1                            Broj: Ppž-4181/2021

 

                                 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Siniše Senjanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić. zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M. S., zbog prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 4. ožujka 2021., broj: Pp J-399/2019-30, u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se žalba okr. M. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M. S. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 700,00 (sedamsto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 4. ožujka 2021., broj: Pp J-399/2019-30, proglašen je krivim okr. M. S. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio tri prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, tri prekršaja iz čl. 77. st. 1. t. 5. u vezi st. 3. te tri prekršaja iz čl. 78. st. 1. t. 3. u vezi st. 3. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“, broj 62/17., 130/17. i 14/19.), za koje mu je, nakon utvrđenja novčanih kazni za svaki prekršaj, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 39.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 500,00 kuna.

 

2.              Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika I. S., zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

             

5.              U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik, prije svega, ističe da je prvostupanjski sud „bio obvezan odbaciti sve izmijenjene optužne prijedloge ovlaštenog tužitelja“ i ovaj prekršajni postupak dovršiti po optužbi za prekršaje iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, jer je za prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. istog Zakona propisana novčana kazna prema kojoj ti prekršaji ulaze u režim obaveznog prekršajnog naloga. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 239. st. 6. (u žalbi se očitom omaškom navodi st. 7. umjesto st. 6.) Prekršajnog zakona.

 

5.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je ovlašteni tužitelj izmijenio optužbu i okrivljeniku stavio na teret prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, trebao primijeniti čl. 239. st. 6. Prekršajnog zakona. Ovo iz razloga što se odredba čl. 239. st. 6. Prekršajnog zakona, kako to jasno proizlazi iz njenog sadržaja, odnosi na procesne situacije kada prekršajni postupak, za prekršaje koji ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga, bude pokrenut izdavanjem optužnog prijedloga, a što u ovom prekršajnom postupku nije slučaj. Ovaj prekršajni postupak je pokrenut izdavanjem prekršajnih naloga za prekršaje iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, koji ne ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga. Nakon što je prekršajni postupak pokrenut, ovlašteni tužitelj ima pravo izmijeniti optužbu bez ikakvih ograničenja pa tako, kao što je slučaj u ovom prekršajnom postupku, optužbu može izmijeniti i na način da okrivljeniku stavlja na teret djelo koje je za okrivljenika blaže i za koje bi, da je to djelo bilo predmet optužbe kojom se pokretao prekršajni postupak, bio obvezan izdati obavezni prekršajni nalog. Stoga, budući da je do izmjene optužbe na prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati obavezni prekršajni nalog došlo nakon što je prekršajni postupak već bio pokrenut, prvostupanjski sud nije bio obvezan postupiti po čl. 239. st. 6. Prekršajnog zakona, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

 

6.              Povezujući žalbenu osnovu povrede materijalnog prekršajnog prava te bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud „povrijedio materijalno pravo na štetu okrivljenika te je počinio bitne povrede iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona obzirom da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama ili su razlozi nejasni u znatnom dijelu i proturječni međusobno kao i izreci presude te je i izreka presude proturječna sama sebi“. Kod obrazlaganja ovih žalbenih navoda, okrivljenik analizira odredbu Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama, koja je u pobijanoj presudi navedena u zakonskom opisu prekršaja, te ističe kako u činjeničnim opisima djela nije obuhvaćen cijeli sadržaj Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama te da je ovlašteni tužitelj u izmijenjenoj optužbi zapravo „iskrojio“ novi prekršaj.

 

6.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, pogrešno smatra okrivljenik da je Prilog VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama blanketna norma za ostvarenje prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. S obzirom da je u odredbi čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice jasno i precizno navedeno što se tom zakonskom odredbom sankcionira, očigledno se, zapravo, radi o interpretativnom dijelu, a ne o blanketnoj normi, zbog čega ista ne treba biti dio činjeničnog opisa prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, kako to neosnovano smatra okrivljenik. Ponašanje okrivljenika, činjenično opisano u t. I.1., I.2. i I.3. izreke pobijane presude u potpunosti ispunjava sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, zbog čega žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno nisu osnovani.

 

7.              U odnosu na žalbene navode kojima se tvrdi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama: da se okrivljenik nalazio na plovilu u ulozi zapovjednika plovila, da se na plovilu nalaze putnici i da je plovilo registrirano za prijevoz putnika te da kao kapetan-zapovjednik plovila u roku 24 sata prije dolaska u luku nije sačinio-predao popise posade i putnika i u koju je to luku uplovio, čime se također ističe da bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, treba navesti da obveze zapovjednika plovila, prema zakonskoj odredbi čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, nisu ograničene samo na plovila koja obavljaju međunarodni pomorski promet putnika, niti su zapovjednici ribarskih plovila isključeni od takve obveze. Slijedom svega navedenog, a imajući na umu i da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, zbog čega nije u pravu okrivljenik kada ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

 

8.              Neosnovani su i žalbeni navodi da je bitna povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona počinjena i time što je u izreci presude navedeno da je „okrivljenik djela počinio kao samostalni poduzetnik koje svojstvo prekršajne odredbe niti za jedno prekršajno djelo za koje se tereti ne poznaje“. Prije svega, okrivljenik je, prema činjeničnom opisu djela, u sva tri prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, proglašen krivim da ih je počinio u svojstvu zapovjednika plovila. Činjenica da je u osobnim podacima okrivljenika navedeno da se radi o samostalnom poduzetniku ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, pri čemu se naglašava da je iz spisu priloženog ispisa iz Poslovnog registra Slovenije (list 201 – 202 spisa) jasno i nedvojbeno proizlazi da okrivljenik ima poslovni status koji u Republici Sloveniji ima naziv „samostalni poduzetnik“, a što u cijelosti odgovara pojmu obrtnika odnosno osobe koja se bavi samostalnom djelatnošću iz čl. 114. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona.

 

9.              Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, okrivljenik navodi da nije utvrđeno da se on nalazio na brodu, a niti je utvrđeno da se nalazio u ulozi zapovjednika plovila, zbog čega smatra da ni ne može biti kriv za prekršaje koji su mu stavljeni na teret.

 

9.1.              Međutim, s obzirom da se okrivljeniku stavljaju na teret prekršaji iz Zakona o nadzoru državne granice, čiji je zaštitni objekt zaštita državne granice, a u konkretnim slučajevima radi se o državnoj granici Republike Hrvatske na moru, ovaj sud smatra da je opravdano pozivanje na zakonske presumpcije Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.), čije se odredbe, sukladno čl. 1. st. 2., primjenjuju na plovne objekte koji se nalaze ili plove, između ostalog, i teritorijalnim morem Republike Hrvatske, o čemu se radi u konkretnom slučaju. Odredbom čl. 5. t. 17. Pomorskog zakonika propisano je da se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno, da je korisnik brodice, a u ovom prekršajnom postupku predmetno plovilo je brodica, osoba koja je u upisniku brodova upisana kao vlasnik. Istom odredbom propisano je da se na korisnika brodice na odgovarajući način primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika o brodaru, a pojam brodara određen je čl. 5. t. 6. Pomorskog zakonika (pretpostavlja se, dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda). Prema čl. 146. Pomorskog zakonika, posadom i svim drugim osobama na brodu zapovijeda zapovjednik broda kojeg imenuje i razrješava brodar, dakle vlasnik broda odnosno brodice. Navedeno znači da se, u situacijama u kojima vlasnik broda odnosno brodice ne imenuje zapovjednika, pretpostavlja da je vlasnik broda odnosno brodice zapovjednik.

 

9.1.2.              U ovom prekršajnom postupku je nesporno da je okr. M. S. vlasnik plovila (brodice) registarske oznake xxx, naziva „R.“, zastave Republike Slovenije. Navedena činjenica nesporno proizlazi iz e-ispisa Registra plovila Republike Slovenije (strana 198 – 200 spisa), a navedenu činjenicu okrivljenik nije osporavao ni u obrani, niti u žalbi. S obzirom da okrivljenik tijekom dokaznog postupka nije tvrdio da je zapovjedništvo svojim plovilom ni u jednoj inkriminiranoj prilici prenio na neku drugu osobu, jasno je i nedvojbeno da je upravo okrivljenik, kao vlasnik predmetnog plovila (brodice), zapovjednik istog, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Je li okrivljenik, kao zapovjednik plovila registarske oznake xxxx, naziva „R.“, zastave Republike Slovenije, bio na plovilu u inkriminiranim prilikama ili nije bio (a što bi, u slučaju da nije bio, eventualno podlijegalo kažnjavanju za neko drugo kažnjivo djelo) nije predmet utvrđivanja u ovom prekršajnom postupku, niti ta činjenica utječe na okrivljenikovo svojstvo zapovjednika predmetnog plovila čiji je vlasnik.

 

10.              Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da u odredbi čl. 77. st. 1. t. 5. Zakona o morskom ribarstvu nije samo sankcionirano obavljanje gospodarskog ribolova bez povlastice koju isključivo izdaje Republika Hrvatska, nego iz te odredbe slijedi da povlastica može biti izdana i od druge odgovarajuće obalne države, a okrivljenik ima povlasticu izdanu od Republike Slovenije kao članice EU, što u ovom predmetu i nije sporno, pa je iz presude nejasno zašto mu treba još jedna povlastica ako je već ovlaštenik povlastice, te da odredba čl. 25. Pomorskog zakonika odnosi se na strane ribarske brodove o obavljanje ribolova u teritorijalnom moru RH koja bi se analogijom i sukladno načelu zakonitosti i Ustavnom načelu jednakosti pred zakonom, morala nalaziti i u Zakonu o morskom ribarstvu ili drugom podzakonskom propisu kojim se regulira ova problematika, a u Zakonu nedostaje adekvatna norma materijalnog prava RH (blanketni propis), kako je to pravilno propisano Pomorskim zakonikom a time ne postoji niti prekršaj naveden na način kako je to opisano u izreci osporavane presude, te je Republika Hrvatska odredbe iz Uredbe (EZ) broj 1005/2008 trebala pretočiti u domaće zakonodavstvo na odgovarajući način.

 

10.1.              Naime, strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor, pa stoga nije niti bilo potrebno u izreci navoditi da je ribolov u teritorijalnom moru Republike Hrvatske obavljan od strane okrivljenika bez odobrenje druge obalne države te stoga ovdje nije primjenjiva odredba čl. 25. Pomorskog zakonika. U tom kontekstu se ističe i to da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br. 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici uređen pristup obalnim vodama u smislu čl. 5. st. 2. navedene Uredbe, pa tako t. 8. toga Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske i to u odnosu na geografsko područje „12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Hrvatske koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana)“, pri tome određujući vrste ribe, te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota: „Gore navedeni režim primjenjuje se od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009.“. Kako se, dakle, s obzirom na ovakav sadržaj navedene fusnote prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, a s obzirom na poznato stajalište i postupke Republike Hrvatske vezano uz predmetni Sporazum i arbitražnu odluku, kako je to prethodno u ovom obrazloženju i opisano, to proizlazi da slovenska plovila, i bez obzira na eventualno izdanu povlasticu od strane Republike Slovenije, ne mogu obavljati gospodarski ribolov u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske, pa u tom smislu povlastica koju je izdala Republika Slovenija ne predstavlja povlasticu koju je izdala „odgovarajuća obalna država“ u smislu prekršajne odredbe čl. 77. st. 1. t. 5. Zakona o morskom ribarstvu, pa stoga, dakle, nije niti bilo potrebno u izreci navoditi formulaciju „ili odgovarajuća obalna država“.

11.              Također, neosnovano je pozivanje žalbe na neisticanje blanketne norme u pobijanoj presudi (u odnosu na prekršaje iz Zakona o morskom ribarstvu). Naime, relevantne odredbe Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, na koju se i referiraju prekršajne odredbe čl. 77. i 78. Zakona o morskom ribarstvu, a u kojima su i propisani prekršaji za koje se u ovom postupku tereti okrivljenik, kao i relevantna odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006 u odnosu prekršaj iz čl. 78. st. 1. t. 3. Zakona o morskom ribarstvu, navedene su u izreci odnosno u obrazloženju pobijane presude, s time da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i citirao predmetne odredbe navedenih Uredbi. S tim u vezi se ističe kako je u čl. 2. Zakona o morskom ribarstvu navedeno da se ovim Zakonom uređuje provedba, uz ostale, i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, te Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006, pri čemu se napominje da su uredbe Europske unije  izravno primjenjive u državama članicama i stoga se njihov sadržaj ne prenosi osim u slučajevima kada se u tekstu samih uredbi utvrđuje obveza država članica o poduzimanju odgovarajućih mjera kojima se osigurava provedba i primjena uredbi pa je nacionalni zakonodavac u takvim slučajevima obvezan djelovati (npr. određivanje prekršajnih ili kaznenih odredbi).

 

12.              Nije u pravu okrivljenik ni kada u žalbi ističe da je on u konkretnom slučaju, u odnosu na prekršaje iz Zakona o morskom ribarstvu, odgovoran kao vlasnik ribarskog plovila, kao fizička osoba, bez obzira što u postupku nije utvrđeno da je on odnosno tko se u konkretnim slučajevima nalazio na brodu i u kojem svojstvu ovlaštenika je obavljen gospodarski ribolov odnosno tko je bio u funkciji odgovorne osobe za obavljanje gospodarskog ribolova, pri čemu se okrivljenik, u nastavku žalbe, poziva i citira brojne zakonske odredbe Zakona o morskom ribarstvu te tvrdi da iz tih zakonskih odredaba slijedi da vlasnik plovila kao ovlaštenik ribolovne povlastice nije istovremeno i odgovorna osoba za obavljanje gospodarskog ribolova niti mora imati ispit za obavljanje gospodarskog ribolova te da isti može zaposliti odgovornu osobu za obavljanje gospodarskog ribolova ako ribolov ne obavlja on sam.

 

12.1.              Naime, okr. M. S. ima status fizičke osobe obrtnika, što znači osobe koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost, a kako je kritične zgode u okviru obrta okrivljenika obavljana djelatnost ribolova brodom koji je registriran na obrt okrivljenika, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, to za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, odgovara isključivo okrivljenik kao vlasnik obrta, neovisno o tome je li isti bio na brodu ili ne. Također, u konkretnom slučaju na okrivljenika se ne mogu primijeniti odredbe članka 15. i 17. Zakona o morskom ribarstvu, jer okrivljenik nije imao povlasticu u skladu s propisima Republike Hrvatske, zbog čega je protiv istog i pokrenut prekršajni postupak, te je proglašen krivim za navedeni propust. Dakle, a referirajući se na žalbene navode o prekršajnoj odgovornosti počinitelja kao fizičke osobe obrtnika, ističe se da je odredbom čl. 22. st. 1. Prekršajnog zakona propisano da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, te da je čl. 4. Zakona o obrtu („Narodne novine“, broj 143/13., 127/19. i 41/20.) propisano da je obrtnik u smislu ovoga Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz čl. 2. st. 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu, predviđa kao počinitelja prekršaja i fizičku osobu obrtnika, to proizlazi zaključak da je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti obrta, odnosno u ime i za račun obrta, odgovoran vlasnik obrta, neovisno o tome je li se u tom trenutku nalazio na ribarskom plovilu ili nije.

 

13.              Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da se u konkretnim slučajevima radi o graničnim incidentima, a ne o prekršajima iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. Naime, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 35. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice, počinitelji graničnih incidenata mogu biti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, a ovaj prekršajni postupak se vodi protiv okr. M. S. koji nema svojstvo službenika državnog ili lokalnog tijela Republike Slovenije. Istina je, kako se to ističe u žalbi, da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da su, kod počinjenja svakog prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, policijski službenici Republike Slovenije, patrolnim brodom, onemogućavali policijskim službenicima Republike Hrvatske pristup plovilu, ali to nikako ne može značiti da inkriminirani događaji, u odnosu na okr. M. S., imaju karakter graničnih incidenata, jer su policijski službenici Republike Slovenije postupali upravo zbog prethodne radnje okrivljenika. Stječu li se pritom, u radnjama policijskih službenika Republike Slovenije, elementi graničnih incidenata nije predmet ovog prekršajnog postupka.

 

14.              Otklanjajući svoju krivnju, okr. M. S. navodi i da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, jer je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Pritom okrivljenik u žalbi ističe brojne notorne činjenice u vezi pitanja utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale.

 

14.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud, pozivajući se na Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije („Narodne novine, broj 32/1999.) te na Zaključak Hrvatskog sabora kojim je Vlada Republike Hrvatske obvezana da pokrene postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, otklonio takve navode obrane okrivljenika, a koji se sada ponavljaju u žalbi.

 

14.2.              Naime, sukladno t. 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dviju država, hrvatski predstavnici su dužni zastupati stajališta u skladu s odredbama čl. 2. Međunarodne konvencije UN o pravu mora iz 1982., čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, dakle zauzimati se da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale), sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi obalne države su se dužne uzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora.

 

14.3.              Također, Vlada Republike Hrvatske je 30. srpnja 2015., pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma. Time je Vlada Republike Hrvatske provela Zaključak Hrvatskog sabora, koji je, prethodni dan, jednoglasno izglasao izlazak iz predmetne arbitraže. Navedenim postupkom stekli su se uvjeti za prestanak Sporazuma, sukladno pravilima međunarodnog prava, tako da je Republika Hrvatska, od upućivanja prosvjedne note, prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan 4. studenoga 2009., a takva Odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje i ovaj sud.

 

14.4.              Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da se pozicije na kojima je plovilo registarske oznake xxxx, naziva „R.“, zastave Republike Slovenije, inkriminiranih prilika zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate tih pozicija su tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđene (zabilježene su radarom te utvrđene vizualnim osmatranjem policijskih službenika), a ni okrivljenik ih ne osporava, nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske. U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju okr. M. S. (da je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja), jer se, kao što je već rečeno, u vezi svih pitanja oko utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale radi o notornim činjenicama koje su javnosti bile svekoliko poznate (opće poznata je činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma), zbog čega je okrivljenik, kao vlasnik brodice kojom obavlja gospodarski ribolov, itekako morao biti svjestan navedene problematike i činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenik je, kod svakog prekršaja, imao pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da je okrivljenik doista bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Isto tako, na neosnovanost žalbenih navoda da je okrivljenik bio u zabludi o protupravnosti prekršaja ukazuje i činjenica da se ne radi o samo jednom ulasku u teritorijalno more Republike Hrvatske, nego samo u ovom prekršajnom postupku, o čak šest, pri čemu je okrivljenik svaki puta imao pratnju policijskih službenika Republike Slovenije i bio upozoravan, od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, da se nalazi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

 

14.5.              Također, iz razloga navedenih u odlomku 14.2. i 14.3., neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da sud ni jednim dokazom nije utvrdio je li i kojim aktom Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, kao i žalbeni navodi kojima se tumači odluka Arbitražnog suda u predmetu PCA br. 2012.04 od 29. lipnja 2017. te iznosi ocjena Odluke Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma. U navedenom smislu, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojima okrivljenik nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske.

 

15.              Neosnovana je i tvrdnja okrivljenika da se opisane radnje mogu samo i eventualno uzeti kao radnje produljenih djela prekršaja. Naime, po ocjeni ovog suda, u ovom predmetu nema uvjeta za primjenu instituta produljenog prekršaja, jer, u skladu sa stavovima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kzz 16/11 od 27. travnja 2011. i Kzz 14/11 od 18. svibnja 2011., u konkretnom slučaju nije utvrđena tzv. produljena namjera.

 

16.              Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o utvrđenim odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

16.1.              Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o utvrđenim novčanim kaznama odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, visina utvrđenih odnosno izrečene novčane kazne primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za utvrđivanje blažih kazni od zakonom propisanih posebnih minimuma, koje su okrivljeniku utvrđene, a time ni za izricanje blaže ukupne novčane kazne, a niti bi se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

17.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja, niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 700,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

16.              Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. lipnja 2021.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.