1

Poslovni broj: Gž-734/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-734/2021-2

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja S. C., OIB: … i M. C., OIB: …, oboje iz M., oboje zastupani po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz B. i punomoćnici A. P. B., odvjetnici iz U., protiv tuženika E.&S. b. d.d., OIB: …, iz R., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-1583/2019-10 od 9. ožujka 2021., 16. lipnja 2021., 

 

r i j e š i o  j e

 

Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-1583/2019-10 od 9. ožujka 2021. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:

„I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, za postupanje u ovoj pravnoj stvari posl. broj: 16. P-1583/2019.

II. Odgađa se pripremno ročište zakazano za dan 23.03.2021. u 12,30 sati."

 

2. Protiv navedenog rješenja potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 26. ožujka 2021. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11., 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima.

 

3. Odgovor na žalbu nije dan.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Tužitelji su protiv tuženika podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 22. rujna 2006. u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke i u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za švicarski franak i kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF te radi isplate iznosa od 62.715,24 kn.

 

5.1. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu od 22. rujna 2006. kojom odredbom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Kako je sud čija je nadležnost sporazumno određena ujedno i sud čija je nadležnost ustanovljena zakonom u smislu odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a, to predlaže prihvatiti prigovor mjesne nenadležnosti.

 

5.3. Prvostupanjski sud je prigovor odbio uz obrazloženje da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003 – dalje: ZZP), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U čl. 82. alineja 19. istog Zakona da je propisano da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona, mogla smatrati nepoštenima i primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom.

 

5.4. Nadalje, da je Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L-95/29, 21.4.1993.) koja se primjenjuje kroz interpretaciju internog prava u svijetlu prava EU, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlih iz ugovora, s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

 

5.5. U presudi u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98  sud Europske unije je utvrdio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

5.6. Zaključak je prvostupanjskog suda da je odredba čl. 16. toč. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorna odredba unaprijed formulirana od trgovca, ovdje tuženika, o kojoj se nije posebno pregovaralo, jer tuženik  nije tvrdio suprotno, a niti je predlagao neke dokaze u tom pravcu, tako da tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u Ugovoru i na njezin sadržaj, a da ta odredba uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača iz razloga što tužitelji imaju prebivalište u B. te bi isti radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta tuženika u Rijeci bili izloženi dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena, dok se to ne bi odnosilo na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u R..

 

5.7. Pored toga da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 59. ZPP-a kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, što bi bio sud u Rijeci, nadležan je sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a to je Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie jer iz Ugovora proizlazi kako je isti potpisan u B., dok iz isprava u spisu proizlazi da tuženik u B. ima svoju filijalu (poslovnu jedinicu).

 

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti nije donio na temelju provedenog kontradiktornog postupka.

 

6.1. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede na koje se poziva tuženik, odnosno nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je sud naveo razloge zbog kojih je odbio prigovor mjesne nenadležnosti, a time što nije održao ročište na kojemu bi bio raspravljen navedeni prigovor nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju čini sud ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, s obzirom da je tuženik stavio prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda te je u obrazloženju navedenog prigovora trebao iznijeti i sve činjenice koje smatra relevantnim za donošenje odluke o tom prigovoru, a podnesak tuženika je dostavljen tužiteljima koji se na isti nisu očitovali.

 

7. Tuženik također ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje pa time i pogrešno primijenio materijalno pravo iz razloga što je paušalno zaključio, a bez da je to utvrdio sa strankama, da se o spornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, te što nije utvrdio sve bitne elemente da bi se mogao izvesti zaključak da ukoliko bi takva odredba i bila ništetna, bi ona izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu samih tužitelja.

 

7.1. Pored toga, da bi i u situaciji kada bi bio pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna, tada trebalo primijeniti odredbe čl. 48. i 49. ZPP-a, koje propisuju nadležnost suda prema sjedištu tuženika kao pravne osobe, dok se odredba čl. 59. ZPP-a ne bi uopće mogla primijeniti jer tuženik nema registriranu poslovnu jedinicu izvan sjedišta tuženika koje je u R..

 

7.2. U pravu je tuženik kada ocjenjuje da prvostupanjski sud nije utvrdio sve relevantne činjenice kako bi mogao zaključiti da je navedena odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna i da je ona kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

 

7.3. Prema Zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzet je stav, u odnosu na pitanje smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti, koji glasi „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

 

7.4. Dakle, u konkretnom slučaju da bi se navedena odredba o prorogaciji nadležnosti smatrala ništetnom potrebno je utvrditi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što prvostupanjski sud može ocijeniti samo nakon saslušanja tužitelja, a radi utvrđenja udaljenosti između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, općeg imovnog stanja tužitelja, te ostalih relevantnih činjenica zbog kojih bi došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

 

7.5. U odnosu na tvrdnju tuženika da se ne bi mogla primijeniti odredba čl. 59. ZPP-a i u situaciji kada bi se utvrdila ništetnost odredbe o prorogaciji nadležnosti, pri čemu se tuženik pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-516/2007, treba reći da iz navedene odluke ne proizlazi da poslovna jedinica ili podružnica mora biti upisana u sudski registar da bi se mjesna nadležnost mogla vezati uz sjedište poslovne jedinice, već je bitno da tuženik ima poslovnu jedinicu u mjestu u kojemu u konkretnom slučaju i tužitelji imaju prebivalište, ako je navedeni Ugovor zaključen u toj poslovnoj jedinici ili drugoj organizacijskoj cjelini tuženika i u okviru djelatnosti poslovanja te organizacijske cjeline.

 

8. Zbog navedenih razloga, odnosno zbog toga što prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje da bi mogao ocijeniti prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, ovaj sud je ukinuo pobijanu odluku primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

8.1. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će zakazati ročište na kojem će saslušati tužitelje u odnosu na sve relevantne okolnosti za ocjenu prigovora mjesne nenadležnosti kojeg je podnio tuženik, a koje su navedene u točki 7.3. ove odluke te će nakon utvrđenja svih relevantnih okolnosti donijeti novu odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti.

 

Koprivnica, 16. lipnja 2021.