- 1 -              Rev 417/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 417/2018-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. R. (OIB: ...) iz K., zastupane po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. L., iz Z., protiv prvotuženika poliklinika ... A. iz D. (OIB: ...), i drugotuženika B. I. (OIB: ...) iz D., oboje zastupani po punomoćniku D. D., odvjetniku iz D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1636/2015-2 od 9. studenog 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj Pn-99/15-63 od 21. svibnja 2015., u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prihvaća se revizija tužiteljice ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1636/2015-2 od 9. studenog 2017., i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj Pn-99/15-63 od 21. svibnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici, na ime naknade neimovinske štete iznos od 120.000,00 kn te na ime naknade imovinske štete iznos od 87.400,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude te joj solidarno naknaditi troškove parničnog postupka (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženicima. troškove parničnog postupka u iznosu od 25.962,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz koje sadržajno proizlazi da je podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete koja je prema navodima tužbe počinjena nestručno izvedenim operativnim zahvatima od strane tuženika i to estetskog operativnog zahvata augmentacijske mamoplastike sa silikonskim implantatima, liposukciju trbuha, te korekcije volumena grudi i abdominoplastike i liposukcije struka, a koji su izvršeni bez pristanka tužiteljice nakon što bi bila obaviještena o mogućim rizicima postupka.

 

8. Nižestupanjski sudovi, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđuju da su svi zahvati koje je tužiteljica radila kod tuženika izvedeni po pravilima struke bez obzira što je došlo do upalnih procesa kod tužiteljice na dojkama nakon korekcije volumena grudi te zaostalog ožiljka nakon abdominoplastike, jer navedeno predstavlja poznate moguće komplikacije kod izvođenja takvih zahvata, pa stoga zaključuju da se ne može raditi o odgovornosti tuženika za naknadu štete, jer na njihovoj strani nema pogrešaka u izvođenju medicinskog zahvata. Prigovore vezane uz činjenicu da je većina medicinskih zahvata (osim posljednjeg) obavljena bez valjanog informiranog pristanka sud nije prihvatio kao osnovane jer je zaključio da nije odlučno što tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazio da je tužiteljica dala informirani pristanak na predmetne zahvate iz razloga jer se tužiteljica sama podvrgnula estetskom operativnom zahvatu augmentacijske mamoplastike sa silikonskim implantatima, pa u toj situaciji kada na njenoj strani postoji dobrovoljnost prihvaćanja tog zahvata onda to nije odlučno. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) odbijaju tužbeni zahtjev ocijenivši ga neosnovanim.

 

9. U revizijskom stupnju postupka sporno je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi da samom činjenicom kada se tužiteljica podvrgnula estetskom operativnom zahvatu postoji dobrovoljnost prihvaćanja toga zahvata te da nije odlučno je li bila informirana o mogućim komplikacijama, a shodno tome sporno je i postojanje odgovornosti tuženika te pravilna primjena odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO.

 

10. Za razrješenje ove pravne situacije treba krenuti od Zakona o zaštiti prava pacijenata („Narodne novine“ broj 169/04 - dalje: ZZPP) koji među osnovnim pravima pacijenata propisuje i pravo na suodlučivanje i pravo na obaviještenost, na prihvaćanje, odnosno odbijanje medicinskoga postupka ili zahvata, te na povjerljivost (čl. 6. - 21. ZZPP).

 

10.1. Naime, odredbom čl. 6. st. 1. i čl. 8. ZZPP propisano je da pacijent ima pravo suodlučivanja što obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka te na obaviještenost o svome zdravstvenom stanju dok je odredbom čl. 16. istog zakona predviđena isključivo pisana suglasnost pacijenta na za određeni postupak.

 

10.2. Iz navedenih odredaba proizlazi da prilikom ocjene postojanja osnove odgovornosti tuženika prije svega valja poći od dvije temeljne premise: da pacijent ima pravo na količinu informacija potrebnu kako bi mogao donijeti informiranu odluku o preporučenom medicinskom tretmanu, te da ima pravo prihvatiti ili odbiti danu preporuku liječnika.

 

10.3 Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3002/2005. od 21. studenoga 2007., valjan je samo onaj pristanak na dijagnostički postupak koji je pacijent dao nakon što je obaviješten o mogućim rizicima tog postupka, te samo u tom slučaju nema odštetne odgovornosti bolnice za nastalu neimovinsku štetu.

 

10.4. Također, u presudama ovog revizijskog suda poslovni broj Rev-2895/2015 od 29. kolovoza 2018. Rev-726/17 od 27. svibnja 2017. izraženo je pravno shvaćanje da je informirani pristanak valjan ako i samo ako je pristanku prethodila informiranost osobe o proceduri, ako je osoba dobivenu informaciju pravilno shvatila i na osnovi toga dobrovoljno dala/ustegla pristanak. Posebno se ističe „da bi pristanak bio pravno valjan, bolesnik treba poznavati sve na što daje taj pristanak. Razlog tolike važnosti pristanka stoji u činjenici da pristanak izražava temelj slobode osobe i njezinog prava da bude liječena. U odsutnosti pristanka terapeutski zahvat predstavlja povredu privatnosti, odnosno povredu prava na privatnost i na zdravlje. Bolesnik ima pravo uskratiti pristanak na određene tretmane ili kirurške zahvate pa i protivno mišljenju liječnika koji ga liječi, jer je samo on sposoban posjedovati cjelovitu predodžbu svih vrijednosti koje su u njegovoj situaciji aktualne.“

 

11. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno citirane zakonske odredbe te dosadašnju sudsku praksu jasno proizlazi da bi pristanak bio valjan pacijent ima pravo prethodno dobiti informacije koje se odnose na svrhu, prirodu i predvidljive posljedice preporučenih i alternativnog liječničkog postupka; vjerojatnost njihove uspješnosti; korist koju nose; rizike koje takvi zahvati općenito nose sa sobom kao i rizike koji su vezani uz individualne posebnosti svakog bolesnika; moguće negativne popratne pojave koje ti postupci uključuju kao i moguće posljedice neprovođenja liječničkog postupka. Informacija mora biti jasna, izrečena jezikom i na način koji bolesnik s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti može razumjeti kako bi mogao sam odvagnuti korist i štetu predloženog zahvata. Navedene informacije nije potrebno dati odjednom, ali pisana suglasnost koju će pacijent dati/uskratiti mora uslijediti nakon njihovog priopćavanja.

 

12. Na temelju iznesenog, ne može se prihvatiti shvaćanje nižestupanjskih sudova da sama činjenica što se tužiteljica podvrgnula estetskom operativnom zahvatu predstavlja dobrovoljnost prihvaćanja tog zahvata bez da je utvrđeno je li bila informirana o mogućim komplikacijama.

 

12.1. Valjani pristanak pacijenta postoji samo u situaciji kad je on informiran i svjestan rizika na koje pristaje, onda mu se neuspjeh liječenja ne može staviti na teret. Kada takvog pristanka nema, onda je rizik neuspješnog liječenja na ustanovi koja je pružatelj zdravstvene usluge i/ili zdravstvenom radniku koji je pacijentu neposredno pružio zdravstvenu uslugu. Iznimke su propisane zakonom i odnose se na situacije kada pristanak nije bilo moguće ishoditi (primjerice zbog nesposobnosti pacijenta da dade pristanak).

 

12.2. Stoga, po mišljenju ovoga suda, čak i u situaciji kada se tužiteljica svjesno i dobrovoljno povrgnula estetskim operativnim zahtjevima, ona je trebala biti informirana o mogućim budućim posljedicama tih zahvata i tek bi se tada smatralo da je njezin pristanak valjan.

 

13. Slijedom navedenog, kako nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni navedenih zakonskih odredaba, nisu potpuno utvrdili sve činjenice bitne za osnovanost tužbenog zahtjeva (je li tužiteljica bila obaviještena o svim posljedicama koje mogu nastati nakon što se podvrgne željenim estetskim operacijama), nema uvjeta za preinaku odluke, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi naprijed iznijete odlučne činjenice, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

 

15. Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.