- 1 -              Revt 113/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revt 113/2017-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. g. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u D. S., protiv tuženika V. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2791/2013-2 od 27. rujna 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1418/2009 od 5. listopada 2012., u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2791/2013-2 od 27. rujna 2016. u dijelu odluke o glavnoj stvari, odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Revizija tužitelja protiv odluke o trošku parničnog postupka sadržane u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2791/2013-2 od 27. rujna 2016. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1418/2009 od 5. listopada 2012., odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev na naknadu materijalne štete zbog troškova poslovanja u iznosu od 667.990,85 kuna, naknadu materijalne štete zbog izgubljenih korisnika i uz njih vezanih prihoda zbog zasićenja tržišta u iznosu od 6.889.800,00 kuna te na pravičnu novčanu naknadu s osnove nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja u iznosu od 4.000.000,00 kuna. U stavku II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 656.598,04 kune, dok je stavkom III. izreke tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 68.326,11 kuna odbijen kao neosnovan.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u stavku I i dijelu stavka II izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 465.897,86 kuna. U stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda te je odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 190.700,18 kuna, kao neosnovan. Prema stavku III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 87.907,64 kune kao neosnovan.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku presudu i preinači prvostupanjsku presudu u smislu ovog prijedloga u reviziji te prihvati prijedlog za donošenje međupresude kojom će se utvrditi da je tuženik pregovarao suprotno načelima savjesnosti i poštenja ili da ukine obje presude te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz jasnu uputu o primjeni zakona i činjenica koje treba utvrditi.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbije kao neosnovana, a tužitelja obveže na plaćanje parničnog troška sukladno odluci o trošku iz pobijane presude te troška odgovora reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana u odnosu na glavni zahtjev, dok nije dopuštena u odnosu na trošak parničnog postupka.

 

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.1. Tužitelj se neosnovano poziva na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ističući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer o odlučnim činjenicama na koje se drugostupanjska presuda poziva postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju presude navodi o sadržaju isprava te samog sadržaja tih isprava, dok u odnosu na odlučne činjenice utvrđene prvostupanjskom presudom koje su dovele do drugačijeg presuđenja ista uopće nema razloga.

 

6.2. Protivno navodima revizije presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati, pa stoga ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

6.3. Revizijskim navodima o sadržaju pregovora i vođenju tih pregovora tužitelj iznosi svoju ocjenu dokaza i svoja stajališta nesavjesnom i nepoštenom ponašanju tuženika, a tvrdnju da je u tom smislu prvostupanjski sud propustio ocijeniti sadržaj nekih isprava i iskaza svjedoka i da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode tužitelja glede nesavjesnog postupanja tuženika nego da se samo općenito pozivao na razloge prvostupanjske presude, ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali i onu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP.

 

6.4. Takvi navodi revizije nisu osnovani jer su nižestupanjski sudovi pri iznošenju navedenog stajališta imali u vidu svu navedenu dokumentaciju koja prileži spisu i korespondenciju između stranaka, ponudu koju je tuženik dostavio tužitelju, ali i iskaze saslušanih svjedoka na okolnosti komunikacije i postupanje tužitelja i tuženika, nakon čega su primjenjujući pravila o teretu dokazivanja i ocjenom dokaza sukladno čl. 8. ZPP utvrdili navedeno činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe i za takvu primjenu materijalnog prava dali dostatne i valjane razloge.

 

6.5. Iznoseći, na navedeni način revizijske razloge u kojima se poziva na bitnu povredu postupka tužitelj u stvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pred nižestupanjskim sudovima, što u revizijskom postupku nije dopušteno (čl. 385. st. 1. ZPP). Činjenica da tužitelj nije zadovoljan ocjenom dokaza provedenom po nižestupanjskim sudovima i što se njegova ocjena provedenih dokaza protivna ocjenom provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima nije odlučno kada je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da su izvedeni dokazi po sudu prvog stupnja ocjenjeni sukladno čl. 8. ZPP.

 

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu materijalne štete zbog troškova poslovanja u iznosu od 667.990,85 kuna, naknadu materijalne štete zbog izgubljenih korisnika i uz njih vezanih prihoda zbog zasićenja tržišta u iznosu od 6.889.800,00 kn te naknadu s osnove nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja u iznosu od 4.000.000,00 kuna koju tužitelj potražuje od tuženika na temelju odredbe čl. 251. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

 

8. Tužitelj ističe da mu je konkretna šteta nastala zbog toga što je tuženik izbjegavao obvezu pregovaranja zbog čega je nastala šteta na način da je njegova imovina umanjena u razdoblju od 3. srpnja 2007. do 16. siječnja 2008. za troškove poslovanja u iznosu od 396.701,69 kuna, zatim šteta u obliku troškova poslovanja u iznosu od 292.089,16 kuna koji su nastali radi poduzimanja aktivnosti usmjerenih na pregovore i sklapanje ugovora s tuženikom. Nadalje smatra da je tuženik odbijanjem započinjanja pregovora i odugovlačenjem pregovora onemogućio tužitelja da započne s radom i uzrokovao je kašnjenje s ulaskom na tržište u trajanju od 17 mjeseci, pa s osnove tako pretrpljene nematerijalne štete potražuje iznos od 6.889.800,00 kuna, kao i naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 4.000.000,00 kuna, smatrajući pritom da je tuženik zlouporabom svog položaja na tržištu i naprijed navedenim radnjama izvršio povredu dobrog glasa tužitelja jer je odugovlačenjem pregovora stvorio kod ulagača i partnera dojam da tužitelj nije sposoban započeti s radom.

 

9. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja da je tuženik u siječnju 2008. započeo s tužiteljem pregovore i da su navedeni pregovori završili na način da je tuženik dostavio tužitelju u prosincu 2008. ponudu koju je tužitelj odbio, uz obrazloženje da komercijalni uvjeti sadržani u ponudi nisu prihvatljivi i da onemogućuju tužitelju normalno poslovanje i postizanje dobiti, odnosno da cijene sadržane u takvoj ponudi ne mogu biti temelj za daljnje pregovore, nižestupanjski sudovi su ocijenili da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 251. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) navodeći da tužitelj nije dokazao namjeru tuženika da je vodio pregovore bez namjere da sklopi ugovore i da bi zbog toga bio odgovoran za nastalu štetu vođenja pregovora bez namjere da sklopi ugovor odnosno da odustane od te namjere bez osnovanog razloga, pa dakle ocjenjuju da njegovo postupanje nije protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

10. Odredbom čl. 251. ZOO propisano je da pregovori koji prethode sklapanju ugovora obvezuju (st. 1.); ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovora za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (st. 2.); a suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da sa tom stranom sklopi ugovor (st. 3.).

 

11. Prema odredbi čl. 52. Zakona o telekomunikacijama ("Narodne novine" broj 158/03, 177/03, 60/04 i 70/05) proizlazi tuženikova zakonska obveza pružiti tužitelju pristup svojoj mreži, poštujući pri tom načela nediskriminacije i netransparentnosti i to pod uvjetom da za pristup mreži postoje tehničke mogućnosti.

 

12. Prema navedenim odredbama postupanje po načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od dvoličnog i proturječnog ponašanja, otvorenost iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa, spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza i očekivanje takvog ponašanja pri zasnivanju, ispunjenju i ostvarivanju prava suugovaratelja i sl.

 

13. Kada se govori o nepostojanju nakane sklapanja ugovora podrazumijeva se otpočinjanje s pregovorima da bi se stvorio privid kao da se takav ugovor želi.

 

14. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i sadržaj odredbe čl. 251. ZOO i čl. 52. Zakona o telekomunikacijama, a naročito činjenicu da tužitelj nije dokazao da su komercijalni uvjeti sadržani u tužiteljevoj ponudi iz prosinca 2008. različiti od uvjeta pod kojim tuženik pruža te usluge za vlastite potrebe ili za potrebe povezanih društava pod usporedivim okolnostima i na istoj razini, niti je dokazao da su komercijalni uvjeti sadržani u ponudi iz prosinca 2008. posljedica zlouporabe znatnije tržišne snage koju je utvrdila agencija u skladu s prethodno citiranim odredbama, a da tuženik nije bio vezan zakonskom odredbom u pogledu načina formiranja cijene pa je mogao po vlastitoj (diskrecijskoj) ocjeni formirati kako visinu cijene, tako i visinu obračunatih elemenata usluga pod kojim će ponuditi tužitelju iznajmljivanje vlastite mrežne infrastrukture po ovom sudu ne može se izvesti zaključak da je tuženik pregovarao s namjerom da ne sklopi ugovor s tuženikom. Kada bi se svaki pregovori morali završiti uspješno i za jednu i za drugu stranu, što ne nalaže ni jedan pozitivan propis, tada bi se dovelo u pitanje načelo tržišta i sloboda ugovaranja i pregovaranja kao temeljno načelo obveznih odnosa.

 

15. Ovo stoga što iz stanja spisa proizlazi da je tuženik pri planiranju i pripremi ponude te analizi i evaluaciji operativnih i komercijalnih uvjeta postupao s povećanom pažnjom i to na način da je štitio s jedne strane poslovne interese tuženika, a s druge strane prilagođavao takve interese tužiteljevim potrebama, pa takvo ponašanje i prema shvaćanju ovog suda se ne može ocijeniti kao vođenje pregovora bez prave namjere zaključenja ugovora.

 

16. Kako niti u tužbi, a niti tijekom trajanja postupka tužitelj, na kome je teret dokaza nije naveo, a kamoli dokazao u čemu bi se sastojala šteta koju trpi, to su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 251. ZOO, a u svezi sa čl. 219. ZPP.

 

17. S tim u svezi iscrpna obrazlaganja revizije nisu od značaja u ovoj fazi postupka.

 

18. Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tužitelja protiv presude suda drugog stupnja u dijelu odluke o glavnoj stvari odbiti i odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP.

 

19. U odnosu na reviziju tužitelja podnesenu protiv odluke o troškovima postupka valja odgovoriti da je na sjednici Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

19.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev 1353/11-2, Rev 1643/13-2).

 

20. Stoga je valjalo reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka odbaciti zbog čega je odlučeno kao u rješenju (stavak I izreke).

 

21. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.

 

              Predsjednik vijeća:

              Ivan Vučemil, v.r.