Broj: Rev 1530/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz S., zastupanog po punomoćniku V. D., odvjetniku iz S., protiv tuženika V. d.d. iz S., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz S., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi I. protutužitelja V. d.d. iz S., i II. protutužitelja I. d.o.o. iz S., oboje zastupanih po punomoćniku D. B., odvjetniku iz S., protiv protutuženika Z. V. iz S., zastupanog po punomoćniku V. D., odvjetniku iz S., radi utvrđenja ništavosti ugovora i ispražnjenja nekretnine i njezine predaje u posjed, odlučujući o revizijama tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i I. protutužitelja te II. protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-3033/08-2 od 12. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1833/07 od 16. studenoga 2007., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizije tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i I. protutužitelja te II. protutužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevima tužitelja i protutuženika glede glavne stvari odbijaju se kao neosnovane.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizije tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i I. protutužitelja te II. protutužitelja protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku odbacuju se kao nedopuštene.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i I. protutužitelja te II. protutužitelja kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, tuženik V. d.d. iz S. obvezan isplatiti tužitelju Z. V. 115.085 EUR-a s zateznom kamatom koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, računatom od 17. ožujka 2004. do isplate, dok je "u preostalom dijelu kojim je zatražena isplata dosuđenog iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom po stopi od 6% mjesečno" tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan,

 

              - u stavku II. izreke, djelomično prihvaćen protutužbeni zahtjev I. protutužitelja i II. protutužitelja i utvrđen djelomično ništavim:

 

              a) ugovor sklopljen 25. studenoga 1999. između S. V. i I. protutužitelja kao prodavatelja te protutuženika kao kupca o prodaji stana "broj 18 ulaz I na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 upisan u podulošku br. 1393 K.O. S. površine 94 m2 po kupoprodajnoj cijeni od 3.000 DEM po m2 i tri garažna boksa u dijelu svoje odredbe u vezi visine ugovornih kamata ukoliko su više od devizne kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (do 6% mjesečno)", te

 

              b) ugovor sklopljen 25. siječnja 2000. o prodaji stana "oznake G broj 16 na ulazu I, kat nadgrađe površine 48,48 m2 u zgradi K. na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 upisan u podulošku broj 1392 K.O. S. po kupoprodajnoj cijeni od 3.000 DEM po m2 u dijelu svoje odredbe u vezi visine ugovornih kamata ukoliko su više od devizne kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (do 6% mjesečno)",

 

              - u stavku III. izreke, naloženo protutuženiku "iseliti iz garažnog boksa oznake GB 26 upisanog u poduložak br. 1422 Z.U. 16005 K.O. S., u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 K.O. S." te "slobodnog od osoba i stvari" predati ga I. protutužitelju, dok je protutužbeni zahtjev II. protutužitelja na iseljenje i predaju "garažnog boksa oznake GB 26" odbijen kao neosnovan,

 

              - u stavku IV. izreke, odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

 

- tužitelj, ujedno i kao protutuženik, navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

 

- tuženik, ujedno i kao I. protutužitelj, te II. protutužitelj, uz navod da je podnose zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, a s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev odbije a protutužbeni prihvati - i da im se dosude svi parnični troškovi.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizije tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i I. protutužitelja te II. protutužitelja u odnosu na osporenu presudu o glavnoj stvari (glavnim zahtjevima) nisu osnovane - dok u odnosu na odluku o parničnom trošku nisu dopuštene.

 

Sada, kada predmetom osporavanja i preispitivanja nije pravomoćna presuda kojom su odbijeni:

 

- tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje II. protutužitelja isplatiti mu kunsku protuvrijednost 115.085 EUR-a (kao protuvrijednost 225.000 DEM) na temelju sklopljenih ugovora o prodaji, te kunsku protuvrijednost 123.733 EUR-a na temelju sklopljenog ugovora o zajmu, sve s određenim zateznim kamatama (koji je zahtjev ocijenjen neosnovanim polazeći od pravnog shvaćanja da se prijeporna isplata mogla zahtijevati samo od subjekta građanskopravnog odnosa u kojemu je obveza isplate ugovorena - konkretno od ugovorne stranke, a da ovdje nije utvrđeno da je II. protutužitelj kao pravna osoba bio i stranka ugovora prema kojima je takav zahtjev na isplatu postavljen),

 

- tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu kunsku protuvrijednost 123.733 EUR-a s pripadajućim kamatama temeljem sklopljenog Ugovora o zajmu od 15. ožujka 2001. (koji je zahtjev ocijenjen neosnovanim polazeći od utvrđenja da obveza tuženika na tu isplatu nije niti nastala: jer se tuženik ne može obvezati da tužitelju vrati ono što nije niti dobio),

 

              - protutužbeni zahtjev protutužitelja na obvezivanje protutuženika izdati im tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva stana oznake C u površini od 94 m2 i stana oznake G u površini od 48,48 m2, te dva garažna boksa GB 25 i GB 26 u zgradi na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 K.O. S. (uz istodobno brisanje tog prava s njegova imena), te iseliti s članovima svoga domaćinstva iz stanova oznake C i G te garažnog boksa GB 25 i predati ih slobodnih od osoba i stvari njima u posjed (koji je zahtjev ocijenjen neosnovanim odlukom u odnosu na koju nije riječ o presuđenoj stvari, a temeljenom na činjeničnoj i pravnoj osnovi različitoj od osnove na kojoj je temeljena sada osporena presuda),

 

predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjevi su:

 

- tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 115.085 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, s zateznom kamatom po stopi od 6% mjesečno računatom od 17. ožujka 2004. do isplate,

 

- protutužitelja na utvrđenje djelomično ništavim (jer su, kako drže, njima ugovorene kamate u visini od 6 i 10 % mjesečno: pa je riječ o nedopuštenim odnosno zelenaškim kamatama): a) ugovora sklopljenog 25. studenoga 1999. između S. V. i I. protutužitelja kao prodavatelja te protutuženika kao kupca o prodaji stana "broj 18 ulaz I na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 upisan u podulošku br. 1393 K.O. S. površine 94 m2 po kupoprodajnoj cijeni od 3.000 DEM po m2 i tri garažna boksa u dijelu svoje odredbe u vezi visine ugovornih kamata ukoliko su više od devizne kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (do 6% mjesečno)", te b) ugovora sklopljenog 25. siječnja 2000. o prodaji stana "oznake G broj 16 na ulazu I, kat nadgrađe površine 48,48 m2 u zgradi K. na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 upisan u podulošku broj 1392 K.O. S. po kupoprodajnoj cijeni od 3.000 DEM po m2 u dijelu svoje odredbe u vezi visine ugovornih kamata ukoliko su više od devizne kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (do 6% mjesečno)", kumuliran s zahtjevom na obvezivanje protutuženika "iseliti iz garažnog boksa oznake GB 26 upisanog u poduložak br. 1422 Z.U. 16005 K.O. S., u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 K.O. S." te "slobodnog od osoba i stvari" predati ga protutužiteljima.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08) te odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnji revidenata da su razlozi osporene presude kontradiktorni ("sa ranim presudama istih sudaca") i nejasni ili ih nema i da je (prema tužitelju) obrazloženje presude "previše nategnuto", pobijana odluka sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Valja pritom imati na umu da je osporena presuda donesena povodom pravnih lijekova podnesenih protiv prvostupanjske presude - s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo, te da je temeljena na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda - jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revidenti dovode u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda o sadržaju njihovog odnosa - i tvrde da je već i iz provedenih dokaza valjalo utvrditi da njihova stvarna volja nije bila sklopiti simulirane (prividne) ugovore o prodaji, kako zaključuju nižestupanjski sudovi i na tome temelje svoje odluke, već da su sklopili i potpisali samo ono što su htjeli i što je bilo izraz njihove prave volje, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o podnesenim zahtjevima (s izrazom svojih shvaćanja provedenih dokaza, koje shvaćanje sugeriraju prihvatiti), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke ostvarene postupovne povrede.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da sudovi na temelju provedenih dokaza (da su pravilno ocijenjeni - prema njihovom shvaćanju pravnog standarda "pravilno") nisu imali razloga suditi kao u osporenoj presudi - već (da) su morali istinitim prihvatiti samo ono što oni navode i njihovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo stranaka.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj sklopio s tuženikom tri ugovora o prodaji stanova određeno i pojedinačno naznačenih u svakom od tih ugovora (s tri garažna boksa), i to: prvog 25. studenoga 1999., iz sadržaja kojeg proizlazi da je 1. srpnja 1999. isplatio tuženiku 60.000 DEM, 24. rujna 1999. 15.000 DEM i 25. studenoga 1999. 50.000 DEM; drugog 25. siječnja 2000., iz sadržaja kojeg proizlazi da je istoga dana isplatio tuženiku 40.000 DEM; trećeg 3. ožujka 2000. iz sadržaja kojeg proizlazi da je istoga dana isplatio tuženiku 60.000 DEM,

 

- da je 15. ožujka 2001. tužitelj sklopio s tuženikom i Ugovor o zajmu (a 25. ožujka 2003. dodatak tome ugovoru), prema sadržaju kojeg proizlazi da je tuženiku dao zajam od 123.733 EUR- a, s zateznom kamatom od 10 % mjesečno,

 

- da II. protutužitelj nije bio stranka navedenih ugovora o prodaji i zajmu, niti je preuzeo obvezu isplate po tim ugovorima,

 

- da su stranke navedenih ugovora o prodaji "već u početku" i prilikom sklapanja tih ugovora u stvari "htjeli zaključiti ugovor o zajmu", odnosno da između njih nije postojala niti volja da ti pravni poslovi egzistiraju kao ugovori o prodaji (stranke ugovora o prodaji nisu "manifestirale volju da tužitelj - protutuženik kupi stanove i garažne boksove po cijeni koja dosiže ukupno pozajmljeni iznos novca"), već je njihova stvarna volja bila sklopiti ugovor o zajmu - po stvarnom sadržaju kojeg je tužitelj i predao tuženiku na ime zajma (s obvezom tuženika da ga takvog i vrati) ukupno 225.000 DEM,

 

- da su stranke ovih ugovora "naknadno dogovorile da se protutuženiku umjesto vraćanja pozajmljenog iznosa predaju neki od stanova u pogledu kojih su ovi ugovori bili sklopljeni.

 

Na temelju činjenica utvrđenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, koje sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja i protutužitelja ocijenio djelomično osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio i djelomično odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

a) da su tužitelj i tuženik sklopili u stvari ugovor o zajmu (s time da ugovori od 25. studenoga 1999., 25. siječnja 2000. i 3. ožujka 2000. nemaju značaj ugovora o prodaji, kako glase - jer su sačinjeni samo radi osiguranja zajma, bez volje stranaka da se njima nešto kupi ili proda, kao prividni), dakle ugovor u smislu odredbe čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO-a), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), kojom je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete,

 

b) da su tužitelj i tuženik taj ugovor o zajmu sklopili kada je pozajmljivanje strane valute između fizičke (kao zajmodavca) i pravne osobe (ako ova nije banka) u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlatom ("Narodne novine", broj 91A/93, 36/98 - dalje: ZODS-a), i to:

 

- odredbama čl. 10. prema kojima: (stavak I.) "Devizno tržište u smislu ovoga Zakona čine sve kupnje i prodaje deviza, koje se obavljaju u Republici Hrvatskoj: 1) između ovlaštenih banaka, 2) između ovlaštenih banaka i Hrvatske narodne banke, 3) između ovlaštenih banaka i drugih osoba", (stavak II.) "Devizno tržište u smislu stavka 1 ovoga članka, čine i sve kupnje i prodaje efektivnog stranog novca koje obavljaju ovlaštene banke, kao i druge domaće osobe koje, u skladu s ovim Zakonom, obavljaju ove poslove.", (stavak III.) "Kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno je u slučajevima i na način predviđen ovim Zakonom.", (stavak IV.) "Plaćanje i naplata u devizama ili u zlatu između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno je u slučajevima predviđenim zakonom.", a sve u svezi s odredbom čl. 3. stavak I., prema kojoj: "Domaće osobe stječu devize u zemlji i inozemstvu i s njima raspolažu sukladno ovom Zakonu.", te odredbom čl. 4. stavak I., prema kojoj: "Domaćom osobom u smislu ovoga Zakona smatra se pravna osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i fizička osoba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj",

 

- odredbom čl. 28. stavak I., prema kojoj: "Domaće osobe stječu devize: - kupnjom na deviznom tržištu radi plaćanja u inozemstvo, - pravnim poslovima sa stranim osobama koji se odnose na izvoz robe i usluga ili drugim pravnim poslovima, - pravnim poslovima u Republici Hrvatskoj, kada je to zakonom određeno, - nasljedivanjem",

 

- odredbom čl. 34., prema kojoj: "Domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga i druga plaćanja u inozemstvo, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanje donacija u znanstvene, kulturne i humanitarne svrhe, te obavljati druga plaćanja kada je to predviđeno zakonom.",

 

- odredbama čl. 96., prema kojima: (stavak I.) "Pravna ili fizička osoba, te fizička osoba koja samostalnim radom obavlja djelatnost ili trgovac - pojedinac, koji kupi, proda, dade ili uzme u zajam devize, posreduje u kupnji, prodaji ili pozajmljivanju deviza suprotno ovom Zakonu kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 175,00 do 1.750,00 kuna.", (stavak III.) "Prelazi li vrijednost deviza koje su predmet prekršaja iz stavka 1. ovoga članka vrijednost od 17.500,00 kuna, pravna ili fizička osoba, odnosno osobe iz stavka 1 ovog članka kaznit će se za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka novčanom kaznom od 1.050,00 do 17.500,00 kuna, a odgovorna osoba iz stavka 2. ovoga članka, novčanom kaznom od 1.050,00 do 10.500,00 kuna.",

 

c) da navedenim odredbama nije bilo predviđeno (a činjenici "predviđenosti" je odredbom čl. 10. stavak III. ZODS-a dan značaj osnovne pretpostavke za dopuštenost pozajmljivanja deviza između fizičke osobe i pravne osobe koja nije banka: "...pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba...u Republici Hrvatskoj dopušteno je u slučajevima i na način predviđen ovim Zakonom.") da se devize mogu koristiti za davanje zajma između fizičke osobe kao zajmodavca i pravne osobe koja nije banka - a propisano je da davanje ili uzimanje zajma u stranoj gotovini predstavlja prekršaj, dakle zakonom propisanu nedozvoljenu radnju za zajmodavca i zajmoprimca, slijedom čega je ugovor o zajmu kojeg su tužitelj i tuženik sklopili ništav (u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a): jer je protivan prisilnim propisima,

 

d) da uz izloženo shvaćanje revidente u povoljniju poziciju ne bi dovela niti okolnost, kada bi i bila istinita, da je prema ugovoru o zajmu tuženik iznos pozajmljen u stranoj valuti (DEM) bio u obvezi vratiti tužitelju u protuvrijednosti u kunama - jer predmet prijepornog ugovora (a to je ovdje jedino relevantno) bio je zajam inozemne valute (u kojoj je, prema sadržaju ugovora, zajam i isplaćen), a ne valute Republike Hrvatske (kune), pa vraćanje toga iznosa u kunskoj protuvrijednosti (da je ovdje i bilo ugovoreno) ne bi mijenjalo karakter takvog predmeta zajma (strane valute) i ne bi se moglo tumačiti kao ugovaranje valutne klauzule dopuštene odredbom čl. 395. ZOO-a: kod ugovaranja valutne klauzule vrijednost ugovorne obveze (primjerice zajma, kao ovdje) glasi u valuti Republike Hrvatske koja se vezuje uz tečaj strane valute ili cijenu zlata u Republici Hrvatskoj, a ovdje je riječ o nečemu drugom - u konkretnom slučaju je prijeporna ugovorna obveza davanja zajma, a što je jedino bitno, glasila na inozemnu valutu, koja nije bila platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, pa ugovorna obveza davanja zajma ne bi izgubila svojstvo obveze u inozemnoj valuti - i time protivne prisilnim propisima Republike Hrvatske, sve i da je obveza vraćanja zajma ugovorena u domaćoj valuti,

 

e) da bi, konkretno, i u takvoj situaciji odlučnim ostalo da je tuženik prijeporni devizni iznos na ime zajma primio na temelju ništavog pravnog posla, a kako se ispunjenje uvijek sastoji samo u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze - ovdje obveze iz ništavog ugovora (koju dužnik ne može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, sve u smislu odredbe čl. 307. st. 1. ZOO-a), tužitelju ne pripada (umjesto strane) domaća valuta - jer mu takvu osnovom ništavog ugovora tuženik (sve i da je drugačije ugovorio) ne duguje,

 

f) da, polazeći od toga, tužitelju iz prijepornog odnosa s tuženikom pripada samo ono što je ovome po ništavom ugovoru o zajmu dao,

 

g) da to (prema istome pravnom shvaćanju) daje osnovanost i zahtjevu protutužitelja da se ništavnim utvrde i ugovori na koje se u zahtjevu pozivaju, i to u dijelu iz toga zahtjeva - neovisno od toga što su nastali kao zamjena ispunjenja ugovora o zajmu, te zahtjevu I. protutužitelja (ne i II. protutužitelja, koji nije bio subjekt građanskopravnog odnosa s tužiteljem) na obvezivanje protutuženika "iseliti iz garažnog boksa oznake GB 26 upisanog u poduložak br. 1422 Z.U. 16005 K.O. S., u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 404/24 Z.U. 16005 K.O. S." te "slobodnog od osoba i stvari" predati mu ga u posjed: posljedica ništavog ugovora o zajmu (u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a) je da svaka stranka ugovora ima vratiti ono što je po ugovoru primila - slijedom čega se ništavni ugovor ne može ispuniti nečim drugim (pa ni, kao ovdje, "pretvaranjem" u ugovore o prodaji),

 

h) da se osnovom istog shvaćanja protutuženik nije mogao (obzirom da sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku: čl. 2. st. 1. ZPP-a) obvezati na iseljenje i iz drugih nekretnina koje su bile predmetom ugovora koje je sklopio s I. protutužiteljem i na njihovu predaju u posjed: u situaciji nepostojanja zahtjeva na takvo obvezivanje (i to pozivom na navedenu činjeničnu i pravnu osnovu, o kojoj glede tih nekretnina u ovome predmetu nije suđeno) sudovi nisu niti imali mogućnosti o ovome suditi.

 

U odnosu na razloge revizija koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijske razloge pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud se može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća.“ i (stavak 2.) „ U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-3033/08-2 od 12. studenoga 2010.

 

Stoga je revizije tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i I. protutužitelja te II. protutužitelja u odnosu na odluku o predmetu spora (glavnoj stvari: glede glavnih zahtjeva) valjalo odbiti odlukom iz izreke, u presudi  (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U konkretnom slučaju tužitelj ujedno i protutuženik te tuženik ujedno i I. protutužitelj te II. protutužitelj revizije su podnijeli i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Te revizije u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je revizije podnesene protiv osporene odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštene odlukom iz izreke, u rješenju.

 

Zagreb, 15. ožujka 2016.