1

Poslovni broj: 38 Gž-1198/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 38 Gž-1198/2021-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Danieli Ukić, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. T., OIB…, iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB…, Z., kojeg zastupa punomoćnica M. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-700/2019-9 od 10. veljače 2021., 16. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

              I. Ukida se rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-700/2019-9 od 10. veljače 2021. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

              II. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud oglasio se mjesno nenadležnim i odredio da će se po pravomoćnosti rješenja spis ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao nadležnom.

 

2. Protiv citiranog rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje preinači.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode s prijedlogom da ovaj sud žalbu tužitelja odbije te potvrdi prvostupanjsko rješenje.

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu sklopljenog 9. veljače 2006. u S. B. (Podružnici tuženika).

 

6. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, prvostupanjski sud zaključuje da je taj prigovor osnovan jer da su stranke u čl. 13. Ugovora o kreditu (stranica 14 spisa) u slučaju spora, ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu kreditora, ovdje tuženika, te zaključuje da se ne radi o nepoštenoj odredbi. To jer da sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti nije isključeno, niti otežano pravo tužitelja kao potrošača da ostvari svoja prava iz ugovora, jer da je ugovorena nadležnost i u skladu s odredbom članka 46. stavak 1. ZPP-a, kojom odredbom je regulirana opća mjesna nadležnost, a prema kojoj odredbi je propisano da ukoliko Zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti da se ne može smatrati nepoštenom odredbom Ugovora o kreditu pozivom na odredbu članka 49. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP), kojom da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je istu unaprijed formulirao trgovac, a potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravnog je shvaćanja da bi bila nepoštena ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). Isto tako, da odredba ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi da ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu pravnu i sudsku zaštitu, niti da takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima temeljem Direktive 93/13, te da bi se potrošača pretjerano ograničavalo u pravu u situaciji kada bi sud pred kojim se vodi parnica bio previše udaljen od prebivališta potrošača, pa bi potrošaču to uzrokovalo prevelike troškove putovanja, koji troškovi ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak. Poziva se na presudu Suda Europske unije broj C 266/18 od 3. travnja 2019. u predmetu A. M. s. Z.o.o. Stoga, budući da za ovaj slučaj nije određena isključiva mjesna nadležnost, da su ugovorne stranke mogle sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti stvarno nadležnog suda i to nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Slijedom navedenog da ta odredba nije nepoštena i ne ograničava pravo tužitelja kao potrošača, na upuštanje u postupak i sudjelovanje u postupku, s obzirom na udaljenost S. B. od Z. (do 200 km) i troškove putovanja javnim prijevozom, koji da nisu takvi da bi objektivno mogli odvratiti tužitelja, kao potrošača, od upuštanja u postupak.

 

7. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive ugrađene su i u Zakon o zaštiti potrošača, važećem u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.) i sadržajno jednaka odredba je i u danas važećem Zakonu.

 

8. Tuženik u odgovoru na tužbu, uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, ni tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 13. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo. Ugovorom ugovorena nadležnost suda je u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača - tužitelja. Ovaj sud je pravnog shvaćanja da je tako tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njenih prava iz ugovora pred sudom, jer osim što iziskuje povećane troškove, iziskuje i dodatno vrijeme. Stoga je navedena odredba koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti kao nepoštena – ništetna, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. važećeg ZZP-a, ali i čl. 87. st. 1., za nastalog pravnog odnosa važećeg ZZP-a.

 

9. Odredba članka 46. st. 1. ZPP-a propisuje da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok odredba čl. 48. st. 1. ZPP-a propisuje kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. U konkretnom slučaju je, pored suda registriranog sjedišta tuženika pravne osobe, mjesno nadležan i sud sjedišta tuženikove poslovnice. Prema čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U ovom slučaju spor je nastao povodom djelatnosti jedinice tuženika koja se nalazi u S. B., jer je ugovor sklopljen u toj poslovnici.

 

10. Dakle, budući Općinski sud u Slavonskom Brodu nije nadležan iz gore izloženih razloga kao sud po sporazumu o mjesnoj nadležnosti (čl. 70. ZPP-a), on može jedino biti nadležan kao izberivi sud po čl. 59. ZPP-a (kao sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica), u konkurenciji s Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, po čl. 46. st. 1. u svezi s čl. 48. st. 1. ZPP-a. Izbor je na strani tužitelja, što je i učinio podnošenjem tužbe kod suda u S. B.

 

11. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja i ukinuti pobijano rješenje, kako je to odlučeno točkom I. izreke ovog rješenja, dok je pod točkom II. odlučeno sukladno čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

 

U Zagrebu 16. lipnja 2021.

 

 

S u d a c:

Daniela Ukić, v.r.