1

Poslovni broj: 6 Gž-711/2019-2

 

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: 6 Gž-711/2019-2

 

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Emira Čustovića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Ž. OIB …iz Z., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz Z., protiv I-tuženika T. C. OIB…, II-tuženice M. V. C. OIB… oboje iz Z., zastupani po punomoćnici Z. Ž. B. odvjetnici iz Z., III-tuženice P. C. OIB…, IV-tuženika M. C. OIB…, V-tuženice I. C. OIB …, VI-tuženice L. C. OIB… i VII-tuženice J. C. OIB…, svi iz Z., i svi zastupani po punomoćnici A. G. S., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5317/15 od 11. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužitelja se djelomično uvažava a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika T. C. i M. V. C. odbija kao neosnovana, a žalba tuženika P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. se uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5317/15 od 11. lipnja 2019.:

 

 

a)     potvrđuje:

-          u dijelu točke I izreke kojim se nalaže tuženicima T. C. i M. V. C. solidarno isplatiti tužitelju iznos od 296.719,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine u izreci točno navedene mjesečne iznose.

 

b)     preinačuje:

-          u dijelu točke I izreke kojim se nalaže tuženicima P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. solidarno isplatiti tužitelju iznos od 296.719,00 kn i u tom dijelu u odnosu na ove tuženike, kao i u dijelu odluke o zateznim kamatama tekućim na u izreci točno navedene mjesečne iznose, zahtjev odbija kao neosnovan,

-          u odluci o parničnim troškovima tako da ista glasi: nalaže se tuženicima T. C. i M. V. C. solidarno isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 74.259,04 kn u roku od  15 dana, dok se tužitelju nalaže isplatiti tuženicima P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. parnične troškove u iznosu od 46.250,00 u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.     Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5317/15 od 11. lipnja 2019. naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 296.719,00 kn na ime naknade koristi koju su imali od  uporabe stvari a koji iznos se odnosi na razdoblje od 1. kolovoza 2010. do 1. travnja 2015. sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog u izreci točno navedenog iznosa pa do isplate (točka I izreke), a točkom II izreke naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 61.759,04 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana.

 

2.     Protiv navedene presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II izreke) žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava a što je žalbeni razlog iz članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se tužitelju prizna i zastupanje na ročištima od 10. svibnja 2016., 14. rujna 2016., 16. siječnja 2018. i 8. svibnja 2019., prema odvjetničkoj Tarifi (Tarifni broj 7. točka 1. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: Tarifa)).

 

3.     Protiv navedene presude žalbu su izjavili tuženici T. C. i M. V. C. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZPP s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja.

 

4.     Protiv presude žalbu su izjavili i tuženici P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. također zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZPP s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev u odnosu na tuženike ad 3. do ad 7.

 

5.     Na žalbe nije odgovoreno.

 

6.     Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika T. C. i M. V. C. nije osnovana, dok je žalba tuženika P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. osnovana.

 

7.     Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 296.719,00 kn, po osnovi naknade za korištenje predmetne nekretnine u razdoblju od 8. kolovoza 2010. do travnja 2015.

 

8.     U postupku je utvrđeno:

 

-          da iz spisa posl.br.Ovr-495/15 (raniji Ovr-1255/99) proizlazi da je u tom predmetu ovrhovoditelj C. b. d.d. 19. svibnja 1999. podnijela prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave solemniziranog ugovora o kreditu od 3. lipnja 1997. protiv ovršenika T. C., te je pravomoćnim rješenjem Ovr-1255/99 od 1. listopada 1999. određena ovrha na nekretnini ovršenika, u ovom predmetu T. C.,

-          da je 27. siječnja 2010. održana prva javna dražba te je predmetna nekretnina dosuđena tužitelju kao kupcu za iznos od 523.444,00 kn, a zaključkom od 19. travnja 2010. odlučeno je da se nekretnina predaje tužitelju, te je određen upis prava vlasništva u korist tužitelja,

-          da je tužitelj podneskom od 27. travnja 2010. predložio zakazivanje ročišta radi predaje nekretnine njemu u posjed,

-          da je 10. srpnja 2015. provedena ovrha iseljenjem ovršenika,

-          da iz spisa posl.br. P-7650/11 (ranije P-1050/02 od 10. listopada 2002. proizlazi da je u tom predmetu M. V. C. kao tužiteljica podnijela tužbu protiv T. C. i C. b. radi utvrđenja da je ona suvlasnica predmetne nekretnine, te su nakon što je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je bio prihvaćen zahtjev po odluci Vrhovnog suda navedene presude ukinute, nakon čega je pravomoćnom presudom P-7650/11 od 30. studenog 2016. odbijen zahtjev tužiteljice,

-          da je M. V. C. 21. srpnja 2015. podnijela tužbu protiv tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva u ½ dijela koji predmet se vodi pod posl.br.P-5104/15 i još nije pravomoćno okončan,

-          da iz iskaza T. C. proizlazi da su u posjedu predmetne nekretnine bili sve do 10. srpnja 2015., te da je tek u svibnju 2010. uvidom u zemljišnu knjigu saznao da je nekretnina upisana na tužitelja, a prethodno nije dobio nikakvu odluku o prodaji kuće i predaji nekretnine kupcu a što potvrđuje i M. V. C. saslušana kao parnična stranka. Također navodi da je zbog podnesenog prigovora treće osobe u ovršnom postupku smatrala da ona i djeca mogu koristiti nekretninu a pogotovo jer je tada bila suvlasnica za ½ dijela,

-          da iz iskaza tuženika P. C., M. C., I. C. i L. C. djece tuženika T. C. i M. V. C. proizlazi da isti nisu znali za ovršni postupak sve do siječnja 2013., a niti im se itko obraćao sa zahtjevom za iseljenje,

-          da iz nalaza i mišljenja vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina I.. e. d.o.o. nakon provedenog očevida i vještačenja na licu mjesta proizlazi da predmetna nekretnina predstavlja stambenu zgradu u Z. na adresi …, koja se sastoji od prizemlja, potkrovlja i tavana, ukupne korisne površine 223,62 m2 te da ukupna vrijednost najamnine za utvrđeno razdoblje iznosi 296.719,00 kn. Na ročištu prilikom saslušanja vještak je naveo da se prilikom izrade nalaza držao činjenice da se radi o neuređenom tavanskom prostoru koji je u stanu na uviđaju bio prenamijenjen u stambeni prostor te je iz tog razloga kod utvrđenja korisnih površina na dijelu tabele gdje se radi o tavanskim prostorima koristio najmanji mogući koeficijent 0,30 kojim je cijeli tavan umanjio za 3 puta u odnosu na uređen stambeni dio. Vještak je naveo da nisu točne tvrdnje tuženika da je tavanski prostor u cijelosti neupotrebljiv jer da nema dovoljnu visinu, a što je vidljivo iz stranica 32 i 33 nalaza i mišljenja. Prilikom procjene vrijednosti najamnine koristio je kao što je uobičajeno i pravilnikom definiranu zbirku kupoprodajnih cijena koje je dobio od Grada Zagreba, Službe za vrednovanje nekretnine gdje je zatražio usporedne vrijednosti realiziranih transakcija baš za ovu nekretninu koja je predmet procjene najamnine te je isključio sve nekretnine za koje smatra da su neusporedive te je tako dobio pet obiteljskih kuća koje mogu služiti za usporedbu, pa je prosječna najamnina koja je postignuta za obiteljske kuće iznosila 8,36 EUR-m2. Uzimajući u obzir da je promatrana nekretnina bila niže kvalitete te neopremljena i neuređena, vještak je izvršio interkvalitativno izjednačavanje cijena (list 21. i 22. nalaza) te je nakon isključivanja nekretnina koje odstupaju od prosjeka za više od 30% dobio procijenjenu vrijednost nekretnine od 2,97 EUR po m2 koja je skoro tri puta manja od najamnine koja je prosječno postignuta u obiteljskim kućama koje je dobio od gradskog ureda za usporedbu, pa smatra da navedeni iznos predstavlja primjerenu cijenu.

 

9.     Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev tužitelja i solidarno naložio tuženicima plaćanje naknade za ostvarenu korist od uporabe predmetne nekretnine u ukupnom iznosu od 296.719,00 kn.

 

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti a u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

 

11. Prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev pozivajući se pri tom na odredbu članka 1111. u vezi sa člankom 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

12. Kraj činjenice da je nakon pravomoćnog rješenja o ovrsi na predmetnoj nekretnini posl.br.Ovr-495/15 od 1. listopada 1999., pravomoćnim rješenjem o dosudi posl.br.Ovr-495/15 nekretnina dosuđena kupcu-tužitelju, a da je zaključkom od 19. travnja 2010. određeno da se nekretnina predaje tužitelju, te je rješenjem Z-20782/10 od 18. listopada 2010. dopuštena uknjižba na tužitelja, osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu koristi koju su imali tuženici uporabom predmetne nekretnine sve do predaje nekretnine u posjed.

 

13. Međutim u konkretnoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine ili stvari, naknada koristi se prosuđuje prema odredbi članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZV) a ne prema odredbi članka 1120. ZOO kako to navodi prvostupanjski sud. Identičan pravni stav zauzet je i na građanskom odjelu Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 26. listopada 2009. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj u utuženom razdoblju bio vlasnik nekretnine, a u posjedu su bili tuženici, a tuženici T. C. i M. V. C. nisu dokazali da su nekretninu držali u posjedu na temelju valjane pravne osnove, to su ovi tuženici obvezni platiti tužitelju naknadu za korištenje te nekretnine u navedenom iznosu za utuženo razdoblje.

 

14. Prvostupanjski je sud prihvatio izračun iz nalaza i mišljenja vještaka o prosječnoj tržišnoj cijeni najamnine za predmetnu nekretninu, a nakon provedenog očevida i vještačenja, te je obvezao tuženika da kroz utuženo razdoblje isplate tužitelju navedeni iznos.

 

15. Neosnovano tuženik T. C. navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer da u pobijanoj presudi nije navedene kvadratura stana, te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

 

16. Prema orijentacijskim kriterijima vještaka stan na predmetnoj lokaciji na kojoj se može ostvariti najamnina je od 8,36 EUR po m2, a uzimajući u obzir da je predmetna nekretnina bila niže kvalitete te neopremljena i neuređena, nakon interkvalitativnog izjednačavanja cijena vještak je umanjivši navedeni iznos za 30% dobio procijenjenu vrijednost nekretnine od 2,97 EUR po m2. Vještak je na ročištu prilikom saslušanja detaljno obrazložio svoj nalaz i otklonio sve prigovore tuženika koji se odnose na stanje i korisnu površinu nekretnine kao i utvrđenu cijenu, pa je i po ocjeni ovog suda pravilno prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka.

 

17. Tužitelj ima pravo na zakonska zatezne kamate od dana dospijeća kako je to navedeno u izreci presude (točka I), a s obzirom jer su tuženici T. C. i M. V. C. bili nesavjesni stjecatelji, s obzirom da je tužitelj pozvao na predaju nekretnine prije podnošenja tužbe (29. srpnja 2015.). Osim toga prema odredbi članka 120. i 121. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08– u daljnjem tekstu: OZ) tuženik T. C. je bio dužan predati kupcu nekretninu odmah nakon dostave zaključka o predaji nekretnine (19. travnja 2010).

 

18. Tuženica M. V. C. tijekom trajanja ovog postupka je vodila parnični postupak za utvrđenje suvlasništva te je njezin zahtjev pravomoćno odbijen 30. studenog 2016., pa neosnovano ističe da je imala status poštenog posjednika prema odredbi članka 164. ZV. Kako je ista u spornom razdoblju znala da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine te da nema valjani pravni osnov za držanje u posjedu onda je tuženica bila nepošten posjednik.

 

19. Odgovornost M. V. C. je solidarna jer bračni drugovi solidarno odgovaraju ako je pravni posao iz kojeg potječe dugovanje bio usmjeren na stjecanje imovine koja ulazi u bračnu stečevinu (članak 44. stavak 1. Obiteljskog zakona), a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju i ispunjena, zaključenjem ugovora o kreditu  3. lipnja 1997.

 

20. Prvostupanjski je sud odlučujući o prigovoru promašene pasivne legitimacije tuženika P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. inače djece tuženika T. C. i M. V. C. koji nisu imali nikakav status u ovršnom postupku a za ovrhu su saznali u siječnju 2013. prigovor ovih tuženika odbio kao neosnovan, navodeći da su pasivno legitimirani samom činjenicom da su u utuženom razdoblju bili u posjedu predmetne nekretnine te da ničim nisu dokazali da bi temeljem valjane pravne osnove bili u posjedu, zbog čega je i u odnosu na njih zahtjev osnovan.

 

21. Međutim samo zbog toga što su tuženici koristili predmetnu nekretninu, ne znači da je zahtjev u odnosu na njih osnovan. Tuženici P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. nisu uopće bili sudionici ovršnog postupka, a niti im se tužitelj obratio sa zahtjevom za iseljenje i predaju nekretnine. Osnov tražbine tužitelja je u odredbi članka 165. ZV te je po ocjeni ovog suda za utuženo razdoblje taj zahtjev neosnovan jer ovi tuženici nisu uopće posjednici jer nisu izvršavali nikakvu svoju vlast glede predmetne nekretnine. Većina tuženika je u spornom razdoblju u to vrijeme bila malodobna a što je vidljivo iz zapisnika o njihovu saslušanju s ročišta glavne rasprave pa su skrb o njima imali roditelji (tuženici T. i M. V. C.) koji su im i odredili mjesto stanovanja, a tuženica J. C. je bila malodobna i u vrijeme podnošenja tužbe a što je naznačio i sam tužitelj. Tuženici su koristili predmetnu nekretninu pokoravajući se volji svojih roditelja, izvršavajući njihovu faktičnu vlast pa su oni samo njihovi pomoćnici u posjedovanju a prema odredbi članka 12. ZV. Stoga ovi tuženici nisu u obvezi za utuženo razdoblje platiti naknadu za korištenje nekretnine, pa je u ovom dijelu u odnosu na njih valjalo preinačiti točku I izreke i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod b) izreke ove drugostupanjske odluke.

 

22. Odlučujući o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo pa je žalba tužitelja osnovana u dijelu odluke o parničnim troškovima. Pravilno žalitelj navodi da mu je prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka trebalo priznati u cijelosti troškove zastupanja na ročištima od 10. svibnja 2016., 14. rujna 2016., 16. siječnja 2018. i 8. svibnja 2019. u iznosu od po 5.000,00 kn za svako ročište uvećano za pripadajući PDV, jer se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari a prema nagradi iz tarifnog broja 7. točka 1. Tarife a sve prema vrijednosti predmeta spora, a ne 50% nagrade od navedenog iznosa kako je to učinio prvostupanjski sud, pa ovi troškovi s PDV-om pravilnom primjenom tarife iznose 25.000,00 kn. Navedenim troškovima je potrebno pribrojiti preostale troškove za zastupanje koji su pravilno odmjereni za sastav tužbe, za zastupanja na ročište od 14. ožujka 2018., 25. rujna 2018. i 8. studenog 2018. (Tbr.  9. toč. 1. Tarife) odnosno ukupno s PDV, 25.000,00 kn, za ročište očevida 6.250,00 za sastav podneska od 30. listopada 2015. (Tbr. 8 točka 1. Tarife) 6.250,00 kn (s PDV) a za sastav podneska od 15. siječnja 2018. i  27. lipnja 2018. (Tbr. 8 toč. 1. Tarife) 1.250,00 kn, troškove građevinskog vještačenja u iznosu od 3.875,04 kn što sveukupno  iznosi 67.625,04 kn, sve uvećano za sudsku pristojbu na tužbu i presudu (6.634,00 kn) pa ukupno troškovi koje solidarno snose tuženici T. C. i M. V. C. iznose 74.259,04 kn.

 

23. Troškovi tuženika P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. koji su uspjeli u sporu a koje je u obvezi naknaditi tužitelj temelje se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, a odnose se na sastav odgovora na tužbu. (Tbr.), te za zastupanje na ročištima glavne rasprave od 10. svibnja 2016., 14. rujna 2016., ročište očevida 7. travnja 2017., ročišta glavne rasprave  od 16. siječnja 2019., te za sastav podneska 21. rujna 2018. sve po 500 bodova odnosno pomnoženo s vrijednosti boda 10 kn iznosi 5.000 knx6=30.000 kn uvećano za PDV (7.500 kn)=iznosi 37.500,00. Navedenom iznosu treba dodati i troškove žalbe (Tbr.10. Tarife) u iznosu od 6.250 kn uvećano za zastupanje više osoba (Tbr.36) u iznosu od 2.500 kn pa sveukupno troškovi tuženika P. C., M. C., I. C., L. C. i J. C. iznose 46.250,00 kn.

 

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci a temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP.

 

Dubrovnik, 16. lipnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

 

Josita Begović