1                     Poslovni broj Gž-713/2018-3

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-713/2018-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

             

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. Š. iz M., OIB: …, 2. A. C. iz M., OIB: …, 3. S. Ć. iz M., OIB: …, 4. V. G. iz M., OIB: …, 5. M. Č. iz M., OIB: …, 6. E. I. iz M., OIB: …, svi zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. i M. iz O., protiv tuženika O.-G. d.o.o., M., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. L. i V. J. P. iz O., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-4053/2015-73 od 22. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-4053/2015-73 od 22. prosinca 2017. u dijelu točke 1. izreke u kojemu je utvrđeno "da na krovu garaže koja se nalazi upisana u zk. ul. 3262 k.o. M. postoje parkirna mjesta kako je to prikazano na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke A. B. od 14. lipnja 2017." te se u tom dijelu tužba tužitelja odbacuje.

 

2. Ukida se ista presuda u preostalom dijelu točke 1. izreke te u točki 2. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Ukida se rješenje suda prvog stupnja u točki 2. izreke i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

 

4. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke je utvrđeno da na krovu garaže koja se nalazi upisana u zk. ul. 3262, k.o. M., označena kao etažno vlasništvo pod rednim brojem 4 (E-4) u suvlasničkom omjeru 150/1000 čzem. 1165 k.o. M., postoje parkirna mjesta kako je to prikazano na nalazu i mišljenju stalog sudskog vještaka geodetske struke A. B., dipl. ing. geodezije od 14. lipnja 2017., na kojima je tuženik dao tužiteljima pravo posjedovanja i korištenja i to:  tužitelju V. Š., vlasniku stana u potkrovlju zgrade na k.č.br. 1154,  upisane u zk.ul. 2706 k.o. M., pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta broj 6, a koje se nalazi na krovu garaže označene kao etažno vlasništvo pod rednim brojem 4, č.zem. 1165, k.o. M., tužiteljici A. C., vlasnici stana u potkrovlju zgrade na k.č.br. 1152, pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta broj 11, koje se nalazi na krovu iste garaže, tužiteljici S. Ć., vlasnici stana u prizemlju zgrade na k.č.br. 1155, pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta broj 5 na krovu iste garaže, tužiteljici V. G., vlasnici stana u potkrovlju zgrade na k.č.br. 1155, pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta broj 4 na krovu iste garaže, tužiteljici M. Č., vlasnici stana u prizemlju zgrade na k.č.br. 1153, pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta broj 10 na krovu iste garaže, te tužitelju E. I., vlasniku stana na prvom katu zgrade na kč.br. 1153,   pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta broj 9 na krovu iste garaže. U točki 2. je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 40.704,00 kn u roku od 15 dana.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja je utvrđeno da je povučen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se naloži tuženiku izvršiti upis parkirnih mjesta u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Opatiji, kao zasebnog dijela nekretnine k.č.br. 275/2, k.o. M. te da se naloži tuženiku izdavanje isprave podobne za upis tužitelja u zemljišnoj knjizi kao nositelja prava posjedovanja i korištenja na posebnom dijelu nekretnine k.č.br. 275/2, k.o. M.. U točki 2. izreke rješenja je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

 

              Protiv presude te rješenja u točki 2. izreke je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 -  dalje ZPP).

 

                Tuženik u žalbi tvrdi da je presuda nerazumljiva, da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, čime ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je sud iz cjelokupne dokumentacije koja je priložena u spisu izveo pogrešne zaključke, tumačeći postojeće ugovore i njihov sadržaj suprotno onome što je između stranaka ugovoreno. Navodi da je u kupoprodajnim ugovorima koji su sklopljeni s tužiteljima V. Š. i A. C. tijekom 2006. stranke ugovorile i pravo posjedovanja i korištenja jednog parkirnog mjesta po dogovoru s prodavateljem, pri čemu naglašava da ni jednom kupcu nije predao u posjed ili korištenje parkirno mjesto izgrađeno na kč. broj 1165 k.o. M., već isključivo parkirna mjesta na kč. broj 1156/8 k.o. M.. Ističe da je nelogično da bi tuženik kao društvo koje se bavi graditeljstvom i prodajom nekretnina opteretio nekretninu od 3074 m2 sa bilo kakvim pravima trećih, na kojoj nekretnini je izgrađena poslovna hala te pripadajuća garaža sa parkirnim mjestima, posebice kada se uzme u obzir da je izgradio 22 parkirna mjesta za prodaju, između ostalog i za eventualne potrebe stanara izgrađenih stambenih objekata. Tvrdi da prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji sa pravnim prednicima ostalih tužitelja nije ugovorio pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta pa da stoga ni pravni prednici tih tužitelja nisu na njih mogli prenijeti više prava nego su sami imali. Ističe da pobijana presuda sliči arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena na postojećim materijalnim dokazima već isključivo na "logičkom razmišljanju suda". Iz iskaza 3.-6. tužitelja da proizlazi da su nekretninu kupovali od treće osobe, ne od tuženika te da im je stan pokazivao predstavnik agencije za promet nekretnina. Ističe da su zaključci suda suprotni iskazima samih tužitelja pa se tako primjerice zaključuje da predmetna parkirna mjesta nisu prodana, već su dana na korištenje bez vremenskog ograničenja te bez uvjeta eventualne naknadne kupnje, što da je suprotno navodima tužitelja koji tvrde da su kupili parkirna mjesta, pri čemu da je zanemarena činjenica da je tuženik još 2013. opozvao pravo daljnjeg korištenja. Smatra da postupci 1. i 2. tužitelja koji su odbili ukloniti svoja vozila sa dijela kč. broj 1165 k.o. M., a jedini su imali pravo korištenja parkirnih mjesta na kč.broj 1156/8 predstavljaju pokušaj grube zlouporabe prava iz ugovora o kupoprodaji zbog čega da mu pripada pravo opoziva posjedovanja i korištenja parkirnih mjesta. Tvrdi da stajalište suda o pravu na posjed parkirnog mjesta bez ograničenja nije u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), jer bi u tom slučaju korištenje bilo praktički izjednačeno s pravom vlasništva.

 

              Osporava ocjenu iskaza saslušanih svjedoka navodeći da nitko od svjedoka ne poznaje zastupnika tuženika niti je s njim vodio razgovore o kupoprodaji posebnih dijelova, već su svjedoci bliski prijatelji tužitelja koji nisu objektivni te nemaju izravnih saznanja o odnosima između stranaka. Nasuprot tome, sud ne prihvaća iskaze svjedoka koji ne podupiru tvrdnje tužitelja. Osporava i pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je pravo korištenja i posjedovanja parkirališta bilo dio kupoprodajne cijene te da je to pravo bilo kao pripadak stanu pa postavlja pitanje kako može biti pripadak stanu dio druge zemljišne čestice, u vlasništvu treće osobe. Ocjenjuje da je takav zaključak također u suprotnosti s odredbama ZV-a te u suprotnosti sa navodima suda koji su izneseni ranije, o tome da predmetna parkirna mjesta nisu prodana. Navodi da i ugovori u kojima je 1. i 2. tužitelju dano pravo posjedovanja i korištenja parkirnih mjesta po dogovoru s tuženikom ne upućuju na zaključak da je tuženik dao na korištenje upravo parkirna mjesta na kč.broj 1165 k.o. M.. Smatra da je pogriješio što je dozvolio tužiteljima da ponekad parkiraju na prijepornoj nekretnini, što mu početno nije smetalo, sve dok nekretninu nije odlučio prodati. Tuženik nadalje ističe da je sud prvog stupnja propustio cijeniti i činjenicu da je četvero tužitelja koji su kasnije povukli tužbu tijekom parnice zatražilo od tuženika kupnju parkirnog mjesta, o čemu su sačinjeni kupoprodajni ugovori, što da ne bi učinili da su smatrali da su već platili cijenu za korištenje parkirnog mjesta, pri čemu naglašava da su raniji tužitelji A. S., B. A. M. i A. K. u svojim ugovorima o kupoprodaji imali istovjetnu odredbu kao i 1. i 2. tužitelj o tome da im prodavatelj daje pravo posjedovanja i korištenja jednog parkirnog mjesta po dogovoru.

 

              Prema stajalištu žalitelja za donošenje pobijane presude ne postoji pravna osnova u mjerodavnom pravu Republike Hrvatske, budući da se ne vidi kojim zakonom je uređeno postojanje takvog stvarnog ili obveznog prava, niti se može zaključiti o kakvom se pravu radu, radi li se o postojanju neke vrste služnosti te s tim u svezi radi li se o osobnoj ili stvarnoj služnosti. Također da je sud zanemario činjenicu da tuženik više nije vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. 3262 k.o. M. kao etažno vlasništvo pod brojem 4, slijedom čega da tužitelji više nemaju niti pravnog interesa za donošenje takve presude.

 

              Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da tužitelji nisu u cijelosti uspjeli u parnici, da nije uzeto u obzir povlačenje tužbe od strane četiri tužitelja te povlačenje dvije trećine tužbenog zahtjeva.

 

              Predlaže stoga preinačiti presudu i rješenje, odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelje da mu nadoknade prouzročeni parnični trošak, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem. Tuženik potražuje i trošak žalbenog postupka koji je specificiran u tom podnesku.

 

              U pravovremenoj dopuni žalbe tuženik ističe da je sud raspravljao o tužbenom zahtjevu koji nije dopušten, pri čemu se poziva na odredbu čl. 187. st. 1. ZPP-a kojim su propisani uvjeti za podnošenje tužbe za utvrđenje. Navodi da tužitelji nisu tražili utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakvog prava i pravnog odnosa, već utvrđenje postojanja određenih činjenica, što da nije dopušteno. To da se odnosi i na zahtjev za utvrđenje da na krovu garaže postoje parkirna mjesta te zahtjev za utvrđenje da je tuženik dao tužiteljima pravo posjedovanja i korištenja parkirnih mjesta na krovu te iste garaže. Podredno navodi da su u razlozima presude samo interpretirani dokazi koje je sud proveo, bez obrazloženja koje zaključke je provođenjem tih dokaza izveo, pri čemu se koriste izrazi "neživotno" i "nelogično", a da se ne vidi zašto bi nešto bilo neživotno i nelogično. Tako da je tvrdnja suda o tome da je neživotno da bi netko u današnje vrijeme kupovao stan u novoj zgradi, a da ne može parkirati u neposrednoj blizini, suprotna očitovanju upravnog tijela o tome da za izdane lokacijske dozvole za gradnju stanova ne postoji obveza izgradnje parkirališta, tj. da to nije uvjet bez kojeg se na građevinskim česticama ne bi mogle graditi stambene građevine. S druge strane, da nije utvrđeno stvarno značenje sadržaja ugovorene obveze da će se pravo posjedovanja i korištenja parkirnog mjesta utvrditi "po dogovoru s prodavateljem". Tvrdi da iz sadržaja tog dijela ugovora ne proizlazi da su tužitelji dobili pravo posjedovanja i korištenja nekog određenog parkirnog mjesta na određenoj parceli, a pogotovo na krovu garaže izgrađene na kč.broj 1165, uz naglasak da se navedena odredba nalazi samo u ugovorima o kupnji stanova 1. i 2. tužitelja. Naglašava i to da iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da za stanove tužitelja postoje parkirna mjesta na drugoj parceli. Tvrdi da tužitelji mogu u svako doba riješiti problem parkiranja na način da sa tuženikom sklope ugovore o stjecanju prava koje će dogovoriti, što su učinili neki od kupaca stanova kao posebnih dijelova zgrade te da je zbog toga pokrenuo i parnične postupke za isplatu naknade zbog korištenja tuđe stvari. Glede skice spornog parkirališta koju je sud prihvatio kao dokaz, ističe da je taj dokaz priložen nakon zaključenja prethodnog postupka pa da ga sud nije smio koristiti, a pored toga da skica ne sadrži nikakvu volju tuženika jer ju tuženik nije potpisao, niti postoji izvornik pa smatra da su tužitelji skicu sačinili za potrebe ovog postupka. Naglašava i to da u trenutku prodaje stanova tužiteljima, na prijepornoj nekretnini nije bila izgrađena zgrada na čijem krovu tužitelji žele parkirati pa zaključuje da je protivan rezultatima provedenih dokaza zaključak da bi tuženik dao bilo kakvo pravo tužiteljima na parceli kč.broj 1165, odnosno na krovu garaže koja je izgrađena na toj parceli. Iako smatra da su tužitelji zahtijevali utvrđenje činjenica, i pod pretpostavkom da su zahtijevali utvrđenja kakva prava, smatra da je stjecanje svakog prava na stvarima regulirano odredbama ZV-a pa imajući u vidu činjenične navode tužitelja, smatra  da nisu mogli steći niti pravo uporabe kao osobne služnosti u smislu odredbe čl. 212. st. 1. ZV-a jer nije postojala pravna osnova stjecanja (čl. 218. ZV-a) niti zakonom propisani način stjecanja. Tuženik u dopuni žalbe iznosi istovjetan prijedlog u svezi načina rješavanja žalbe kao u žalbi protiv presude.

 

              Tužitelji u odgovoru na žalbu i dopunu žalbe osporavaju izložene žalbene navode, pri čemu ukazuju na iskaze koje su dali tijekom postupka te iskaze saslušanih svjedoka koji da su potvrdili navode o tome da su tužitelji koristili konkretna parkirna mjesta te da je svatko od tužitelja znao koje parkirno mjesto mu pripada. Predlažu stoga žalbe odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

              Žalba tuženika je osnovana.

 

              U donošenju pobijane presude je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 2. i toč. 11. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na koje povrede ukazuje i tuženik u žalbi.

 

              Naime, dio tužbenog zahtjeva tužitelja predstavlja zahtjev za utvrđenje činjenica, o čemu sud nije nadležan odlučivati, a u preostalom dijelu su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a odluka je donesena bez pozivanja na odredbe materijalnog prava koje su primijenjene pa presudu nije moguće ispitati.

 

              Na temelju ocjene provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelji vlasnici posebnih dijelova nekretnine, stanova u M., da je tuženik gradio stanove za prodaju te je s tužiteljima V. Š. i A. C. kao kupcima sklopio ugovore u kupoprodaji posebnih dijelova, u kojim ugovorima je, između ostalog, navedeno da "uz predmetni stambeni prostor kupac ima pravo posjedovanja i korištenja jednog parkirnog mjesta po dogovoru s prodavateljem". Nadalje utvrđuje da su ostali tužitelji kupili stanove od prodavatelja kojima je prethodno tuženik prodao istu nekretninu te da se u kupoprodajnom ugovoru kojeg je sklopio 6.-tužitelj E. I. kao kupac s prodavateljima I. i T. F. navodi izjava prodavatelja da "predmetnom stanu pripada jedno parkirno mjesto u dvorištu zgrade broj 9 te ostava broj 4 kao neodvojivi dio predmetnog stana koji pripada svakodobnom vlasniku istog."

 

              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka mjernika je utvrđeno da se sporna parkirna mjesta nalaze na krovu garaže koja je izgrađena na kč.broj 1165 k.o. M. (ranije kč.broj 275/2 k.o. M.), da se radi o nekretnini u površini od 3074 m2 koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tuženika i to kao put, dvorište, podzemna garaža i poslovna zgrada, pri čemu je garaža koja se sastoji od devet parkirnih mjesta, dva hodnika i 10 spremišta sa pripatkom dijela okućnice, upisana kao etažno vlasništvo (E-4), suvlasnički dio 150/1000, dok su stanovi u vlasništvu tužitelja posebni dijelovi zgrada koje su izgrađene na česticama 1152, 1153, 1154 i 1155 k.o. M..

 

              Tužitelji tvrde da im pripada pravo parkiranja na po jednom parkirnom mjestu na krovu garaže koja je dio čestice zemljišta 1165 k.o. M., smatrajući da takvo pravo proizvire iz ugovora o kupoprodaji nekretnine (stana kao posebnog dijela),, dok tuženik tvrdi da je pravo parkiranja na po jednom parkirnom mjestu dogovoreno isključivo s 1.-tužiteljem V. Š. i 2.-tužiteljicom A. C., s tim što osporava da bi se radilo o parkirnim mjestima na krovu narečene garaže. Budući da na sjevernoj strani, iza objekata u kojima se nalaze stanovi u vlasništvu tužitelja, postoji uređeno parkiralište na nekretnini koja je također u vlasništvu tuženika, a koja nekretnina služi isključivo kako parkiralište, tuženik tvrdi da je tužiteljima omogućeno parkiranje vozila na tom parkiralištu, uz dogovor o uvjetima parkiranja.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja ocjenjuje vjerodostojnim iskaze tužitelja te saslušanih svjedoka o tome da je zastupnik tuženika dao kupcima na korištenje parkirna mjesta na krovu garaže, pri čemu je prethodno prezentirao kupcima skicu na kojoj je bilo označeno tko će koristiti koje numerirano parkirno mjesto te da su se svi kupci toga pridržavali. Iskaz zastupnika tuženika M. B. ocjenjuje proturječnim, je da primjerice u odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da je nekim tužiteljima dao na korištenje parkirna mjesta na sjevernom dijelu nekretnine, iznad stambenih zgrada, dok u iskazu navodi da je to parkiralište bilo dovršeno tek 2008. ili 2009., a predmetni stanovi su prodavani u 2006. Zauzima stajalište da se parkirna mjesta nisu prodavala, ali da je pravo korištenja i posjedovanja bilo dio kupoprodajne cijene pa zaključuje da je pravo posjeda i korištenja bilo "kao pripadak stana".  Ocjenjuje da je upravo zastupnik tuženika odredio tko će koristiti koje parkirno mjesto te da skicu sa označenim parkirnim mjestima na garaži i imenima korisnika zasigurno nisu sami tužitelji nacrtali, niti upisali imena korisnika. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te obvezuje tuženika nadoknaditi im parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa).

 

              Kako je uvodno navedeno, sud je odlučivao o dijelu zahtjeva koji ne ide u sudsku nadležnost, čime je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a, na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, zahtjev za utvrđenje da na krovu garaže postoje parkirna mjesta, predstavlja zahtjev za utvrđenje činjenica, pa takva tužba tužitelja nije dopuštena. Prema odredbi čl. 187. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave (stavak 1.), pri čemu se takva tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava ili pravnog odnosa prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.).

 

              Dakle, tužba za utvrđenje se može podnijeti isključivo kada se traži utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa, dok zahtjev za utvrđenje činjenica nije dopušten.

 

              Zbog izloženog je valjalo u tom dijelu žalbu tuženika uvažiti, presudu suda prvog stupnja ukinuti i tužbu tužitelja odbaciti primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP-a.

 

              Glede zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje da je tuženik tužiteljima dao pravo posjedovanja i korištenja parkirnih mjesta na krovu garaže, valja istaći da bi se takav zahtjev mogao podvesti pod tužbu za utvrđenje postojanja određenog pravnog odnosa (da tužitelji imaju pravo posjedovanja i korištenja). Takva tužba se može podnijeti, kako je već rečeno, pod pretpostavkama propisanim odredbom čl. 187. st. 2. ZPP-a. U tom kontekstu treba cijeniti i tvrdnju tuženika da je prethodno tolerirao parkiranje vozila na krovu prijeporne garaže, ali da je 2013. to ovlaštenje opozvao. U svakom slučaju treba naglasiti da ni tužitelji, niti  prvostupanjski sud ne identificiraju "pravo posjedovanja i korištenja" kroz odredbe pozitivnih propisa, prije svega odredbe ZV-a pa se odluka suda u tom dijelu ukazuje arbitrarnom. Prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju presude sud je dužan, između ostalog, navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a po potrebi izjasniti se i o pravnoj osnovi spora, što je u pobijanoj presudi potpuno izostalo.

 

              Prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. To znači da tužitelji nisu bili dužni navesti pravnu osnovu na kojoj temelje svoj zahtjev, ali je sud bio dužan utvrditi na temelju kojeg pozitivnog propisa tužiteljima pripada pravo na sudsku zaštitu kakvu su ostvarili donošenjem pobijane presude. Još treba dodati da u našem pravnom sustavu postoje samo one vrste stvarnih prava koje su predviđene zakonom, što znači da postoji zatvoreni broj vrsta stvarnih prava (numerus clausus) pa nitko ne može imati neko stvarno pravo koje nema svoj temelj u pozitivnim propisima. Prema odredbi čl. 1. st. 1. ZV-a svaka fizička i pravna osoba može biti nositeljem prava vlasništva, a i drugih stvarnih prava:   prava služnosti, prava stvarnog tereta, prava građenja i založnog prava pa u tom kontekstu treba ocijeniti zahtjev tužitelja za utvrđenje da imaju "pravo posjedovanja i korištenja" parkirnih mjesta na krovu garaže na kč.broj 1165 k.o. M..

 

              Kako zbog narečenih razloga presudu suda prvog stupnja nije moguće ispitati, valjalo je u preostalom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a,  pri čemu je ocijenjeno da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 371. ZPP-a (novo suđenje pred drugim sucem).

 

              Još treba dodati da je potrebno u nastavku pozvati tužitelje da urede tužbeni zahtjev u skladu s odredbom čl. 186. ZPP-a, s obzirom na činjenicu da je u odnosu na dio zahtjeva tužba odbačena pa izreka u preostalom dijelu nije cjelovita. 

 

              Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke pobijane presude te u točki 2. izreke rješenja, pa će sud prvog stupnja o troškovima odlučiti zajedno s novom odlukom o glavnoj stvari.

 

Rješenje suda prvog stupnja u tom dijelu je ukinuto primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, dok je rješenje u točki 1. izreke kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.

 

              Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 16. lipnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara