- 1 -              Rev-x 600/2016-2

Broj: Rev-x 600/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. T., dipl. iur. kod tuženika, 2. G. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z. i 3. C. d.d. Z. OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. R. L., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 317/16-2 od 2. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn - 2126/98-144 od 12. studenog 2015., u sjednici održanoj 16. lipnja 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u odnosu prema tuženicima pod 1. i 2. potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na ove tuženike kao solidarne dužnike za isplatu iznosa 7,10 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, iznosa od 265,904,10 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, iznosa od 4.500,00 kuna mjesečno od 1. siječnja 1999. pa dalje s pripadajućom zateznom kamatom, iznosa od 265.891,14 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i iznosa od 4.500,00 kuna mjesečno od 1. siječnja 1999. pa dalje, sve s pripadajućom zateznom kamatom i kako je to precizno naznačeno izrekom pod t. I. prvostupanjske presude. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka prema kojoj je tužitelj dužan naknaditi tuženiku pod 2. iznos od 92.885,00 kuna.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno tvrdnji tužitelja, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Daljnjim revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koju trpi u uzročnoposljedičnoj vezi s prometnom nezgodom do koje je došlo 5. prosinca 1976.

8. Tužitelj odgovornost tuženika pod 1. za štetu temelji na činjeničnom osnovu da kolnik nadvožnjaka na kojem je došlo do prometne nezgode s trenutkom štetnog događaja nije bio posipan, tj, održavan, što je bila obveza ovog tuženika, dok odgovornost tuženika pod 2. temelji na činjeničnom osnovu nepravilnog i nezakonitog rada njegovih tijela.

9. Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja za naknadu štete u odnosu prema tuženiku pod 1. i 2. cijeneći da tužitelj tijekom postupka: - nije dokazao da je do štetnog događaja došlo na način kako ga tužitelj navodi u tužbi, te - utoliko niti da je na strani tuženika pod 1. bilo skrivljenog ponašanja ili propusta koji bi bili uzrok nastanka štetnog događaja, odnosno štete koju trpi tužitelj iz predmetnog štetnog događaja, kao i da tužitelj nije dokazao da – je prilikom očevida bilo propusta i nepravilnosti tadašnjih tijela tuženika pod 2. koji bi bili uzrok nastanka štete koju trpi tužitelj.

10. Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

11. Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete u odnosu prema tuženicima pod 1. i 2. Naime, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, i u primjeni pravnih pravila OGZ-a (par. 1295., par. 1301. i par. 1302. OGZ-a), jednako kao i primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 206. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) i čl. 1045. st. 1. i čl. 1107. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), da bi došlo do odgovornosti za štetu na strani tuženika, na tužitelju je teret dokaza da je do štete došlo u uzročnoposljedičnoj vezi s protupravnom štetnom radnjom tuženika, a koje opće pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao.

12. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 16. lipnja 2021.