- 1 -              Rev 1732/2016-4

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1732/2016-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Ć. iz K., kojeg zastupa punomoćnica H. B., odvjetnica u Z., protiv I. tuženika Ž. K. iz D. R., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u K. i II. tuženika G. M. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-720/2013-3 od 14. siječnja 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1100/08-33 od 18. prosinca 2012., u sjednici održanoj 16. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-720/2013-3 od 14. siječnja 2016. u dijelu pod točkama I. i III. izreke te se u tim dijelovima predmet vraća istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Ostavlja se da se o troškovima revizije odluči konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je I. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.782,30 Eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu spram I. tuženika (točka II. izreke) iznosa od 351.330,00 kuna (100.000,00 DEM). Odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika (točka III. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvoga stupnja i naloženo je I. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 51.129,18 Eura s pripadajućim zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak od 121.401,00 kuna (točka I. izreke). Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u odnosu na II. tuženika (točka II. izreke). Odbijena je žalba I. tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu (točka III. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude I. tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine ili preinači pobijanu presudu. Traži trošak za sastav revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Sud prvoga stupnja utvrđuje da su tužitelj i I. tuženik bili u poslovnom odnosu i da su 1. srpnja 1999. sklopili ugovor o prodaji i prijenosu dionica poduzeća M. d.d. Nadalje utvrđuje da je tužitelj 13. siječnja 1998. predao I. tuženiku iznos od tadašnjih 100.000,00 DEM te da je za dio od tih 100.000,00 DEM I. tuženik kupio 2.867 dionica i prenio ih na tužitelja. Utvrđuje i da je tužitelj predao I. tuženiku 18. travnja 1998. iznos od tadašnjih 5.000,00 DEM, a 10. svibnja 1998. iznos od tadašnjih 25.000,00 DEM. U odnosu na te iznose sud prvoga stupnja utvrđuje da je preostali iznos od 30.000,00 DEM (od 100.000,00 DEM) koji nije uporabljen za kupnju dionica uložen u Š. „N.“ i da je tužitelju od I. tuženika vraćen iznos od 36.655,04 DEM radi čega zaključuje da je u tom dijelu tužitelj namiren pa odbija taj dio tužbenog zahtjeva. U odnosu na preostalih 25.000,00 DEM sud prvoga stupnja zaključuje da I. tuženik taj iznos nije vratio pa ga obvezuje na isplatu iznosa od 12.782,30 Eura. Sud prvoga stupnja utvrđuje i da je 12. lipnja 1998. tužitelj predao I. tuženiku iznos od 70.000,00 DEM s namjerom da za taj iznos kupi dionice M. d.d. Nadalje utvrđuje da za taj iznos I. tuženik nije kupio dionice M. d.d. već da je za taj iznos, predavši ga II. tuženiku, kupio dionice poduzeća Ž.-Č. za B. P. Sud prvoga stupnja utvrđuje i da je vraćanje toga iznosa bilo predmetom spora u spisu istoga suda poslovni broj P-1053/11. Stoga u odnosu na taj iznos zaključuje da ne može biti predmetom ovoga spora te za isti odbija tužbeni zahtjev. Konačno, sud prvoga stupnja odbija i prigovor zastare I. tuženika pozivajući se na odredbu čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) zaključujući da zbog podnesenog imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom predmetu nije nastupila zastara naknade uzrokovane štete.

 

8. Drugostupanjski sud prvenstveno zaključuje da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga u presudu suda prvoga stupnja intervenira primjenom odredbe čl. 373.a st. 1., 2. i 3. ZPP-a. Tako u bitnome utvrđuje da su za iznos od 70.000,00 DEM koje je podigao I. tuženik 12. lipnja 1998. kupljene dionice M. d.d. te da taj iznos nije predmetom spora. U odnosu na iznose od 100.000,00 DEM i 25.000,00 DEM drugostupanjski sud zaključuje da ih I. tuženik nije vratio tužitelju, da za njih nije kupio dionice te da iznos od 31.588,56 DEM nema veze s utuženim iznosom. Isto tako zaključuje da s tim iznosom nema niti veze tražbina iz postupka poslovni broj P-1053/11. Konačno zaključuje da je I. tuženik u obvezi vratiti još 100.000,00 DEM, odnosno 51.129,18 Eura pri čemu napominje da tužitelj nije ovlašten tražiti isplatu glavnice u domaćoj valuti već samo isplatu tražbine u iznosu protuvrijednosti strane valute. Stoga u tom dijelu preinačuje prvostupanjsku presudu i nalaže I. tuženiku isplatu iznosa od 51.129,18 Eura.

 

9. U pravu je I. tuženik kada u reviziji ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, pobijana presuda nije jasna, nema razloga o svim odlučnim činjenicama a dijelom je i izreka presude nerazumljiva.

 

9.1. Prije svega valja ukazati na činjenicu da je sud drugoga stupnja zaključio o pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda. Međutim, sam drugostupanjski sud je unatoč tome činjenično stanje posve drugačije utvrdio. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su dionice kupljene od iznosa od 100.000,00 DEM koje je I. tuženik primio 13. siječnja 1998., dok da je ostatak iznosa (30.000,00 DEM) utrošen na ulaganja u Š. „N.“. Drugostupanjski sud pak utvrđuje da od tog iznosa nisu kupljene dionice već da su kupljene od iznosa od 70.000,00 DEM koje je I. tuženik primio 12. lipnja 1998. U odnosu na taj iznos sud prvoga stupnja utvrđuje da su tim iznosom kupljene dionice drugog poduzeća za B. P. i da je povrat istoga predmet drugoga postupka. U takvoj situaciji ostaje posve nejasno kako je sud drugoga stupnja prihvatio kao pravilno utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kada ga je sam posve drugačije utvrdio. To pobijanu presudu čini nerazumljivom i neispitivom.

 

9.2. Nadalje, tužitelj je podneskom od 2. travnja 2012. zatražio isplatu iznosa od 351.330,00 kuna (100.000,00 DEM) i iznosa od 87.500,00 kuna (25.000,00 DEM). Sud prvoga stupnja odbija dio zahtjeva u iznosu od 351.330,00 kuna (točka II. izreke). Drugostupanjski sud upravo u tom dijelu preinačuje prvostupanjsku presudu i sudi iznos u Eurima pri čemu iznosi pravno shvaćanje prema kojem tužitelj nije ovlašten tražiti isplatu u domaćoj valuti već samo isplatu u iznosu protuvrijednosti strane valute. Međutim, u svojoj izreci drugostupanjski sud ne dosuđuje isplatu u protuvrijednosti strane valute već isplatu u stranoj valuti što izreku presude čini nerazumljivom i protivnom obrazloženju.

 

9.3. Premda drugostupanjski sud polazi od zaključka da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo niti sam ne navodi koje bi to materijalno pravo trebalo biti primijenjeno i koje je primijenio. Naime, nije dvojbeno da je između tužitelja i I. tuženika postojao određeni poslovni odnos u okviru kojega su sklopili ugovor o prodaji dionica. Isto tako nije dvojbeno da je između istih postojao i niz drugih odnosa u okviru kojih je predavan novac. Međutim, sud drugoga stupnja pri odlučivanju i suđenju nije odredio pravnu narav tih odnosa što je od iznimnog značenja budući da je očito izvor materijalnog prava pravni odnos (i) između tih stranaka. Stoga ostaje nejasno u okviru kojeg je pravnog odnosa i primjenom kojeg materijalnog prava donio pobijanu presudu. Tako nije razjašnjena niti narav pravnog odnosa u okviru kojega je došlo do predaje iznosa od 25.000,00 DEM. To tim više što je tijekom prvostupanjskog postupka prigovor zastare odbijen primjenom odredbe o zastari uzrokovane štete pa nije jasno je li sud drugoga stupnja smatrao da bi se u konkretnom slučaju radilo o sporu radi naknade štete.

 

9.4. S obzirom na gore izneseno pred sudom drugoga stupnja počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kako to pravilno navodi I. tuženik.

 

10. Stoga je primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke. S tim u svezi valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

 

11. U ponovljenom suđenju sud drugoga stupnja će otkloniti navedenu bitnu povredu uzimajući u obzir navode iznesene u obrazloženju ove odluke.

 

12. Odluka o troškovima revizije iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. lipnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.