- 1 -              Rev 1290/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1290/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općinskog državnog odvjetništva u Z., OIB: ..., protiv tuženika I. T., OIB: ..., iz Z., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-9302/2015-2 od 12. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4646/12-17 od 29. rujna 2015., u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Prihvaća se revizija tužitelja u odnosu na treće naznačeno pitanje i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-9302/2015-2 od 12. ožujka 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4646/12-17 od 29. rujna 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              Revizija tužitelja u odnosu na prvo, drugo i četvrto naznačeno pitanje odbacuje se kao nedopuštena.

 

III.              O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu na račun Državnog proračuna za troškove uzdržavanja iznosa od 16.807,50 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je naznačeno u izreci, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u kojoj je predložio revizijskom sudu nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je dopuštena i osnovana u odnosu na treće pitanje, dok u odnosu na prvo, drugo i četvrto pitanje nije dopuštena.

 

6. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku kao obvezniku uzdržavanja radi isplate iznosa od 16.807,50 kn po osnovi naknade troškova uzdržavanja koje je u razdoblju od prosinca 2008. do prosinca 2011. snosio Centar za socijalnu skrb K. na temelju odluke o privremenom uzdržavanju.

 

7. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7.1. Nadalje, prema odredbi st. 3. navedenog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

9. Tužitelj je u reviziji naznačio pravna pitanja koja su po njegovoj prosudbi važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to:

 

"1. Utvrđuje li se i iskazuje pravomoćnost i ovršnost pojedinačnih odluka suda u smislu čl. 25. st. 1. Ovršnog zakona uvidom u konkretan spis predmeta tog istog suda ili uvidom u pisani otpravak prvostupanjske odluke tog suda bez iskazane klauzule pravomoćnosti i ovršnosti?

 

2. Utvrđuje li se sadržaj izreke sudske presude u pojedinačnom predmetu uvidom samo u pisani otpravak prvostupanjske presude ili uvidom i u prvostupanjsku te i drugostupanjsku preinačujuću odluku?

 

3. Je li riječ o pravomoćnoj presuđenoj stvari (odnosno postoji li objektivni i subjektivni identitet spora) u sporovima koji se vode između istih stranaka u istim procesnim ulogama radi identične vrste spora kada se u prvom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na neodređena, ali odrediva buduća nedospjela davanja sve u odnosu na trenutak zaključenja glavne rasprave (koji zahtjev je pravomoćno odbijen), dok se u drugom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu izvršenih dospjelih davanja?

 

4. Može li sud meritorno odlučiti, odnosno odbiti tužbeni zahtjev umjesto odbaciti tužbu ako utvrdi da se radi o presuđenoj pravnoj stvari?"

 

10. U odnosu na prvo i drugo pitanje naznačeno u reviziji revident navodi da revizijski sud o tim pitanjima još nije zauzeo shvaćanje, a da odluka o sporu ovisi o rješenju tih pitanja i ista su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava, dok se obrazlažući važnost treće i četvrtog naznačenog pitanja poziva na revizijsku odluku poslovni broj Rev-668/2000-2 od 16. svibnja 2000., uz tvrdnju da je riječ o pitanju o kojem je revizijski sud zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

11. Prvostupanjski sud je uvidom u presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-10/98 od 7. travnja 1999. utvrdio da je tuženik u obvezi doprinositi za uzdržavanje mlt. sina K. T. mjesečni iznos od 600,00 kn. Također je utvrđeno da tuženik nije udovoljavao toj obvezi pa je mlt. K. T. rješenjem CZSS K. od 20. lipnja 2006., na kojem rješenju se temelji tužbeni zahtjev, priznato pravo na privremeno uzdržavanje od 20. lipnja 2006. do početka plaćanja uzdržavanja od strane oca, najdulje tri godine u iznosu od 484,10 kn. Nadalje, utvrđeno je da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4331/10 od 22. ožujka 2011. pod st. II. izreke tuženiku naloženo u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske platiti svaki daljnji mjesečni iznos na ime privremenog uzdržavanja koji će iznos Centar za socijalnu skrb isplaćivati primatelju uzdržavanja putem majke i zakonske zastupnice S. K. T. sve dok za to budu postojale zakonske pretpostavke odnosno dok ne počne uredno izvršavati svoju obvezu uzdržavanja, a najdulje u trajanju od tri godine. Uz obrazloženje da se navedeni st. II. izreke odnosi na razdoblje od prosinca 2008. do lipnja 2011., odnosno upravo na utuženo razdoblje, nižestupanjski sudovi zaključuju da je riječ o presuđenoj stvari, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen.

 

12. Međutim, presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8248/11 od 2. lipnja 2015., na koju se također revident poziva u reviziji, a koju nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir, preinačena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4331/10 od 22. ožujka 2011. u dijelu st. II. izreke na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu, a koji se odnosi na utuženo razdoblje, pravomoćno odbijen, s obrazloženjem da ne postoji zakonska norma koja bi uređivala zahtjev za isplatu troškova na ime privremenog uzdržavanja ubuduće, te da se prvostupanjski sud pozvao samo na zakonske odredbe koje propisuju pretpostavke za odlučivanje o privremenom uzdržavanju, a ne plaćanje privremenog uzdržavanja ubuduće, ali da odredba čl. 326. st. 1. i 2. ZPP propisuje da se samo u slučaju kada sud prihvati zahtjev za uzdržavanje, tuženika može obvezati i na činidbe koje nisu dospjele, dok u odnosu na ostale činidbe (dakle, i utuženu po osnovi privremenog uzdržavanja) vrijedi pravilo da moraju biti dospjele do zaključenja glavne rasprave.

 

13. Odredbama čl. 244. st. 1. – 4. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 – dalje: ObZ) propisano je:

"1) Fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od onog koji je po ovome Zakonu bio dužan davati uzdržavanje, ako su učinjeni troškovi bili opravdani. 2) Osoba koja je podredno dužna davati uzdržavanje, a snosila je troškove uzdržavanja, ovlaštena je tražiti od osobe koja je prije nje bila dužna davati uzdržavanje naknadu onoga što je umjesto nje dala za uzdržavanje.

3) Ako je troškove uzdržavanja djeteta snosio centar za socijalnu skrb u skladu s člankom 352. ovoga Zakona, tužbu protiv obveznika uzdržavanja podnijet će državno odvjetništvo.

4) Centar za socijalnu skrb koji je isplaćivao privremeno uzdržavanje u skladu s odredbama ovoga Zakona dužan je u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke o privremenom uzdržavanju obavijestiti nadležno državno odvjetništvo da pokrene spor protiv obveznika uzdržavanja koji je bio dužan davati uzdržavanje, a to nije činio."

 

14. Nadalje, odredbom čl. 352. st. 1. ObZ propisano je:

"Ako roditelj koji je na temelju pravomoćne sudske odluke, privremene mjere radi uzdržavanja ili nagodbe sklopljene pred sudom ili centrom za socijalnu skrb dužan pridonositi za uzdržavanje djeteta, ne udovoljava svojoj obvezi duže od šest mjeseci neprekidno ili ako nije platio za šest mjeseci s prekidima ukupno unutar razdoblja od sedam mjeseci, centar za socijalnu skrb dužan je na prijedlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, donijeti odluku o privremenom uzdržavanju i u skladu s njom isplaćivati uzdržavanje sve dok roditelj – obveznik uzdržavanja ne počne ponovno udovoljavati svojoj obvezi, u ukupnom trajanju od najdulje tri godine."

 

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice u Rev-1622/09 od 17. veljače 2010., Rev 1104/11 od 8. travnja 2015.) izrazio pravno shvaćanje da iz sadržaja odredbe čl. 244. ObZ jasno proizlazi da je mogućnost regresiranja zakonodavac predvidio samo za učinjene troškove uzdržavanja, a ne i za one buduće, odnosno da se radi o verzijskom zahtjevu iz čl. 1119. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) što znači da je moguće potraživati samo one činidbe dospjele do zaključenja glavne rasprave, sve u smislu odredbe čl. 326. st. 1. ZPP, a ne i one koje do tada nisu dospjele.

 

16. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 333. st. 2. ZPP na koju se odnosi postupovnopravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, kada je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari (za utuženo razdoblje od prosinca 2008. do lipnja 2011.) i odbio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud tu povredu nije sankcionirao, čime je i sam počinio istu povredu. Stoga je, u odnosu na treće pitanje naznačeno u reviziji, valjalo ukinuti nižestupanjske presude sukladno čl. 394. st. 4. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

17. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu i donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

 

18. Međutim, podnesena revizija u odnosu prvo i drugo pitanje naznačeno u reviziji ne sadrži razloge koji prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti određeno izloženi, odnosno ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije, koje prema čl. 382. st. 2. i. 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

 

19. Nadalje, u odnosu na četvrto pitanje naznačeno u reviziji, treba reći da revizijska odluka poslovni broj Rev-668/2000-2 od 16. svibnja 2000. u kojoj je u bitnome izraženo shvaćanje prema kojem okolnost da je u ranijoj parnici pravomoćnom presudom odbijen tužiteljev zahtjev za uzdržavanje istaknut za vrijeme trajanja braka nije zapreka tužitelju da u novijoj parnici koja se vodi radi rastave braka, prema istom tuženiku postavi jednaki tužbeni zahtjev ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena presuda, ne daje razlog važnosti postavljenom pitanju, odnosno u istoj nije niti izraženo shvaćanje o naznačenom pitanju. Stoga to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. i 3. ZPP, reviziju tužitelja, u odnosu na prvo, drugo i četvrto pitanje, odbaciti kao nedopuštenu.

 

21. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.