 1997. ništetan sukladno odredbi čl. 103. ZOO-a jer je sklopljen protivno odredbama čl. 4. i 9. ZPS-a, dok Ugovor o zajmu od 28. kolovoza 2000. je prividan i nema učinka među ugovornim stranama u smislu odredbe čl. 66. ZOO-a.

12. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučnu
činjenicu da je tužitelj, unutar zakonskog roka, podnio navedene zahtjeve za kupnju stana i za sklapanje ugovora te time ispunio uvjete za kupnju stana na kojem je nositelj stanarskog prava. To prije svega proizlazi iz Odluke Stambene komisije o priznavanju prava od 19. listopada 1992. kojom je tužitelju B. S. priznato stanarsko pravo na stanu u Z., prizemno lijevo (list 27. spisa), kao i Zahtjeva za kupnju stana i Zahtjeva za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (listovi 28.-34. spisa), koji zahtjevi su podneseni tuženiku preporučenom pošiljkom od 31. svibnja 1995., kako to proizlazi iz potvrde o prijemu pošiljke s lista 36. spisa. Upravo time je ispunjen je uvjet iz čl. 4. st. 1. i 2. ZPS-a u pogledu zahtjeva za kupnju stana: zahtjev je istaknut vlasniku stana u pisanom obliku prije 31. prosinca 1995. Osim što je pravodobno predan zahtjev za kupnju stana, tužitelj je pravodobno (u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana) podnio i zahtjev tuženiku za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana; tužitelj je, naime, istodobno sa zahtjevom za kupnju stana podnio i zahtjev za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a sudu predložio niti jedan dokaz (npr. svoju prijemnu knjigu pošte odnosno urudžbeni zapisnik) kojim bi pobio navod tužitelja da mu on nije dostavio oba zahtjeva.

13. Vlasnik stana dužan je prodati stan ako je zahtjev za kupnju stana
pravovremeno podnesen. Odredba čl. 4. st. 2. ZPS-a određuje da nositelj stanarskog prava (kupac) mora zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana sklapanje ugovora. Prodavatelj je dužan sklopiti ugovor s kupcem najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora (čl. 9. st. 1. ZPS-a). U konkretnom slučaju, s obzirom na to da je utvrđeno da je tužitelj takav zahtjev podnio u zakonskom roku, to je on ovlašten pokrenuti postupak i zatražiti od suda presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor primjenom odredbe čl. 9. st. 2. ZPS-a.

14. Predmetnu zgradu u kojoj se nalazi stan glede kojeg je tužitelj nositelj stanarskog prava, kupio je prvotuženik od drugotuženika na temelju Ugovora od 17. listopada 1997. (listovi 37.-41. spisa), te se uknjižio kao vlasnik nekretnine. Nadalje je trećetuženik u svojstvu zajmodavatelja sklopio Ugovor o zajmu s prvotuženikom u svojstvu zajmoprimatelja od 28. kolovoza 2000. predmet kojeg je beskamatni zajam u iznosu od 1.300.000,00 DEM te je radi osiguranja te tražbine izvršen prijenos prava vlasništva s prvotuženika na trećetuženika.

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnost kupoprodajnog ugovora od 17. listopada 1997. u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a budući da je taj ugovor protivan prisilnom propisu i to odredbama čl. 4. st. 1. i čl. 9. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (takvo pravno shvaćanje izraženo je i odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5317/2004 od 27. studenog 2007. i poslovni broj Pž-195/2011 od 5. studenog 2014.). Upisom prvotuženika u zemljišne knjige kao vlasnika predmetne nekretnine na temelju ništavog ugovora on nije stekao vlasništvo stana. Naime, drugotuženik kao prodavatelj je dužan isključivo tužitelju, a ne trećoj osobi prodati stan na kojem je tužitelj nositelj stanarskog prava, a osoba koja nije nositelj stanarskog prava ne može taj stan kupiti (ako je nositelj stanarskog prava u zakonskom roku podnio zahtjeve za kupnju stana i za sklapanje kupoprodajnog ugovora o kupnji stana, a što je u konkretnom slučaju tužitelj učinio). Ni prvotuženik nije mogao sklopiti ugovor o kupnji stana, pa je pogrešno mišljenje prvotuženika da je sklapanje ugovora o prodaji stana osobi koja nije nositelj stanarskog prava zabranjeno samo vlasniku takvog stana, ali ne i osobi koja taj stan kupuje (a koja nije nositelj stanarskog prava).

16. U odnosu na Ugovor o zajmu od 28. kolovoza 2000. prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ o prividnom ugovoru u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO, jer prikriva ugovor o kupoprodaji koji je bio predmet stvarne volje stranaka, te stoga nema pravnog učinka među strankama. Na temelju tog ugovora prvotuženik je kao fiducijant prenio pravo vlasništva predmetne nekretnine na trećetuženika kao fiducijara, a takvo zemljišnoknjižno stanje postoji gotovo 20 godina nakon sklapanja tog Ugovora. Navedeno treba dovesti u vezu s odredbom čl. 2. Ugovora o zajmu prema kojoj je rok povrata pozajmljenog iznosa bio najkasnije do 1. rujna 2005.

Slijedom navedenog, vidljivo je da trećetuženik još uvijek nije ishodio upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini što svakako govori u prilog fiktivnosti Ugovora o zajmu. S druge strane, kako je kupoprodajni ugovor od 17. listopada 1997. ništetan, to ni prvotuženik nije postao vlasnikom predmetne nekretnine, pa stoga nije mogao nekretninom dalje raspolagati, pa tako ni „prenijeti“ vlasništvo (kojeg nikad ni nije stekao) na trećetuženika.

17. U odnosu na žalbeni navod kojim se upire da je, Ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom od 1. siječnja 1998. kojeg je tužitelj sklopio s prvotuženikom, tužitelj stekao status zaštićenog najmoprimca, a čime je izgubio stanarsko, ističe se da je neosnovan. Naime, prvotuženik u trenutku sklapanja ugovora o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) nije bio vlasnik stana, pa zato navedeni Ugovor nije ni bio ovlašten sklopiti. Prvotuženik je, u slučaju kada bi kupoprodajni Ugovor od 17. listopada 1997. bio valjan, mogao sukladno odredbi čl. 120. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima steći pravo vlasništva nekretnine samo uknjižbom u zemljišnu knjigu, s time da provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu bio podnesen zahtjev za uknjižbu. S obzirom na to da je prvotuženik tek 17. veljače 1998. podnošenjem zahtjeva za uknjižbu (poslovni broj Z-2861/98) Općinskom sudu u Zagrebu sukladno odredbi čl. 120. st. 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima mogao postati vlasnik stana, on prije tog datuma nije ni mogao sukladno odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine broj 91/96) sklopiti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, jer tada nije bio vlasnik stana. Upravo zbog navedenog, ni Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom nije valjan. Uz navedeno, uzevši u obzir da je ugovor o kupoprodaji stana od 17. listopada 1997. ništetan, a sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZOO-a na ništavost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, time što je tužitelj s prvotuženikom sklopio ugovor o najmu stana, ne gasi se njegovo pravo na isticanje ništetnosti budući da je ono neograničeno prema odredbi čl. 110. ZOO-a.

18. Preostalim žalbenim navodima, prvotuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvotuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena, a odluka o troškovima postupka potvrđena je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagreb, 17. lipnja 2021.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak