Baza je ažurirana 20.07.2025.
zaključno sa NN 78/25
EU 2024/2679
- 1 - I Kž 1/2018-7
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. L. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog I. L., optuženog Ž. B. i optužene pravne osobe C. d.d. u stečaju, S. B., OIB: …, matični broj: … (dalje: optužena pravna osoba C. d.d. u stečaju) koju predstavlja Z. G., OIB: …, iz P., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 7. rujna 2017. broj K-2/2015, u sjednici održanoj 16. lipnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog I. L. i branitelja optuženog I. L., odvjetnika D. H.,
presudio je:
OSLOBAĐA OPTUŽBE
da bi kaznenim djelom činjenično i pravno opisanim u točki 3. izreke koje je počinio optuženi I. L. kao odgovorna osoba pribavila sebi protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.098.877,49 kn
čime da bi bila odgovorna za kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela ("Narodne novine" broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.; dalje: ZOPOKD).
Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-19. te nužni izdaci optužene pravne osobe C. d.d. u stečaju i nužni izdaci i nagrada njezinog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
Uslijed ove odluke, žalba optužene pravne osobe C. d.d. u stečaju je bespredmetna.
Obrazloženje
1.1. Istom presudom optuženi Ž. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanog u točki 1. izreke za koje je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. te uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, time da mu je, na temelju članka 56. KZ/11. u vezi s člankom 62. stavkom 1. točkom 1. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko taj optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo te u roku od jedne godine izvrši posebnu obvezu iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. i nadoknadi štetu počinjenu kaznenim djelom iz točke 1. izreke na štetu društva C. d.d. u stečaju, na način da nadoknadi toj pravnoj osobi po osnovi imovinskopravnog zahtjeva 1/2 nastale štete plaćenih dionica malih dioničara u iznosu od 408.814,73 kn te u iznosu od 279.489,00 kn na ime svojih dionica jer da u suprotnom, u smislu članka 58. stavka 5. KZ/11., uvjetna osuda može biti opozvana ako taj optuženik u danom roku ne izvrši posebnu obvezu.
1.2. Optužena pravna osoba C. d.d. u stečaju pobijanom je presudom proglašena krivom (pravilno: odgovornom) za kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela ("Narodne novine" broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.; dalje: ZOPOKD) zbog ostvarenja imovinske koristi na način opisan u točki 3. izreke, za koje je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. i članka 10. stavka 3. ZOPOKD-a, osuđena na novčanu kaznu u iznosu od 100.000,00 kn koju ima platiti u roku od jedne godine. Nadalje je navedeno da će se, ako pravna osoba ne plati novčanu kaznu u određenom roku, novčana kazna naplatiti prisilno.
1.3. Istom presudom optuženi I. L., optuženi Ž. B. i optužena pravna osoba C. d.d. u stečaju su, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), oslobođeni optužbe da bi počinili kaznena djela protiv gospodarstva, i to optuženi I. L. i optuženi Ž. B. u točki 2. izreke opisano kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a optužena pravna osoba C. d.d. u stečaju ostvarenjem imovinske koristi na način opisan u točki 2. izreke kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i člankom 3. stavkom 1. ZOPOKD-a.
1.4. Istom presudom je, na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08., protiv optuženog I. L. i optuženog Ž. B. odbijena optužba za kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano u točki 4. izreke.
1.5. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. određeno je da su optuženi I. L. i optuženi Ž. B. dužni na ime troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja platiti svaki iznos od po 12.000,00 kn, dok su oslobođeni dijela troška knjigovodstvenog vještaka koji su nastali u tijeku rasprave, a na ime paušala optuženi I. L., optuženi Ž. B. i optužena pravna osoba C. d.d. u stečaju dužni su platiti svaki iznos od po 4.000,00 kn, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
1.6. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećenom društvu C. d.d. u stečaju dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.097.118,46 kn, a oštećenom društvu P. d.o.o. imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.098.877,49 kn, dok su s preostalim dijelovima imovinskopravnih zahtjeva oštećenici upućeni da ih mogu ostvarivati u posebnom postupku.
2.1. Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a u osuđujućem dijelu preinači na način da se optuženicima I. L. i Ž. B. izreknu "primjerene kazne."
2.2. Optuženi I. L. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku A. G., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom "ukinuti prvostupanjsku presudu i preinačiti ju na način da optuženika oslobodi optužnice, podredno blaže kazni optuženika, odnosno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu." U žalbi je zamoljeno da se optuženika izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.
2.3. Optuženi Ž. B. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku M. B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se preinači "u skladu s navodima (…) žalbe."
2.4. Optužena pravna osoba C. d.d. u stečaju žalbu je podnijela po branitelju, odvjetniku J. J., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da je se oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a ako bi Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio postojanje odgovornosti optuženog I. L. za kazneno djelo za koje se tereti i optužena pravna osoba, predlaže se da se u odnosu na optuženu pravnu osobu postupi sukladno članku 12.a ZOPOKD-a jer je stečajni upravitelj prijavio sve radnje koje su predmet ovog kaznenog postupka.
2.5. Optuženi Ž. B. je po svom branitelju, odvjetniku M. B. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika predloživši da se ista odbije kao neosnovana.
U odnosu na odluku pod točkom I.
6.1. Nije sporno da je društvo P. d.o.o. davalo pozajmice društvu C. d.d. po dvostruko manjim kamatnim stopama od onih koje su primjenjivane u ugovorima o kreditima koje je društvo P. d.o.o. neposredno prije toga sklapalo s H. – A. – A. B.. Međutim, iz činjeničnog opisa radnje kaznenog djela iz točke 3. izreke prvostupanjske presude kao i iz rezultata provedenog postupka – posebno iz pisane dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, mr. sc. R. P. iz siječnja 2016. (stranica 25. dopunskog nalaza i mišljenja) – jasno proizlazi da je negativan saldo od 1.098.877,49 kn u obračunatim kamatama bio rezultat poslovnih odluka donesenih u društvu P. d.o.o. Naime, na raspravi pred prvostupanjskim sudom 11. svibnja 2016. vještak je, pojašnjavajući ovaj navod te odgovarajući na pitanje zbog čega bi društvo C. d.d. u tom slučaju steklo protupravnu imovinsku korist, naveo da "posljedice poslovne odluke za terećenje po nižim kamatnim stopama ne snosi T. C. nego onaj koji je donio poslovnu odluku, odnosno uprava T. P.." Iz toga jasno proizlazi da je odluka o uzimanju kredita od banaka, a potom pozajmljivana većeg dijela sredstava iz tako dobivenih bankarskih kredita društvu C. d.d., bila odluka uprave društva P. d.o.o., odnosno optuženog I. L. kao osobe koja je u inkriminirano vrijeme bila njegov direktor. Drugim riječima, obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude optuženi I. L. počinio je postupajući u svojstvu direktora društva P. d.o.o., a ne kao odgovorna osoba u društvu C. d.d., jer bi njegova kaznena odgovornost postojala i da je bilo tko drugi bio direktor društva P. d.o.o.
6.2. Kako, dakle, u konkretnom slučaju u odnosu na društvo C. d.d. nije ispunjen uvjet iz članka 3. stavka 1. ZOPOKD-a, iz kojeg proizlazi da se kaznena odgovornost pravne osobe izvodi iz odgovornosti njene odgovorne osobe, a radnje kaznenog djela optuženi I. L. počinio je kao odgovorna osoba društva P. d.o.o., a ne kao odgovorna osoba optuženog društva C. d.d., pobijanu je presudu u odnosu na optuženu pravnu osobu C. d.d. u stečaju i kazneno djelo opisano u točki 5. izreke trebalo preinačiti na način opisan u točki I. izreke ove presude, uslijed čega je žalba optužene pravne osobe C. d.d. u stečaju postala bespredmetna.
6.3. Slijedom toga je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19., odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-19. te nužni izdaci optužene pravne osobe C. d.d. u stečaju i nužni izdaci i nagrada njezinog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
U odnosu na žalbu državnog odvjetnika protiv oslobađajućeg dijela pobijane presude
7.1. Suprotno ovim tvrdnjama državnog odvjetnika, ne samo iz izreke pobijane presude prema kojoj je njen oslobađajući dio utemeljen na odredbi članka 453. točke 3. ZKP/08., nego i iz odgovarajućeg dijela obrazloženja te presude (stranica 40., odlomak 3. do stranica 48., odlomak 1.) jasno proizlazi da je prvostupanjski sud optuženike oslobodio optužbe jer nalazi da nije dokazano da su optuženici I. L. i Ž. B. počinili kazneno djelo iz točke 2. izreke, iz čega je izveden i zaključak i o nepostojanju odgovornosti optužene pravne osobe C. d.d. u stečaju. To je, osim toga, izrijekom i navedeno na stranici 47., odlomku 5. pobijane presude. Prema tome, nema govora o tome da bi u pobijanoj presudi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju očito upire ovaj žalitelj, a ni ispitivanjem ovog dijela pobijane presude u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19. nije utvrđeno postojanje neke od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8.1. Prije svega treba navesti da je stalni sudski vještak za financije i računovodstvo, mr. sc. R. P. u svom osnovnom pisanom nalazu i mišljenju iz studenog 2014. (na kojemu je utemeljena optužnica državnog odvjetnika) iznio zaključak da je otkup poslovnih udjela u društvu P. d.o.o. dijelom financiran iz sredstava samog tog društva jer je asignaciju i četiri višestruke kompenzacije (opisane na stranicama 69. do 74. osnovnog pisanog nalaza i mišljenja iz studenog 2014.) na temelju kojih je izvršena ta otplata smatrao nevjerodostojnima. Ovo stoga što prema poslovnoj dokumentaciji društva P. d.o.o. koju je vještak tada imao na raspolaganju društvo P. d.o.o. u vrijeme pojedinih od ovih radnji ili nije imalo nikakvih dugovanja prema društvu C. d.d. ili je, naprotiv, prema ovom potonjem društvu imalo potraživanja.
8.2. Međutim, tijekom postupka je provedeno i dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje, i to uzimanjem u obzir i one dokumentacije kojom vještak nije raspolagao prilikom izrade svog osnovnog nalaza i mišljenja, a koja se dijelom nalazila nesortirana u sudskom spisu, dok je dijelom tada predana u sudski spis od strane obrane. Obrazlažući na raspravi pred prvostupanjskim sudom 11. svibnja 2016. svoj dopunski pisani nalaz i mišljenje iz siječnja 2016., vještak je objasnio da je izraz „nevjerodostojna dokumentacija“ u svom osnovnom pisanom nalazu i mišljenju upotrijebio zato što u trenutku kada su ti ugovori sačinjeni nisu postojale takve međusobne obveze koje bi potvrđivale osnovu takvih ugovora, odnosno zato što tada nije raspolagao ugovorima o pozajmicama koji postoje između društava P. d.o.o. i C. d.d. Osim toga, da je evidentno i kašnjenje u evidentiranju poslovnih događaja, zbog čega se ne može utvrditi stvarno odnos dugovanja i potraživanja između društava na dan provođenja kompenzacije. Kada mu je predočena tabela 2 na stranici 12. dopunskog pisanog nalaza i mišljenja i kada je upitan da li su ugovori o asignaciji i kompenzacijama potpisani od ovlaštenih osoba, vještak je odgovorio da jesu i da su kao takvi podobni za knjiženje u poslovnim knjigama društva. S obzirom na navedeno, prihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o vjerodostojnoj dokumentaciji koja prikazuje stvarno obavljene poslove između više poslovnih subjekata čija su međusobna potraživanja zatvorena na opisani način, tim više što ih nitko nije pobijao.
8.3. Također treba imati u vidu i iskaz svjedoka H. S. (koji je u inkriminirano vrijeme bio voditelj računovodstva u društvu C. d.d.), a koji je naveo da su se materijalni i ljudski resursi društava C. d.d. i P. d.o.o. preklapali kada bi se odrađivao nekakav posao, tako da se dnevni događaji nisu mogli evidentirati u tom nekom konkretnom danu, već se sravnjivanje radilo 31. prosinca poslovne godine. Slično je iskazala i svjedokinja V. U., u inkriminirano vrijeme voditeljica knjigovodstva u društvu P. d.o.o. Iz njezinog iskaza, naime, proizlazi da su između društava C. d.d. i P. d.o.o. postojale međusobne pozajmice koje se nisu knjižile na dnevnoj bazi, već jednom godišnje, i to krajem poslovne godine.
8.4. Nadalje, kako su prema osnovnom nalazu i mišljenju vještaka za kupovinu poslovnih udjela društva P. d.o.o. korištena njegova sredstva u iznosu od 12.416.579,73 kn, pri čemu se iznos od 1.881.848,63 kn odnosi na razdoblje od 1998. do 2004., a iznos od 10.534.731,10 kn na razdoblje od 2004. do 31. prosinca 2008., dok je optuženicima L. i B. optužnicom inkriminirano razdoblje od 3. listopada 2006. do 31. prosinca 2008., prvostupanjski je sud zatražio od vještaka da se očituje je li u mogućnosti izračunati iznos otplate udjela kada bi se razgraničilo razdoblje od 2004. do 3. listopada 2006. (početak inkriminiranog razdoblja) te od 2006. do 31. prosinca 2008. (kraj inkriminiranog razdoblja). Vještak je objasnio da bi se jedino potpunim i detaljnim vještačenjem svakog dokumenta o plaćanju obveza po osnovi otkupa udjela u razdoblju moglo izračunati koliki je iznos stvarno podmiren s naslova otkupa udjela u kompenzacijama, a to bi bilo nemoguće napraviti jer takvi podaci ne postoje budući da se tako nije evidentiralo prema izjavi stečajnog upravitelja. Naveo je i da nije postojao poseban konto na kojem bi bile evidentirane takve obveze i plaćanja.
8.5. S obzirom na navedeno, ne može se prihvatiti ni žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud pogrešno iznio da postoji razlika u iznosu plaćenom u razdoblju od 2006. do 2008. na ime otplate udjela društva P. d.o.o. sredstvima samog tog društva između optužbe i vještačenja.
8.6. Kako, dakle, ni vještačenjem na temelju one financijsko-knjigovodstvene dokumentacije koja je bila raspoloživa nije bilo moguće utvrditi činjenične navode iz ove inkriminacije, oslobađajuća presuda utemeljena na odredbi članka 453. točke 3. ZKP/08. u odnosu na optuženike I. L. i Ž. B. te optuženu pravnu osobu C. d.d. u stečaju je pravilna i zakonita te nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom državnog odvjetnika. Ovo tim više što državni odvjetnik u svojoj žalbi ne iznosi ništa novo niti drugačije od onoga što je već bilo poznato prvostupanjskom sudu i što je bilo razmatrano prilikom donošenja pobijane presude, već u suštini ponavlja tvrdnje na kojima je utemeljena prvotno podnesena optužnica, koja je, kao što je već prethodno navedena, bila utemeljena na nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka koji je kasnije bitno izmijenjen.
8.7. Zbog toga niti žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) nije osnovana.
9.1. Međutim, dogovor da mjesečne obroke za otkup dionica društva C. d.d. od svih stjecatelja prikuplja društvo C. d.d. i potom ih uplaćuje na žiro-račun Županiji brodsko-posavskoj (sukladno ugovoru od 22. svibnja 2001. zaključenom između Županije brodsko-posavske i društva C. d.d., koji je sam po sebi valjan i zakonit) optuženicima L. i B. očito je olakšao provođenje u djelo njihove namjere. Oni, naime, svjesno, s ciljem da materijalno okoriste sebe, I. V. i tzv. male dioničare, a oštete društvo C. d.d., nisu poduzeli ništa kako bi se sredstva za te dionice prikupila od njihovih stjecatelja i uplatila društvu C. d.d., a nisu poduzeli ništa ni kako bi se ta sredstva naknadno prikupila od stjecatelja dionica i uplatila tom društvu (koje je svoju obvezu prema Županiji brodsko-posavskoj u cijelosti podmirilo). Stoga su, upravo zbog takvog propuštanja dužnih radnji optuženika L. i B., u konačnici, dionice društva C. d.d. plaćene sredstvima samog tog društva.
10.1. Nije sporno da su potraživanja društva C. d.d. prema dioničarima po osnovi otplate dionica evidentirana i knjižena na posebnom kontu kao pozajmice te da je ispravnost takvog postupanja potvrđena svim prethodno navedenim materijalnim i personalnim dokazima na koje se pozivaju obojica ovih žalitelja. Međutim, ni to ne opravdava zaključak da oni nisu postupali u zajedničkoj namjeri da se sredstva ne pribavljaju od dioničara, već da se njihove obveze otplaćuju s računa društva C. d.d. bez da se od njih naknadno refundiraju, a kako se to nastoji prikazati u žalbama optuženika L. i B.. Činjenica je, naime, da ovi optuženici tijekom cijelog inkriminiranog razdoblja (od rujna 2005. do svibnja 2011.) nikada nisu poduzeli ništa da bi se ta potraživanja doista naplatila od dioničara, bilo iz dobiti društva bilo na neki drugi način. Oba optuženika su u svojim obranama naveli da su odlučili da će se ta potraživanja prebiti s ostvarenom dobiti. Međutim, kada se ima u vidu i to da je optuženi L. u svojoj obrani naveo i da je odlučio da će se dobit iskoristiti za osnaženje poduzeća, proizlazi da se ta potraživanja zapravo nisu namjeravala podmiriti ni na taj način, odnosno prijebojem s ostvarenom dobiti društva.
10.2. Za taj zaključak značajan je i iskaza svjedoka I. V. koji je naveo da je, nakon što je ušao u krug stjecanja 5% dionica, pitao optuženike L. i B. kako će se to plaćati, a na to da su mu oni odgovorili da se ne mora brinuti jer da će njihova obveza za dionice po godinama biti isplaćena iz dividende koju budu ostvarivali kao dioničari. Međutim, da od vremena stjecanja tog paketa dionica, odnosno od 2001. pa sve do ovog postupka, on nije dobio nikakav dokument iz kojeg bi bilo vidljivo da su za njega isplaćene rate dionica. Kada je naknadno saznao na koji način su dionice bile otplaćene, bio je ogorčen jer nije imao pojma da se njega zaduživalo u društvu na ime tih dionica na način da su one otplaćene iz sredstava društva C. d.d., a pogotovo stoga što nikada nije bio upoznat od strane optuženika L. i B. o takvom načinu otplate niti im je bilo kada dao dozvolu da se njega na taj način zadužuje u društvu C. d.d., a niti da društvo C. d.d. za njega plaća dionice. Također je naveo da se ne sjeća da je ikada na Nadzornom odboru donesena ikakva odluka o načinu otplate dionica, a isto tako da je sudjelovao i na Skupštinama, kako za društvo C. d.d., tako i za društvo P. d.o.o., no ne sjeća se ni da bi na njima ikada bilo govora o načinu otplate dionica, bilo za male dioničare, bilo za njih veće dioničare.
11.1. Istaknutim žalbenim navodima optuženici L. i B. zapravo upiru na to da pobijanom presudom nije bilo osnovano obvezati ih po osnovi imovinskopravnog zahtjeva oštećenog društva C. d.d. u stečaju na plaćanje iznosa dionica malih dioničara plaćenih na ime otkupa dionica. Međutim, bez uspjeha. Naime, i sam optuženi I. L. u žalbi ističe da ni stečajni upravitelj tog društva nije osporio postojanje potraživanja prema dioničarima, ali da nije želio pokretati postupke protiv malih dioničara. Time ovaj žalitelj očito nastoji prikazati da je nepokretanje postupaka naplate protiv malih dioničara dovoljan i opravdan razlog za to da ga se u ovom kaznenom postupku ekskulpira obveze plaćanja iznosa plaćenih dionica malih dioničara na ime otkupa dionica. Međutim, optuženi L. pritom zanemaruje daljnje navode stečajnog upravitelja društva C. d.d. u stečaju, Z. G. da od malih dioničara nije išao s prisilnom naplatom iz razloga ekonomičnosti jer se radilo o oko 400 malih dioničara s vrlo malim potraživanjima, pri čemu je jedan dio otišao i u zastaru. Dakle, razlog nepostupanja stečajnog upravitelja u odnosu na potraživanja prema malim dioničarima nije u stajalištu stečajnog upravitelja da to ne bi bilo osnovano, već da to nije bilo ekonomično, a to onda mijenja zaključak u žalbama koji sugeriraju optuženici L. i B..
13.1. Optuženici L. i B. su navedeno isticali i u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom, a kako se s razlozima toga suda u pogledu neprihvatljivosti, odnosno neosnovanosti tih tvrdnji, koji su vrlo detaljno izloženi u obrazloženju pobijane presude, u cijelosti slaže i ovaj sud, to se žalitelji, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuju na te razloge (stranica 26., odlomak 5. do stranice 27., odlomak 5.). Stoga u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. niti je povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 1. ZKP/08.
15.1. Prije svega, neprihvatljiva je tvrdnja ovog žalitelja da iskaz svjedoka I. V. nije vjerodostojan dokaz samo zbog činjenice funkcije tog svjedoka u društvu C. d.d. u inkriminirano vrijeme, a bez navođenja konkretnih okolnosti koje bi dovodile u pitanje njegovu vjerodostojnost. Osim toga, iz cjelokupnog stanja spisa predmeta i dokazne građe vrlo je jasno vidljivo da iskaz tog svjedoka nije ni jedini ni odlučujući dokaz na temelju kojega je prvostupanjski sud zaključivao o krivnji optuženog L. u ovom predmetu. Nadalje, navodi toga svjedoka potvrđeni su, odnosno sukladni su nizu drugih izvedenih dokaza, tako da je prvostupanjski sud prilikom ocjene njegove vjerodostojnosti svakako imao u vidu te uzeo u obzir i tu činjenicu. Prema tome, nema govora o tome da bi zbog činjenice da je pobijana presuda utemeljena i na iskazu svjedoka I. V. bila ostvarena bilo koja od u žalbi optuženog I. L. istaknutih bitnih postupovnih povreda.
16.1. Međutim, niti time nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire optuženi I. L. u svojoj žalbi kada tvrdi da je prvostupanjski sud time neizravno utvrdio da je on zapravo postupao sukladno članku 252. ZTD-a. Naime, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo C. d.d. proizlazi da je optuženi I. L. bio direktor tog društva ovlašten zastupati ga pojedinačno i samostalno od 29. prosinca 1997. (dakle, od njegovog osnivanja) do 16. rujna 2011., dok je od ovog tada pa do 2. studenog 2011. bio član uprave ovlašten zastupati društvo s predsjednikom uprave. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je optuženi L. bio osoba ovlaštena za zastupanje tog društva gotovo 14 godina, dok je stečaj nad društvom C. d.d. otvoren u ožujku 2014., odnosno nakon više od 2 godine po prestanku svojstva optuženog L. kao odgovorne osobe u tom društvu. Stoga je ocjena od strane prvostupanjskog suda prethodno spomenute okolnosti na strani optuženog L. kao olakotne smislena i sukladna činjeničnom stanju. Ista, međutim, ne isključuje niti proturječi također pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda da je optuženi L., postupajući na načine opisane u točki 1. i u točki 3. izreke pobijane presude povrijedio odredbu članka 252. ZTD-a.
17.1. Istaknutim žalbenim navodima optuženi Ž. B. u suštini ističe da, s obzirom na svoju funkciju u društvu C. d.d. tempore criminis, nije imao nikakve veze s vođenjem financijskog sektora tog društva te da je njegov potpis na financijskim dokumentima samo formalne prirode i bez ikakvog odlučujućeg značaja. Budući da je riječ o tvrdnjama koje je on isticao i u svojoj obrani u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom te da je taj sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da su one u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima, a to je i vrlo detaljno obrazložio, ovaj se žalitelj upućuje na razloge iznesene u pobijanoj presudi (stranica 25., odlomak 5. do stranice 26., odlomak 4.).
U odnosu na na žalbe optuženika I. L. i Ž. B. i kazneno djelo opisano u točki 3. izreke pobijane presude
19.1. Protivno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. (kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude) i kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. alineje 6. i stavka 2. KZ/97. (kao zakona koji je bio na snazi tempore criminis), a potom je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju za optuženog I. L. blaži KZ/11. Stoga ga je pravilnom primjenom kaznenog zakona proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a za takvu svoju odluku iznio je jasne, dostatne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, tako da se i žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranica 38., odlomak 6. do stranice 39., odlomak 3.).
19.2. Pri tome treba reći da odluka VSRH broj I Kž-267/11 od 2. travnja 2014. na koju se poziva ovaj žalitelj nije primjenjiva na činjenično stanje u konkretnom slučaju. U tom je predmetu, naime, bila riječ o tome da je optuženik, postupajući kao član uprave i direktor trgovačkog društva o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti, tom trgovačkom društvu pribavio protupravnu imovinsku korist, a drugome prouzročio štetu, zbog čega je u konačnici, pravilnom primjenom kaznenog zakona, oslobođen od optužbe za kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi s člankom 292. stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. Nije sporno da je u ovome slučaju optuženi I. L. u inkriminirano vrijeme bio direktor u oba društva (P. d.o.o. i C. d.d.). Međutim, za njegovo ostvarenje obilježja tog kaznenog djela odlučno je da je on, postupajući u svojstvu direktora društva P. d.o.o. (o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti), tom društvu prouzročio štetu, a istovremeno drugoj pravnoj osobi u istom iznosu pribavio protupravnu imovinska korist, pri čemu njegovu kaznenu odgovornost ne otklanja činjenica da je i u toj drugoj pravnoj osobi koja je stekla tu korist on također bio direktor.
20.1. Nije sporno da davanje pozajmica između dvaju trgovačkih društava samo po sebi nije protupravno, kao ni to da je u konkretnom slučaju društvo C. d.d. sve pozajmice vratilo društvu P. d.o.o. Međutim, okolnosti i cjelokupni kontekst u kojemu su te pozajmice dane ono su zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su se u postupanju optuženog I. L. ostvarila obilježja kaznenog djela za koje je on i proglašen krivim. D. P. d.o.o. je, naime, neposredno nakon što bi mu poslovna banka odobrila svaki od ukupno pet kredita, veći dio tih sredstava usmjerilo kao pozajmice društvu C. d.d. po dvostruko nižoj kamatnoj stopi od one koju je ugovorilo s bankom, iz čega je očita razlika između iznosa kamate obračunate na kredite odobrene društvu P. d.o.o. i iznosa kamate obračunate na pozajmice koje to društva dalo društvu C. d.d. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude vrlo detaljno opisao tijek i okolnosti odobravanja i isplate svakog pojedinog od tih pet kredita koje je društvo P. d.o.o. podiglo u H. – A. – A. B. te pozajmica koje je to društvo potom davalo društvu C. d.d. Pri tome je, protivno žalbenoj tvrdnji optuženog L., naveo zašto smatra da je društvo C. d.d. ostvarilo protupravnu imovinsku korist i u čemu se ona sastoji (stranica 35., odlomak 5. do stranica 38., odlomak 5.), tako da nema govora o tome da bi u tom dijelu pobijane presude bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a niti dvojbe oko protupravnosti imovinske koristi koju je na opisani način steklo društvo C. d.d.
20.2. S obzirom na navedeno, potpuno su neosnovani i žalbeni navodi optuženog L. da kod njega nije postojala svijest o protupravnosti jer da nijedan zakon ne zabranjuje davanje pozajmica između trgovačkih društava te da šteta koja se navodi nije dokazana, odnosno da je njezina visina neutemeljena.
21.1. Stoga su potpuno neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženog L. kojima se, ponavljajući svoju obranu, nastoji ekskulpirati tvrdeći da ni poreznim nadzorom ni revizijom nisu utvrđene nepravilnosti u pogledu obračunavanja takvih kamatnih stopa na pozajmice između društava P. d.o.o. i C. d.d.
22.1. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud akceptirao da su navedena društva u određenom smislu bila povezana (stranica 28., odlomak 8.), a također je valjano obrazložio u čemu je, po njegovom stanovištu, bio interes optuženog I. L. da postupi onako kako mu je inkriminirano u točki 3. izreke pobijane presude (stranica 38., odlomak 4.). Prema tome, ni u tom dijelu nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju očito upire ovaj žalitelj niti je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
23.1. Međutim, ni za prvostupanjski sud nije bilo sporno da je odobravanje pozajmica između dvaju trgovačkih društava dopušteno, ali okolnost iz koje proizlazi kaznena odgovornost optuženog L. je njegovo propuštanje zaštite interesa društva P. d.o.o. u kojem je bio predsjednik uprave. Pri tome je pozivanje ovog žalitelja na citirane sudske odluke potpuno promašeno jer se i one odnose na sasvim drugačije činjenično stanje od onoga u ovome predmetu.
24.1. Međutim, ni u navedenom optuženi L. nije u pravu. Naime, iz raspravnog zapisnika od 5. srpnja 2017. proizlazi da je branitelj optuženog L. stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, mr. sc. R. P., predočio revizorska izvješća za društva P. d.o.o. i C. d.d. za 2010. i 2011., a vještak je, odgovarajući na pitanja vezana uz ta izvješća, naveo da iz revizorskog izvješća za društvo P. d.o.o. za 2010. proizlazi da je to društvo dužno društvu C. d.d. iznos od 13.278.804,00 kn, a da je i u revizorskom izvješću za društvo C. d.d. za 2010. iskazano potraživanje prema društvu P. d.o.o. u identičnom iznosu, i to na temelju danih zajmova uz kamatu od 4% godišnje. Što se tiče revizorskih izvješća za 2011., vještak je naveo da je društvo P. d.o.o. iskazalo svoje obveze prema društvu C. d.d. u iznosu od 8.071.378,00 kn, a da je u identičnom iznosu u revizorskom izvješću društva C. d.d. iskazana obveza prema društvu P. d.o.o. Vještak je objasnio i da je nesporno da su između navedenih društava postojali međusobni odnosi koji su usklađivani svake godine, ali da ne postoji analitika o nastanku tih obveza, zbog čega se ne može točno utvrditi iz čega su prikazana potraživanja i obveze.
25.1. Stoga nisu osnovane ni žalbene tvrdnje optuženog I. L. da obračun kamata od strane vještaka nije valjan jer da nigdje nije navedeno kada je društvo C. d.d. vratilo pozajmice društvu P. d.o.o. te od kada do kada su tekle kamate na pozajmice, zbog čega da je upitno je li uopće nastala i šteta za društvo P. d.o.o.
U odnosu žalbe zbog odluke o kaznenim sankcijama i o imovinskopravnim zahtjevima
34.1. Osim što iz cjeline obrazloženja pobijane presude u dijelu koji se odnosi na tu inkriminaciju jasno proizlazi da je imovinsku korist steklo društvo C. d.d. u stečaju, prvostupanjski sud je to izrijekom i naveo u pojedinim dijelovima obrazloženja pobijane presude. Tako je u dijelu obrazloženja pobijane presude u kojemu je obrazlagano postojanje pravnog kontinuiteta i pitanje primjene blažeg kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz točke 3. izreke pobijane presude izrijekom navedeno da je optuženi I. L. „drugoj pravnoj osobi pribavio protupravnu imovinsku korist (C. d.d.), a u isto vrijeme drugoj pravnoj osobi (P. d.o.o.), o čijim se imovinskim interesima također bio dužan brinuti (jer je u istoj također bio predsjednik uprave), prouzročio štetu“ (stranica 38., posljednji odlomak). Nadalje, u dijelu obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na kazneno djelo opisano u točki 5. izreke pobijane presude navedeno je „a počinjenim kaznenim djelom pribavljena je protupravna imovinska korist za tvrtku C. d.d. u iznosu od 1.098.877,00 kn“ (stranica 39., posljednji odlomak). Istovjetni navod sadržan je i na stranici 40., odlomak 2. pobijane presude. Prema tome, optuženi I. L. nije u pravu kada u svojoj žalbi ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio tko je stekao imovinsku korist.
34.2. Obrazlažući odluku o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog društva P. d.o.o., prvostupanjski sud je iznio razloge zbog kojih je na to obvezao upravo i samo optuženog I. L. (stranica 50., odlomak 2.), a takvo je obrazloženje prihvatljivo i za ovaj sud. Naposljetku, optužena pravna osoba društvo C. d.d. u stečaju je ovom drugostupanjskom odlukom oslobođena optužbe za kazneno djelo koje je počinio optuženi I. L. kao njegova odgovorna osoba, s naglaskom da je, kao što je već ranije obrazloženo, suština kriminalnog postupanja tog optuženika u njegovom postupanju u svojstvu direktora društva P. d.o.o. kojim je tom društvu nanesena šteta, a ne u postupanju tog optuženika u svojstvu odgovorne osobe u društvu C. d.d. Prema tome, žalba optuženog I. L. nije osnovana ni u ovom dijelu.
Zagreb, 16. lipnja 2021.
Predsjednik vijeća |
Žarko Dundović, v.r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.