- 1 -              Rev 1386/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1386/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz B.,OIB: …, zastupane po punomoćniku M. L., odvjetniku iz R., protiv tuženice J. B., rođene M. iz J. OIB: …, zastupane po punomoćnici K. M. D., odvjetnici iz K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1785/16-2 od 13. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovni broj P-2120/2015-18 od 19. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tužiteljice te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1785/16-2 od 13. listopada 2016., i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovi broj P-2120/2015-18 od 19. kolovoza 2016., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva na nekretninama k.č. br. 1883/1 z.k. ul. 3237, poduložak 1, te ¼ dijela  k.č. br. 1882/3, z.k.ul. 2641, sve k.o. B.-N., koje se vode kao zemljišnoknjižno vlasništvo tuženice J. B., da se tužiteljica ovlasti  da na temelju te presude po njenoj pravomoćnosti zatraži i ishodi  uknjižbu prava vlasništva  na navedenim nekretninama s imena tuženice na ime i u korist tužiteljice, i da joj tuženica nadoknadi  parnični trošak.

 

1. 2. U točki II. izreke tužiteljica je obvezana tuženici nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 kuna u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova, tuženica odbijena.

 

2. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku broj P-2120/2015-18 od 19. kolovoza 2016.

 

3. 1. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja za koje tvrde da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

 

3. 2. Predlaže preinačiti pobijane odluke i prihvaćanje tužbenog zahtjeva te obvezivanje tuženice da joj nadoknadi troškove postupka, uključujući i trošak revizijskog postupka.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženica osporava navode tužiteljice, ističe da se institut dosjelost u ovom slučaju ne može primijeniti i da tužiteljica nije u ostavinskom postupku istakla prigovor na opseg ostavinske imovine, te predlaže odbaciti reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica prizna pravo vlasništva na nekretninama, kući i dvorištu u B., pobliže opisanim u izreci prvostupanjske presude, koje je stekla, djelomično darovanjem od strane oca stranaka I. M., a dijelom kupoprodajom, kao i dosjelošću, jer je tužiteljica sa svojim sinom, po njezinoj tvrdnji, u posjedu cijele nekretnine u dužem vremenskom razdoblju.

 

7. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju, pa se tako u točki 1. navodi da će to biti u slučaju ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

9. Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tužiteljica je postavila sljedeće pitanje:

 

              “Je li u konkretnoj situaciji, odnosno imajući u vidu:

 

              - da je tužiteljica na ostavinskoj raspravi učinila spornim sastav ostavinske imovine izrijekom tvrdeći da predmetne nekretnine predstavljaju njezino vlasništvo te da tužiteljica navedenu procesnu radnju nije opozvala,

 

              - da javni bilježnik povodom nastanka spora o sastavu ostavine nije spis vratio sudu sukladno imperativnom čl. 244. st. 2. ZN nego je neovlašteno odlučivao na temelju predmnjeve o istinitosti javnih isprava - ZK izvadaka,

 

              - da u daljnjem tijeku ostavinskog postupka unatoč sporu nije raspravljeno što ulazi u ostavinsku imovinu kao i da ostavinska imovina uopće nije opisana do zaključenja ostavinske rasprave,

 

              - da je tužiteljica dala izjavu o odricanju od prava na prigovor protiv rješenja o nasljeđivanju iako to rješenje nije bilo objavljeno (barem ne u cijelosti jer na zapisniku nema nikakvih podataka o ostavinskoj imovini) pa je takva izjava nevažeća,

 

              - da protivno ZN tužiteljici kao stranci nije dostavljeno rješenje o nasljeđivanju čime je onemogućena saznati da su predmetne nekretnine ušle u ostavinsku imovinu te konzekventno podnijeti prigovor radi zaštite svojih prava,

 

osnovano smatrati da je tužiteljica vezana rješenjem o nasljeđivanju u pogledu isticanja prava na imovinu koja prema tome rješenju predstavlja ostavinsku imovinu pa da ne može ostvarivati svoje vlasničko pravo u parnici“?

 

10. 1. Iznoseći razloge zbog kojih smatra da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni poziva se na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-1643/1987-2 od 29. siječnja 1998., Rev-1087/59 od 4. veljače 1960., Rev-286/1987 od 7. srpnja 1987., Rev-1726/89 od 8. veljače 1990., Rev-1582/87 od 22. lipnja 1988., Rev-1120/59 od 28. siječnja 1960., Rev-628/61 od 9. kolovoza 1961,. Gzz-13/71 od 22. travnja 1971. i Gž-123/73 od 18. lipnja 1974.

 

10. 2. Tvrdi da su u tim odlukama iznesena pravna shvaćanja koja su suprotna shvaćanjima nižestupanjskih sudova iznesenim u pobijanim odlukama.

 

11. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

12. Nižestupanjski sudovi odbijaju u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga što je već pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika B. D. iz K. broj O-75/07 od 1. kolovoza 2007. utvrđeno što sve ulazi u ostavinsku masu iza pok. I. M., umrlog 6. travnja 2007., (oca stranaka), pa kako je tužiteljica sudjelovala u tome postupku smatraju da je vezana navedenim rješenjem, zbog čega više ne može tražiti da se u parničnom postupku utvrdi da je ona vlasnica opisanih nekretnina, koje su raspravljene u ostavinskom postupku.

 

13. Pravno pitanje, zbog kojeg je revizija podnesena, važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa je u odnosu na to pitanje revizija dopuštena.

 

14. Ocjena je ovog suda da izraženi stav nižestupanjskih sudova nije pravilan, te je protivan pravnom shvaćanju ovoga suda iznesenom u citiranim odlukama.

 

15. 1. Naime, odredbom čl. 232. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 127/13 i 33/15 – dalje: ZN) propisana je predmnjeva prema kojoj se smatra da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja.

 

15. 2. Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, prema odredbi čl. 232. st. 2. ZN-u, može pobijati jedino onaj koji po odredbama ZN-u nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.

 

15. 3. Prema odredbi stavka 4. naprijed citirane odredbe, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi niti su na nju bile uredno pozvane.

 

16. Sukladno odredbi čl. 232. st. 5. ZN-u, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, ili su na nju bile uredno pozvane, ali nisu vezane glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke, glede prava čije bi utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno piranje biti riješeno u parnici ili u upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.

 

17. S obzirom na to da je tužiteljica nesporno nazočila ostavinskoj raspravi iza pok. oca, da je na ročištu od 31. 05. 2007. utvrđena ostavinska imovina ostavitelja, (između ostaloga su dio ostavine bile navedene i sporne nekretnine, tada upisane u z.k.ul. 1389 i 1394 k.o. B.), da je tužiteljica na tom ročištu izjavila kako „te nekretnine nisu vlasništvo ostavitelja jer je on njoj te nekretnine darovao prije smrti“ (o čemu u spisu postoje materijalni dokazi-ugovori iz 1988., 2002. i 2003.), da je to ročište odgođeno s tim da „će se slijedeće zakazati naknadno nakon što se ponovo izvrši uvid u zemljišne knjige i točno utvrdi zbog čega gr.č. 12/2 i gr.č. 12/11 nisu do sada uknjižene na nasljednicu“, da tužiteljica navedenu procesnu radnju nije opozvala, da je slijedeće ročište održano 1. kolovoza 2007., na kojemu je samo „nadopunjena ostavinska imovina ostavitelja“ (potraživanja na temelju doplatka za pomoć i njegu), te su nasljednice dale nasljedničke izjave iz kojih proizlazi da je tužiteljica svoj nasljedni dio ustupila svojoj majci, dok je tuženica svoj nasljedni dio prihvatila kao i njihova majka, da su raspravnim rješenjem nasljednicima ostavitelja proglašene M. M. i J. B. i to na „ostavinskoj imovini naprijed utvrđenoj“(?) pri čemu nije navedeno na koju se ostavinsku imovinu to rješenje odnosi, da su se prema sadržaju zapisnika sa toga ročišta, ali i prema rješenju o nasljeđivanju, nasljednice odrekle prava na prigovor pa je rješenje postalo pravomoćno 1. kolovoza 2007., da je tužiteljica dala izjavu o odricanju od prava na prigovor protiv rješenja o nasljeđivanju iako to rješenje (o nasljeđivanju) nije bilo objavljeno na zapisnik, pa ona nije ni znala sadržaj toga rješenja, (očigledno smatrajući da se ono ne odnosi na nekretnine glede kojih je tražila izdvajanje iz ostavinske imovine ostavitelja), da tužiteljici kao stranci nije dostavljeno rješenje o nasljeđivanju čime je onemogućena saznati da su predmetne nekretnine ušle u ostavinsku imovinu ostavitelja, a budući da je tužiteljica dostavila u spis ugovore o darovanju na koje se pozivala, osnovano je zaključiti i smatrati da tužiteljica u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije vezana navedenim rješenjem o nasljeđivanju u pogledu isticanja prava na imovinu koja prema tome rješenju predstavlja ostavinsku imovinu i da ne može ostvarivati svoje vlasničko pravo u parnici.

 

18. Iz navedenih razloga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova glede vezanosti tužiteljice pravomoćnošću predmetnog rješenja o nasljeđivanju i s time u vezi njezinog pripadajućeg suvlasničkog dijela.

 

19. Slijedom iznesenoga, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice činjenično stanje glede odlučnih činjenica nije potpuno utvrđeno pa se pravilnost primjene materijalnog prava nije mogla ispitati, a kako nije bilo uvjeta za preinaku presude, to je primjenom čl. 395. st. 2. ZPP-a bilo nužno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

20. U nastavku postupka prvostupanjski sud će provesti predložene dokaze i zavisno od utvrđenja biti će u mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

 

21. Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.