1              Poslovni broj: 2 UsI-325/2021-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                            Poslovni broj: 2 UsI-325/2021-9

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice N. D., iz L., K. K., koju zastupa opunomoćenica M. L., odvjetnica u L., R., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba K. M., radi svojstva osiguranika, 17. lipnja 2021.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-06/20-01/03369572046, URBROJ: 341-99-05/3-20-7382 od 2. veljače 2021., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I-141-06/20-01/03369572046, URBROJ: 341-13-05/3-20-8439 od 23. srpnja 2020., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1.  Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-141-06/20-01/03369572046, URBROJ: 341-13-05/3-20-8439 od 23. srpnja 2020., u postupku pokrenutom na zahtjev tužiteljice od 20. ožujka 2020., tužiteljici je utvrđeno svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom od 1. siječnja 2019. godine.

2.  Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-141-06/20-01/03369572046, URBROJ: 341-99-05/3-20-7382 od 2. veljače 2021., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Odbivši prigovor tužiteljice da joj je navedeno svojstvo, s obzirom na njeno zdravstveno stanje, trebalo priznati još od svibnja 2001., tuženik obrazlaže da je dijagnoza upalne reumatske bolesti kralježnice i perifernih zglobova upalne, psorijatične etiologije među bolesti koje uzrokuju trajne posljedice na život i rad uvrštena tek važećim Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem („Narodne novine“, broj 115/19, u nastavku teksta: važeći Zakon), a nije bila obuhvaćena Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem („Narodne novine“, broj 71/99, 46/07, 41/08 i 61/11, u nastavku teksta: prijašnji Zakon). Važeći Zakon na snagu je stupio 1. siječnja 2019., pa je rečeno svojstvo tužiteljici moglo biti utvrđeno tek s tim danom.

3.  Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je nesporno da se spomenuta bolest kod tužiteljice javila još 2002., te da je i prijašnjim Zakonom bio obuhvaćen reumatoidni artritis kao krovni pojam za razne reumatske bolesti. Podredno, čak i da tužiteljičina bolest nije bila obuhvaćena prijašnjim Zakonom, smatra da su pravilnim tumačenjem i primjenom zakona tužiteljici trebale biti priznate trajne posljedice za život i rad od svibnja 2001. do 1. siječnja 2019., jer bi svaka drugačija odluka predstavljala izravnu diskriminaciju tužiteljice na temelju zdravstvenog stanja i povredu stečenih prava stranke, s posljedicom oštećivanja tužiteljice za četiri godine i jedan mjesec staža osiguranja. Upire na konvencijsku praksu po kojoj se greške koje su počinile državna tijela treba snositi država, a ne pojedinac, pri čemu je, u konkretnom slučaju, država donijela manjkav propis. Dodaje da priznavanjem zatraženog svojstva tužiteljici od svibnja 2001. ne bi bila pričinjena nikakva šteta trećim osobama. Zbog toga prigovara i povredama načela upravnog postupka, kao i europskopravnog načela estoppel. Tužiteljica predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna.

4.  Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5.  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

6.  Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 16. lipnja 2021., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.  Prema članku 26. stavku 1. važećeg Zakona, staž osiguranja s povećanim trajanjem računa se osiguranicima – osobama s invaliditetom oboljelima, između ostalog, od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis). U stavku 2. navedenoga članka propisano je da se svojstvo osiguranika - osobe s invaliditetom iz stavka 1. toga članka, ako im zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, utvrđuje rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prema odredbama općeg propisa o mirovinskom osiguranju na zahtjev osiguranika - osobe s invaliditetom.

8.  Navedene osobe ujedno ulaze u normativnu definiciju osiguranika – osoba s invaliditetom, kao jedne od kategorija osoba koje u ovoj vrsti upravne stvari ostvaruju prava općega i posebnog propisa o mirovinskom osiguranju (čl. 1. t. 3. važećeg Zakona).

9.  Odredbom članka 27. stavka 3. važećeg Zakona propisano je da se osiguranicima - osobama s invaliditetom iz članka 1. točke 3. toga Zakona snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu iz članka 33. i članka 180. Zakona o mirovinskom osiguranju po jednu godinu za svakih pet godina provedenih u osiguranju koje se računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci.

10.  Među strankama je nesporno da tužiteljica ispunjava medicinske kriterije za utvrđivanje dotičnog svojstva prema važećem Zakonu, te da je tužiteljica od navedene dijagnoze bolovala i u razdoblju prije stupanja važećeg Zakona na snagu. Sporno je da li je tužiteljičina dijagnoza bila obuhvaćena i prijašnjim Zakonom, te – podredno (pod uvjetom da nije) – pripada li tužiteljici svejedno pravo na utvrđivanje tog svojstva i u periodu prije 1. siječnja 2019. po osnovi stečenih prava i zaštite od diskriminacije.

11.  Od bolesti srodnih tužiteljičinoj prijašnjim Zakonom naveden je reumatoidni artritis (čl. 7. st. 1., vezano uz čl. 1. spomenutog Zakona).

12.  Da se prethodno citirane dodatne formulacije iz članka 1. točke 3. i članka 26. stavka 1. važećeg Zakona (druge sustavne upalne bolesti zglobova i vezivnog tkiva - ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis) ne odnose na dijagnozu reumatoidnog artritisa obuhvaćenu prijašnjim Zakonom proizlazi i iz obrazloženja Prijedloga važećeg Zakona i Konačnog prijedloga važećeg Zakona (ovi su materijali općedostupni na internetskoj stranici Hrvatskog sabora, a Sud je s relevantnim dijelom njihova sadržaja stranke upoznao na raspravi). U oba obrazloženja navedeno je, između ostalog, sljedeće: „proširuje se krug osoba s invaliditetom i na srodne bolesti reumatoidnog artritisa odnosno na druge sustavne upalne bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis)“. Nedvojbeno je, dakle, da je tužiteljičina dijagnoza upalne reumatske bolesti kralježnice i perifernih zglobova upalne, psorijatične etiologije, mjerodavnom zakonskom normom postala obuhvaćena tek stupanjem na snagu važećeg Zakona (proširenjem kruga adresata), tj. 1. siječnja 2019. godine. Zbog toga je tuženik osnovano zaključio da prije tog dana nije postojala pravna osnova za utvrđivanje tužiteljici svojstva osiguranika – osobe s invaliditetom.

13.  Nadalje, u opća obilježja diskriminacije pripadaju, između ostalog, nejednakost u uživanju prava, u pravilu uz povredu materijalnog prava, te uz postojanje neke od propisanih diskriminacijskih osnova. Tužiteljica, međutim, u pogledu utvrđivanja odnosnog svojstva u razdoblju prije 1. siječnja 2019. nije stavljena u nejednak položaj u odnosu na osobe s istom dijagnozom u istom periodu, niti je prije tog dana stekla pravo na utvrđivanje tog svojstva. Promjene zakonskih pretpostavki za priznavanje određenog prava, odnosno za nametanje pojedine obveze, ulazi u Ustavom normiranu autonomiju zakonodavca. Donošenje pravne norme povoljnije za adresate sâmo po sebi ne konstituira subjektivno pravo na protezanje njene primjene i u odnosu na prijašnje razdoblje. To bi moralo biti izrijekom propisano (u pravilu se to čini prijelaznom odredbom novog zakona), što ovdje nije slučaj. Zakonodavac je, na temelju odgovarajućih analiza i procjene u sferi mjerodavne javne politike, donošenjem važećeg Zakona zaključio da je novim zakonom na ovome upravnom području potrebno proširiti krug dijagnoza koje čine osnovu za priznavanje svojstva osiguranika – osobe s invaliditetom, što ne utječe na prava osoba s konkretnim bolestima u razdoblju prije stupanja novog zakona na snagu.

14.  Zbog toga nema mjesta ni zaključku da je prijašnji Zakon bio manjkav, niti da ovakva zakonodavna promjena ukazuje na bilo kakvu grešku države. Drukčije tumačenje dovelo bi do pravno apsurdnog zaključka (k tome, očito protivnog načelu pravne sigurnosti), da povoljnije uređivanje položaja adresata pravnih normi kasnijim propisom razumijeva da je nepovoljnije uređenje odnosne materije u ranijem propisu bilo posljedica greške države. Uzgredno, na praktičnoj razini, to bi odvraćalo zakonodavca od donošenja novih propisa kojima se poboljšava dotadašnji položaj adresata pravnih normi.

15.  Na koncu, slijedom prethodno iznesenog, neosnovano je i tužiteljičino upiranje na (međunarodno)pravno načelo estoppel, kojim se ograničava pozivanje na pravo ili ovlast protivno onome na što je odnosni akter prethodno pristao ili se obvezao (nedopuštenost dokazivanja koje proturječi vlastitim iskazima, neprihvatljivost da stranka izvlači korist iz vlastite nedosljednosti). Razrađenije, po ovom načelu nedopustivo je da stranka/subjekt u sporu s drugim subjektom zauzme suprotan stav, odnosno dokazuje nešto suprotno onome što je prethodno sam dokazivao ili je izričito ili prešutno prihvatio, kao i suprotno onome što namjerava dokazati (non concedit venire contra factum proprium; allegans contraria non audeindus est). Kod promjene do koje je došlo stupanjem na snagu važećeg Zakona naprosto je riječ o uobičajenoj i pravno utemeljenoj primjeni zakonodavčeve autonomije.

16.  Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

17.  Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 17. lipnja 2021.

S u d a c

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.   

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.