- 1 -              Rev 685/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 685/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz S., protiv tuženika T. p. d.o.o. iz Z., (OIB: …), radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-944/2020-2 od 29. siječnja 2021., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-914/2020 od 29. listopada 2020., u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena kao nepravodobna tužba s tužbenim zahtjevom na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 3. lipnja 2020. kojom je tuženik otkazao ugovor o radu kojeg je sklopio s tužiteljem - izvanrednim otkazom toga ugovora.

 

2. Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju temeljem čl. 382.a i 386. Zakona o parničnom postupku, a zbog „bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava“. Prijedlog tužitelja je da se nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinače i njegov zahtjev prihvati.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 29. siječnja 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu:

- o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,... "

 

6. Kako je odredbom čl. 400. st. 1. ZPP-a propisano da stranke „mogu podnijeti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak o predmetu spora pravomoćno završen“, a tužitelj je reviziju izjavio protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) odbačena tužba u sporu o postojanju ugovora o radu - protiv tog je rješenja revizija dopuštena jer je riječ o rješenju sa značajem rješenja kojim se postupak pravomoćno završava.

 

7. Revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (prema odredbi čl. 391. st. 2. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

8. Revident je u reviziji samo uopćeno iznio revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka (ističući da „o odlučnim činjenicama postoji proturiječnost“ i da je utvrđenje suda „protivno ispravama koje prileže spisu“), pa kako nije određeno naznačio o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena - taj se razlog u ovome revizijskom stupnju ne može razmatrati.

 

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke kojom je tuženik otkazao s njime sklopljen ugovor o radu - izvanrednim otkazom toga ugovora.

 

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

12.1. da je tuženik prijepornu odluku o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem donio 3. lipnja 2020.,

 

12.2. da je tužitelj protiv te odluke podnio zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik primio u petak 26. lipnja 2020.,

 

12.3. da je tužitelj tužbu prvostupanjskom sudu podnio (u ovome predmetu) 30. srpnja 2020. i njome zatražio sudsku zaštitu prava za kojeg drži da je odlukom tuženika povrijeđeno.

 

13. Sporno je: je li tužitelj pravovremeno (u za to propisanom prekluzivnom roku) podnio tu tužbu.

 

14. Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja tužbu tužitelja odbacili uz osnovno i odlučno shvaćanje da je ista podnesena po proteku rokova propisanih za njezino podnošenje odredbama čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR-a), prema kojima: (stavak 1.) „Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.“, (stavak 2.) „Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom“.

 

15. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

16. Naime, imajući na umu izložena utvrđenja, a obzirom da su navedeni rokovi iz čl. 133. ZR-a prekluzivne naravi - protekom kojih podnositelj tužbe gubi pravo na sudsku zaštitu zbog nezakonito danog mu otkaza ugovora o radu, pravilno je zaključiti (kako je to učinio i drugostupanjski sud):

 

16.1. da je rok za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za zaštitu prava, a kojeg je tuženik zaprimio 26. lipnja 2020., za tuženika započeo teći u subotu 27. lipnja 2020. i da je (u trajanju od 15 dana) isticao zaključno sa subotom, 11. srpnja 2020.,

 

16.2. da je za tužitelja rok za podnošenje tužbe započeo teći 12. srpnja 2020. i (u trajanju od 15 dana) isticao zaključno sa nedjeljom 26. srpnja 2020., odnosno (a jer je to dan kada sud nije radio) sa ponedjeljkom 27. srpnja 2020.

 

16.3. da je tužbu u ovome predmetu tužitelj podnio tek 30. srpnja 2020. (četvrtak), dakle nepravovremeno - i da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je (takvu: nepravovremenu) odbacio (postupajući u smislu odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a).

 

17. Valja pritom primijetiti (to obzirom da, izgleda, revident o tome ima pogrešno shvaćanje):

 

17.1. da ZR-om nije određeno računanje početka i kraja tijeka ovdje prijepornih rokova u radnim odnosima ali je odredbom čl. 8. st. 4. ZR-a propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno Zakonom o radu ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava,

 

17.2. da se po tome na računanje tih rokova primjenjuju odredbe čl. 300. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08), prema kojima: (stavak 1.) „Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava se istekom posljednjeg dana roka.“, (stavak 3.) „Ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan.“,

 

17.3. da Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 110/19), na snazi od 1. siječnja 2020., subotu nije odredio kao neradni dan,

 

17.4. da tužitelj povoljniju poziciju ne bi ostvario niti kada bi za računanje rokova iz navedenog čl. 133. ZR-a vrijedile odredbe čl. 112. ZPP-a,

 

17.5. da se (ovdje odlučno) u smislu odredbe čl. 300. st. 3. ZOO-a a i odredbe čl. 112. stavak 3. ZPP-a u rok ne računaju dani za koje je „zakonom određeno da se ne radi“ ili dani „državnih blagdana ili nedjelje ili koji drugi dan kad sud ne radi“, ali samo ako posljednji dan roka pada u te dane, u kojem slučaju rok istječe protekom prvog idućeg radnog dana (a svi ostali blagdani te nedjelje i dani kad se ne radi ili sud ne radi se računaju u rok).

 

18. Stoga, a budući da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se tužitelj poziva, o reviziji tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (na temelju odredbe čl. 393. st. 2. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.