Broj: Rev 1217/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz O., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko – upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-2763/2009-2 od 20. listopada 2011., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. broj P-916/07-39 od 1. travnja 2009., u sjednici održanoj 12. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-2763/2009-2 od 20. listopada 2011., odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska – Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Zagreb da tužitelju D. O. isplati iznos od 1.981,208,54 kn (slovima: milijundevetstoosandesetjednu tisuću dvjestoosamtisuća kuna i 54 lipe) uz zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 1.411.956,15 kn teče od 5. lipnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po godišnjoj stopi od 15%, a od 1. lipnja 2008. godine, pa do isplate, zateznu kamatu u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-tnih poena, a na iznos od 569,252,39 kn teče od 13. ožujka 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po godišnjoj stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate, zateznu kamatu u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-tnih poena, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 307.472,85 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana, te se prvostupanjska presuda:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju D. O. ukupan iznos od 1.981.208,54 kune i to sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.411.956,15 kuna koja teče od 5. lipnja 2006. godine pa nadalje do isplate, kao i u odluci o parničnom trošku, u roku od 15 dana.

 

b) preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti D. O. zakonske zatezne kamate na iznos od 569.252,39 kuna, tako da se u tome dijelu tužbeni zahtjev odbija,

 

c) tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu."

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kome je potvrđena prvostupanjska presuda gdje je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 1.981.208,54 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 1.411,956,15 kn, tekuće od 5. lipnja 2006., pa do isplate, te gdje je naloženo tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 307.472,85 kn, reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnijela tužena iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizije tužene. Zahtjeva naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija tužene nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP, revizijski sude u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužene u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti pobijana drugostupanjska, a niti prvostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima.

 

Isto tako, nije u pravu tužena kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP. Naime, nije u pravu tužena kada smatra da je o predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja već pravomoćno odlučeno u parničnom postupku vođenim pred prvostupanjskim sudom, pod posl. brojem P-1611/05. Naime, kada je u tom parničnom postupku pravomoćnim rješenjem od. 1. kolovoza 2006. utvrđeno da je tužba povučena, to dakle, o tužbenom zahtjevu iz te parnice nije niti odlučivano. Ovdje je još za ukazati da prema odredbi čl. 193. st. 9. ZPP. povučena tužba se smatra kao da nije niti bila podnesena i može se ponovno podnijeti.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1.981.208,54 kn i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.411.956,15 kuna od 5. lipnja 2006. pa do isplate.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je tužena bila u obvezi isplatiti tužitelju 3.007.750,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama s osnova naknade troškova preuzetih zaposlenika i to na temelju Sporazuma o reintegraciji zdravstvenog sektora regije u Ministarstvu zdravstva Republike Hrvatske od 3. prosinca 1997. sklopljenog između Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske i Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem,

 

- da se to dugovanje odnosilo na razdoblje od 2000. do 2005. godine,

 

- da je tužena tužitelju 4. svibnja 2006. isplatila 3.0007.750,00 kn,

 

- da tužena pri tome nije odredila što tom uplatom podmiruje (da li glavni dug ili zatezne kamate),

 

- da je tužitelj navedenu isplatu uračunao na način da je s tom uplatom zatvorio glavni dug za 2000., 2001. i dio 2002. godine, u ukupnom iznosu od 1.620.939,38 kn, te dug s osnova obračunatih zateznih kamata na taj iznos od 1.386.810,00 kn,

 

- da je u vrijeme prije navedene uplate za prije navedeno razdoblje postojao iznos glavnog duga od 1.620.939,38 kn, te dug s osnova obračunatih zateznih kamata na taj iznos od 1.386.810,00 kn,

 

- da je nakon prije navedene uplate ostao nepodmiren glavni dug za preostali dio 2002. godine, za 2003. godinu, za 2004. godinu i za 2005. godinu, ukupno u iznosu od 1.411.956,15 kn, te dug s osnova obračunatih zateznih kamata na iznos te glavnice te za razdoblje do 2005., godine u iznosu od 569.252,39 kn, te

 

- da se tužitelj nadležnom državnom odvjetništvu obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora povodom predmetnog dugovanja tužene dana 8. prosinca 2006.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1.981.208,54 kn i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.411.596,15 kn od 5. lipnja 2006., pa do isplate.

 

Prema čl. 312. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) a koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/05 i 41/08), kada između istih osoba postoji više usporednih obveza, a ono što je dužnik ispunio nije dovoljno da bi se moglo namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika te dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Prema st. 2. istog zakonskog članka, kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

 

Prema odredbi čl. 313. ZOO-a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

 

Kada je tužena tužitelju dugovala pored iznosa glavnog duga od 3.007.750,00 kn i zatezne kamate (zbog kašnjenja u podmirenju toga duga), te kada tužena pri uplati od 4. svibnja 2006., nije odredila kojim se redom treba uračunati ispunjenje, onda je tužitelj kao vjerovnik imao pravo izvršiti uračunavanje ispunjenja na način da od primljene uplate najprije pomiri potraživanje s osnovu glavnog duga za 2000., 2001. i dio 2002. godine, i to sa pripadajućim zateznim kamatama koji se odnose na taj glavni dug (čl. 312. st. 1. i 2. i čl. 313. ZOO-a).

 

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare koje je iznijela tužena.

 

Prema odredbi čl. 371. ZOO-a potraživanja zastarijevaju za 5 godina ako po zakonu nije određen neki drugi rok zastare.

 

Kada se utuženi glavni dug odnosi za razdoblje i to od dijela 2002., 2003., 2004., i 2005. godinu, te kada je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora podnio nadležnom državnom odvjetništvu 8. prosinca 2006., onda je evidentno da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a.

 

Nije u pravu tužena kada smatra da predmetno utuženo potraživanje predstavlja povremeno potraživanje u smislu odredbe čl. 372. st. 1. ZOO-a, jer da se isto odnosi na isplatu plaća iz radnog odnosa. Naime, tužitelj nije u radnom odnosu kod tužene već samim tim to potraživanje nema značaj isplate plaće iz radnog odnosa. Kao što je već prethodno rečeno predmetno potraživanje odnosi se na naknadu troškova preuzetih zaposlenika. Ovdje je za ukazati da tužena ne tvrdi niti dokazuje da bi po nekom drugom osnovu i iz nekih drugih razloga predmetno potraživanje imalo značaj povremenog potraživanja.

 

Konačno, nije u pravu tužena kada smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 279. st. 1. ZOO-a.

 

Naime, kada se dosuđen iznos glavnog duga od 1.411.956,15 kn odnosi na dospjeli glavni dug (za razdoblje dijela 2002. 2003. 2004. i 2005. godinu) kada taj dug nije podmiren, onda je tužena na temelju odredbe čl. 277. st. 1. ZOO-a u obavezi tužitelju na taj iznos glavnog duga vratiti i zatezne kamate, tekuće od kašnjenja pa do isplate. Okolnost što je tužitelju dosuđen obračunati iznos zateznih kamata na netom navedeni iznos glavnog duga i to za razdoblje do kraja 2005. godine u iznosu od 569.252,59 kn, ne isključuje pravo tužitelja na zatezne kamate na iznos glavnog duga tekuće od 5. lipnja 2006., pa do isplate (kako je to zahtijevao tužitelj).

 

Dakle, u konkretnom slučaju tužitelju niti nisu dosuđene kamate na kamatu (nije mu dosuđena procesna kamata na iznos dosuđene obračunate zatezne kamate). Stoga dakle, nije u pravu tužena kada smatra da je drugostupanjski sud ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer da je pogrešno primijenio odredbu čl. 279. st. 1. ZOO-a.

 

S obzirom da tužena u reviziji pokušava dovesti u sumnju pravilnost nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, ovdje je za ukazati na slijedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužene nisu uzeti u razmatranje.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužene, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu, i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocjenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

 

Zagreb, 12. siječnja 2016.