Baza je ažurirana 08.05.2025.
zaključno sa NN 72/25
EU 2024/2679
Republika Hrvatska OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
21 000 Split
P-3780/2019-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Jasenki Pavlović, u pravnoj stvari
tužitelja N. R., O., iz S., kojeg zastupa
punomoćnica S. D. L., odvjetnica u S., protiv tuženika A.
B. d.d., O.: , iz Z., S, kojeg zastupa
punomoćnica M. R., odvjetnica u odvjetničkom društvu K. i P.
d.o.o., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave,
održane 4. svibnja 2020., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika
punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu održanom 16. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne
odredbe Ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane
tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je zaključen između tužitelja i
H. A.-A.-B. d.d. od 21.lipnja 2005., te potvrđen 23.lipnja 2005. od strane
JB mr. Z. P. posl.br.: OU 422/2005 u dijelu kojim je ugovorena
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to baš u dijelu članka 2. tog
ugovora kojim je ugovoren odobreni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od
270.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize H.-A.-A.-B. na dan
korištenja kredita, te u dijelu članka 3. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da
protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.995,80 CHF a koji se podmiruje u
kunama obračunatim po srednjem tečaju H.-A.-A.-B. d.d. za devize na
dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane
tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 21. lipnja 2005., te potvrđen
23.lipnja 2005. od strane JB mr. Z. P. posl.br.: OU 422/2005 u
dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne
obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo i to baš u dijelu članka 6. tog ugovora kojim je ugovoreno
kako je ugovorena kamatna stopa promjenljiva sukladno odluci o kamatnim stopama
H.-A.-A.-B. d.d.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je zaključen između tužitelja i
H. A.-A.-B. d.d. 21. lipnja 2005., te potvrđen 23. lipnja 2005. od strane
JB mr. Z. P. posl.br.: OU 422/2005 u dijelu kojim je ugovorena
naknada za prijevremenu otplatu kredita i to baš u članku 8., kojim je ugovoreno kako
u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je
ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H.-A.-A.-B. d.d.
IV. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., O., Z.,
S., da isplati tužitelju N. R., OIB , iz S.,
K. M. 5, iznos od 443.249,71 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim
kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa
do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a
od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećane za tri postotna poena, a koja teče na slijedeće iznose:
- 68,52 kn od 31.08.2005 pa do isplate
- 90,29 kn od 30.09.2005. pa do isplate - 91,25 kn od 31.10.2005. pa do isplate
- 110.82, kn od 30.11.2005. pa do isplate - 47,80 kn od 31.12.2005. pa do isplate
- 238,02 kn od 31.05.2006. pa do isplate - 207,93 kn od 30.06.2006. pa do isplate - 161,24 kn od 31.07.2006. pa do isplate - 210,00 kn od 31.08.2006. pa do isplate - 217,26 kn od 30.09.2006. pa do isplate - 200,66 kn od 31.10.2006. pa do isplate - 152,94kn od 30.11.2006. pa do isplate
- 65,78 kn od 31.12.2006. pa do isplate - 3,73 kn od 31.01.2007. pa do isplate - 1,04 kn od 28.02.2007. pa do isplate - 8,42 kn od 31.03.2007. pa do isplate
- 121,00 kn od 31.01.2008. pa do isplate - 215,08 kn od 29.02.2008. pa do isplate
- 924, 07 kn od 31.03.2008. pa do isplate
- 668,96 od 30.04.2008.god. pa do isplate - 568,13 kn od 31.05.2008. pa do isplate - 692,37 kn od 30.06.2008. pa do isplate - 509,86 kn od 31.07.2008. pa do isplate - 518,90 kn od 31.08.2008. pa do isplate - 627,11 kn od 30.09.2008. pa do isplate
- 1.446,48 kn od 31.10.2008. pa do isplate - 897,48 kn od 30.11.2008. pa do isplate
- 1.714,74 kn od 31.12.2008. pa do isplate - 1.823,13 kn od 31.01.2009. pa do isplate - 1,872,12 kn od 28.02.2009. pa do isplate - 1.737,09 kn od 31.03.2009. pa do isplate -1,762,91kn od 30.04.2009. pa do isplate
-1.556,53 kn od 31.05.2009. pa do isplate -1.404,54 kn od 30.06.2009. pa do isplate -1.444,91 kn od 31.07.2009. pa do isplate
-1.525,02 kn od 31.08.2009. pa do isplate
-1.518,08 kn od 30.09.2009. pa do isplate
-1.437,07 kn od 31.10.2009. pa do isplate
-1.589,03 kn od 30.11.2009. pa do isplate
-1.710,93 kn od 31.12.2009. pa do isplate
-1.884,24 kn od 31.01.2010. pa do isplate
-1.844,49 kn od 28.02.2010. pa do isplate
-1.863,03 kn od 31.03.2010. pa do isplate
-1.833,56 kn od 30.04.2010. pa do isplate
-1.890,91 kn od 31.05.2010. pa do isplate
-2.387,69 kn od 30.06.2010. pa do isplate
-2.285,42 kn od 31.07.2010. pa do isplate
-2.597,85 kn od 31.08.2010. pa do isplate
-2.489,91 kn od 30.09.2010. pa do isplate
-2.316,28 kn od 31.10.2010. pa do isplate
-2.682,61 kn od 30.11.2010. pa do isplate
-2.974,83 kn od 31.12.2010. pa do isplate
-2.651,30 kn od 31.01.2011. pa do isplate
-2.775,78 kn od 28.02.2011. pa do isplate
-2,631,30 kn od 31.03.2011. pa do isplate
-2.657,60 kn od 30.04.2011. pa do isplate
-3.269,06 kn od 31.05.2011. pa do isplate
-3.328,62 kn od 30.06.2011. pa do isplate
-3.839,48 kn od 31.07.2011. pa do isplate
-3.577,07 kn od 31.08.2011. pa do isplate
-3.289,79 kn od 30.09.2011. pa do isplate
-2.917,33 kn od 31.10.2011. pa do isplate
-2.896,04 kn od 30.11.2011. pa do isplate
-3.027,85 kn od 31.12.2011. pa do isplate
-3.142,77 kn od 31.01.2012. pa do isplate
-3.158,17 kn od 29.02.2012. pa do isplate
-3.078,67 kn od 31.03.2012. pa do isplate
-3.132,34 kn od 30.04.2012. pa do isplate
-3.169,07 kn od 31.05.2012. pa do isplate
-3.107,29 kn od 30.06.2012. pa do isplate
-3.123,54 kn od 31.07.2012. pa do isplate
-3.077,21 kn od 31.08.2012. pa do isplate
-2.978,53 kn od 30.09.2012. pa do isplate
-3.085,23 kn od 31.10.2012. pa do isplate
-3.136,44 kn od 30.11.2012. pa do isplate
-3.099,13 kn od 31.12.2012. pa do isplate
-2.897,85 kn od 31.01.2013. pa od isplate
-308.990,18 kn od 20.02.2013. pa do isplate, sve u roku 15 dana i pod
prijetnjom ovrhe.
V. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB…, Z.,
S. , da isplati tužitelju N. R., O.,
iz S., iznos od 23.580,05 kn s pripadajućim zakonskim zateznim
kamatama koje teku od 20.02.2013.god. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope
HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu
uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi u visini
prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i
pod prijetnjom ovrhe.
VI. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi
parnični trošak tužitelju u iznosu od 32.418,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, a koje zakonske zatezne kamate
se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Za više zatraženi trošak u
iznosu od 14.100,00 kuna zahtjev se odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika a radi utvrđenja
ništetnosti odredbi članka 2., 3. 6. i 8. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju
novčane tražbine na nekretnini broj 216-236/2005 od 21. lipnja 2005. koji je
solemniziran 23. lipnja 2005., za koji ugovor tužitelj ističe da su mu navedene
ugovorne odredbe ništetne pa da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od ukupno
466.829,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom, od čeg iznos od 443.249,71 kuna
zbog promjene tečaja CHF od početka realiziranja kredita pa do kraja, a iznos od
23.408,11 kuna zbog prijevremene otplate kredita.
2.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te istaknuo
prigovor zastare na cjelokupno potraživanje.
3.Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 2. ožujka 2021.
na način da je precizirao točku IV. tužbenog potraživana sukladno nalazu i mišljenju
sudskog vještaka mr. A. B., dipl. oec.
4.Tako uređenom tužbenom zahtjevu usprotivio se tuženik ističući kako ne
daje suglasnost na preinaku tužbenog zahtjeva. Međutim, sud je dopustio preinaku
tužbenog zahtjeva tužitelja koji je svoje tužbeno potraživanje doista povećao pod
točkom IV. na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka.
(odredba članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („NN“,
broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).
5.U provedenom postupku sud je strankama pružio mogućnost izjašnjavanja
te je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 216-236/2005 od 21. lipnja 2005.
te aneks ugovora o kreditu broj 1. uz ugovor o kreditu broj 216-236/2005, obavijest o
promjeni iznosa anuiteta, obavijest o promjeni kamatne stope (list 25-30 spisa),
mjera za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list 31 spisa), potvrda o
plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za 2016. godinu, za 2008.,
2009. (list 32-34 spisa), specifikacija isplate kredita (list 35 spisa), izvod po kreditu
(list 36-37 spisa), potvrda o plaćenim kamatama za 2010. godinu (list 38 spisa), izvod
po kreditu za 2009., 2011., 2012., 2013. (list 39-44 spisa), obračun o ukupnom
dugovanju po kreditu na dan 30. lipnja 2005. uz otplatni plan (list 45-58 spisa),
brisovna namjera (list 59 spisa), potvrda o stanju duga od 16. ožujka 2012. (list 60
spisa), saslušanje tužitelja, preslik metodologije promjene kamatnih stopa u
kreditnom i depozitnom poslovanju prednika tuženika, preslik zahtjeva za kredit,
preslik police osiguranja, preslik ugovorene zaštitne klauzule uz policu, izvadak iz
Odluke o aktivnim kamatnim stopama tuženika (list 339-3spisa), nalaza i mišljenja
sudskog vještaka mr. A. B., dipl. oec. od 9. veljače 2021. (list 393-418
spisa).
6.Nakon tako provedenoga dokaznog postupka tuženik je predložio dopunsko
vještačenje na okolnost manje plaćenih iznosa od početno zadanih parametara, jer
da je vještak trebao cijeniti kako manjak koji je nastao tuženiku kao posljedica tečaja
nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita kao i kamatne stope koja je bila niža
od one početno ugovorene, jer da se računa samo razlika u mjeri u kojoj to ide u
korist tužitelju, dok se negativna razlika izuzima. Sud je ovaj dokazni prijedlog
tužitelja odbio kao suvišan i zaključio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, iz razloga
koji se niže u obrazloženju navode, a ocjenjujući kako je vještak u svom nalazu i
mišljenju postupio upravo po uputi suda sadržanoj u rješenju sa zapisnika od 3.
studenog 2020., a na koji nalaz i mišljenje tuženik nije imao konkretne prigovore,
osim paušalih prigovora koje je temeljio iznoseći svoja pravna razmišljanja i
shvaćanja.
7.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
8.Među parničnim strankama nije sporno:
- da su tužitelji i tuženik sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju
novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 216-236/2005 od
21. lipnja 2005. i to H. A. A. bk d.d. Z., s jedne strane Banka ( kao
davatelj kredita) i N. R., kao korisnik kredita, T. R., kao sudužnik.
Tim ugovorom da se regulira kreditni posao između Banke i Korisnika kredita, način
otplate kredita, osiguranje tražbina iz ugovora u korist Banke, te druga međusobna
prava i obveze ugovornih strana. Člankom 2. ugovora utvrđuje se iznos, namjena i
korištenje kredita, te da Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj
protuvrijednosti iznos od 270.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF H. A.
A. b d.d. važećim na dan korištenja kredita i to da se kredit odobrava za
adaptaciju obiteljske kuće i zatvaranja kreditne partije 12519 kod B.. Stranke da
su suglasne da Korisnik kredita može koristiti kredit po provedenom osiguranju
kredita po uvjetima iz ugovora i to 90% iznosa odobrenog za adaptaciju isplaćuje
odmah, a preostali iznos se blokira do prezentacije računa kojima se opravdava
namjensko korištenje 30% Člankom 3. utvrđena je kamatna stopa u iznosu od 3,99
% dekurzivno godišnje. Korisniku kredita se odobrava period bez otplate duga uz
plaćanje kamata do 30. lipnja 2005. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim
anuitetima,, te se protuvrijednost mjesečnog anuiteta podmiruje u kunama
obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na
dan plaćanja, počevši od 31. srpnja 2005. Kamate se obračunavaju mjesečno i
uključene su u anuitete. Kredit je ugovoren do 30. lipnja 2020. Člankom 4. ugovora
ugovoreno je pravo na raskid ugovora
- da su tužitelj i tuženik sklopili i aneks ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretnini od 21. lipnja 2005. u kojem u članku 1. stoji da ugovorne stranke suglasno
utvrđuju da je zaključeni ugovor o kreditu 216-236/2005, sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. U članku 2.
stranke suglasno prolongiraju trajanje kredita do 30. lipnja 2030.
- da je predmetni ugovorni odnos prestao isplatom cijelog kredita.
9.Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je 2005. imao potrebu za realizacijom
stambenog pitanja pa je otišao kod prednika tuženika H. A. A. b jer da je
tamo na poslovima referenta radila njegova pacijentica, koja da mu je prezentirala
ugovor kao najpovoljniji i da ga je on prihvatio kao takvoga, bez da je propitkivao
njegove eventualne rizike. Ugovor da je vidio tek kod javnog bilježnika Z. P.
koja mu nije pojašnjavala pojedine odredbe ugovora već da je naglasak bio isključivo
na njegovoj obvezi redovitog plaćanja kredita. Sve svoje obveze da je uredno
izvršavao te je 2013. zatvorio kredit. Nakon što je kredit realizirao krajem 2005., da
su, otprilike 2007., rate počele rasti, a 2011. da je rata sa 5.500,00 kuna skočila na
preko 11.000,00 kuna. Naveo je kako je u međuvremenu odlazio u banku kako bi
vidio zbog čega dolazi do tolikog porasta mjesečnog iznosa kredita i kako mu je
rečeno da je to tako i da mora platiti dospjelu obvezu i da banka ne može ništa
napraviti. Misli da je sklapao dodatak ugovoru zbog produžetka roka plaćanja. Naveo
je kako nije ni razmatrao ponude drugih banaka, te kako je u banci tuženika bio
možda tri puta i kako je bio fokusiran na mjesečnu ratu, kamatu, procjenu stana, a
kod javne bilježnice,također, da se fokusirao samo na visinu mjesečne rate i kamatu.
Odredbe ugovora da je razumio, da nije ništa posebno pitao i da je bio sretan da u to
vrijeme može uopće realizirati kredit. U odnosu na prijevremenu otplatu kredita da
mu je bilo rečeno kako mu neće ništa naplatiti ukoliko ranije zatvori kredit.
10.Na temelju tako provedenoga dokaznog postupka prvenstveno je valjalo
odlučiti o pitanju ništetnosti s obzirom na točku I., II. i III. tužbenog petita. Naime,
ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu
zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog
ugovaranja.
11.Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog
ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se
nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema
svim konkretnim okolnostima slučaja.
11.1.Ovaj sud polazi od činjenice da je u R. H. valutna klauzula
dopuštena i da se često koristi, te da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo
jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka
prema kuni. Primijenivši na tako utvrđene činjenice odredbe ZZP-a prema kojima nije
dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su
jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima
se glavnica veže uz valutu švicarski franak, s obzirom da su jasne, lako razumljive i
(lako) uočljive, izuzete od ispitivanja poštenosti.
11.2.Međutim, kako prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ
od strane Suda EU (u presudi ESP od 30. travnja
2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog
suda R. H. od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda
R. H. od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih
informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima
se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u
ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tužena u predugovornoj fazi
tužiteljici predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive
kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže
stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao
razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja
valutne klauzule u švicarskim francima.
11.3.Među strankama nije sporno da u samom ugovoru koji sadrže odredbu
kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi
kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske
posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
11.4.Za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču,
mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je tuženik komunicirao
općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama.
Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od
objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i
kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog
obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije
koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju
ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i
određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki
su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o
sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli
donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne
znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.
11.5. Prije svega treba reći da ovom postupku treba ocijeniti je li sporna
odredba razumljiva prosječnom potrošaču u R. H., a ne da li bi
prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor.
11.6. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda
E. U., prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog
tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri
obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne
čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka
fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe
koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog
zanimanja.
11.7. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih
odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju
točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih
odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se
zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom
pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t.
63.).
11.8. U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako tuženik nije na transparentan
način informirao potrošače, da je intervalutarna promjena u valutnoj klauzuli vezanoj
za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli
vezanoj uz euro, jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom
franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o čemu tuženik, također nije
obavijestio potrošače, iako opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim
što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski
franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.
11.9. Prosječni potrošač u R. H. u vrijeme kad je sklopljen
ugovor koji je predmet ovog postupka i sadrži odredbe koje su predmet ovog
postupka nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute
utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer
je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne
odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe
kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule
u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
11.10. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive,
imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju
njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio
počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem
ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima
stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.
11.11. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je bio sklopljen ugovor koji sadrže
odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama
moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti
i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem
predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora,
kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome
donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja
postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, to je ovdje slučaj.
11.12. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je
tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da
je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći
zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog
franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
11.13. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali
ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao
profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti
svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba
kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok
značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to
protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te
istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi
najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s
valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom
pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna
valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za
sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog
franka.
11.14. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi
na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom
klauzulom.
11.15. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem
predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime,
neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti
banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle,
promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su
u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu
valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji
rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za
ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten
način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u
švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu
dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i
poštenja.
11.16. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih
odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se
zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati
interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i
spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i
svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni
suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te
norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema
drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
11.17. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na
međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava
konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema
subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj
situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog
potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako
je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
11.18. Nema nikakve sumnje da je tužena kao banka svjesna svog položaja
vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema
stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz
zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o kreditu je da potrošač dobije
određeni iznos novca kojim može riješiti svoj problem. Cilj samog ugovora je da
potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos
novca kojim može riješiti svoj problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki
trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju
banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s
potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To
znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja,
a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem
prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti
sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je
prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač
dobije novac za rješavanje potreba, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim
interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog
pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila
ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito
ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja.
Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio
dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita,
može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog
koje je potrošač sklopio ugovor.
11.19. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u R. H. u
vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije
toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM),
prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako
je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između
pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od
tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je
praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da
odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila
jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske
posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između
ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim
klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila
ista za svaku valutnu klauzulu.
11.20. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema
bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne
klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina
ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen
u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem
ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata.
Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim
propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o
kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.
11.21. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za
švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između
stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok
potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za
švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i
do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije,
a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled
jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake
valutne klauzule.
11.22. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i
obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na
temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava
koja bi mu to kompenzirala.
11.23. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se
glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima
bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.
11.24. Na temelju navedenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe ugovora
kojima je ugovorena valutna klauzula, kako je navedeno pod točkom I. tužbenog
zahtjeva i to članka 2. i članka 3. ugovora o kreditu, nepoštena, prema tome ništetna,
slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti
odredbe članka 2. i 3. kao pod točkom I. izreke ove presude.
11.25. Nadalje, ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe
nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba
ništetna od samog ugovaranja.
11.26. NN “ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo
smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje
značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema
svim konkretnim okolnostima slučaja.
12.Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba prema kojoj je redovna kamata
promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o visini kamatnih stopa ili drugog akta
tuženika.
12.1. Ovdje je odmah za istaći da je odlukom Visokog trgovačkog suda
R. H. u Z. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno
odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (ZB d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača.
12.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale
sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne
zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da
pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je
nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje
ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo
koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju
pravila o zaštiti potrošača.
12.3. Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je
redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom
banke nije pojedinačno pregovaralo.
12.4. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
(„NN“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) opći uvjeti koje
odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih
ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom
ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u
slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
12.5. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa
jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na
početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je
tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena
kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i
savjesno i nesavjesno.
12.6. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne
stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je
jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode
se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine
stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih
kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
12.7. Prema Presudi ES pravde od 30. travnja 2014. u predmetu
broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti
isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod
uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da
ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
12.8. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na
transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene
kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da oni na temelju
jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za
njega proizlaze.
12.9. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a
ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da su istodobno precizno
određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista
odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu
dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti
provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj
neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su
predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je
potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno
odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne
strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
13.Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za
ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje
je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u
zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
14.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih
odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom
vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja
procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne
strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane
kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
15. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna
odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju
predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne
odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje,
predstavlja glavni ugovor.
16. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o
kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora
koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke
(jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je
protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
17. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud,
"iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu
stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna
elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač
ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom
dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to
platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i
kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos
cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je
tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle
vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element
o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano,
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
18. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu
precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje
tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano
mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
19. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi
predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu,
imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u
slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se
veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik,
rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti
elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
20. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši
činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču
nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje
odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
21. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe
Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj.
odredba članka 6. nepoštena, i prema tome ništetna, slijedom čega je valjalo usvojiti
tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora i
odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
22. Nadalje, ako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio
predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način
ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud
prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva
tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12,
a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-
4, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda R.
H. poslovni broj Revt-249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda R.
H. broj U-III-2521/2105 utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive
kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s
potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do
neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu
potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i
zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve
odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Te presude donesene su na temelju
odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 79/07,
125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe
članka 138.a. istoga zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni
zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.
23. Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku
ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se
glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o
ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka
1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog
iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih
kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost
odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja
kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može
opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i
cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.
24. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je
propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog
ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i
cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja
kamatna stopa.
25. ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti
ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u
supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom
slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku
banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza
potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena,
potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog
suda RH poslovni broj Rev 430/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju
pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se
glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave
odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u
kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora
koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je
banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati
vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne
odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je
ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.
Pojedini potrošač će u tom slučaju biti ovlašten u individualnom sporu od pojedine
banke tražiti samo naknadu one štete koja mu je prouzročena ništetnim odredbama,
no, to nije predmet ovog postupka.
26. Odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takvog ugovora te je, po ocjeni ovog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo
primijeniti institut stjecanja bez osnove iz odredbe članka 1111. st. 1. ZOO-a.
27. Nadalje, tužitelj tvrdi da je ništetna odredba kojom je ugovorena naknada
za prijevremenu otplatu kredita (članaka 8. ugovora).
28. Tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja naplatom predmetne
naknade (takse) za prijevremenu otplatu kredita prema ugovoru broj 216-
236/20005od 21. lipnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Takva povreda povlači ništetnost
konkretne ugovorne odredbe i to članka 8. zaključenog između tužitelja kao korisnika
kredita, s jedne strane, te tuženice/banke, s druge strane, i to u dijelu koji glasi: u
slučaju prijeveremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je
ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H. A. A. B. d.d.
K. kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog
sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.".
29. Odredba članka 1024. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisuje kako korisnik kredita
može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed
izvijestiti banku; nadalje, stavak 3. istog članka propisuje da je, u slučaju vraćanja
kredita i prije roka određenog za vraćanje, korisnik kredita dužan davatelju kredita
naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio; prema tome, članak 1024. Zakona
o obveznim odnosima ("NN", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisuje
dužnost naknade štete samo ako ju je davatelj kredita pretrpio zbog vraćanja kredita
prije dospjelosti.
30. Odredba članka 1024. stavka 4. ZOO-a propisuje da u slučaju vraćanja
kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana
vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, banka pri
prijevremenoj otplati kredita nema pravo uračunavati kamate za period od dana
vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Riječ je o kogentnoj
zakonskoj odredbi, a svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna, pa tako i u
konkretnom slučaju.
31. Obzirom na navedeno, banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se
sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).
32. Nedostaje, naime, uzročna veza između prijevremene otplate kredita od
strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita, da bi davatelju kredita
pripalo eventualno pravo na naknadu štete, riječ je o tzv. ugovornoj odgovornosti,
odnosno odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora koja
se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. Pretpostavka za primjenu pravila o
ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi
obvezu ispunjenja, a iz toga vjerovniku ne nastane nikakva šteta – u tom slučaju
vjerovnik nema pravo na naknadu štete.
33. Pravo na prijevremenu otplatu kredita je ovlaštenje korisnika kredita i
navedenom prijevremenom otplatom isti ne poduzima protupravnu radnju. Prema
općim pravilima o odgovornosti za štetu korisnik kredita može banci dugovati samo
naknadu za stvarno pretrpljenu štetu, a u slučaju prijevremene otplate kredita banka
prijevremeno, osim iznosa glavnice koji može dalje ulagati i tako ostvarivati dobit
zbog načina na koji je ugovorena otplata kredita (dugoročno), dobiva i udjel kamata,
tako da na taj način za davatelja kredita, tj. banku nije nastupila nikakva šteta.
34. Plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo predstavlja
nadoknađivanje dijela iznosa kamatâ koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do
kraja njegovog trajanja (neostvarene kamate), dakle predstavlja naknadu izmakle
dobiti, ali, korisnik kredita, u slučaju prijevremene otplate kredita može banci dugovati
samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ne i izmaklu dobit. Stoga, ugovaranje
naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi neosnovanom bogaćenju
banaka, jer banke naplaćuju uslugu stavljanja novca na raspolaganje, koje u situaciji
prijevremeno otplaćenog iznosa kredita nisu izvršile.
35. Obzirom na naprijed izneseno, tj. utvrđenje da naplaćena naknada zbog
prijevremene otplate kredita čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema
ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja (neostvarene kamate),
konkretna ugovorna odredba članka 8. ugovora o kreditu) je u smislu odredbe članka
322. stavka 1. ZOO-a, suprotna prisilnim propisima odnosno ništetna, budući je
suprotna odredbi članka 1024. stavka 4., kao i članku 6. istog Zakona, tj. načelu
zabrane zlouporabe prava, jer se sudionici u obvezno pravnom odnosu moraju, u
ostvarivanju svojih prava, suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje
obveza drugom sudioniku, a tužitelju je ovakvom naplatom naknade, kao u
konkretnom slučaju, otežano ispunjenje ugovora prije roka, što je tužiteljevo
zakonsko pravo, kao korisnika kredita iz predmetnog ugovora o kreditu.
36. Dakle, tuženik je naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita
povrijedio zakon na štetu tužitelja, a takva povreda ima za posljedicu ništetnost dijela
ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita,
konkretno odredbe članka 8. predmetnog ugovora o kredit, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.
37. Odredba članka 323. stavka 1. ZOO-a propisuje kako je, u slučaju
ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila
na temelju takvog ugovora.
38. Kako je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe od tužitelja primio
23.580,05 kuna, sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a/15),
tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti, zbog čega je odlučeno kao pod
točkom V. izreke presude. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj
iznos i to od 20. veljače 2013. (dan isplate sporne naknade tuženiku od strane
tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29.
stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. ZOO-a. Zatezne kamate, u
smislu članka 1115. ZOO-a, teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade,
budući je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetnog pravnog posla i koji
je dužan vratiti. Dakle, sukladno odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez
osnove tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska
institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo
nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do
kraja njegova trajanja (neostvarena kamata), što je po zakonu nedopušteno. Iz tih
razloga se tuženika, sukladno članku 1115. ZOO-a, smatra nepoštenim stjecateljem,
zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana
(nepoštenog) stjecanja.
39. U nastavku je valjalo raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati
preplaćenu razliku mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu broj 216-236/2005, a
zbog povećanja redovne kamate, te razliku na ime više plaćenih mjesečnih anuiteta
otplate kredita zbog promjene devizne klauzule u iznosu od ukupno 443.249,71
kuna.
39.1. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr.
A. B., dipl. oec. proizlazi:
- da je kamatna stopa ostala na razini one iz ugovora o kreditu tužitelj bi ukupno
uplatio tuženiku na ime kamata iznos od 67.166,34 CHF (tablica br.3. kolona
br.2.red.br.93), a razlika između iznosa od 91.4586,44 CHF koji je stvarno
plaćen tuženiku na ime kamata i iznosa koje bi platio da je kamatna stopa
ostala na razini ugovora o kreditu iznosi 24.320,10 CHF (tablica br.3. kolona
br.4. red.br.93). Razlika više plaćenih kamata izražena u CHF za svaki mjesec
posebno specificirana je u tablici br.3. kolona br.6. Razlika na ime kamata
izražena u kunama zbog promjene kamatne stope te promjene tečaja CHF
specificirana je u tablici br.3. kolona 7. za svaki mjesec posebno, a ukupna
razlika više plaćene kamate iznosi 127.941,65 kuna.
- da je kamatna stopa ostala na razini one iz ugovora o kreditu tužitelj bi ukupno
uplatio tuženiku na ime anuiteta iznos od 337.166,34 CHF (tablica br.4. kolona
br.2. red.br. 93.), a razlika između iznosa od 361.486,44 CHF koji je stvarno
plaćen tuženiku i iznosa koje bi platio da je kamatna stopa bila ona na razini
ugovora iznosi 24.320,10 CHF (tablica br.4. kolona br.6. red.b.r.93). Razlika
izražena u CHF za svaki mjesec je posebno specificirana u tablici br.4. kolona
br.6., a razlika izražena u kunama za svaki mjesec je posebno specificirana u
tablici br. 4. kolona br.9.
- kredit je zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF od početka realiziranja
kredita pa do kraja, ukupno preplaćen u iznosu od 443.249,71 kunu (tablica
br.4. kolona br.9 do kraja, ukupno preplaćen u iznosu od 443.249,71 kunu
(tablica br.4. kolona br.9.red.br.93.), a razlika u mjesečnim anuitetima prikazana je u tablici br.4. kolona br.9.
- zbog prijevremene otplate kredita tužitelj je tuženiku platio naknadu u iznosu
od 23.580,05 kuna.
- razlika na ime kamata iz podstavka 1. ne pribraja se izračunatoj razlici na ime
anuiteta iz podstavka 2. iz razloga što se anuitet sastoji od kamate i glavnice
39.2. Na tako dani nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi već je uredio
tužbeni zahtjev sukladno rezultatima nalaza i mišljenja, dok je tuženik
predlagao da se izradi dopuna nalaza i mišljenja na okolnost manje plaćenih
iznosa od početno zadanih parametara, jer da je vještak trebao cijeniti kako
manjak koji je nastao tuženiku kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg
na dan isplate kredita kao i kamatne stope koja je bila niža od one početno
ugovorene, jer da se računa samo razlika u mjeri u kojoj to ide u korist
tužitelju, dok se negativna razlika izuzima. Sud je ovaj dokazni prijedlog
tužitelja odbio kao suvišan i zaključio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.
39.3. Naime, pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. A. B.,
dipl. oec., razvidno je da je vještak upravo na temelju ugovora o kreditu ocijenio
potraživanje tužitelja i na temelju rješenja suda izradio nalaz i mišljenje. Stoga, ovaj
sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. B., dipl. oec.,
kao logično i napravljeno po pravilima struke, u kojem nalazu i mišljenju je vještak
precizno naveo sve iznose koje je tužitelj platio po predmetnom kreditu, čije se
odredbe ovom tužbom osporavaju, te napravio izračun sukladno prvotno ugovorenoj
kamatnoj stopi i tečaju CHF, te izračunao naknadu koju je tužitelj platio zbog
prijevremene otplate kredita.
40. Slijedom navedenog ovaj sud drži da je takvo prigovaranje tuženika paušalno i neosnovano.
41. Na temelju rezultata provedenog postupka ovaj sud je nedvojbeno utvrdio
da je uistinu tužitelj sukladno inicijalno ugovorenim uvjetima u ugovoru o kreditu od
21. lipnja 2005.(odnosno na način da se nije mijenjala ugovorena kamatna stopa od
3,99%), tijekom utuženog razdoblja (kolovoz 2005. - veljača 2013.) primjenom
promjenjive kamatne stope koju je primjenjivao tuženik i koju je plaćao tužitelj za
utuženo razdoblje po kojem izračunu ukupan pretplaćeni iznos zbog promjene
kamatne stope i tečaja CHF od početka realiziranja kredita pa do kraja iznosi
443.249,71 kunu (tablica br.4. kolona br.9.red.br.93.)
42. Nadalje, sukladno dokumentaciji u sudskom spisu i dokumentaciji prikupljenoj
za vrijeme izrade nalaza i mišljenja, da se na temelju podataka može zaključiti:
- da razlika između iznosa stvarno plaćenih kamata tuženiku i iznosa kamate
koje bi platio da je kamatna stopa bila na razini ugovora o kreditu, za utuženo
razdoblje (kolovoz 2005. - veljače 2013.) iznosi ukupno 67.166,34 CHF, a
mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u tablici br.3. kolona 6. nalaza i
mišljenja,
- da razlika između iznosa stvarno plaćenih kamata tuženiku i iznosa kamate
koje bi platio da je kamatna stopa bila na razini iz ugovora o kreditu, za
utuženo razdoblje (kolovoz 2005. - veljače 2013.), iznosi ukupno 24.320,10
CHF, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u tablici 4., kolona 6.
nalaza i mišljenja, odnosno na način kako je to konačno tužitelj i postavio u
točki IV. tužbenog zahtjeva, a sukladno rezultatima nalaza i mišljenja sudskog
vještaka A. B., dipl. oec.
- da je tužitelj zbog prijevremene otplate kredita dtuženiku platio naknadu u
iznosu od 23.580,05 kuna od toga iznos od 23.408,11 kuna na ime naknade
za prijevremenu otplatu kredita te trošak od 100,00 kuna i trošak od 71,94 kune.
Slijedom navedenog, ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da se tuženik
neosnovano obogatio upravo za iznos od 443.249,71 kunu, te za iznos od 23.580,05
kuna kako je to i utvrđeno u nalazu i mišljenju sudskog vještaka A. B., dipl.
oec.
43. U nastavku je valjalo raspraviti istaknuti prigovor zastare.
43.1. Tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena je 12. lipnja 2019.
43.2. Građanski odjel Vrhovnog suda R. H. u odnosu na
početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, na svojoj sjednici od 20. siječnja 2020.
donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema
kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na
temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1.
ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora,
počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi
način ustanovljena ništetnost ugovora."
43.4. Prema naprijed iznesenom shvaćanju tijek zastare utužene tražbine nije
ni mogao početi teći prije pravomoćnosti pobijane presude kojom je utvrđena
ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu, pa je prigovor tuženika ukazuje
neosnovanim.
44. Odlučujući o parničnom trošku ovaj sud je na temelju odredbe članka 154.
st. 1. ZPP-a, a sukladno Tbr. 48. OT-a, a u smislu Tbr. 7. toč. 2. OT-a priznao
tužitelju trošak, jer je trošak i popisao, i to za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00
kuna, dva obrazložena podneska te pristupa na tri ročišta na kojima se raspravljalo o
glavnoj stvari od po 5.000.00 kuna po radnji. Zatim je tužitelju priznat trošak
vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od
1.918,00 kuna, što sveukupno zbrojeno predstavlja iznos od 32.418,00 kuna, kako je
obistinjeno pod točkom VI. izreke. Za više zatraženi trošak potraživanje je valjalo
odbiti budući tako nastali trošak nije bio nužan za vođenje postupka.
45. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
Split, 16. lipnja 2021.
S U T K I N J A
Jasenka Pavlović v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi županijskom
sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
-punomoćnici tužitelja
-punomoćniku tuženika
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.