- 1 -              Revd 2668/2021-2

Broj: Revd 2668/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz P., OIB: ... , koju zastupaju punomoćnici  M. F. i B. P. V., odvjetnici u V. protiv tuženice P. b. Z. d.d. Z., OIB: ... , koju zastupa punomoćnica T. S., odvjetnica iz Odvjetničkog društva L. & p., Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1602/2020-2 od 20. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-504/2018-14 od 28. rujna 2020., na sjednici održanoj 16. lipnja 2021.,

r i j e š i o   j e:

Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1.1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1602/2020-2 od 20. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-504/2018-14 od 28. rujna 2020., postavljajući tri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:

              „1. Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?

              2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđenja iz takve presude tumačiti na način kojim uspostavlja novu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka, odnosno u razrješenju međusobnih odnosa nakon što je ugovorni odnos prestao, pružajući tužitelju zaštitu kojom izravno intervenira u samu narav takvog ugovornog odnosa, zadirući pritom u kreiranje poslovne politike i odlike kreditnih proizvoda koje tuženik kao kreditna institucija nudi na tržištu, nalažući isplatu po osnovi „preplaćenih“ kamata kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i kao da je ugovoren fiksni tečaj kroz cijelo razdoblje otplate, dakle, tretirajući ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu?

              S tim u vezi, može li se, u tumačenju i primjeni utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na individualni ugovorni odnos u pogledu kojeg tužitelj zahtijeva pravnu zaštitu, dozvoliti sudu da intervenira na način koji ne ide ka utvrđenju postojanja eventualne odgovornosti za štetu i, posljedično, visine same štete u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, već ka arbitrarnoj jednostranoj izmjeni bitnih uvjeta ugovora iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev, a koje postupanje izravno zadire u poslovanje financijske institucije glede kreiranja pojedine kategorije kreditnih proizvoda, kao i u samovoljno i nedopuštenu „korekciju“ tržišnih uvjeta u pogledu kreiranja tečaja valute uz koju je vezana glavnica kredita, što u konačnici dovodi do toga da se potrošača neosnovano stavlja u povoljniji položaj nego što je to mogao biti u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (jer mu se „nadoknađuje šteta“ čija je visina utvrđena primjenom arbitrarnih i nepostojećih uvjeta kreditiranja i tržišnih uvjeta koji određuju tečaj valute i to od strane suda koji je za takvu intervenciju u ugovorni odnos stranaka bez njihove obostrane privole apsolutno nenadležan)?

              3. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?“

1.2. Kao razlog važnosti navedenih pitanja predlagateljica se poziva na više odluka revizijskog suda i na odluke Suda Europske unije, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Naime, riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14, Rev-2245/17 i Rev-3142/2018, a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

5. Slijedom navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 16. lipnja 2021.