- 1 -              Rev 4628/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4628/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., OIB: ... iz Z., koju zastupa punomoćnik M. S. odvjetnik u Z., protiv tuženika Lj. B., OIB: ... iz V., kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Š., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-252/2019-2 od 6. lipnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6151/03-112 od 4. ožujka 2019., u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-252/2019-2 od 6. lipnja 2019. kojom je odlučeno o glavnoj stvari, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Revizija tužiteljice protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-252/2019-2, odbacuje kao nedopuštena.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je prodana nekretnina u Republici Njemačkoj, zgrada i slobodna površina, kčbr. 28 i 29, predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika koja nekretnina je prodana za 199.000,00 DEM te se utvrđuje da je tužiteljičin udio u zajedničkoj nekretnini iznosio 1/2 dijela 99.500,00 DEM, sada 49.750,00 EUR-a protuvrijednosti u kunama na dan isplate iznosa prema srednjem tečaju NBH, te se nalaže tuženiku navedeni iznos isplatiti tužiteljici, na utvrđenje da zarada u restoranu Z., M., restoranu D., G., restoranu R. B. W. i restoranu P., L., koji su se formalno vodili na ime tuženika u vrijeme trajanja bračne zajednice, predstavlja zajedničku zaradu – prihod obje strane te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici polovinu iznosa zarade – prihoda od 50.000,00 EUR-a, za sve restorane u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan isplate kao njezin udio u zaradi navedenih restorana, na utvrđenje da osobno vozilo marke Daewo Nubira 1.6, crveni karavan, reg. oznake ..., broj šasije: ... predstavlja zajedničku imovinu te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici 1/2 vrijednosti vozila u vrijeme njegovog otuđenja i to 5.000,00 EUR-a protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju NBH, na utvrđenje da osobno vozilo marke Mazda, reg.br. ..., broj šasije: ..., prva registracija ... predstavlja zajedničku imovinu te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici 1/2 vrijednosti vozila u vrijeme njegovog otuđenja i to 4.000,00 EUR-a protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju NBH u vrijeme isplate, na utvrđenje da novčani iznos od 20.000,00 DEM predstavlja zajedničku stečevinu stranaka, a sve prema posudbenom ugovoru dakle 1/2 navedenog iznosi 10.000,00 DEM sada 5.000,00 EUR-a, te se nalaže tuženiku isplatiti 5.000,00 EUR-a u protuvrijednosi kuna prema srednjem tečaju NBH u vrijeme isplate te na naknadu prouzročenih parničnih troškova. U stavku II izreke utvrđeno je da novčana sredstva na deviznom računu tuženika kod Z. b. broj ... u iznosu od 36.710,00 DEM predstavljaju zajedničku stečevinu te se tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici 1/2 navedenog iznosa odnosno 18.355,00 DEM, sada 9.177,00 EUR-a protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju NBH u vrijeme isplate. U stavku III izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 31.250,00 kuna.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom I izreke. U stavku II izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod stavkom II izreke. U stavku III izreke djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka pod točkom III izreke na način da je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 40.000,00 kuna.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, preinači odbijajući dio presude u točki I i točki II izreke, te preinači odluku o troškovima parničnog postupka.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelja tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbaci kao nedopuštena na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

 

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

7. U ovom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu kojom traži utvrđenje postojanja bračne stečevine i isplatu pojedinih novčanih iznosa za koja tvrdi da predstavljaju zajedničku stečevinu stranaka.

 

7.1. Budući da vrijednost pobijanog dijela presude kojom se traži utvrđenje i isplata pojedinih iznosa (protuvrijednost 49.750,00 EUR-a, 50.000,00 EUR-a, 5.000,00 EUR-a, 4.000,00 EUR-a, 25.000,00 EUR-a) prelazi vrijedonosni kriterij iz čl. 382. st. 1. ZPP to znači da je dopuštena prema vrijedonosnom kriteriju redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

8. Stoga je reviziju tužiteljice ovaj sud ispitao prema odredbi čl. 382.a st. 1. ZPP, kao redovnu reviziju.

 

8.1. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je ud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje njezinog udjela u bračnoj stečevini na predmetima pobliže označenim u izreci presude te isplata na ime suvlasničkog dijela.

 

11. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su stranke sklopile brak 28. lipnja 1976., koji je razveden presudom Općinskog suda u Zagrebu od 13. rujna 2000. pod brojem P2-960/98 i P2-219/99,

 

- da su stranke živjele u Republici Njemačkoj od 1979. do 1990.,

 

- da su zajedničkom ušteđevinom od rada u Njemačkoj kupili zemljište u T. 1981., i kuću u Z. u roh-bau izgradnji 1984. za iznos od 65.000,00 DEM,

 

- da su kupili kuću u B. 1987., za iznos od 140.000,00 ili 145.000,00 DEM i da su za kupnju podigli kredit u iznosu od 100.000,00 DEM 19. listopada 1987. i dali učešće u iznosu od 40.000,00 DEM s tim da je navedena kuća prodana 1990. za iznos od 180.000,00 DEM,

 

- da su se u kuću u Z. uselili 1990. kada se tužiteljica vratila s djecom u Republiku Hrvatsku,

 

- da je darovnim ugovorom od 10. ožujka 1997. tužiteljica darovala tuženiku svoj suvlasnički dio nekretnine u T., a tuženik je darovao tužiteljici kuću u Z. kao i staru deviznu štednju u Z. b., poslovnica Z. u cijelom iznosu,

 

- da tužiteljica nije bila stalno zaposlena nakon dolaska u Republiku Hrvatsku,

 

- da je vozilo marke Mazda tuženik darovao sinu D. B. koji je za navedeno vozilo platio sve potrebne pristojbe, carinu, porez,

 

- da je vozilo marke Nubira kupljeno 1999. nakon prestanka svake komunikacije među strankama,

 

- da je posudbeni ugovor sklopljen između Lj. B. i Ž. K. kojim se Ž. K. obvezao vratiti sumu od 20.000,00 DEM i 2% kamate ili ukupno 21.800,00 DEM do 25. prosinca 1996.,

 

- da je tuženik na dan 12. kolovoza 1987. na deviznom računu Z. b. imao iznos od 36.710,65 DEM.

 

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili neosnovanim iz razloga što tužiteljica tijekom postupka nije dokazala svoje tvrdnje da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova (osim novčanih sredstava na deviznom računu kod Z. b.) slijedom čega su zaključili da tužiteljica na kojoj je bio teret dokaza nije dokazala osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te su odbili predmetni tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 7. i 219. ZPP te čl. 277. i 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 51/89, 59/90 i 25/94 – dalje: ZBPO).

 

13. U konkretnom slučaju tuženik je tijekom postupka osporio činjenične navode tužiteljice da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tvrdeći da je o diobi bračne stečevine postignut sporazum.

 

14. Prema odredbi čl. 277. ZBPO imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina.

 

14.1. Odredbom čl. 287. st. 1. ZBPO propisano je da kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine.

 

14.2. Svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov udio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine (čl. 285. ZBPO).

 

14.3. Prema odredbi čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i kojima pobija navode i dokaze suprotne strane.

 

15. U postupku je utvrđeno da tužiteljica nije dokazala da je od prodaje kuće u B. ostao cijeli iznos prodajne cijene od 180.000,00 DEM i da kupac nije preuzeo daljnju otplatu kredita, te da novac nije utrošen za uređenje kuće u Z., kao ni visinu zarade u restoranima pa je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. U odnosu na osobno vozilo marke Mazda koje je tužitelj darovao sinu D. tužiteljica također nije dokazala da to vozilo potječe iz imovine stečene radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Vozilo Nubira kupljeno 1999. je stečeno nakon prestanka svih komunikacija između stranaka slijedom čega tužiteljica nije dokazala da i to vozilo potječe iz imovine stečene za vrijeme trajanja te zajednice. U odnosu na posudbu 20.000,00 DEM bratu tužiteljice Ž. K. (s obzirom da Ž. K. nije pristupio sudu radi izvođenja dokaza saslušanjem, već je priložio izjavu da je novac vratio, ali ne i kome) tužiteljica nije dokazala da je navedeni novčani iznos vraćen tuženiku pa je i taj dio tužbenog zahtjeva također odbijen. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na novčana sredstva na deviznom računu kod Z. b. u iznosu od 36.710,65 DEM jer je na dan 12. kolovoza 1977. tuženik imao na računu navedeni iznos pa kako tuženik nije dokazao da je navedeni iznos podigao sa štedne knjižice i uložio u kupnju kuće u B., to je u tom dijelu sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice budući s osnova bračne stečevine istoj pripada iznos od 9.177,00 EUR-a.

 

16. Slijedom navedenog s obzirom da tužiteljica osim deviznog iznosa (od 9.177,00 EUR-a), a polazeći od odredbi čl. 7. i 219. ZPP nije dokazala postojanje naprijed navedenih relevantnih činjenica glede osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva to su odbijanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 277. i čl. 287. ZBPO.

 

17. Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ista iznosi svoje ocjene provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

 

18. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

19. U odnosu na reviziju tužiteljice podnesenu protiv odluke o troškovima parničnog postupka valja odgovoriti da na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto shvaćanje pod brojem Su-IV-19/15-15 prema kojem pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

19.1. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

20. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP o reviziji tuženika u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka valjalo riješiti kao u stavku I izreke predmetnog rješenja.

 

21. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.

 

              Predsjednik vijeća:

              Ivan Vučemil, v.r.