Poslovni broj: 15. P-507/2019-16

 

                

Poslovni broj: 15. P-507/2019-16

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

TRGOVAČKI SUD U SPLITU, po sucu Ivi Bakaliću, uz sudjelovanje Darinke Nejašmić kao zapisničara, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo gospodarstva, OIB: …, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, protiv tuženika J. K. d.o.o. u stečaju, S., OIB:…, kojeg zastupa H. g. d.o.o., R., a on zastupan po punomoćniku A. I., odvjetniku u R., radi utvrđenja osporene tražbine, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti zz tužitelja D. J., zamjenika ŽDO Split i zamjenika punomoćnika tuženika B. S., odvjetnika u OD K. i R.d.o.o. u S., na ročištu za objavu presude održanom dana 15. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

“Utvrđuje se osnovanom tražbina Republike Hrvatske, Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, OIB: … u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu vodi nad stečajnim dužnikom J. K. d.o.o. u stečaju, OIB: … pod brojem St-2248/2015 u iznosu od 58.506,45 kuna kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.“

 

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

“Utvrđuje se osnovanom tražbina Republike Hrvatske, Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, OIB: … u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu vodi nad stečajnim dužnikom J. K. d.o.o. u stečaju, OIB: … pod brojem St-2248/2015 u iznosu od 111.201,56 kuna kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.“

 

III Dužan je tužitelj platiti tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.850,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se tuženik odbija za više zatraženih 10.775,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-2248/2015 od 5. ožujka 2019. otvoren stečajni postupak nad tuženikom te su pozvani vjerovnici prijaviti svoje potraživanje u roku od 60 dana. Slijedom navedenog, Republika Hrvatska, Ministarstvo prijavilo je potraživanje u drugom višem isplatnom redu u ukupnom iznosu od 1.050.564,56 kuna i to na ime naknade za koncesiju na eksploatacijskom polju gipsa "V.".

 

              U tijeku stečajnog postupka i to baš na ispitnom ročištu održanom 4. lipnja 2019. stečajni upravitelj priznao je ovu tražbinu za iznos od 510.476,06 kuna, a osporio za iznos od 540.088,00 kuna. Tom osporavanju pridružio se vjerovnik osporavatelj i ovu tražbinu osporio za taj iznos i povrh toga i za daljnji iznos od 169.708,01 kuna. Tužitelj navodi da u bitnom vjerovnik osporavatelj smatra kako je tražbina u osporenom iznosu veća od tražbine koja je pravomoćno utvrđena u predstečajnom postupku.

 

Sukladno navedenom tužitelj navodi kako je stečajni sud rješenjem od 24. srpnja 2019. utvrdio osporavanje ove tražbine i uputio vjerovnika, a ovdje tužitelja pokrenuti parnicu radi utvrđenja osporene tražbine u roku od 8 dana od pravomoćnosti rješenja. Povodom žalbe tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem Pž-5226/2019 od 25. rujna 2019. odbio je žalbu vjerovnika radi čega je tužitelj podnio ovu tužbu radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine.

 

U odnosu na razlog osporavanja predmetne tražbine tužitelj ističe kako je u predstečajnom postupku vjerovnik, a ovdje tužitelj prijavio tražbinu u iznosu od 740.759,98 kuna. Tako prijavljenu tražbinu dužnik, a ovdje tuženik priznao je u ukupno prijavljenom iznosu, a ta se tražbina prema predstečajnoj nagodbi otpušta za ½ ili iznos od 370.379,99 kuna, a izmiruje za ½ ili iznos od 370.379,99 kuna u 20 jednakih tromjesečnih anuiteta iz čega tužitelj zaključuje kako nesporno ima tražbinu utvrđenu predstečajnom nagodbom u iznosu od 370.379,99 kuna koja nije izmirena. Tražbina koja je priznata u predstečajnom postupku i prema predstečajnoj nagodbi broj Stpn-54/2015 od 9. srpnja 2015. izmiruje se u visini ½ ili za iznos od 370.379,99 kuna u 60 anuiteta, ali dužnik nije podmirio niti jedan anuitet. Po toj osnovi tuženik je dužan tužitelju iznos od 370.379,99 kuna uvećan za kamatu od 4,5% godišnje i zakonsku zateznu kamatu po dospijeću pojedinog tromjesečnog anuiteta, a niti jedan do otvaranja stečajnog postupka nije bio plaćen. Uz navedene iznose tužitelj tvrdi kako je tuženik bio u obvezi plaćati koncesijsku naknadu u fiksnom dijelu za površinu odobrenog eksploatacijskog polja "V." kao i varijabilni dio koncesijske naknade koji se određuje prema količini otkopane mineralne sirovine.

 

Iz činjenice da je tuženik nastavio poslovati kako za vrijeme predstečajnog postupka, tako i nakon sklopljene predstečajne nagodbe, tužitelj zaključuje da je tuženik bio u obvezi plaćati koncesijsku naknadu koju nije plaćao. Baš zato tražbinu tužitelja čini iznos od 510.476,06 kuna koji se sastoji od tražbine za koju je tužitelj pristao da mu se isplati u 20 jednakih tromjesečnih anuiteta uvećano za nuzgredice i tražbine dospjele nakon otvaranja predstečajnog postupka s osnova koncesijske naknade.

 

U svezi naprijed navedenog tužitelj napominje kako prihvaća razloge osporavanja stečajnog upravitelja za iznos od 540.088,00 kuna, ali ne i one vjerovnika osporavatelja za daljnji iznos od 169.708,01 kuna. Naime, tužitelj je prijavio ukupnu tražbinu koju ima prema tuženiku bez umanjenja za iznos otpuštene tražbine iz predstečajne nagodbe smatrajući kako ima pravo na to u smislu prijelaznih i završnih odredbi Stečajnog zakona/15 neovisno o tome što je predmetna nagodba sklopljena prema propisu koji je u tom dijelu prestao važiti baš Stečajnim zakonom/15. Takav stav tužitelja stečajni upravitelj nije prihvatio radi čega je uostalom i osporio ovu tražbinu baš u dijelu od 540.088,00 kuna. Tužitelj podnoseći ovu tužbu radi utvrđenja osnovanosti tražbine za iznos od 169.708,01 kuna sadržajno prihvaća razloge osporavanja stečajnog upravitelja i odustaje od prava na vođenje parnice u tom dijelu, ali ustraje u utvrđenju osnovanosti tražbine u iznosu od 169.708,01 kuna za koliko je tu tražbinu osporio vjerovnik osporavatelj.

 

Ovo iz razloga jer tužitelj drži kako tuženik pogrešno od početka smatra da tražbina koja se prijavljuje u stečajnom postupku ne može biti veća od one utvrđene u predstečajnoj nagodbi pritom zanemarujući tijek vremena i ne uzimajući u obzir poslovanje dužnika od otvaranja predstečajnog postupka 30. listopada 2014. pa do 5. ožujka 2019. kada je otvoren stečajni postupak. Baš zato i postoji tražbina sa osnova koncesijske naknade za odobreno eksploatacijsko polje gipsa "V.".

 

Stav je tužitelja kako je sve ovo bilo vidljivo iz prijave tražbine ovog vjerovnika, ali da osporavatelj nije uložio niti minimum pažnje u pregledavanju prijave tražbine izložene još 24. svibnja 2019. u pisarnici suda. Ono što je vjerovnik osporavatelj napravio je puka računska operacija, pa je tako iznos koji je stečajni upravitelj osporio ili iznos od 540.088,00 kuna umanjio (računska radnja oduzimanja) za iznos od 370.379,99 kuna koliko se izmiruje ovaj vjerovnik po predstečajnoj nagodbi i dobio iznos od 169.708,01 kuna. Tužitelj zaključuje svoje navode da kada se uzme u obzir sve gore navedeno jasno je da razliku tražbine od iznosa od 370.379,99 kuna do iznosa od 510.476,06 kuna čine tražbine s osnova kamata koje na iznos od 370.379,99 kuna teku u skladu s predstečajnom nagodbom i tražbine s osnova koncesijske naknade nastale nakon 30. listopada 2014. kada je otvoren predstečajni postupak za tuženika pa do otvaranja stečajnog postupka. Pojednostavljeno rečeno pravomoćno je utvrđena tražbina ovog vjerovnika za iznos od 340.768,05 kuna. Razliku do iznosa od 510.476,06 kuna koliko je priznao stečajni upravitelj čini upravo iznos od 169.708,01 kuna koji je predmet ove parnice i koju vjerovnik osporavatelj osporava samostalno i povrh onoga što je stečajni upravitelj već osporio (540.088,00 kuna).

 

              2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodeći iznos prijave tražbine tužitelja te sadržaj rješenja stečajnog suda od 24. srpnja 2019. kojim je tužitelj upućen u parnicu za iznos od 709.796,56 kuna, a zatim jednom rečenicom navodi kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              Međutim, na pripremnom ročištu od 20. veljače 2020. tuženik je dopunio svoje navode tvrdnjom kako je stečajni upravitelj priznao samo tražbinu koja je proizlazila iz predstečajne nagodbe u iznosu od 370.379,99 kuna, dok je ostali dio tražbine osporen da bi odmah potom naveo kako predmet osporavanja nije bila koncesijska naknada dospjela nakon sklapanja predstečajne nagodbe jer da je i taj iznos priznat.

 

Kako je osporavatelj osporio i ono što je stečajni upravitelj priznao, tuženik naglašava i prigovor zastare u odnosu na anuitete utvrđene predstečajnom nagodbom navodeći kako je za iste propisan zastarni rok od 3 godine iz čega zaključuje da su svi anuiteti iz predstečajne nagodbe zastarjeli.

 

Tužitelj je u odnosu na tuženikov prigovor zastare naglasio kako je isti neosnovan kako po članku 78. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koja odredba sadržajno odgovara članku 72. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15. i 104/17.) jer se prijavom tražbine u predstečajnom postupku prekida zastara do isteka roka za isplatu utvrđenom u predstečajnom sporazumu.

 

U odnosu na ostale navode tuženika tužitelj je na pripremnom ročištu i u podnesku od 26. veljače 2020. potom iskazao svoj način obračuna što predstavlja utuženi iznos od 169.708,01 kuna te je naglašeno da taj iznos čini ugovorena kamata, zakonska zatezna kamata i koncesijska naknada dospjela nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe.

 

Međutim, u podnesku od 16. rujna 2020. tuženik je osporio prethodne navode tvrdnjom da se tužitelj u prijavi tražbine nije pozvao na predstečajnu nagodbu te da se u ovoj parnici niti ne može raspravljati o predstečajnoj nagodbi. S tim u svezi tuženik ukazuje kako je tužitelj u prijavi tražbine prijavio iznos od 1.050.564,56 kuna koji se sastoji od iznosa od 843.831,31 kuna s osnova koncesijske naknade za razdoblje od 15. siječnja 2007. do 15. listopada 2014. i iznos od 206.733,25 kuna s osnova koncesijske naknade za razdoblje od 14. travnja 2010. do 31. prosinca 2018. te da bi se na koncesijsku naknadu nakon postupka predstečajne nagodbe odnosio iznos od 50.400,00 kuna koji iznos da bi bio priznat od strane stečajnog upravitelja, a taj iznos da osporavatelj, ovdje tuženik da nije osporavao. Iz navedenog tuženik zaključuje kako se utuženi iznos od 169.708,01 kuna odnosi na koncesijsku naknadu dospjelu prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe koji u tom postupku nije ni prijavljen ni priznat, a isti je do podnošenja prijave u stečaju već bio u zastari.

 

Prethodni navod tužitelj je osporio na ročištu od 1. listopada 2020. ukazujući kako je sam tuženik osporio utuženi iznos iz razloga jer da je isti veći od iznosa koji je priznat predstečajnom nagodbom.

 

3. U dokazne svrhe sud je pregledao rješenje ovog suda broj St-2248/2015 od 24. srpnja 2019. o utvrđenim i osporenim tražbinama, pregledana je prijava tražbine tužitelja u stečajnom postupku s prilozima te je proveden dokaz saslušanjem stečajnog upravitelja M. B.

 

Pregledom rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama od 24. srpnja 2019. (list 5-9 spisa) utvrđuje se da je stečajni upravitelj priznao tražbinu Republike Hrvatske za iznos od 510.476,06 kuna, a istu je osporio za iznos od 540.088,50 kuna iz razloga što za navedeni iznos nije sklopljena predstečajna nagodba. Međutim, tuženik je kao osporavatelj također istu osporio za iznos od 540.088,50 kuna te za dodatni iznos od 169.708,01 kuna iz razloga što za navedeni iznos nije sklopljena predstečajna nagodba te što je ista zastarjela.

 

Pregledom prijave tražbine tužitelja (prilozi spisu i list 63-68 spisa) utvrđuje se da je tužitelj u istoj obuhvatio dospjelu naknadu s osnova koncesije sve sukladno obavijestima nadležnog Ministarstva koja su priložena prijavi u iznos od 1.050.564,56 kuna koji se sastoji od iznosa od 843.831,31 kuna s osnova koncesijske naknade za razdoblje od 15. siječnja 2007. do 15. listopada 2014. i iznos od 206.733,25 kuna s osnova koncesijske naknade za razdoblje od 14. travnja 2010. do 31. prosinca 2018.

 

U dokazne svrhe je saslušan i stečajni upravitelj M. B. koji je u svom iskazu na ročištu od 1. listopada 2020. naglasio kako je kod ocjene tužiteljeve prijave procjenjivao utvrđenja iz predstečajne nagodbe te da je upravo zato kod osporene tražbine i stavljena napomena „predstečajna nagodba“. Isti je potvrdio kako je potpuno siguran da je primjerak predstečajne nagodbe imao u spisu.

 

Posebno se napominje da je sud tijekom dokaznog postupka odredio provesti vještačenje po vještaku knjigovodstveno financijske struke na okolnost je li u utuženi iznos ulaze ugovorene kamate od 4,5% na iznos utvrđen predstečajnom nagodbom kao i zatezne kamate na pojedine anuitete iz predstečajne nagodbe te iznosi koncesijske naknade dospjeli nakon zaključenja predstečajne nagodbe. Međutim, sud je rješenjem od 4. prosinca 2020. odustao od provedbe vještačenja primjenom članka 153. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., dalje: ZPP) jer tužitelj u ostavljenom roku nije uplatio predujam troškova vještačenja.

 

              Nakon provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

 

 

              4. MJERODAVNO PRAVO

 

              Kao mjerodavno pravo primjenjuje se Stečajni zakon ("Narodne novine" broj 71/15)

 

 

              5. O MERITUMU SPORA

 

              Podnesenom tužbom tužitelj traži utvrđenje da je osnovana i da postoji njegova tražbina prijavljena kao tražbina II. višeg isplatnog reda te da je tuženikovo osporavanje neutemeljeno. Tužitelj je naglasio kako je tuženik u stečajnom postupku iskazao osporavanje s tvrdnjom da za utuženi iznos nije sklopljena predstečajna nagodba kao i da je utužena tražbina zastarjela. S tim u svezi tužitelj je isto osporio tvrdnjom kako utužena tražbina ne obuhvaća iznose- anuitete koji su utvrđeni predstečajnom nagodbom, već da istu čine ugovorene kamate na iznos utvrđen predstečajnom nagodbom kao i zatezne kamate na pojedine anuitete iz predstečajne nagodbe te iznosi koncesijske naknade dospjeli nakon zaključenja predstečajne nagodbe.

 

              Tuženik se je ovom tužbenom traženju usprotivio istim onim tvrdnjama koje je iskazao i u stečajnom postupku, odnosno da osporena tražbina nije obuhvaćena predstečajnom nagodbom nad tuženikom taj iznos tražbine nastupila zastara. Tuženik je naknadno dopunio osporavanje navodom kako se tužitelj u prijavi tražbine niti ne poziva na predstečajnu nagodbu, već samo dostavlja obavijesti o neplaćenim iznosima koncesijske naknade uvećano za obračunatu kamatu.

 

              Posebno se napominje kako su tužitelj i tuženik u svojim očitovanjima iznosili svoje obračune kako se je došlo do utuženog iznosa, a o tome će se sud posebno očitovati.

 

              Određujući se prema ovim temeljnim, suprotstavljenim stavovima stranaka sud je presudio kao u izreci pod točkom I. i II. iz slijedećih razloga.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj osporenu tražbinu prijavio temeljem stanja dugovanja s osnova koncesijske naknade. Naime, pregledom prijave tražbine i priloga (list 63-68) utvrđuje se da tužitelj kao pravnu osnovu navodi naknadu za koncesiju u iznosu od 1.050.564,56 kuna, a kao dokaz postojanja te tražbine prilaže obavijesti o dospjeloj naknadi za koncesiju, izvadak iz registra koncesija, rješenja od 5. veljače 2002. i 29. studenoga 2006. te ugovor o koncesiji. Iz samih obavijesti i priloženih pregleda uplata i dugovanja nesporno se utvrđuje da se prijavljeni iznos tražbine sastoji od iznosa od 843.831,31 kuna s osnova koncesijske naknade i obračunatih kamata za razdoblje od 15. siječnja 2007. do 15. listopada 2014. i iznos od 206.733,25 kuna s osnova koncesijske naknade i obračunatih kamata za razdoblje od 14. travnja 2010. do 31. prosinca 2018.

 

Iako u prijavi tražbine tužitelja nema rješenja o predstečajnog nagodbi, saslušani stečajni upravitelj tuženika je bio izričit u stavu kako je prijavu tražbine tužitelja sasvim sigurno ocjenjivao u kontekstu tog rješenja kojeg je, kako sam kaže, imao na uvidu u spisu.

 

              Kako su se stranke različito očitovale o tome što čini utuženi iznos osporene tražbine, sud je u odluci o osnovanosti zahtjeva pošao od onog što tvrdi tužitelj, a to je da utuženu tražbinu čine ugovorene kamate na iznos utvrđen predstečajnom nagodbom kao i zatezne kamate na pojedine anuitete iz predstečajne nagodbe te iznosi koncesijske naknade dospjeli nakon zaključenja predstečajne nagodbe. Ovo osobito iz razloga jer i sam tuženik u stečajnom postupku kao razlog osporavanja navodi one iznose za koje nije sklopljena predstečajna nagodba.

 

              Stoga, ako su stranke tako definirale predmet ove parnice bez obzira na različite obračune i računske operacije prezentirane tijekom postupka, sud može sa sigurnošću zaključiti da osporenu tražbinu čine iznosi koji nisu obuhvaćeni predstečajnom nagodbom broj Stpn-54/2015 od 9. srpnja 2015. koju tužitelj spominje u tužbi, odnosno oni iznosi koje je tužitelj precizirao u svom podnesku od 26. veljače 2020. U odnosu na te iznose tražbine, a kod činjenice da je tuženik osporio cijelu tražbinu, sud je tijekom postupka odlučio provesti vještanje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke kako bi provjerio pravilnost obračuna ugovornih i zakonskih kamata, a time i osnovanost tužbenog zahtjeva. Međutim, sud je naknadno odustao od provedbe vještačenja pozivom na članak 153. stavak 3. ZPP jer tužitelj nije u ostavljenom roku uplatio predujam vještačenja, a izostanak te uplate sud jedino može procjenjivati prema pravilu o teretu dokazivanja iz članka 219. ZPP.

 

U takvoj pravnoj situaciji sudu je kao jedina mogućnost za ocjenu osnovanosti tražbine preostala tužiteljeva prijava tražbine i prilozi uz istu. U prilozima toj prijavi nalaze se i dva pregleda uplata i dugovanja u iznosa od 843.831,31 kuna s osnova koncesijske naknade i obračunatih kamata za razdoblje od 15. siječnja 2007. do 15. listopada 2014. i iznos od 206.733,25 kuna s osnova koncesijske naknade i obračunatih kamata za razdoblje od 14. travnja 2010. do 31. prosinca 2018. (list 66 i 68). Kod činjenice da tužitelj nije predujmio troškove vještačenja radi ocjene pravilnosti obračunatih kamata na iznose iz predstečajne nagodbe, sud je iz dokaza uz prijavu tražbine još jedino mogao ocjenjivati osnovanost četiri koncesijske naknade dospjele nakon sklopljene predstečajne nagodbe, odnosno one dospjele 31. prosinca 2015. do 31. prosinca 2018. (list 66). Zbroj te četiri koncesijske naknade zajedno s obračunatim kamatama do dana pregleda 2. travnja 2019. ukupno iznosi 58.506,45 kuna i za taj iznos je u izreci pod točkom I prihvaćen tužbeni zahtjev iz razloga jer je osporavatelj generalno osporio iznos od 169.708,01 kuna preko iznosa kojeg je osporio stečajni upravitelj iz razloga što taj iznos nije obuhvaćen predstečajnom nagodbom zaboravljajući pritom kako je tuženik nakon zaključenja predstečajne nagodbe pa sve do otvaranja stečaja nastavio poslovati na eksploatacijskom polju V. za što je u obvezi plaćati naknadu. Kako prema pregledu uplata i dugovanja u navedenom razdoblju nije evidentirana niti jedna tuženikova uplata, to je u tom dijelu trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev odnosno u skladu s člankom 266. i 267. Stečajnog zakona zaključiti kako je tužitelj u tom dijelu uspio otkloniti tuženikovo osporavanje.

 

Međutim, za preostali dio tužbenog zahtjeva sud je nakon provedenog postupka i prema pravilima o teretu dokazivanja iz članka 219. ZPP jedino mogao zaključiti kako tužitelj u izostanku provedenog vještačenja nije dokazao pravilnost obračuna ugovorenih i zakonskih kamata na iznose iz predstečajnog sporazuma radi čega je u skladu s člankom 266. i 267. Stečajnog zakona trebalo zaključiti kako tužitelj nije uspio otkloniti tuženikovo osporavanje, radi čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

             

              6. O TROŠKOVIMA POSTUPKA

 

              Odluka o troškovima iz točke 2. izreke temelji se na odredbi članak 154. stavak 2. ZPP koji propisuje obračun troškova kod djelomičnog uspjeha u parnici.

 

S tim u svezi, a pravilnom primjenom citirane zakonske odredbe sud ukazuje da je u navedenom parničnom predmetu podnesena tužba na iznos od 169.708,01 kuna. Donesenom presudom sud je prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 58.506,45 kuna ili za iznos od 34,48%, dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 111.201,56 kuna ili za iznos od 65,52% što daje razliku od 31,04% u korist tuženika.

 

Tuženik je u ovom parničnom predmetu popisao trošak sastava odgovora na tužbu, obrazloženog podneska od 14. rujna 2020. i pristupa na ročišta 20. veljače 2020., 1. listopada 2020. i 6. travnja 2021., svaka radnja po 2.500,00 kuna sukladno TBR 7. Točka 1. i TBR 9. točka 1. Troškovi zastupanja uvećani su za PDV 3.125,00 kuna.

 

Dakle, kada se na ukupno opravdane troškove tuženika od 15.625,00 kuna primjeni postotak od 31,04%, koliko je tuženik po ocjeni suda uspio u sporu, dolazimo do iznosa priznatih troškova od 4.850,00 kuna dok je tuženik odbijen za više zatraženi iznos od 10.775,00 kuna, o čemu je odlučeno u izreci presude pod točkom III.

 

U Splitu 15. lipnja 2021.

 

              Sudac

 

                                                                                                                                    Ivo Bakalić,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki trgovački sud RH u Zagrebu.