Poslovni broj: 5 P-66/2018-36

                                                                                                                                                                          Poslovni broj: 5 P-26/2021-5

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Bjelovaru, OIB: 07942269267, po sutkinji Mariji Petrina Kubica, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d. D., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., protiv tuženika Ž. T., vl. O. T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. Č., odvjetnik iz B., radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 6. svibnja 2021. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 17. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I Tuženik Ž. T., vl. O. T., OIB: …, je dužan tužitelju B. d.d. D., OIB: …, platiti iznos od 541.823,80 kn (petsto četrdeset jedna tisuća osamsto dvadeset tri kune i osamdeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2010. i to:

- po stopi od 14% godišnje od 1. travnja 2011. do 30. lipnja 2011.

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- po stopi od 8,14% godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015.

- po stopi od 8,05% godišnje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016.

- po stopi od 7,88% godišnje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016.

- po stopi od 7,78% godišnje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017.

- po stopi od 7,41% godišnje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017.

- po stopi od 7,09% godišnje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018.

- po stopi od 8,82% godišnje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018.

- po stopi od 6,54% godišnje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019.

- po stopi od 6,30% godišnje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019.

- po stopi od 6,11% godišnje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020.

- po stopi od 5,89% godišnje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020.

- po stopi od 5,75% godišnje od 1. siječnja 2021. do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od osam dana.

 

II Tuženik Ž. T., vl. O. T., OIB: …, je dužan tužitelju B. d.d. D., OIB: …, naknaditi trošak postupka u iznosu od 211.443,75 kn (dvjesto jedanaest tisuća četiristo četrdeset tri kune i sedamdeset pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 17. lipnja 2021. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 119.962,50 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi predaje u posjed 224 komada junadi i naknade štete nastale zbog nepoštivanja uvjeta iz Ugovora o uslužnom tovu junadi. U tužbi navodi da je rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-111/10-3 od 15. veljače 2010., radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja, koja se odnosi na predaju u posjed 303 komada tovne junadi, određena privremena mjera pa stoga, temeljem čl.63. Zakona o parničnom postupku, podnosi tužbu radi opravdanja privremene mjere. Nadalje navodi kako iz podataka navedenih u prijedlogu za izdavanje privremene mjere i rješenja suda poslovni broj Ovr-111/10-3 od 15. veljače 2010. proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o uslužnom tovu junadi i obje stranke smatraju da su Ugovori raskinuti. To proizlazi iz izjave o raskidu, koju je podnio tužitelj, te iz tužbe koju je tuženik Ž. T. podnio protiv tužitelja Trgovačkom sudu u Zagrebu, a postupak se vodi pod brojem P-719/10. Tužitelj drži notornim da nakon raskida ugovora svaka stranka mora vratiti sve što je primila u ispunjenju ugovora te tuženik ima obvezu vratiti tužitelju svu junad koja mu je predana. Ističe kako iz dokumentacije dostavljene uz prijedlog za osiguranje proizlazi nespornim da se u posjedu tuženika nalazi stoka - junad za tov, koja je vlasništvo tužitelja, a iz priložene korespondencije stranaka i tuženikovog dopisa proizlazi da tuženik nije u stanju osigurati smjesu za ishranu stoke. Nadalje, da iz podataka o tovu proizlazi da tov ne teče adekvatnom dinamikom, da su prekoračeni rokovi u kojima je tov trebao biti dovršen i da tužitelj zbog toga trpi štetu. Navodi da se kod tuženika 68 komada junadi nalazi temeljem Ugovora o tovu od 2. siječnja 2008., po kojem je stoka u tov ušla 8. prosinca 2008., sa prosječnom težinom od 220 kg i trebala je biti isporučena još 9. studenog 2009., dok se 155 komada junadi kod tuženika nalazi temeljem Ugovora od 2. siječnja 2009. Do raskida Ugovora o uslužnom tovu junadi, tvrdi tužitelj, nije došlo po samom zakonu, kako to navodi tuženik u tužbi podnijetoj protiv tužitelja Trgovačkom sudu u Zagrebu jer je tužitelj sve svoje obveze ispunio, time da ispunjenje njegove ugovorne obveze nije bilo utvrđeno s rokom kao bitnim sastojkom ugovora, niti je tuženik tužitelja pozivao na način propisan čl.362. st.2. Zakona o obveznim odnosima. Ugovori su raskinuti izjavom tužitelja od 29. siječnja 2010., iz razloga neispunjenja ugovornih obveza tuženika, unatoč višekratnim upozorenjima i pozivima tužitelja. Smatra da je u ovom postupku moguće raspraviti razloge za raskid Ugovora te sukladno tome i utvrditi obvezu na naknadu štete. S obzirom da je stoka još uvijek kod tuženika, ističe da nije u mogućnosti nominalno iskazati svoj zahtjev s naslova naknade štete, no da iz dostupnih podataka nedvojbeno proizlazi da je stoka u tovu bila predugo i da je takav tov za tužitelja stvorio štetu (kako direktnu tako i posrednu). Nadalje tužitelj ističe da naturalni pokazatelji tova junadi kod tuženika dokazuju da tuženik nije bio u stanju ostvariti prirast u količini i dinamici predviđenoj Ugovorom. Rezultati koje je tuženik ostvario 2008. i 2009. su bitno lošiji od rezultata koje je ostvario sam tužitelj u vlastitoj proizvodnji, a i od rezultata koje su ostvarili ostali tužiteljevi ugovorni partneri. Iz “Analize naturalnih pokazatelja tovne junadi”, koju je napravio tužitelj, proizlazi da je u razdoblju do 2008. tužitelj ostvarivao vrlo dobre rezultate tova dok su se rezultati 2008. i 2009. drastično pogoršali. Znatno se povećao postotak uginuća, na 17,53%. Za te rezultate tužitelj nalazi krivnju u propustima tuženika. Temeljem čl.4. Ugovora o uslužnom tovu junadi, sve vezano uz osiguranje prehrane, brige i svake skrbi (uključujući i veterinarsku) za životinje, bila je obveza tuženika, koji je sam birao junad koja će ući u tov, a što isključuje mogućnost prigovora da mu je tužitelj isporučio junad loše kvalitete ili loših genetskih predispozicija. Tužitelj smatra da je očito katastrofalno loša financijska situacija na strani tuženika bila razlog koji je sprječavao osiguranje svih potrebnih uvjeta, uključujući i hranu. To potvrđuje dopis tuženika koji je od tužitelja izrijekom tražio da osigura potrebnu hranu (što nije bila obveza tužitelja), budući da to tuženik nije bio u mogućnosti. Predlaže da sud presudom obveže tuženika na predaju 224 komada junadi i utvrdi da mu je tuženik dužan naknaditi štetu zbog nepoštivanja uvjeta iz Ugovora o uslužnom tovu junadi.

2. Na ročištu 26. svibnja 2010. tužitelj je naveo da je nakon pokretanja ovog postupka, u spisu Ovr-239/10, provedena privremena mjera i junad koja je bila u posjedu tuženika predana je tužitelju. Stoga tužitelj više nema pravni interes za dio tužbenog zahtjeva kojim se traži predaja 224 komada junadi i taj dio tužbe povlači, dok ostaje kod dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje obveze tuženika na naknadu štete.

 

3. Tuženik se nije protivio povlačenju dijela tužbe za predaju stoke. U preostalom dijelu tužbu i tužbeni zahtjev je osporio i istaknuo kako su netočni navodi tužitelja da nije izvršavao obveze iz Ugovora pa je tužitelj bio primoran na raskid Ugovora od 2. siječnja 2009. jer je upravo tužitelj povrijedio ugovorne obveze i time doveo do raskida Ugovora po samom zakonu. Obrazložio je da su stranke zaključile dva Ugovora o uslužnom tovu junadi, od 2. siječnja 2008. i 2. siječnja 2009. Njima se tužitelj obvezao tuženiku osigurati godišnje za tov do 1000 komada životinja tipa simentalske pasmine, od čega 60% muških i 40% ženskih, dok se tuženik obvezao osigurati prikladan smještaj, potrebnu hranu, zdravstvenu skrb i dr. Po završetku proizvodnog procesa tužitelj je bio dužan preuzeti stoku. Ugovor od 2. siječnja 2008. godine u cijelosti je izvršen. U odnosu na Ugovor od 2. siječnja 2009. tuženik je naveo da je tužitelj uredno izvršavao svoje obveze do mjeseca travnja 2009., isporučujući tuženiku stoku za tov. Tuženik je po primitku stoke uredno izvršavao svoje obveze. No, nakon 16. travnja 2009. tužitelj je bez ikakvog opravdanog razloga prestao izvršavati svoju ugovornu obvezu čime je po prirodi ugovorenog direktno onemogućio tuženika u izvršenju njegovih obveza. Tuženik je u više navrata u sljedećim mjesecima pozivao tužitelja da u naknadnom roku ispuni svoje obveze i da ih nastavi ispunjavati, no to nije urodilo plodom. Kako je tužitelj prestao ispunjavati svoje obveze, a nije ih ispunio ni u naknadnom roku, iako nikada ugovor nije raskinuo, ugovor je raskinut po samom zakonu. Tuženik je nadalje osporio navod tužitelja da je stoka bila u lošem stanju i tvrdio da se tov provodio po redovitom tijeku stvari. Stoka je bila pod stalnim nadzorom, kako nadležnog veterinara, tako i veterinara tužiteljeve veterinarske službe, koja je dolazila vršiti pregled stoke. Veterinari su uvijek utvrdili da je stoka u urednom stanju, s iznimkom 15-tak komada, za koje su zaključili da sporo napreduju zbog genetskog nedostatka, a ne zbog loše skrbi tuženika. Nadalje, u ovršnom postupku broj Ovr-239/10, u kojem je izvršena predaja stoke tužitelju, nalaze se podaci iz kojih proizlazi da je stoka bila zdrava, u dobrom stanju i primjerene težine. Tvrdnju tužitelja, da mu po ostvarenom tovu stoku nije predavao, tuženik je osporio i istaknuo da je tijekom cijele 2009. i 2010. tužitelju predavao stoku, što proizlazi iz priložene dokumentacije. U odnosu na navod tužitelja da tuženik nije mogao ostvarivati prirast u količini i dinamici koja je bila predviđena Ugovorom, tuženik je naveo da je to netočno te da je tužitelju dobro poznato da je tuženik tijekom cijele 2008. stoku hranio isključivo sa smjesom koju je pribavljao od tužitelja, prema njegovom zahtjevu. Tijekom 2009. godine tužitelj je prestao tuženiku isporučivati smjesu za koju je znao da mu je nužna da bi ostvarivao ugovoreni prirast, a koju je tuženik tada, u cilju ostvarenja svrhe ugovora i zaštite životinja, pribavio iz drugog izvora. Tuženik je još naveo da ga tužitelj nikada nije opominjao i pozivao na ispunjenje obveze te se sada neosnovano poziva na ponašanje tuženika kao razlog za raskid ugovora. Ukazuje na netočnost tvrdnje tužitelja da je trpio štetu zbog uginuća stoke koja je bila kod tuženika jer je za svako uginuće tuženiku ispostavljao račune i temeljem istih od tuženika zahtijevao naplatu potraživanja, pa s istog osnova nema pravo od tuženika potraživati i naknadu štete.

4. Podneskom od 5. srpnja 2010. tuženik je napomenuo da tužitelj u prvoj opomeni pred tužbu od 11. studenog 2009. nije tuženiku prigovarao zbog navodnog neispunjavanja ugovornih obveza već zbog postojećeg duga prema tužitelju. Ta je opomena uslijedila nakon što tuženik nije pristao na zaključenje daljnjih ugovora koje mu je tužitelj nudio, s obzirom da su uvjeti za tuženika bili nepovoljni. Tek u trenutku pokretanja sudskih postupaka tužitelj je počeo tvrditi da tuženik nije ispunjavao ugovorne obveze. “Analizu naturalnih pokazatelja u proizvodnji tovne junadi”, koju je dostavio tužitelj uz tužbu, a iz koje proizlazi da je postotak uginuća stoke kod tuženika 8 puta veći nego kod tužitelja, tuženik je osporio i istaknuo da je do ovakvog izračuna tužitelj došao netočnim načinom obračuna i korištenjem podataka o fakturiranim uginućima koja su se dogodila ranijih godina. Osporio je i navod tužitelja da je birao stoku koju je preuzimao u tov jer je tužitelj tuženiku slao kooperante koji su mu dostavljali stoku, a tuženik nije nikada odbio primiti niti jedan komad koji mu je od tužitelja bio poslan. Što se tiče stanja stoke kod preuzimanja, tuženik je naveo da je tužitelj samoinicijativno dolazio kod tuženika na preuzimanje, bez obzira je li u tom trenutku kod tuženika bilo stoke koja je dosegnula potrebnu kilažu. Tuženik smatra da je i na strani tužitelja bilo propusta koji su utjecali na ostvareni prirast i postotak uginuća. Konkretno 7. studenog 2008. tužitelj je isporučio 51 komad stoke koja uopće nije bila cijepljena protiv bronhopneumonije te je stoka već idući dan počela pokazivati simptome bolesti, a virus se proširio i na drugu stoku u štali. Liječen je velik broj stoke koja zbog toga nije mogla ostvariti očekivani prirast. U pogledu ishrane stoke tuženik je istaknuo da je 2008. svu hranu morao kupovati i kupovao je od tužitelja (kao i svi drugi kooperanti), pa je nelogično da tužitelj prigovara kvaliteti ili količini hrane. Osim toga, utvrđeno je da je smjesa koju je tijekom 2008. i 2009. tužitelj isporučivao tuženiku za hranjenje stoke imala nedostatak selena, što je kočilo razvoj stoke, a što je veterinarskoj službi tužitelja bilo poznato. Nadalje, u vrijeme kada je tuženik uzgajao kukuruz za ishranu, od tužitelja je opet kupovao sjeme, gnojivo i zaštitu.

 

5. Podneskom od 15. prosinca 2010. tužitelj je naveo da mu je tuženik nakon podnošenja tužbe, 1. travnja 2010., predao stoku, kojom prilikom su utvrđeni podaci o broju i stanju stoke. Kako je nakon toga štetu moguće egzaktno iskazati, tužitelj je izgubio interes za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje tuženikove odgovornosti za nastanak štete pa je, temeljem čl.191. st.2. ZPP-a, preinačio tužbeni zahtjev i od tuženika s naslova naknade štete potraživao iznos od 1.141.061,18 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2010. do isplate. Šteta se odnosi na stoku koja je bila u tovu temeljem dva Ugovora o uslužnom tovu junadi (od 2. siječnja 2008. i 2. siječnja 2009.), a tužitelj je potražuje s tri osnova: izgubljene dobiti zbog ekonomskog klanja u iznosu od 213.014,45 kn, razlike između ostvarenog i minimalno ugovorenog prirasta (čl.10. st.2. Ugovora) u iznosu od 701.947,30 kn i neostvarenih poticaja u iznosu od 226.100,00 kn. Ističe da je u vrijeme podnošenja tužbe kod tuženika bila u tovu stoka koja je isporučena u tri navrata, koji su kod stranaka evidentirani kao “turnusi”: 1. turnus, koji je započeo 18. prosinca 2008., 2. turnus, koji je započeo 23. i 30. siječnja 2009. i 3. turnus, koji je započeo 5. lipnja 2009. Izgubljena dobit po životinjama koje su predane na ekonomsko klanje predstavlja razliku između ulazne vrijednosti životinja i onog što je tužitelju plaćeno po izvršenom klanju (Klaonica P. V.). Tužitelj navodi podatke o broju životinja koje su po pojedinom turnusu upućene na ekonomsko klanje te iskazuje razliku između ulazne vrijednosti tih životinja i iznosa plaćenog po osnovi ekonomskog klanja. Ukupno za tri turnusa tužitelj iskazuje štetu po osnovi izgubljene dobiti zbog ekonomskog klanja u iznosu od 213.014,45 kn (1. turnus 130.011,91 kn, 2. turnus 19.987,27 kn i 3. turnus 63.015,27 kn). Za drugi osnov štete - razliku između ostvarenog i minimalno ugovorenog prirasta tužitelj navodi da se radi o razlici između ostvarenog prirasta i prirasta koji je kao minimalan ugovoren čl.10. st.2. Ugovora (1000 grama po danu). Ukupna izgubljena dobit po razlici ostvarenog i minimalno ugovorenog prirasta predstavlja umnožak negativnog (neostvarenog) prirasta, broja hranidbenih dana i cijene junadi od 12,50 kn (koju je tužitelj priznavao P.-u V. za redovno klanje). Ostvareni prosječni prirast se dobije kada se ostvareni prirast podijeli s brojem hranidbenih dana. Negativni prirast predstavlja razliku od ugovorenih 1000 grama prosječnog dnevnog prirasta i prosječno ostvarenog prirasta. Broj hranidbenih dana se dobije kada se zbroji ukupan broj dana koji je svaka pojedina životinja provela u tovu. Prema izračunu tužitelja ukupno izgubljena dobit s naslova neostvarenog ugovorenog prirasta (po sva tri turnusa) iznosi 701.947,30 kn. Štetu s osnova neostvarenog poticaja tužitelj obrazlaže činjenicom da nije sporno da je kao vlasnik junadi imao pravo na ostvarenje poticaja sukladno Zakonu o državnoj potpori u poljoprivredi. Ukupno izgubljena dobit na ime neostvarenih poticaja predstavlja umnožak životinja koje su predane na ekonomsko klanje ili su neisporučene zbog uginuća i iznosa od 1.900,00 kn po komadu, koliko iznosi poticaj utvrđen zakonom. U sva tri turnusa nije ostvario poticaj za 119 grla, pa šteta iznosi ukupno 226.100,00 kn. Smatra da je njegova tražbina s osnove naknade štete u iznosu od 1.141.061,18 kn dospjela u cijelosti u trenutku kada je izvršena transferacija posljednjih životinja iz posjeda tuženika u posjed tužitelja, odnosno s danom 1. travnja 2020. pa od toga dana zahtjeva plaćanje zakonskih zateznih kamata.

 

6. Tuženik se protivio zahtjevu tužitelja i istaknuo da nema procesnih pretpostavki za odlučivanje o preinačenom zahtjevu za naknadu štete budući da je tužitelj na pokretanje ove parnice upućen rješenjem ovog suda broj Ovr-111/10-3 od 15 veljače 2010., radi opravdanja ishođenja privremene mjere, a to je rješenje odlukom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-2141/10-3 od 26. srpnja 2010. ukinuto. Nadalje je tuženik napomenuo kako je nesporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tijeku parnični postupak koji se vodi pod brojem P-719/10, po tužbi ovdje tuženika protiv tužitelja, radi utvrđenja i naknade štete po Ugovoru o uslužnom tovu junadi od 2. siječnja 2009. te se tužitelj kao tuženik u navedenom postupku može protiviti navodima tuženika i eventualno istaknuti i protutužbeni zahtjev, a ne potraživati naknadu štete u ovom postupku, na koji je upućen radi opravdanja privremene mjere. Podneskom od 16. ožujka 2011. tuženik je predložio da sud, temeljem odredbe čl.213. Zakona o parničnom postupku, ovaj postupak prekine do pravomoćnog okončanja parničnog postupka poslovni broj P-719/10 kod Trgovačkog suda u Zagrebu. Osporio je osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa od 1.141.061,18 kn i naveo da je iznos od 213.014,45 kn, koji tužitelj potražuje na ime izgubljene dobiti zbog životinja koje su predane na ekonomsko klanje, neosnovan jer su sva uginuća i ekonomska klanja stoke tuženiku od strane tužitelja fakturirana, obračunata i naplaćena pa tužitelj neosnovano ponovo zahtjeva plaćanje. U odnosu na zahtjev tužitelja za plaćanjem razlike između ostvarenog prirasta i prirasta koji je kao minimalan ugovoren čl.10. Ugovora, tužitelj je također istaknuo da je navedenu razliku tužitelj već obračunao i fakturirao, a sada navedeno potraživanje nastoji prikazati i kao pretrpljenu štetu. Potraživanje s osnove neostvarenih poticaja osporio je istaknuvši da je stoka kod njega bila zdrava, u dobrom stanju i primjerene težine te zbog njegovog postupanja stoka nije bila slana na ekonomsko klanje niti je tužitelj pretrpio štetu u vidu nemogućnosti ostvarenja poticaja.

 

7. Tužitelj je podneskom od 26. rujna 2011. osporio navod tuženika da mu je fakturirao, obračunao i naplatio sva uginuća i ekonomska klanja stoke te istaknuo kako je iz priloženih računa vidljivo da je tužitelj tuženiku fakturirao neisporučenu telad, odnosno samo i isključivo ulaznu vrijednost neisporučene (uginule) stoke, a nikako ne stoke koju je tužitelj morao poslati na ekonomsko klanje. Tužitelj nije nikada fakturirao ekonomska klanja već samo uginuća i to prema ulaznim, stvarnim vrijednostima isporučenih a uginulih životinja. Dakle, niti jedna životinja koja je isporučena na ekonomsko ili prisilno klanje nije fakturirana kooperantu nego je stavljena u obračun tova sa stvarno isporučenom težinom. Što se tiče razlike između ostvarenog prirasta i prirasta koji je minimalno ugovoren čl.10. st.2. Ugovora, tužitelj je osporio navod tuženika da mu je “neostvareni prirast” fakturiran. Ta je razlika prikazana u tužiteljevom obračunu i rekapitulacijama, no tužitelj za to nije nikada tuženika teretio niti mu je to tuženik platio, a niti je o tome dostavio dokaz. Kako je nesporno da za stoku koja je morala ići na ekonomsko klanje, kao i za neisporučenu stoku, nije bilo moguće ostvariti državne poticaje, smatra da je i dio odštetnog zahtjeva za naknadu štete zbog neostvarenih poticaja osnovan.

 

8. Presudom P-312/2010-51 od 28. ožujka 2014. tuženiku je naloženo platiti tužitelju 898.308,49 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2010. do isplate (toč. I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 173.196,21 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2010. godine do isplate (toč. II. izreke) i tuženik je obvezan tužitelju naknaditi trošak postupka (toč. III. izreke), dok je rješenjem istog poslovnog broja i datuma utvrđeno da se povučeni tužbeni zahtjev da je tuženik dužan tužitelju predati 2224 komada junadi vlasništvo tužitelja smatra kao da nije ni podnesen i može se ponovo podnijeti.

Po žalbi tuženika na točku I. i III. izreke presude Visoki  trgovački sud je rješenjem poslovni broj: 24 Pž-1740/2016-3 od 5. lipnja 2019. presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

 

9. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je, podneskom od 2. rujna 2019., postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 896.408,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2010. do isplate. Naveo je da su predmetni ugovori raskinuti jer tuženik nije ispunjavao svoje ugovorne obveze, a predmet spora nije samo naknada štete koja je posljedica raskida ugovora već primarno naknada štete koja je nastala neispunjenjem ugovornih obveza od strane tuženika. Radi se o neispunjenu ugovorne obveze iz čl.4. Ugovora, što za posljedicu ima naknadu štete.

 

10. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je presudom poslovni broj P-93/2019-15 od 21. svibnja 2020.  tuženiku naložio platiti iznos od 354.584,69 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2010. do isplate (toč. 1. izreke) i obvezao ga naknaditi tužitelju parnične troškove (toč. 2. izreke), dok je rješenjem istog poslovnog broja i datuma utvrdio da je tužba povučena za naknadu štete u iznosu od 1.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2010. do isplate (toč.1. izreke), a iznos od 541.823,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2010. do isplate tužba je odbačena (toč.2. izreke).

 

11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je po žalbi tužitelja i tuženika presudom i rješenjem poslovni broj: 24 Pž-3094/2020-2 od 4. veljače 2021. potvrdio presudu poslovni broj P-93/2019-15 od 21. svibnja 2020. u točki 1.  izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 354.584,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2010. do isplate, dok je ukinuo presudu u točki 2. njene izreke i rješenje u točki 2. njegove izreke i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje.

 

12. U nastavku postupka stranke su ostale kod svih navoda. Tužitelj je podneskom od 16. ožujka 2021. naveo kako nije sporno da je imao bjanko zadužnice tuženika za ukupan iznos od 3.000.000,00 kn. Međutim već u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu te su zadužnice bile aktivirane radi naplate drugih novčanih potraživanja tužitelja prema tuženiku te sa njima tužitelj nije mogao pokrenuti postupak prisilne naplate bilo kojeg iznosa kojim bi namirio štetu koja je predmet tužbenog zahtjeva u ovom predmetu. Predložio je da sud i preostali dio tužbenog zahtjeva usvoji, time da je u dijelu zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata uskladio visinu kamatne stope, uvažavajući pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz presude i rješenja poslovni broj: 24 Pž-3094/2020-2 od 4. veljače 2021., prema kojem se ovdje ne radi o odnosima iz trgovačkih ugovora već o naknadi štete, pa se primjenjuje stopa zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose (čl. 29. st. 2. ZOO-a). Tužitelj je potraživao i naknadu parničnih troškova.

 

13. Tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev odbije i također je tražio parnični trošak.

 

14. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u prijedlog za osiguranje i rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-111/10-3 od 15. veljače 2010. (list 4-11), tužbu koju je tuženik Ž. T. podnio protiv tužitelja Trgovačkom sudu u Zagrebu (list 12-17), podatke o zalihama na dan 2. veljače 2010. (list 35-36), “Analizu naturalnih pokazatelja u proizvodnji tovne junadi kooperanta T. Ž.” (list 37-38), Ugovor o uslužnom tovu junadi od 2. siječnja 2008. (list 39-41), Ugovor o uslužnom tovu junadi od 2. siječnja 2009. (list 42-44), dopise tužitelja (list 45-49, 51, 69), dopis tuženika (zahtjev) od 13. siječnja 2010. (list 50), zapisnik o uredovanju radi predaje pokretnina (stoke) od 1. travnja 2010. (list 52-53), kartice artikala tuženika (list 59-61, 89-93), otpremnicu br. 20-03/10 od 9. veljače 2010. (list 62), zapisnik od 1. travnja 2010. (list 63), dokumentaciju o uginuću u tovu 2008. i 2009. (list 70-88), dokumentaciju tužitelja o proizvodnim turnusima sa obračunima (list 102-122), cjenik P. V. od 1. travnja 2010. (list 123-124), račune ispostavljene za stoku poslanu na ekonomsko klanje (list 125-241), račune tužitelja ispostavljene P. V. za tovnu junad sa dokumentacijom o prisilnom klanju (list 292-328), izdatnice tužitelja, potvrde o preuzetim nusproizvodima životinjskog porijekla i potvrde o preuzimanju lešine (list 364-372, 377-383, 386-390), knjigovodstvene podatke o stanju kooperanta – otvoreni dokumenti – tovna junad kod tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2009. (list 374-375), Ugovor o poslovnoj suradnji za 2011., sklopljen između Š. d.o.o. i T. d.o.o. (list 384-385), međuskladišnicu broj: 37 od 23. siječnja 2009. sa pratećom dokumentacijom (list 392-398), međuskladišnicu broj: 48 od 30. siječnja 2008. sa pratećom dokumentacijom (list 399-403),  podatke o izlučenju goveda (list 410-435) i spise ovoga suda Ovr-107/2010, P-2/2017 i P-321/2014 (list 598-725). Proveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku veterinarske struke B. B., dr. veterinarske medicine iz B. (list 342-353, 406-409, 443-444, 448-449, 514-516) i saslušani su svjedoci G. P. (list 505-507), K. K. (list 507-508), D. T. (list 510-512), K. R. (list 516-517) i I. L. (list 519-521).

 

  15. Provedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP).

 

16. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 541.823,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2010. do isplate je osnovan. Navedeni se iznos odnosi na naknadu štete koja je nastala zbog neispunjenja Ugovora o uslužnom tovu junadi od 2. siječnja 2008.

 

17. Nesporno je da su stranke zaključile dva Ugovora o uslužnom tovu junadi - od 2. siječnja 2008. i 2. siječnja 2009., koji su raskinuti, izjavom tužitelja od 29. siječnja 2010..

 

18. Iz uvida u Ugovore o uslužnom tovu junadi od 2. siječnja 2008. i 2. siječnja 2009., (list 39-44), koji su po sadržaju istovjetni, proizlazi da je u čl.1. utvrđeno postojanje zajedničkog nedvojbenog interesa za uspostavom odnosa poslovne suradnje organizacijom proizvodnje do 1000 komada junadi godišnje… Člankom 2. se vlasnik (tužitelj) obvezao osigurati do 1000 komada životinja za tov u tipu simentalske pasmine… Člankom 4. se kooperant (tuženik) obvezao za životinje osigurati prikladan smještaj i potrebnu hranu te voditi računa o dobrobiti životinja, osiguranjem pravilne i pravovremene zdravstvene skrbi, sukladno važećim propisima. Člankom 7. ugovoreno je da će životinje ulaziti u tov u težini od 250 kg, a završavati će s prosječnom težinom oko 460 kg za ženske i minimalno 550 kg za muške životinje. Kooperant se obvezuje, nakon završenog tova vlasniku predati sve životinje po sistemu „glava za glavu“ tj. životinja za životinju (čl.8. Ugovora). Ukoliko kooperant ne izvrši predaju životinja po sistemu „glava za glavu“ tj. ne preda vlasniku neku ili neke od životinja, vlasnik će kooperantu fakturirati primjenom sljedećeg modela: prosječna ulazna težina x broj komada x cijena na dan ulaska u tov. Vlasnik zadržava pravo, na tako dobivenu vrijednost, obračunati kamate od 0,5% mjesečno od dana ulaska u tov do dana obračuna (čl.9.). Člankom 10. Ugovora propisano je da će vlasnik za uslužni tov životinja priznati kooperantu naknadu: 13,00 kn/kg. Ukoliko životinje ne postignu minimalni dnevni prirast od 1 kg/danu, vlasnik će umanjiti naknadu za protuvrijednost izgubljenih kg prema tržišnoj cijeni na dan isporuke. U naknadu nije uračunat PDV. Člankom 11. ugovoreno je ukoliko kooperant ili njegovi radnici postupe protivno namjeni Ugovora i životinje, u bilo kojoj fazi tova, iz bilo kojeg razloga, zadrži ili ih proda trećoj strani, odnosno ne isporuči vlasniku, vlasnik ima pravo raskinuti Ugovor te potraživati naknadu svih oblika tako nastale štete, stvarnu štetu kao i izmaklu dobit. U članku 13. je navedeno da se kooperant obvezuje, kao sredstvo osiguranja, prilikom potpisivanja ugovora, predati sljedeća sredstva osiguranja: zadužnicu.

 

19. Nije sporno da je tuženik tužitelju 17. lipnja 2008. izdao tri bjanko zadužnice, svaku do iznosa od 1.000.000,00 kn.

 

20. Nesporno je nadalje da obveze iz Ugovora o uslužnom tovu junadi nisu bile jedine obveze tuženika prema tužitelju jer je tuženik kupovao od tužitelja stočnu hranu, žitarice i repromaterijal koji mu, prema tvrdnji tužitelja, nije platio i po toj osnovi mu je dugovao preko 4.500.000,00 kn. Prema tužiteljevoj tvrdnji upravo radi osiguranja potraživanja s naslova naprijed opisanih trgovačkih odnosa tuženik mu je predao tri zadužnice solemnizirane 17. lipnja 2008

 

21.  Iz uvida u spis ovoga suda poslovni broj Ovr-107/2010 proizlazi da je tužitelj protiv tuženika ovome sudu 2. veljače 2010. podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave - zadužnica broj OV-11 966/2008, OV-11 967/2008 i OV-11 968/2008, radi naplate iznosa od 3.000.000,00 kn, ovrhom na nekretninama, motornim vozilima i pokretninama tuženika. Prijedlogu za ovrhu priložene su zadužnice i dopis tužitelja od 5. siječnja 2010., kojim poslovnoj banci tuženika (C. B. ) dostavlja bjanko zadužnice na naplatu, temeljem čl.183.a Ovršnog zakona. Sud je izdao rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-107/10-2 od 2. veljače 2010., koje je potvrđeno rješenjem Visokog trovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2773/10-3 od 16. srpnja 2010. Rješenjem od 22. ožujka 2010. tuženik kao ovršenik upućen je u roku od 15 dana od pravomoćnosti pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Prema navodima podneska tužitelja od 7. srpnja 2010. tuženik je sukladno uputi pokrenuo parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koji se vodi pod brojem P-446/2010 (kasnije pod brojem P-321/2014).

 

23. Iz uvida u spis ovoga suda poslovni broj P-321/2014 proizlazi da je nepravomoćnom presudom od 3. ožujka 2015. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Ž. T. za proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Trgovačkog suda u Bjelovaru broj Ovr-107/10 radi naplate novčanog potraživanja B. d.d. D. u iznosu od 3.000.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2009. godine pa do isplate, po stopi od 17% godišnje a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, troškova izdavanja rješenja o ovrsi sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i daljnjih troškova ovrhe. Iz obrazloženja presude proizlazi utvrđenje suda da je tužitelj (u ovoj parnici tuženik) iz poslovnog odnosa – uslužnog tova junadi, krajem 2009. dugovao tuženiku (ovdje tužitelju) preko 4.300.000,00 kn, a činjenica da je tužitelj tuženiku isporučio ugovorenu količinu stoke po Ugovoru o uslužnom tovu junadi iz 2008. ne znači da je tužitelj cjelokupnu obvezu po tom Ugovoru izvršio. Na temelju ocjene da su bjanko zadužnice dane kao sredstvo osiguranja po oba Ugovora (iz 2008. i 2009.), sud je zaključio da je tuženik bio ovlašten temeljem zadužnica kao ovršnih isprava tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika i tužbeni zahtjev je kao neosnovan odbio.

 

24. Iz spisa ovoga suda poslovni broj P-2/2017 proizlazi da je po pravomoćnoj presudi od 19. travnja 2017. tuženik u roku od 8 dana dužan platiti tužitelju iznos od 1.724.852,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da se radi o potraživanju za isporučenu trgovačku robu, time da je, prema navodu tužitelja, na dan podnošenja tužbe u tom predmetu (2. veljače 2010.) tražbina tužitelja s naslova glavnog duga iznosila ukupno 4.724.852,00 kn. Prema nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka A. P. tuženik je tužitelju na dan 31. prosinca 2009. bio dužan 4.726.929,98 kn, time da je poslovni odnos između stranaka nastavljen i u 2010. i međusobno su vršena zatvaranja dugovanja i potraživanja. Nakon što je 28. travnja 2010. provedena kompenzacija na iznos od 851.852,02 kn, te proknjiženi računi po osnovu uginuća stoke u iznosu od 20.012,11 kn, preostalo je nenaplaćeno potraživanje od tuženika u iznosu od ukupno 3.893.012,09 kn, koji je identično iskazan u knjigovodstvu tužitelja i tuženika. Vještak je iznio mišljenje prema kojem bi se tužitelj u ovršnom spisu Ovr-107/10 mogao namiriti samo do iznosa od 2.148.147,98 kn, dok se iznos od 1.724.852,00 kn odnosi na potraživanje iz parnice poslovni broj P-2/2017.  

 

25. Iz navoda stranaka i uvida u ovršni spis Ovr-107/10 te parnične spise ovoga suda P-321/2014 i P-2/2017 proizlazi složenost poslovnog odnosa tužitelja i tuženika. Činjenica je da je tuženik tužitelju na kraju 2009. dugovao više od 4.726.000,00 kn te je tužitelj očito tri izdane bjanko zadužnice (svaka od 1.000.000,00 kn) poslao na naplatu 5. siječnja 2010., radi naplate dospjelog potraživanja. U vrijeme slanja zadužnica na naplatu Ugovori o uslužnom tovu junadi još nisu bili raskinuti, budući da su isti raskinuti 29. siječnja 2010. Dakle, potraživanje s naslova naknade štete koja je predmet ove parnice u vrijeme slanja zadužnica na naplatu još nije dospjelo te se nije niti moglo naplatiti izdanim zadužnicama. Stoga, po ocjeni suda, kod tužitelja postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe i donošenje presude o zahtjevu za naknadu štete. 

 

26. Odredbom čl.368. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO) propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete.

 

27. Sporno je između stranaka tko je kriv za raskid Ugovora te slijedom toga je li tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj od njega potražuje s tri osnove: ekonomskog klanja, razlike između ostvarenog i minimalno ugovorenog prirasta (čl.10. st.2. Ugovora) i neostvarenih poticaja.

Člankom 342. st.1. ZOO-a propisano je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Stavkom 2. istog članka propisano je da u slučaju kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog tog pretrpio. Dužnik odgovara i za djelomičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja, iako tu nemogućnost nije skrivio, ako je nastupila nakon njegova dolaska u zakašnjenje, za koje odgovara (st.4.).

 

28. Imajući u vidu čl.342. ZOO-a, pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu jesu: 1. postojanje ugovora, 2. neispunjenje dužnikove obveze, 3. šteta nanesena vjerovniku, 4. postojanje uzročne veze i 5. postojanje protupravnosti odnosno nepostojanje nekog od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti. Sve navedene činjenice moraju biti kumulativno ispunjene.

Oslobođenje dužnika od odgovornosti propisano je čl.343. ZOO-a, prema kojem se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora, koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

 

29. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka G. P., K. K., K. R., D. T. i I. L. sud utvrđuje da je između stranaka postojala dugogodišnja poslovna suradnja, kako u tovu junadi tako i u ratarskoj proizvodnji, a tužitelj je tuženika u poslovanju vodio kao partnera s evidencijom cjelokupnog dugovanja. Navedeno je dugovanje tuženika prije raskida Ugovora bilo nekoliko milijuna kuna, a tuženik je dugovanje trebao namiriti prihodom ostvarenim tovom junadi.

 

30. Prema iskazima svjedoka G. P., K. K., K. R. i I. L. tužitelj je Ugovore raskinuo jer je dug tuženika rastao, a tužitelj je procijenio da ga tuženik neće moći namiriti.

 

31. U dopisu od 29. siječnja 2010. (list 45) tužitelj je naveo da sukladno čl.11. raskida Ugovore jer je tuženik kao kooperant postupio protivno namjeni Ugovora i životinja.

 

32. Radi utvrđenja je li tužitelj pretrpio u poslovnom odnosu s tuženikom, temeljem Ugovora o uslužnom tovi junadi iz 2008. i 2009., štetu i u kojem iznosu, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku B. B., dr. med. vet. iz B.. Iz nalaza i mišljenja veterinarskog vještaka, kojeg sud kao objektivnog i stručnog prihvaća, u odnosu na Ugovor iz 2008. proizlazi da je u proizvodnom turnusu br. 11, sukladno Ugovoru o uslužnom tovu teladi od 2. siječnja 2008. tov započeo 18. prosinca 2008.., ulaskom 370 komada muške junadi, prosječne težine 220 kg, po cijeni od 22,00 kn/kg, pasmine „ostali križanci“, porijeklom iz Rumunjske. Predviđeni datum izlaska iz tova bio je 18. siječnja 2020. Na ekonomsko klanje upućeno je 39 životinja. Izgubljena dobit zbog ekonomskog klanja tih životinja odnosno razlika između njihove ulazne vrijednosti (188.760,00 kn) i onog što je po ekonomskom klanju tužitelju isplaćeno (38.748,09 kn) iznosi 130.011,91 kn. Razlika između ostvarenog i minimalno ugovorenog prirasta odnosno negativni prirast iznosi 0,23 kg/dnevno te izgubljena dobit s tog osnova iznosi 403.687,27 kn. S naslova neostvarenih poticaja od 1.900,00 kn po životinji, za 39 životinja isporučenih na ekonomsko klanje i 18 uginulih, izgubljena dobit iznosi 108.300,00 kn.

Vještak je naveo da su neke životinje zaista izišle iz tova prije predviđenog datuma, uz napomenu da u spisu nema dokaza o tome da je tuženik u tom smislu stavio tužitelju prigovor. Prema mišljenju vještaka prijevremeni izlasci iz tova nisu od utjecaja na visinu odštetnog zahtjeva jer nije penalizirana nepostignuta izlazna težina već nepostignuti ugovoreni dnevni prirast od 1000 grama. Saslušan na raspravi 19. prosinca 2019. veterinarski vještak B. B. je naveo da je samo za jednu životinju naveden razlog uginuća - bronhopneumonija, dok za ostala uginuća razlozi nisu navedeni. Vještak se na temelju raspoložive dokumentacije nije mogao izjasniti o razlozima uginuća, a oni, po mišljenju vještaka, mogu biti različiti (od postojanja epizotije do individualnih bolesti). Iako se u praksi preporučuje da se kod uginuća uzme uzorak radi utvrđivanja uzroka uginuća, vještak nije našao da je tako ovdje postupljeno. Dokumentacija o uginućima je manjkava te je vještak kod izrade nalaza koristio službenu evidenciju – jedinstveni registar domaćih životinja u kojem su evidentirani podaci o svakoj životinji, sa datumom uginuća odnosno klanja. Razlozi iz kojih nije ostvaren očekivani prirast po mišljenju vještaka mogu biti različiti, od neodgovarajuće ishrane do posljedice prebolijevanja određenih bolesti. Što je u konkretnom slučaju bio razlog, vještak se nije mogao izjasniti. Prema odredbi čl.4. Ugovora o tovu junadi tuženik je bio dužan životinjama osigurati prikladan smještaj, pravilnu i potrebnu hranu te zdravstvenu skrb tako da životinje tov završe s prosječnom težinom oko 460 kg (ženske) odnosno minimalno 550 kg (muške). Nakon završenog tova tuženik je bio dužan vlasniku predati sve životinje po sistemu „glava za glavu“ tj. životinja za životinju (čl.8. Ugovora). Naknada za uslužni tov ugovorena je u iznosu od 13,00 kn/kg, time da minimalni dnevni prirast treba biti 1 kg/danu.

 

33. Tuženik se ugovorom obvezao za životinje osigurati prikladan smještaj i potrebnu hranu te voditi računa o dobrobiti životinja, osiguranjem pravilne i pravovremene zdravstvene skrbi, sukladno važećim propisima. Imajući u vidu ugovornu obvezu tuženika, njegova odgovornost postoji ukoliko nije postupio sukladno odredbama Ugovora, a ne postoje razlozi koji isključuju njegovu odgovornost.

 

34. Tuženik je tijekom postupka isticao da je tužitelj odgovoran za raskid ugovora jer nije izvršio svoju ugovornu obvezu, no navedeno tijekom postupka nije dokazao. Da bi se moglo utvrditi postojanje okolnosti koje isključuju ili umanjuju njegovu odgovornost, tuženik je bio dužan određeno navesti i dokazati okolnosti koje su bile od utjecaja na smanjeni prirast, ekonomsko klanje i uginuće stoke. Tuženik nije dokazao da je tužitelju stavio bilo kakav prigovor o zdravstvenom stanju isporučene stoke, kvaliteti hrane koju je od tužitelja (ili s njim povezanih društava) kupio te utjecaju navedenog na prirast stoke. Tvrdnja tuženika da mu tužitelj nije isporučio ugovorenu količinu stoke čime je onemogućio ispunjenje tuženikove ugovorne obveze, nije od utjecaja na tuženikovu odgovornost jer je tuženik bio dužan stoku koja mu je dana u tov hraniti i skrbiti o njoj na ugovoreni način te je isporučiti tužitelju.

 

35. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da su u ovom slučaju ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu jer je sklopljen Ugovor o uslužnom tovu junadi od 2. siječnja 2008., a tuženik nije u potpunosti ispunio svoje obveze po Ugovoru jer sve životinje nisu završile tov sa ugovorenom prosječnom težinom, tuženik nakon završenog tova nije tužitelju predao sve životinje po sistemu „glava za glavu“ tj. životinja za životinju i nije ostvario ugovoreni dnevni prirast od 1 kg/danu. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi: da je tužitelj pretrpio štetu koju je utvrdio vještak, u iznosu od 541.823,80 kn; da postoji uzročna veza između neispunjenja tuženikove obveze i štete koju je tužitelj pretrpio, a tuženik nije dokazano postojanje činjenica koje bi isključivale ili umanjivale njegovu odgovornost.

 

36. Slijedom navedenog sud je obvezao tuženika, koji nije u cijelosti ispunio svoju obvezu po Ugovoru o uslužnom tovu junadi od 2. siječnja 2008., naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 541.823,80 kn.

 

37. Šteta je dospjela raskidom Ugovora, a svakako u trenutku otpreme stoke sa farme tuženika u postupku ovog suda Ovr-111/10, 1. travnja 2010. te tužitelj osnovano potražuje i zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja u plaćanju, sukladno odredbi čl.29. st.2. ZOO-a. 

 

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a.

 

39. Tužitelj je uspio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 896.408,49 kn te mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude.

40. Troškove tužitelja sud je utvrdio prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12. i 103/14., dalje: Tarifa) koje su bile važeće u vrijeme poduzimanja pojedine radnje, te prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13., 110/15. i 118/18.). Tužitelju su priznati troškovi koji su bili svrsishodni za vođenje ovog spora, a odnose  se na sastav tužbe u iznosu od 12.610,00 kn (Tbr.8. toč.1. Tarife), zastupanje na ročištima 26. svibnja 2010., 6. srpnja 2010., 5. listopada 2010. i 27. listopada 2010., u iznosu od 6.305,00 kn, po ročištu (Tbr.9. toč.2. Tarife), zastupanje na ročištima 20. prosinca 2010., 25. veljače 2011., 21. ožujka 2011., 27. rujna 2011., 17. listopada 2011., 14. studenog 2013. u iznosu od 5.750,00 kn po ročištu (Tbr.9. toč.2. Tarife), zastupanje na ročištu 24. veljače 2014. u iznosu od 11.500,00 kn (Tbr.9. toč.1. Tarife), sastav podnesaka od 22. rujna 2011., 17. veljače 2012., 6. rujna 2012., 27. siječnja 2014., 2. rujna 2019. i 16. ožujka 2021. u iznosu od 500,00 kn po podnesku (Tbr.8. toč.3. Tarife), zastupanje na ročištu 3. rujna 2019., 8. studenog 2019., 28. studenog 2019., 19. prosinca 2019. i 28. siječnja 2020. od 8.970,00 kn, po ročištu (Tbr.9. toč.1. Tarife), zastupanje na ročištu 15. listopada 2019. u iznosu od 4.485,00 kn (Tbr.9. toč.2. Tarife), prisustvovanje ročištima za objavu presude, u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.9. toč.3.), sastav žalbe od 29. svibnja 2020. u iznosu od 6.750,00 kn (Tbr.10. toč.1. Tarife), zastupanje na ročištima 30. ožujka 2021. i 6. svibnja 2021. u iznosu od 5.420,00 kn po ročištu (Tbr.9. toč.1. Tarife), porez na dodanu vrijednost u iznosu od 38.688,75 kn (Tbr.42. Tarife), predujam za vještačenje u iznosu od 8.000,00 kn te pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 10.000,00 kn. 

 

41. Dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 114.962,50 kn nije osnovan jer ga tužitelj nije postavio sukladno važećoj Tarifi, dok se iznos od traženih 5.000,00 kn na ime pristojbe na žalbu odnosi na trošak koji nije nastao jer tužitelj za žalbu protiv presude od 21. svibnja 2020. nije bio u obvezi platiti pristojbu (niti je na plaćanje pozvan). Stoga je riješeno kao u toč. II izreke. 

 

U Bjelovaru 17. lipnja 2021.

 

                                                                                                     Sutkinja

                                                                                           Marija Petrina Kubica, v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 8 dana od primitka presude, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Bjelovaru. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u tri primjerka.