- 1 -              Revd 1793/2021-2

Broj: Revd 1793/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstva …, Z., OIB …, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-608/2020-2 od 25. studenog 2020., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-497/2019 od 24. veljače 2020., u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

r i j e š i o   j e:

Prijedlog tužitelja N. K. iz S. za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-608/2020-2 od 25. studenog 2020. se odbacuje kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj N. K. je podneskom od 20. siječnja 2021. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-608/2020-2 od 25. studenog 2020. u toč I. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-497/2019 od 24. veljače 2020. u toč. II. izreke, radi pravnog pitanja naznačenog u prijedlogu.

2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost prijedloga prema odredbi čl. 387. u vezi s čl. 385.a. st. 1. ZPP, jer naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

4. Presuda je donesena u sporu tužitelja koji je zaposlenik u MORH-u, Hrvatskoj ratnoj mornarici, na poslovima djelatne vojne osobe. U vremenskom razdoblju rada od 17. siječnja 2009. do 1. listopada 2009. je radio prekovremeno, noću, subotom i nedjeljom i blagdanima, u smjenama, pa u ovoj parnici potražuje razliku u plaći za koju drži da mu pripada, a koju mu tuženica nije platila.

4.1. Tužbeni zahtjev je djelomično prihvaćen, s obrazloženjem pravna osnova za plaćanje prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u ZSOS kao općem propisu, a (supsidijarno) također i u propisima o državnim službenicima i namještenicima te općim propisima o radu. U situaciji kad je tužitelj boravio više dana na brodu po 24 sata te obavljao poslove dežurstva, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad. Pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, kao ni iz osnove pasivnog dežurstva jer tužitelj nije boravio kod kuće niti u pasivnom dežurstvu.

4.2. Nižestupanjski sudovi su se pozvali i na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr 816/14-2 od 30. studenoga 2016. u kojoj je navedeno  da "nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno"..., kao i "životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom."

4.3. Stoga je tužbeni zahtjev djelomično odbijen.

5. Tužitelj je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjska presuda te je naznačio pravno pitanje koje glasi:

„Da li se kod višednevnih službi na moru, koje vrijeme djelatna vojna osoba obavezno provodi na radnom mjestu (brod), radno vrijeme može vrednovati u trajanju od 24 sata, na način da se pored redovnih 8 sati, 8 sati računa kao prekovremeni, a daljnjih 8 sati „odmora“  da se računa po satnici redovnog rada obzirom na kontinuirani boravak djelatne vojne osobe na radnom mjestu i raspoloživost poslodavca za izvršenje zadaća?“

5.1. Tužitelj je naveo da je pitanje važno za rješenje spora, a da je važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer da je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena.

6. Naznačeno pitanje nije važno jer je Vrhovni sud RH o naznačenom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje u velikom broju svojih odluka i uspostavio ujednačenu sudsku praksu (tako u Revr-753/2009-2 od 17. studenog 2009., Revr-2044/2015, Revr-1604/2014, Revr-382/2014-2), a pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda je u skladu s praksom revizijskog suda.

7. Slijedom toga je valjalo odbaciti prijedlog kao nedopušten na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 15. lipnja 2021.