- 1 -              Revt 168/2013-4

 

 

 

 

 

Broj: Revt 168/2013-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja dr. K. S. iz Z., protiv tuženika BC I. Z. O. I. P. B. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica iz Odvjetničkog društva O. i H. j.t.d., Z., radi naknade štete i činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-335/11-5 od 11. svibnja 2012., kojom je djelomično potvrđena i ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1865/07 od 27. listopada 2010., u sjednici vijeća od 15. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-335/11-5 od 11. svibnja 2012., kojom je (u točki IV izreke) potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1865/07 od 27. listopada 2010.

 

r i j e š i o j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na materijalnopravno pitanje koje glasi:

„Da li tužitelju, kao osobi koja je u okviru radnog odnosa sudjelovala u stvaranju sorti, odnosno hibrida kukuruza, pripada pravo na naknadu temeljem prava koje proizlazi iz radnog odnosa ili po posebnom materijalnom pravu za zaštitu novostvorenih biljaka koje je pojmovno srodno patentu pa shodno tome primjenjuju li se na zastaru potraživanja tužitelja odredbe Zakona o priznavanju novostvorenih, odobravanju uvođenja u proizvodnju stranih i zaštiti sorti poljoprivrednog i šumskog bilja („Službeni list SFRJ“ br. 38/80. i 82/90. i „Narodne novine“ br. 53/91) i Zakona o industrijskom vlasništvu („Narodne novine“ br. 53/91., 19/92. i 61/92.) ili zakoni koji su uređivali radni odnos - Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 53/76.), Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“ br. 34/91., 26/93. i 29/94.) i Zakon o radu („Narodne novine“ br. 38/95., 54/95. i 65/95.)?“

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj dr. K. S. iz Z., ..., koautor (kooplemenjivač) - inovator novostvorenih i priznatih hibrida navedenih u t. II. izreke te presude. Točkom II izreke utvrđeno je da je doprinos tužitelja u stvaranju sorti niže navedenih hibrida pod brojevima 1-50 pod oznakom "naziv hibrida" u navedenim postocima pod oznakom "postotak autorstva" i da mu je po prodanom kilogramu svake od niže navedenih sorti tuženik dužan isplatiti niže navedeni postotak naknade od prodajne cijene pod oznakom "postotak naknade od prodajne cijene", kroz sve vrijeme trajanja autorskog prava, kako je to pobliže navedeno u tom dijelu izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku u slučaju komercijalizacije bilo vlastitom proizvodnjom, bilo prodajom licencnog prava trećim osobama ili komercijalizacijom i prihodovanjem na bilo koji drugačiji način, o tome odmah u roku 15 dana od sklapanja ugovora o prometu s trećom osobom izvijestiti tužitelja kao koautora-inovatora i u roku od 15 dana po isplati od strane suugovaratelja, a najdulje u roku godine dana od dana sklapanja ugovora sa svojim kupcem - suugovarateljem, isplatiti po svakom prodanom, odnosno ugovorenom/ prihodovanom kilogramu/toni u točki II. navedenih hibrida kukuruza, kroz sve vrijeme trajanja oplemenjivačkog prava, tužitelju kao koautoru-inovatoru u točkom I. navedenih hibrida kukuruza od prodajne cijene kilograma/tone, odnosno licencnog prihoda, naknadu prema u točki II. navedenom postotku po kilogramu/toni, odnosno navedeni postotak od ukupno ugovorenog iznosa za licencu. Točkom IV. izreke te presude naloženo je tuženiku  da, temeljem komercijalizacije prodajom hibrida (pod br. 1-23) i ostvarenih, sve u razdoblju od 1. rujna 1995. do 1. rujna 2000., nalaže se tuženiku na ime neisplaćene naknade isplatiti tužitelju iznos od 246.427,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 41.851,809 kn od 1. rujna 1996., na iznos od 32.806,11 kn od 1. rujna 1997., na iznos od 33.350,00 kn od 1. rujna 1998., na iznos od 58.053,22 kn od 1. rujna 1999. i na iznos od 80.365,47 kn od 1. rujna 2000. do 31.12.2007.; počev od 1.1.2008. po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate. Točkom V. naloženo je tuženiku predati tužitelju minimalno 20 zrna od svakog genetskog materijala iz točke I. izreke navedenih hibrida sa samooplodnim linijama koje se nalaze u sjemenskoj proizvodnji, s tim da se te obveze može osloboditi isplatom u istom roku od iznosa od 100.000,00 kn. Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 65.974,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.10.2010. do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki IV izreke. U preostalom dijelu prvostupanjska je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, osim u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude, u kojem je dijelu odluka ukinuta bez vraćanja na ponovno suđenje.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog postupovnog i materijalnopravnog pitanja predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava sve revizijske navode predlažući da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

 

5. U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

6. Revizija tuženika u odnosu na postupovnopravno pitanje nije osnovana, dok je glede materijalnopravnog pitanja nedopuštena.

 

7. Predmet ovog revizijskog postupka je pobijani dio nižestupanjskih presuda kojim je tuženiku naložena isplata novčane tražbine u iznosu od 246.427,53 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke drugostupanjske i točka IV. izreke prvostupanjske presude). Kako je u pitanju spor pred trgovačkim sudom, to u konkretnoj pravnoj stvari, sukladno članku 497.a ZPP-a (vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kuna) nije moguće podnijeti redovnu reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP-a.

 

8. U podnesenoj reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a (izvanredna revizija) tuženik postavlja dva pitanja, prvo postupovnopravne naravi i drugo materijalnopravno pitanje navodeći da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

9. Vijeće ovog suda nalazi da je samo postupovnopravno pitanje važno za odluku u ovom sporu i za intervenciju revizijskog suda, zbog čega je podnesena revizija u odnosu na to pitanje dopuštena.

 

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da se tužba u ovom sporu (ponesena 30. kolovoza 2000.) temelji na zahtjevu za isplatu posebne naknade od komercijalizacije novostvorenih sorti u razdoblju od 1995. do 2000. godine, u čijem stvaranju je sudjelovao tužitelj i to u omjerima utvrđenim u posebnim upravnim postupcima,

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika i da je s ostalim stručnjacima sudjelovao u oplemenjivanju većeg broja hibrida kukuruza u postocima utvrđenim u rješenjima izdanim u posebnim upravnim postupcima na temelju kojih rješenja je tužitelju, polazeći od postotka koautorstva, isplaćena jednokratna nagrada, te da tuženik predmetne hibride koristi u komercijalne svrhe,

- da je tuženik nositelj oplemenjivačkog prava na hibride koji su priznati u razdoblju od 1979. - 1993. pred tadašnjim Saveznim ministarstvom za poljoprivredu u B., a od 1993.-1998. i pred Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske, te da ovlašteno iskorištava sporne sorte,

- da nije sporno da su predmetne sorte u posebnom upravnom postupku priznate u razdoblju od 1979. do 1997. kao doba kada su stvorene nove sorte i da je njihova zaštita trajala i važila u razdoblju od 1995. do 2000. godine,

- da je tuženik sve do provedbe pretvorbe i privatizacije 1992. svim koautorima - suoplemenjivačima kao i tužitelju isplaćivao naknadu za inventivni rad prema svojim općim aktima, koja naknada se sastojala od jednokratnog paušalnog iznosa za stvorenu sortu i hibrid, te od stimulativnog dijela od prihoda razmjerno postotku sudjelovanja u stvaranju nove sorte, odnosno oplemenjivanja pojedinog hibrida kukuruza,

- da je tuženik nakon izvršene pretvorbe i privatizacije 1992. prestao isplaćivati navedenu naknadu iako je komercijalno i dalje iskorištavao nove sorte, odnosno oplemenjivane hibride kukuruza (i za koje sorte posebna zaštita dalje traje) jer svojim novim općim aktima (statutom) nije predvidio isplaćivanje takve naknade,

- da tužitelju kao stvaratelju novih biljnih sorti (hibrida) pripadaju prava po posebnom materijalnom pravu za zaštitu novostvorenih biljaka koje je pojmovno srodno patentu, te da između stranaka nije ni bilo sporno da tužitelj kao osoba koja je stvaratelj novih sorti ima pravo na naknadu za cijelo vrijeme trajanja registriranog oplemenjivačkog prava,

- da tužitelju pripada pravo na posebnu naknadu od donošenja rješenja u pojedinom upravnom postupku, u trajanju od 15, 18, 25 ili 30 godina sukladno posebnom zakonu i odredbama općih akata pravnog prednika tuženika važećih u vrijeme nastanka svake od sorti, u čijem nastanku je sudjelovao tužitelj u određenom postotku,

- da bi pravična naknada tužitelju za razdoblje od 1. rujna 1995. do 1. rujna 2000. iznosila 246.427,53 kn, s osnove komercijalizacije zaštićenih sorti, a u čijem stvaranju je tužitelj sudjelovao što je utvrđeno u upravnim postupcima i u (nespornim) postocima, s tim da je pravična naknada utvrđena vještačenjem, primjenom načela općih akata tuženika u vrijeme stvaranja pojedinih sorti, odnosno hibrida kukuruza, po kojim aktima je tužitelju isplaćena ranija jednokratna naknada,

- da tužitelja za sporno razdoblje (od 1.9.1995. do 1.9.2000.) pripada naknada za komercijalizaciju zaštićenih sorti (u čijem je stvaranju sudjelovao i tužitelj) koja je dospjela u zadnjih pet godina od podizanja tužbe.

 

11.1 Donoseći pobijanu presudu drugostupanjski sud ističe da su, uz ostalo, neosnovani žalbeni navodi prema kojima je tužitelj na temelju ugovora o radu bio zaposlen na radnom mjestu na kojem je obavljao poslove oplemenjivača, kasnije pomoćnika za znanstveni rad i da je upravo te poslove bio dužan obavljati na temelju ugovora o radu i da je za to primao plaću, kao i da je pri radu na tim poslovima bio dužan koristiti sve svoje umne i fizičke sposobnosti pa da mu ne pripada nikakva naknada od stvaralaštva i komercijalizacije predmetnih sorti u čijem stvaranju je u određenom, nespornom postotku sudjelovao.

 

11.2. U obrazloženju pobijane presude se navodi da je tuženik pravni slijednik poslodavca koji je oplemenio, otkrio i razvio predmetne registrirane sorte i da tuženik kao nositelj oplemenjivačkog prava za nove sorte ima ekskluzivno pravo proizvoditi za prodaju i prodavati reproduktivni materijal zaštićenih sorti, te ovlastiti druge na proizvodnju i prodaju reproduktivnog materijala i za to naplatiti naknadu (licenciju) od komercijalizacije predmetnih zaštićenih sorti. Međutim, da to tuženikovo pravo ne isključuje i njegovu obvezu platiti posebnu naknadu tužitelju kao fizičkoj osobi koja je u utvrđenim omjerima oplemenila ili otkrila i razvila sorte na kojima je tuženik nositelj oplemenjivačkog prava, i to za vrijeme cijelog razdoblja priznatog oplemenjivačkog prava, a koja prava pripadaju tužitelju na temelju posebnog zakona.

 

11.3. Nadalje, odgovarajući na žalbene navode tuženika, sud drugog stupnja ističe da žalitelj neosnovano osporava tužiteljevo pravo na posebnu naknadu tvrdeći da nije utvrđeno je li tužitelj svojim kreativnim radom doprinio bitnom povećanju dobiti tuženika, budući da je rješenjima u posebnim postupcima pred tadašnjim Saveznim ministarstvom za poljoprivredu u B. te Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske (Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo – Odjel za priznavanje i zaštitu novih biljnih sorti) utvrđena realizacija tog stvaralaštva i kreativnosti u opsegu koji je tim aktima utvrđen. Slijedom toga, zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu svih utuženih postotaka od cijene naplaćene zadnjih pet godina od podizanja tužbe, dakle, onako kako je to zaključio i ocijenio sud prvog stupnja.

 

12. Drugostupanjski sud je ujedno ukinuo prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu izreke i u odnosu na točke II., III. V. i VI. vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ističući da je u točkama II. i III. izreke kojom je prihvaćen tužbeni na utvrđenje da je tuženik dužan isplatiti određeni postotak naknade od prodajne cijene „kroz sve vrijeme trajanja autorskog prava“ presuda nerazumljiva zbog svoje vremenske i pojmovne neodređenosti, koja dopušta mogućnost različite interpretacije.

 

13. Prvo  postavljeno (postupovno) pitanje iz revizije tuženika glasi:

„Može li drugostupanjski sud svojom presudom potvrditi kondemnatorni dio izreke presude prvostupanjskog suda kojim je tužitelju dosuđen novčani iznos određen vještačkim nalazom, a koji novčani iznos se temelji na postocima koji se utvrđuju deklaratornim dijelom izreke presude prvostupanjskog suda koji je rješenjem drugostupanjskog suda ukinut i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak?“

 

14. U odnosu na razloge važnosti ovog postupovnopravnog pitanja tuženik ističe da pobijana odluka nije podudarna shvaćanju revizijskog suda, koje je izraženo u odlukama br.  Revr-220/04-2 od 15.9.2004., Revr-213/2007-2 od 23.4.2007., Revr-721/07-2 od 19.11. 2008. i Revt-174/08-2 od 20.1.2009.

 

15. Slijedom toga, da bi se moglo odlučiti o važnosti ovog pitanja potrebno je, prije svega, ispitati pravna shvaćanja iz odluka na koje se poziva revident te istodobno ocijeniti jesu li te odluke usporedive sa činjeničnim i pravnim stanjem u ovom sporu. 

 

16.1. U rješenju br. Revr-220/04-2, kojim su revizije stranaka odbačene kao nedopuštene, istaknuto je slijedeće:

(...) prethodno postavljen zahtjev na utvrđenje prava na otkazni rok, tj. prava na otpremninu samo predstavlja deklaratorni preambul koji omogućava traženje isplate novčanih iznosa zatraženih u ovom kondemnatornom zahtjevu. Stoga je vrijednost predmeta ovog spora označena u tuženim tj. pobijanim novčanim iznosima glede zahtjeva s osnova naknade plaće, tj. glede zahtjeva s osnova otpremnine.“

 

16.2. U rješenju br. Revr-213/07-2, kojim je revizije tužiteljice odbačena kao nedopuštena, navodi se:

   „Pritom treba reći da zahtjev na utvrđenje da je ništava odredba sporazuma po kojoj se tužiteljica odriče prava na otkazni rok u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno  morao odlučiti. U pitanju je dakle deklaratorni preambul, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavne za dopuštenost revizije prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 14.325,00 kn.“

 

16.3. U rješenju br. Revr-721/07-2, kojim je revizija tuženika odbačena kao nedopuštena, ističe se:

„Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu, u konkretnom predmetu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora.“

 

16.4. U rješenju br. Revt-174/08-2, kojim je revizija tuženika također odbačena kao nedopuštena, navodi se:

„Tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik koristio autorsko djelo tužiteljice, deklaratorni je preambul, koji omogućava traženje isplate.“

 

17. Prema tome, u svim revizijskim odlukama koje su naznačene kao razlozi važnosti postavljenog pitanja, podnesene revizije su odbačene iz procesnih razloga - na temelju kriterija koji je propisivao određenu vrijednost predmeta spora, kao pretpostavku za dopustivost revizije (članak 382. stavak 1. toč. 1. ZPP).

 

18. Međutim, neovisno od toga, valja zaključiti da je revizijski sud u navedenim predmetima, ipak izrazio i određeno pravno shvaćanje u odnosu na postupovno pitanje iz tuženikove revizije. U tim je odlukama, istina krajnje sumarno rečeno - da deklaratorni preambul presude, odnosno utvrđujući dio sudske odluke „omogućava traženje isplate“, što je samo po sebi logično i pravno ne treba posebno objašnjavati. Međutim, u tom je kontekstu i nadalje ostalo neriješeno pitanje - može li drugostupanjski sud  istodobno ukinuti deklaratorni preambul kao nejasan i potvrditi kondemnatorni dio odluke ili to u procesnom smislu uopće (i nikad) nije moguće.

 

19.1. U konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi suglasno zaključuju da se o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva na isplatu, polazeći zapravo od nesporne činjenične građe, može samostalno odlučiti. Pritom se sudovi, uz ostalo, pravilno oslanjaju na nesporni sadržaj odluka samog tuženika o autorstvu-koautorstvu u stvaranju određenih hibrida (koje su dio neosporene dokazne građe) te na rješenja iz upravnog postupka, koje okolnosti i činjenice tijekom dugotrajnog parničnog postupka (pa niti sada postavljenim pravnim pitanjima u reviziji), tuženik nije određeno osporio, a niti doveo u bilo kakvu sumnju.

 

19.2. Pravilo je da tužitelj mora dokazivati činjenice koje su stvarna (i pravna) osnova tužbe, ali ako te činjenice tijekom postupka ni u čemu nisu osporene, a suviše su vidljive i jasne iz dokaza u vidu odluka samog tuženika, tada je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da su one nesumnjivo dokazane. Stoga je za odluku o isplati sporne naknade u ovom postupku (neovisno od deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva u kojem su naznačeni nazivi hibrida, autorstvo-koautorstvo i pripadajući postoci), bilo odlučno činjenično stanje utvrđeno u postupku iz kojeg je na osnovi nespornih činjenica i provedenog vještačenja, bilo moguće sa sigurnošću utvrditi doprinos (u postotku) tužitelja u stvaranju, oplemenjivanju i razvoju određenih sorti na kojima je tuženik nositelj oplemenjivačkog prava, a time i visinu sporne naknade. Slijedom toga, u ovom se slučaju deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, s obzirom na utvrđeno stanje stvari, pokazuje suvišnim i zapravo nepotrebnim za odluku o visini konkretne novčane naknade pa njegovo ukidanje, samo za sebe, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.  

 

19.3. Uostalom, kad se istodobno odlučuje o deklaratornom i kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, gledajući s postupovnopravne strane, za odluku kojom se prihvaća kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije uvijek nužno još i postojanje deklaratornog dijela odluke, budući da u tom slučaju tužitelj, koji pravnu zaštitu može postići već (i samo) kondemnatornim dijelom, najčešće nema pravnog interesa za podnošenje i deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, ako se ista pravna zaštita može ostvariti zahtjevom za određenu činidbu ili kondemnatornom tužbom na isplatu, tada nije dopuštena i tužba na utvrđenje, a jednako se može (istina, ne uvijek i u svakom slučaju) ustvrditi i u odnosu na (nepotrebni) deklaratorni preambul tužbe koja, kao u ovom slučaju, sadrži još i kondemnatorni dio na isplatu dospjele novčane tražbine.

 

20. Slijedom toga, protivno zaključku koji postavljenim pitanjem sugerira revident, ne može se zauzeti pravno shvaćanje kojim bi se uspostavilo beziznimno pravilo prema kojem (nikad) nije moguće odlučivati tako - da se istodobno ukine (ili postupovno pravilnije: odbaci) deklaratorni dio prvostupanjske presude i prihvati onaj kondemnatorni na isplatu, makar takvi tužbeni zahtjevi bili međusobno povezani, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Postupovna pravila o načinu odlučivanja žalbenog suda omogućavaju donošenje i drugačije drugostupanjske presude, a ne isključivo odluke kojom bi se uvijek i na isti način (jednoznačno) odlučilo o deklaratornom i kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva (o čemu se revizijski sud već izjasnio u odlukama br. Rev-878/03-2 od 12.1.2005. i Revr-312/04-2 od 15.9.2004.).

 

21. Zbog toga je reviziju tuženika u odnosu na postupovnopravno pitanje, sukladno odredbama članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti uz zaključak da drugostupanjski sud u pobijanoj presudi nije nepravilno primijenio odredbe ZPP-a, u takvoj mjeri da bi počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost donesene odluke (iz članka 354. stavak 1. ZPP) ili u krajnjem slučaju bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi onemogućavala ispitivanje pobijane presude (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP).

 

22. Tuženik je postavio i materijalnopravno pitanje koje glasi:

„Da li tužitelju, kao osobi koja je u okviru radnog odnosa sudjelovala u stvaranju sorti, odnosno hibrida kukuruza, pripada pravo na naknadu temeljem prava koje proizlazi iz radnog odnosa ili po posebnom materijalnom pravu za zaštitu novostvorenih biljaka koje je pojmovno srodno patentu pa shodno tome primjenjuju li se na zastaru potraživanja tužitelja odredbe Zakona o priznavanju novostvorenih, odobravanju uvođenja u proizvodnju stranih i zaštiti sorti poljoprivrednog i šumskog bilja („Službeni list SFRJ“ br. 38/80. i 82/90. i „Narodne novine“ br. 53/91) i Zakona o industrijskom vlasništvu („Narodne novine“ br. 53/91., 19/92. i 61/92.) ili zakoni koji su uređivali radni odnos - Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 53/76.), Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“ br. 34/91., 26/93. i 29/94.) i Zakon o radu („Narodne novine“ br. 38/95., 54/95. i 65/95.)?“

 

23. Kao razlog važnosti ovog pitanja revident je označio presudu i rješenje  br. Revt-52/05-2 od 18.1.2007., koja u odnosu na dosuđenu novčanu tražbinu predstavlja ukidno rješenje iz ovog (istog) parničnog postupka nakon kojeg je nastavljen postupak.

 

24. Prema navedenom materijalnopravnom pitanju, očito je da revidentima primjena materijalnog prava u ovom postupku ni u čemu nije pogrešna ili barem upitna, osim u odnosu na prigovor zastare tražbine. To na svoj način jasno i nedvojbeno potvrđuje i prijašnje shvaćanje revizijskog suda (stavci 19. do 21.) o okolnostima koje su, neovisno od ukidanja deklaratornog dijela, u ovom predmetu bile opravdanim razlogom za donošenje kondemnatorne odluke.

 

25. U odnosu na prigovor zastare u revizijskoj odluci br. Revt-52/05-2, na koju se poziva revident i koja je prethodila novoj odluci u ovom predmetu, rečeno je slijedeće:

„Što se tiče spornog pitanja osnovanosti, odnosno neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare potraživanja valja uzeti u obzir da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje iz radnog odnosa, da je Zakon o udruženom radu zastarijevanje tražbina iz radnog odnosa uredio odredbom čl. 608., a da Zakon o radu isto pitanje uređuje odredbom čl. 131., dok Zakon o osnovnim pravima iz radnih odnosa nije sadržavao posebne odredbe o zastarijevanju novčanih tražbina iz radnog odnosa, pa se na zastaru tražbina iz radnog odnosa nastalih tijekom važenja toga Zakona primjenjuju Opći propisi obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99).“

 

26. Međutim, u odnosu na materijalnopravno pitanje, iako se određeno poziva na odluku Revt-52/05-2, po nalaženju revizijskog suda, revident zapravo nije izložio pravno relevantne razloge važnosti postavljenog pitanja. To je zato jer je naznačena ukidna revizijska odluka donesena u istom predmetu i bez jasnog pravnog shvaćanja u odnosu na pitanje zastare. Ukidno revizijsko rješenje, istina, može izraziti i određeno pravno shvaćanje, ali u konkretnom slučaju, ono što je obrazloženo u naznačenoj odluci u odnosu na prigovor zastare u ovom predmetu, po svom sadržaju predstavlja samo (općenitu) uputu nižestupanjskim sudovima i nikako nije dostatno za nedvojben zaključak o postojanju pravnog shvaćanja revizijskog suda, koje ima presedanski karakter i u odnosu na koje pobijana odluka ne bi bila podudarna. Revizijski sud  je samo uputio nižestupanjske sudove na propise koji bi mogli biti mjerodavni u odlučivanju, s tim da takva uputa u nastavku suđenja ne vezuje sudove, ali ni sam revizijski sud. Pritom, ocjena revizijskog suda da se radi o tražbini iz radnog odnosa ne mora biti isključivo mjerodavna za pravilnu odluku o zastari, budući da je (samo primjerice) člankom 131. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/95., 54/95. i 65/95.) propisano da - ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine. Dakle, već je na temelju ove zakonske odredbe moguće da i neki drugi zakon različito propisuje zastarni rok za spornu tražbinu upravo zbog njezine specifičnosti, na što upućuje i samo ukidno revizijsko rješenje br. Revt-52/05-2, kada se poziva na zastarni rok iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), s tim da od 1. siječnja 2006. na isti način opći petogodišnji zastarni rok propisuje članak 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18).

 

27. Uvidom u žalbu koja je prethodila tom revizijskom rješenju vidljivo je da žalitelj nigdje u svojoj žalbi (list 218. do 222. spisa) ni na koji način  nije spominjao prigovor zastare, iako se u reviziji (što je postupovnopravno neprihvatljivo) poziva na taj prigovor ističući da  se o njemu drugostupanjski sud nije izjasnio. U takvoj situaciji, kada su u sadržaju žalbe nedostajali razlozi koji bi se odnosili na prigovor zastare, žalbeni sud se u odluci Pž-1468/04-3 od 4. siječnja 2005., sukladno odredbama članka 365. stavak 2. ZPP-a, nije ni trebao niti mogao izjašnjavati o prigovoru zastare (o čemu se revizijski sud već izjasnio u odluci br. Rev-x 225/15-2 od 1. rujna 2015.). Međutim, ukoliko se potom revizijski sud, iako za to nije bilo potrebe niti postupovnih ovlasti, ipak izjasnio o prigovoru zastare kao u ovom slučaju, tada to u revizijskoj odluci ima tek i samo upućujući karakter i ne može biti pravno shvaćanje zbog kojeg su ukinute nižestupanjske presude. Zbog toga se sadržaj tuženikovog materijalnopravnog pitanja u ovom slučaju ne može ni poistovjetiti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda koje bi imalo presedansku narav.

 

28. Slijedom toga, naznačeno revizijsko rješenje već zbog toga ne može biti i nije razlog koji bi opravdao važnost materijalnopravnog pitanja budući da nije odluka koja sadrži pravno shvaćanje revizijskog suda, zato u odnosu na postavljeno materijalnopravno pitanje nisu izloženi razlozi njegove važnosti.

 

29. Konačno, sve kad bi kojim slučajem to revizijsko (ukidno) rješenje bilo utemeljeno na pravnom shvaćanju o zastari (već je u stavcima pod toč. 26., 27. i 28. jasno rečeno da nije), tada je revident propustio postaviti pitanje mjerodavno i važno za eventualnu intervenciju revizijskog suda. Naime, sukladno članku 394.a ZPP-a, sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska odluka, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda. Zato u ovom slučaju, postavljenim materijalnopravnim (umjesto postupovnim) pitanjem revident, niti pod pretpostavkom o „postojanju“ određenog pravnog shvaćanja revizijskog suda, nije postavio odgovarajuće pravno pitanje koje bi dovelo do potrebe za osiguravanjem jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

30. Iz navedenih je razloga, na temelju članaka 393. i 392.b. stavak 5. ZPP, valjalo presuditi i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                    Ivan Vučemil, v.r.