Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja S.
K., , OIB: …, zastupan po pun. M.
B., odvj. u Splitu, protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Zagreb,
, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, nakon održane
glavne i javne rasprave zaključene 16. lipnja 2021. u nazočnosti pun tužitelja, a u
odsutnosti tuženika, objavljene istog dana,
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj … sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, sklopljen
dana 15. rujna 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja
kredita, solemniziran po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-
629/05 dana 21. rujna 2005. koji glasi:
"Banke je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne
stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. Korisnik
kredita svojim potpisom na ovome Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća
primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."
II.Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju
iznos od 24.756,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na iznos od:
- 120,29 kn od 30.09.2007. do isplate - 119,28 kn od 31.10.2007. do isplate - 120,01 kn od 30.11.2007. do isplate - 118,60 kn od 31.12.2007. do isplate - 119,95 kn od 31.01.2008. do isplate - 119,30 kn od 28.02.2008. do isplate - 457,41 kn od 31.03.2008. do isplate - 443,11 kn od 30.04.2008. do isplate - 435,66 kn od 31.05.2008. do isplate - 437,97 kn od 30.06.2008. do isplate - 426,99 kn od 31.07.2008. do isplate - 424,30 kn od 31.08.2008. do isplate - 425,69 kn od 30.09.2008. do isplate - 717,19 kn od 31.10.2008. do isplate
- 675,89 kn od 30.11.2008. do isplate - 716,00 kn od 31.12.2008. do isplate
- 717,33 kn od 31.01.2009. do isplate; - 714,72 kn od 28.02.2009. do isplate - 700,46 kn od 31.03.2009. do isplate - 696,28 kn od 30.04.2009. do isplate - 677,69 kn od 31.05.2009. do isplate - 662,59 kn od 30.06.2009. do isplate - 659,23 kn od 31.07.2009. do isplate - 658,15 kn od 31.08.2009. do isplate - 651,74 kn od 30.09.2009. do isplate - 640,91 kn od 31.10.2009. do isplate - 643,70 kn od 30.11.2009. do isplate - 644,52 kn od 31.12.2009. do isplate - 648,07 kn od 31.01.2010. do isplate - 639,28 kn od 29.02.2010. do isplate - 645,90 kn od 31.03.2010. do isplate - 636,62 kn od 30.04.2010. do isplate - 634,56 kn od 31.05.2010. do isplate - 668,47 kn od 30.06.2010. do isplate - 652,65 kn od 31.07.2010. do isplate - 670,30 kn od 31.08.2010. do isplate - 653,90 kn od 30.09.2010. do isplate - 632,39 kn od 31.10.2010. do isplate - 653,06 kn od 30.11.2010. do isplate - 573,53 kn od 31.12.2010. do isplate - 545,08 kn od 31.01.2011. do isplate - 545,85 kn od 28.02.2011. do isplate - 365,40 kn od 21.03.2011. do isplate
- 1.646,30 kn od 21.03.2011. do isplate,
a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju, u razdoblju od 30. rujna 2007. do
31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31.
srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem eskontne
stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa
do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.
III. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju
troškove parničnog postupka u iznosu od 10.550,00 kn.
Obrazloženje
1.Kod ovog suda zaprimljena je 21. 2. 2019. tužba tužitelja S. K.,
protiv tužene A. bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2.U tužbi se navodi kako su stranke zaključile ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog
prava 15. 9. 2005. koji je solemiziran po javnom bilježniku Z. P. broj OU 626/05
od 21. rujna 2005. Tim ugovorom tuženik da je odobrio i isplatio tuženiku stambeni
kredit u kunskoj protuvrijednosti 155 tisuća švicarski franak prema srednjem tečaju za
CHF važećem na dan isplate kredita. Člankom 3. I. da je ugovorena kamatna stopa
od 5,25% koja se obračunava dekurzivno, dok je čl. 3. II. ugovoreno da će se kredit
otplaćivati u mjesečnim anuitetima od 1.663,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Nadalje, odredbom čl. 6. ugovora banka da
je ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno svojim odlukama, tj. jednostrano i bez
jasno određenih kriterija. Tužitelj da je morao bez prigovora prihvatiti pisanu obavijest
banke o promjeni visine kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja. Odredbom čl. 6.
da nisu jasno ugovoreni razlozi temeljem kojih može doći do promjene kamatne
stope odnosno načina na koji će se ona mijenjati. Tijekom otplatnog razdoblja
kamatna stopa da se mijenjala više puta, tako da se od ugovorene od 5,25%
mijenjala na 5,50%, zatim 6,20%, zatim 6,50% i 6,75% godišnje. Tužitelj da je
otplatio kredit 21. 3. 2011. prijevremeno, te da je zbog zlouporabe jačeg položaja
banke ista naplatila više nego što joj po ugovoru pripada. Nadalje, tužitelj da nije
mogao utjecati na sadržaj tih tipskih klauzula ugovora. Poziva se na odredbu čl. 6.,
81. i 82. te 87. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbu čl. 277. i 270. ZOO-a, tj. na
ništetnost spornih odredbi ugovora. Poziva se također na presudu Trgovačkog suda
u Zagrebu broj P-1401/2012 u postupku vođen između Udruge potrošača i više
banaka, među kojima je pod brojem 5 je bila i tužena, te odluku VTSRH Pž-7129/13
od 13. lipnja 2014. Poziva se također i na odluku Revt VSRH 249/14-2 od 9. travnja
2015. Uglavnom, tužitelj smatra da je odredba čl. 6.Ugovora o kreditu nepoštena, s
neodredivom činidbom, čiju visinu je samostalno odredila jedna ugovorna strana bez
ugovorenih kriterija i razloga promjene, te da je kao takva ništetna, čime su pravno
nevaljane i sve promjene kamatnih stopa tijekom otplatnog razdoblja koje su imale za
posljedicu povećanje mjesečnog anuiteta. Tužitelj smatra da je tuženik tijekom
otplatnog kredita bio dužan plaćati kredit uz kamatnu stopu od 5,25% i
nepromijenjeni anuitet 1.663,02 CHF, dok je tuženik nezakonito povećavao i kamatu i
anuitet, tako da je isti umjesto ugovorenog rastao do iznosa od 1.741,91 CHF. U
razdoblju otplate kredita od 30. 9. 2007. do 21. 3. 2011., tuženik da je na ime kamate
trebao platiti iznos od 34.481,65 CHF, a da je umjesto toga platio iznos od 39.119,37
CHF, odnosno na ime razlike kamata da je platio veći iznos od 4.638,12 kn. Taj iznos
da predstavlja stečeno bez osnove, te mu je tuženik kako navodi, dužan isplatiti isti.
3.Konačno uređeni tuženi zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude, tužitelj je
postavio podneskom od 14. 1. 21. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka
financijske struke.
4.U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu
tužitelja u cijelosti, ističući kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe
budući je kredit u cijelosti otplaćen. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa da je
pravno valjanja i nije protivna kongentnim odredbama ZOO-a. Stranke da su
ugovorile odredivu činidbu pa se ne radi o ništetnosti u smislu odredbe čl. 270. i 272.
ZOO-a, niti je riječ o ugovaranju suprotno načelima obveznog prava. Ugovor o
kreditu da sadrži više kreditnih klauzula glede ugovorene kamate pa tako i klauzuli o
visini početne kamatne stope, promjenjivost kamate i ugovornu odredbu o promjeni
kamatne stope odlukom tuženika, s time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan
pravodobno i pouzdano obavijestiti korisnika kredita što je i činio. Iz dikcije odredbe
čl. 272. st. 1. ZOO-a proizlazi da je jedna ugovorna strana imala slobodu ugovoriti
visinu kamatne stope, te se tuženik poziva i na odluku VSRH Rev-360/14, gdje se
navodi da su ugovaranjem izmjene odluke o kamatama, odnosno vezujući je za
odluke banke, stranke ugovorile odredivu činidbu. Tuženik tvrdi da se na razrješenje
odnosa među strankama ne mogu primijeniti odredbe zakona o potrošačkom
kreditiranju jer je taj zakon stupio na snagu 1. 1. 2010. dok je ugovor o kreditu
sklopljen 2006. Ističe se kako je tuženik obavještavao tužitelja o promjenama
kamatnih stopa. Tuženiku je pravno neprihvatljivo i neodrživo pozivanje tužitelja na
odluku VTSRH Pž-7129/13 o kojoj bi ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne
stope bila ništetna. Ističe kako je tom odlukom potrošačima pružena apstraktna
zaštita te da nije ostvarivo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze
dokazivanja postojanja osnova i visine tužbenog zahtjeva, što se mora dokazivati u
svakom pojedinom postupku. Činjenična utvrđenja iz postupka vođenim pred VTSRH
broj P-5104/12 da nisu relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom postupku,
pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 220. i 221. ZPP-a. U suprotnom da bi na
štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja. Odlukom VTSRH broj Pž-
7129/13 da nije uopće dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o
kreditu kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom
odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima što je potvrđeno
donošenjem presude VSRH. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu
promjene kamatne stope da ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna
stopa promjenjiva. Tuženik ističe kako ugovor o kreditu kojega su stranke sklopile
nije tipski ugovor jer se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj
uredno obavještavan o promjeni kamatne stope te da je uredno otplaćivao kredit po
novim otplatnim planovima, ne ističući nikakve prigovore i ne tražući bilo kakva
obrazloženja, pa se može zaključiti kako je bio makar prešutno suglasan s
promjenama kamatnih stopa. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer da nije
jasno kojom metodologijom je izvršen izračun, posebno spori izračun napravljen po
privatnom zahtjevu tužitelja. Na koncu ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl.
226. ZOO-a, da bi se radilo o povremenim davanjima koja zastarijevaju za 3 godine
od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
5.U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216-
355/2005 od 15. 9. 2005. solemiziranog kod JB Z. P. broj OU-629/05 od 21. 9.
2005., izračuna anuiteta, specifikacija isplate kredita, obavijesti o promjeni kamatne
stope tuženika 5. 11. 2010., otplatnog plana, potvrde o plaćenim kamatama za
razdoblje od 1. 1. 2006. do 31. 12. 2006., od 1. 1. 2008. do 31. 12. 2008. od 1. 1.
2009. do 31. 12. 2009., od 1. 10. 2010. do 31. 10. 2010., izvoda po kreditu od 1. 1.
2009. do 31. 12. 2009., od 1. 10. 2010. do 31. 10. 2010., potvrde o prestanku
obveze po kreditu, obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 18. 3. 2011., uplatnica,
pregleda prometa po računu predmetnog kredita, pregleda prometa za klijenta od 4.
4. 2011., te vještačenjem po vještaku financijske struke Vladimiru Krklecu.
6.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
7.U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom
slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 15. rujna 2005. kojega su zaključile
parnične stranke u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te
s tim u vezi je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa po tom
osnovu.
8.Među strankama nije sporno da su 15. rujna 2005. zaključile Ugovor o
kreditu temeljem kojega je banka isplatila tužitelju iznos kredita od 155.000,00 CHF
prema kupovnom tečaju banke na dan korištenja, te da je ugovorena promjenjiva
kamatna stopa početno od 5,25 % , rok vraćanja do 30. 9. 2015., a mjesečni anuitet
da je ugovoren u visini od 1.633,02 CHF te da je kredit u cijelosti otplaćen do 21.
ožujka 2011. (prijevremeno).
9.Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u ovoj parnici u
razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese
i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima
koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U
navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda
RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske
svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika
od 1) do 7) kao neosnovane.
10.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i
89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom
postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude
povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme
zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj
stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz
čl. 106. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.
106. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene
radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g.,
u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u
razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima,
koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna
stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga,
kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i
metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno
odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11
i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.
12.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.
13.U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g.
između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu
koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika
kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu
kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija
ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o
kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje
potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom
budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa
ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
14.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana.
15.Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz
postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili
valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku
radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih
banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak
formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim
parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da
ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time
niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti
se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni
bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu,
korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali
razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine
broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
16.Sud nije saslušavao tužitelja u postupku smatrajući ovaj dokaz suvišnim, s
obzirom da niti u jednom postupku koji se o istom pravnom osnovu vodi pred ovim i
drugim sudovima u RH nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja ugovora posebno
pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja
iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna. Iz istih razloga nisu saslušani niti predložen svjedoci,
radnici tuženika.
17.To, nadalje, znači da je dio odredbi sadržan u čl. 3. i 6. spornog Ugovora o
kreditu prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje
odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika, trebalo utvrditi ništetnim,
jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena
odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu
odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke
ove presude.
18.Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili
nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća
pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 12. kojim je određeno da se korisnik obvezuje
platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Pravilniku o
kreditiranju građana ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.
19.S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 4. koji se tiče
dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati
štetu koja mu je nastala primjenom ništetne odredbe koja se može izraziti u razlici
radi povećanja kamate iznad 5,25%, a temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, jer je
ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio
ništetnom. Prema izričitoj odredbi čl. 118. ZZP-a tužitelj ima pravo nakon donošenja
odluke u parnici radi zaštite kolektivnih interesa kao potrošač ustati tužbom radi
naknade štete.
20.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Vladimiru
Krklecu, dipl. oec. na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i
svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike
između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim
planovima nakon promjene kamatne stope.
21.U pisanom nalazu i mišljenju od 21. 12. 2020. izrađenom temeljem
dokumentacije priložene spisu, vještak je utvrdio kako je banka mijenjala kamatnu
stopu, i to kako slijedi: od 30. rujna 2007. na 5,5002% godišnje a visina anuiteta
1.678,80 CHF; od 31. 3. 2008. kamatna stopa 6,20% godišnje, a visina anuiteta
1.720,88 CHF; od 31. 10. 2008. kamatna stopa 6,75% godišnje, a visina anuiteta
1.752,03 CHF; te od 31. 12. 2010. kamatna stopa 6,50% godišnje, a visina anuiteta
1.741,91 CHF. Iz pregleda prometa potraživanje za nedospjelu glavnicu banke
prema tužitelju na dan 21. 3. 2011. iznosilo je 82.659,33 CHF, odnosno 479.176,14
kn. Navedeni iznos nedospjele glavnice i redovnu kamatu u iznosu od 313,42 CHF
tužitelj je podmirio 21. 3. 2011., te je za prijevremeni povrat kredita uplatio naknadu
od 2.479,78 CHF. Prema priloženim uplatama, tužitelj je izvršio uplatu u iznosu od
493.008,32 kn. Predmetni kredit u cijelosti je podmiren u iznosu od 85.452,53 CHF
na osnovi izračuna obveza po anuitetima nakon promjene godišnjih kamatnih stopa
koje je izvršila banka i ugovorene godišnje kamatne stope od 5,25% da je utvrđena
razlika koja se odnosi na visinu ugovorenih kamata i kamatnog iznosa koji je plaćen
od strane tužitelja do 21. 3. 2011., i to u iznosu od 4.637,37 CHF, odnosno 23.110,03
kn, što je vještak prikazao u koloni broj 7 i 8 tablica koji su sastavni dio vještva.
Prema nalazu vještaka tužitelj je trebao izvršiti povrat po osnovi glavnice u iznosu od
82.439,14 CHF i 245,08 CHF po osnovi redovnih kamata, što znači da je više platio
288,53 CHF.
22.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka V. K., dipl. oec. kao
stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu
razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u
odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu na dan konačne otplate kredita, odnosno
na ime naknade za prijevremeni povrat kreditnih sredstava, te je tužitelju dosuđen
traženi iznos od 24.756,33 kn. Sud je prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi
na potraživanje iznosa preplate od 288,53 CHF čija protuvrijednost nije iskazana u
kunama. Međutim, tužitelj je koristio tečaj CHF na dan 21. 3. 21. kojega je naveo
vještak u svom nalazu i mišljenju, a na taj dan iznosio je 5,7058400 kn, što bi značilo
da je tužitelj preplatio u kunama i daljnji iznos od 1.646,30 kn (288,53 CHF puta
5,7058400 kn).
23.Što se materijalnopravnog prigovora zastare tiče, u konkretnom slučaju
radi se o zahtjevu za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu i zahtjevu za
isplatom stečenog bez osnove, tj. zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata koje su
preplaćen po osnovi ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se
postaviti u svako doba jer ne zastarijeva. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata
koje su preplaćene po osnovi ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez
osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. ZOO, 53/91, te
čl. 230. ZOO/05).
24.Prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana
kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine
slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOOa propisano da se zastara
prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom
protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi ostvarivanja tražbine.
25.Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje
teći iznova, a prema odredbi st. 3 istog čl. kada je prekid zastare nastao
podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor završen ili
okončan na neki drugi način.
26.Prema stajalištu VSRH izraženom u odluci Rev-2245/17-2 pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu tužbe. Kolektivna tužba u tzv. franak podnesena je 4. 4. 2012. te prekida tijek
zastare, a okončanjem spora pred VTSRH donošenjem odluke Pž-7129/13 13. 6.
2014. zastara počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek
zastare. Kako je predmetna tužba podnesena 21. 2. 2019., a zakon kod instituta
stjecanja bez osnova ne predviđa posebni zastarni rok pa se primjenjuje odredba čl.
224. ZOO-a koja propisuje 5 godišnji zastarni rok, te imajući u vidu datum donošenja
odluke Pž-7129/13, proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog
roka uslijed čega je zastarni prigovor odbijen kao neosnovan.
27.Tuženik je istakao pravne prigovore protiv nalaza i mišljenja vještaka, koji
se svode na njegovo viđenje predmeta spora i zadaće vještaka, te s obzirom da nije
predlagao daljnje dokaze u pogledu dopunskog vještačenja i slično, sud nije našao
za shodnim pozivati vještaka radi očitovanja na takve prigovore. Uostalom, sam
tuženik u svom podnesku od 12. 2. 21. jasno ističe da se radi o prigovorima pravne
prirode, o kojima ne odlučuje financijski vještak, već sud. S obzirom da sud drži kako
je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan iz svih razloga koji su naprijed navedeni, to drži
neutemeljenim istaknute prigovore tuženika, smatrajući da je vještak izradio nalaz i
mišljenje sukladno uputi suda, te da nema elemenata za prihvaćanje bilo kakvog
drugog načina utvrđivanja visine naknade koju tužitelj potražuje.
28.Glede navoda tuženika da bi se u konkretnom slučaju uređenjem tužbenog
zahtjeva nakon financijskog vještačenja radilo o preinaci tužbe, čemu se protivi za
navesti je da je u konkretnom slučaju tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon vještačenja
te se po mišljenju ovog suda radi o situaciji propisanoj odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a
kada tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu ranije. Naime, tužitelj nema
adekvatno znanje da bi izvršio izračun razlike kamata i valute radi čega je u postupku
angažirana stručna osoba, te sud smatra kako se radi o situaciji u kojoj je oportuno
dopustiti preinaku sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.
29.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
30.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a
tužitelju je obistinjen trošak, za sastav tužbe, podnesaka od 3. 8. 20. i 15. 1. 21. te
zastupanje na ročišta od 28. 9. 20. i 17. 2. 21 po 1000 kn, uvećano za 1.250,00 kn
PDV te pristojbe tužbe i presude po 650,00 kn i trošak vještačenja u iznosu od 3000
kn, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 10.550,00 kn.
U Splitu, 16. lipnja 2021.
S U D A C
Vica Roščić,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom
sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana
dostave prijepisa presude.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.