- 1 -              I Kž 352/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 352/2020-9

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović-Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. Š., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak – dalje KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 5. ožujka 2020., broj K-7/2018-640, u sjednici održanoj 17. lipnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu braniteljice optuženika M. B., odvjetnice iz P.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I.              Prihvaća se žalba opt. I. Š., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              II.              Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom opt. I. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine, i zbog kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci. Na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i sedam mjeseci, a primjenom članka 54. KZ/11., optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. studenog 2016. pa do 22. svibnja 2018. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) ošt. ugostiteljskom obrtu i agenciji „J.“ djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev, dok su u preostalom dijelu upućeni u parnicu. Oštećenici J. i M. N. upućeni su svoj imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 1.-6. i točka 8. ZKP/08., optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u cijelosti, te paušalnu svotu u iznosu 3.000,00 kuna.

 

2.              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

3.              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti, optuženiku utvrditi strože pojedinačne kazne i izreći mu strožu jedinstvenu kaznu zatvora, te naložiti plaćanje paušalne svote u većem iznosu.

 

4.              Opt. I. Š., putem braniteljice M. B., odvjetnice iz P., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku, pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

5.              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik putem svoje braniteljice, s prijedlogom odbiti žalbu državnog odvjetnika. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

 

6.              Spis je, u skladu s člankom 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7.              Na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su optuženik i njegova braniteljica jer su to zahtijevali, te Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici je prisustvovala braniteljice optuženika M. B., a kao javnost ošt. J. N. i njegov punomoćnik V. M., odvjetnik iz Z.

 

8.              Žalba opt. I. Š. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika, za sada, bespredmetna.

 

9.              Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Sud prvog stupnja je označio dokaze na temelju kojih proizlazi njegov zaključak da je optuženik počinio odnosna kaznena djela, a potom je označio i svoje razloge na kojima zasniva izreku presude.

 

10.              Premda optuženik navodi i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08., on ove žalbene osnove ne obrazlaže, već ističe svoje nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem. Naime, to što žalitelj nije zadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem, ne znači da je ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Valja istaknuti kako, doista, nije jasno u čemu bi se to sastojala povreda iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., a koja je utjecala ili mogla utjecati na presudu. U odnosu na članak 468. stavak 2. ZKP/08., valja istaknuti kako su, u ovom postupku, bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti. Ostvareno je pravo stranke biti nazočna radnjama u postupku i saslušana prije donošenja odluke, te pravo stranke poduzimati u postupku sve radnje koje može poduzimati i njezin protivnik. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima i valjano obrazložena, uslijed čega žalitelj nije u pravu kada, paušalno, tvrdi da je „... neprijateljstvo suda bilo opipljivo ...“.

 

11.              Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, jer je proglašen krivim i za kazneno djelo razbojništva i za kazneno djelo teške tjelesne ozljede. Žalitelj nije u pravu da se kod kaznenog djela razbojništva „... eventualna tjelesna ozljeda može uzimati samo kao otegotna okolnost ...“. Uporaba sile kod kaznenog djela razbojništva ne obuhvaća nužno tjelesne ozljede, pogotovo ne teške. Prilikom počinjenja kaznenog djela razbojništva, prema postojećoj sudskoj praksi (npr. odluka VSRH br. I Kž-649/05), primjenom sile te nanošenjem tjelesnih ozljeda se može ostvariti u stjecaju i kazneno djelo teške tjelesne ozljede, a kako je to u ovom postupku, pravilno, utvrdio prvostupanjski sud i obrazložio postojanje neizravne namjere.

 

12.              Međutim, u pravu je optuženik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

13.              Prvostupanjski sud je, pravilno, odbio brojne dokazne prijedloge optuženika, a što je i jasno obrazložio. Međutim, dva dokazna prijedloga obrane olako je odbio, pri čemu ih je propustio sagledati u kontekstu rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je ukinuta ranije presuda u ovom kaznenom predmetu. Naime, iz tog rješenja proizlazi potreba „... sa sigurnošću utvrditi kako, kada i gdje je nastao trag na kojem je identificiran DNA profil optuženika ...“, jer se radi o odlučujućem dokazu. Jednako tako, iz tog rješenja proizlazi „... sa više sigurnosti utvrditi količinu novca koja je otuđena ...“.

 

14.              U pravu je žalitelj da je sud trebao provesti sudsko medicinsko vještačenje kako bi se utvrdilo „... kako, kada i gdje ...“ je nastao trag optuženikove krvi na bermudama oštećenika. Optuženik je, između ostaloga, predlagao sudsko medicinsko vještačenje ozljeda optuženika, radi razjašnjenja okolnosti i mehanizma ozljeđivanja i mogućnosti krvarenja, a sve povezano uz njegov DNA profil na bermudama oštećenika. Iz vještačkog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za biološka vještačenja mr. sc. P. U., proizlazi kako ona, na određena pitanja, ne može dati odgovor, jer bi to „... trebalo pitati nekog od sudskih medicinara ...“ (list 831 spisa). Umjesto sudsko-medicinskog vještačenja, vijeće se zadovoljilo pregledom desne ruke optuženika i utvrdilo kako se na palcu i srednjem prstu nalaze posjekotine (list 877 spisa), premda nije utvrđeno da bi upravo te posjekotine doista bile povezane, kako to tvrdi optuženik, sa tragovima krvi na bermudama oštećenika.

 

15.              Jedini dokaz koji optuženika, objektivno, izravno dovodi u vezu s kaznenim djelima za koje je optužen, jesu brisotine njegove krvi na lijevoj nogavici stražnje strane prema rubu unutarnjeg dijela bermuda oštećenika. S obzirom na izloženo, u ovom kaznenom predmetu potrebno je utvrditi, jesu li tragovi optuženikove krvi nastali u vrijeme počinjenja kaznenog djela razbojništva, ili nekom drugom dinamikom, na drugom mjestu i u neko drugo vrijeme. U pravu je žalitelj kada tvrdi da su to pitanja na koje, dio odgovora, može dati vještak sudske medicine, naravno akceptirajući vještački nalaz i mišljenja stalne sudske vještakinje za biološka vještačenja. Naime, vještak sudske medicine bi trebao pregledati fiksirane tragove krvi na bermudama, dakle i one za koje je utvrđeno da potječu od ošt. M. N. i ošt. J. N., ali i one za koje je utvrđeno da potječu od optuženika. Tada bi se mogao očitovati o nastanku tih tragova, međusobnom položaju napadača i oštećenika tijekom razbojništva, mehanizmu ozljeđivanja oštećenika tijekom razbojništva, te o mogućnosti ozljeđivanja odnosno krvarenja napadača tijekom razbojništva. Potom bi se trebao očitovati i na optuženikove navode o ozljeđivanju i prenošenju tragova krvi.

 

16.              Prvostupanjski sud je odbio i dokazni prijedlog obrane da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje dokumentacije P. b. Z. o položenom novcu i potvrda o prodaji stranih sredstava plaćanja koje su povezane sa djelatnošću mjenjačnice. Premda je, doista, upitna potreba takvog vještačenja, u pravu je žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio iz raspoloživih podataka, barem okvirno, utvrditi koliko je novaca oštećenik mogao imati kada je izlazio iz mjenjačnice. Ispitani su brojni svjedoci iz čijih iskaza proizlazi da su oni, prije odnosnog događaja, pozajmljivali određene novčane iznose oštećeniku, ali niti jedan svjedok nije govorio o količini novca koju je oštećenik nosio sa sobom u vrijeme počinjenja kaznenog djela razbojništva. Nadalje, prvostupanjski sud je, s obzirom na raspoloživu dokumentaciju, propustio zatražiti od oštećnika objašnjenje zašto je imao toliku količinu novca kod sebe. Usprkos tome, svoj zaključak kako je „... neprijeporno utvrdio ...“ količinu oduzetog novca, sud prvog stupnja zasniva samo na iskazu ošt. J. N. i iskazima oštećenica, odnosno svjedoka koji o tome nemaju neposrednih saznanja. Utvrđenju količine novca koju je oštećenik imao kada je izlazio iz mjenjačnice, snimka kamere broj 2, može samo djelomično pomoći, jer iz sadržaja snimke nije razvidna točna količina novca koju je oštećenik donio u mjenjačnicu ni koji je točno iznos novca stavio u ruksak, odnosno u prsluk kada  je napuštao mjenjačnicu.

 

17.              Imajući u vidu izloženo, u pravu je optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika za sada bespredmetna.

 

18.              U ponovljenom se postupku trebaju otkloniti ukazane povrede glede utvrđenog činjeničnog stanja. Sudsko-medicinskim vještačenjem bi trebalo pokušati razjasniti da li su tragovi optuženikove krvi na bermudama oštećenika nastali tijekom sukoba u vrijeme počinjenja kaznenih djela, ili nekom drugom dinamikom o kojoj govori optuženik. Na temelju fiksiranih tragova, vještak sudske medicine bi se trebao, prvo, očitovati o dinamici predmetnog događaja i mogućnosti da su tragovi optuženikove krvi nastali tijekom događaja koji je optuženiku i stavljen na teret. Potom bi se trebao očitovati i na vjerodostojnost navoda optuženika o ozljeđivanju i kako danima nije zamatao ranu, uslijed čega je došlo do krvarenja prvo u automobilu, a onda i po okolnim kafićima F. i J. S tim povezano, potrebno je razjasniti koliko vremena treba da se krv osuši na sjedalu vozila i mogućnosti prenošenja traga krvi na druge osobe koje sjedaju jedna za drugom na isto to sjedalo. Sud bi trebao takvu obranu optuženika povezati sa iskazom svjedoka A. S., koji je govorio da je optuženik imao previjene prste na ruci, i svjedokinje D. M. T., koja nije vidjela tragove krvi u kafiću u kojem je radila. Naravno, ne može se zanemariti ni iskaz oštećenika koji je tvrdio da u odnosno vozilo nije sjedao. Kao što je već navedeno, trag optuženikove krvi je odlučujući dokaz i tako ga treba tretirati. Na posljetku, ponovno se napominje kako će se, u ponovljenom postupku, morati sa nešto više dokaza utvrditi količina novca koja je oduzeta od oštećenika.

 

19.              S obzirom na izloženo na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 17. lipnja 2021.