- 1 -              I Kž 52/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 52/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Marina Mrčele, doc. kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. M. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. studenog 2019. broj K-15/2018-43, u sjednici održanoj 15. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba optuženog M. M. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku optuženi M. M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora dvije godine.

 

2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženom M. M. je naloženo plaćanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenog P. t. d.o.o. iz Đ. 1.590.900,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

3. Na temelju članka 145. stavak 2. točka 1. i 6., u svezi s člankom 148. stavak 1. ZKP/08., optuženom M. M. je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka ukupno 11.564,00 kn, i to na ime troška vještačenja 9.564,00 kuna i 2.000,00 kuna sudskog paušala.

 

4. Žalbu protiv presude podnio je optuženi M. M. osobno i po braniteljici odvjetnici M. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje. S obzirom na to da se osobna žalba optuženika i žalba njegove braniteljice sadržajno nadopunjuju, iste su razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

 

5. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika sa prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

6. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Žalba optuženog M. M. nije osnovana.

 

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, optuženi M. M. u žalbi parafrazira zakonski tekst članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Paušalno tvrdi da u prvostupanjskoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su izloženi da su nejasni i proturječni odnosno da postoji proturječnost između obrazloženja presude sa sadržajem isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. No, iznoseći u čemu bi se konkretno te povrede u biti sastojale, optuženik u stvari dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da je sud pogrešno zaključio da je on počinio kazneno djelo za koje ga se tereti.

 

8.1. Međutim, prema ocjeni ovog suda pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Razlozi su potpuno jasni i bez proturječnosti te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, ali to se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu, o čemu će biti riječi naknadno.

 

9. Stoga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana. Ovaj sud je pobijanu presudu u tom pogledu ispitao i u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. te nije našao da bi u presudi bile ostvarene druge bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Nadalje, iako optuženik u uvodu žalbe navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, ovu osnovu uopće ne obrazlaže pa je ovaj sud pobijanu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. Nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

11. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ponavlja navode svoje obrane te tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da on poslove TD P. t. d.o.o. nije vodio sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika kao i da je na razlici između tržišne i prodajne cijene predmetnih vozila za TD S. - T. c. d.o.o. pribavljena nepripadna imovinska korist 1.594.000,00 kuna. Naime, optuženik polazi od stava da je on vlasnik i odgovorna osoba u oba trgovačka društva koja se navode u izreci presude i da su raspolaganja imala gospodarsku opravdanost, tim više što je riječ o povezanim društvima gdje su vozila bila samo u formalnom vlasništvu TD P. t. d.o.o., dok je u stvarnosti njima raspolagalo TD S. -T. c. d.o.o. Ponavlja da je TD P. t. d.o.o. bila dužnik u odnosu na TD S. - T. c. d.o.o. (u iznosu čak 4.008.907,47 kuna) pa se prodajom u biti riješio dio dugovanja prijebojem. Osim toga, tvrdi da TD P. t. d.o.o. uopće nije bila vlasnik predmetnih vozila, jer bivšem vlasniku, TD P.-p. d.o.o., nije platilo kupoprodajnu cijenu, a i da vozila nisu mogla biti predmet kupoprodaje jer su bila opterećena zabilježbom zabrane otuđenja od strane porezne uprave.

 

12. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, okolnosti koje sada iznosi u žalbi već su bile predmetom ocjene prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilno raščlanjujuće provedene dokaze (uključujući i obranu optuženika) zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. taj zaključak u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

13. Naime, pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi iz iscrpne analize i ocjene izvedenih dokaza kako u odnosu na vlasništvo predmetnih vozila, tako i njihovu prodaju za iznose po 100,00 kuna za svako vozilo, a i u pogledu postupanja optuženika kao odgovorne osobe.

 

13.1. Ponajprije, nesporno je da je optuženi M. M. odgovorna osoba i u TD P. t. d.o.o. iz Đ., kao i u TD S. T. c. d.o.o. iz Z. Nesporno je i da odgovorna osoba u pravnoj osobi poslove društva, na temelju članka 252. i članka 430. Zakona o trgovačkim društvima (dalje u tekstu: ZTD), treba voditi s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Također, nije sporno da je 16. svibnja 2013. TD P. t. d.o.o. iz Đ. prodala TD S. T. c. d.o.o. iz Z. 9 osobnih, 15 teretnih i 7 priključnih vozila za ukupnu kupoprodajnu cijenu 3.100,00 kuna.

 

13.2. Suprotno navodima optuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je TD P. t. d.o.o. iz Đ. nedvojbeno bila vlasnik 9 osobnih, 15 teretnih i 7 priključnih vozila, jer su ista predmet ugovora o kupoprodaji od 1. srpnja 2011. između tvrtke P. P. i. - Tvornica ... i tvrtke P. T. d.o.o. iz Đ. Vezano uz isplatu kupoprodajne cijene, za koju optuženik tvrdi da nije nikad plaćena pa vlasništvo nije stečeno, prodavatelj nije pokretao postupak radi isplate pa očito u vezi naplate i vlasništva nad vozilima nije bilo spora. Vlasništvo je neupitno i tim više što iz registracijskih listova MUP-a za sva vozila koja su predmet ovog postupka nedvojbeno proizlazi da su prije prodaje 16.svibnja 2013. bili u vlasništvu TD P. t. d.o.o., a i da niti na jednom od spornih vozila nije bila evidentirana zabrana otuđenja (dopis Policijske postaje Đ. list 569).

 

13.3. Nadalje, iz dokumentacije (31 računa od 16. svibnja 2013.) koju je pročitao prvostupanjski sud, neupitno proizlazi da je svako od vozila koje je predmet ovog postupka prodano za 125,00 kuna (cijena vozila 100,00 kuna uvećano za PDV 25,00 kuna) TD S. T. c. d.o.o., te da je navedeno trgovačko društvo za 31 vozilo isplatilo ukupno 3.100,00 kuna. Nedvojbeno je, nadalje, i da su predmetna vozila formalno i stvarno prešla u vlasništvo TD S. T. c. d.o.o. jer tako stoji u registracijskim listovima MUP-a, a ista su kasnije prodana u stečajnom postupku TD S. T. c. d.o.o. i to radi namirenja poreznog duga tog trgovačkog društva. Pravilno je prvostupanjski sud u pogledu trenutka prodaje predmetnih vozila prihvatio iskaz svjedoka D. K., koja je u TD P. T. d.o.o. obavljala poslove financijskog direktora, iz čijeg iskaza proizlazi da su se vozila „prebacivala“ na TD S. isključivo radi registracije tih vozila odnosno zato što je TD P. T. otišla u stečaj te da se kasnije njima ne bi moglo raspolagati mimo odluke stečajnog upravitelja. Da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio motiv otuđenja predmetnih vozila u okolnosti izbjegavanja naplate dugovanja TD P. t. d.o.o. u stečajnom postupku, proizlazi iz činjenice da je prvo rješenje o otvaranju stečaja nad TD P. t. d.o.o. doneseno 6. lipnja 2013. (isto je postalo pravomoćno tek 16. listopada 2014.), a u kojem trenutku je TD P. t. d.o.o. imalo dugovanja 42.480.679,00 kuna (kako to proizlazi iz izvješća stečajnog upravitelja).

 

14. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da odlukom o prodaji (koju je mogao donijeti jedino optuženik kao vlasnik i odgovorna osoba u TD P. t. d.o.o.) 31 vozila u vlasništvu TD P. t. d.o.o. za ukupan iznos 3.100,00 kuna, optuženik nije zaštitio niti poslovne interese P. t. d.o.o. niti savjesno postupao prema obavezama ovog trgovačkog društva. Nasuprot tomu, nedvojbeno je da je da je uslijed postupanja optuženika TD S. T. c. d.o.o. pribavilo protupravnu imovinsku korist 1.590.900,00 kuna (što predstavlja razliku između stvarne vrijednosti vozila i uplaćenog iznosa). Pri tome i ovaj sud nalazi da je, usprkos prigovorima optuženika, prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka P. Š. (a posredno i procjenu koje je obavio vještak mr. sc. K. O., dipl. ing.) da je stvarna, tržišna vrijednost predmetnih vozila na dan prodaje 1.594.000,00 kuna.

 

15. Potpuno su neosnovani žalbeni navodi optuženika da za TD P. t. d.o.o. prodajom predmetnih vozila po cijeni znatno nižoj od tržišne nije nastala šteta jer navedeno trgovačko društvo ima višestruka dugovanja prema TD S. T. c. d.o.o., s obzirom na to da je vjerovnik TD S. T. c. d.o.o., ravnopravno sa drugim vjerovnicima u stečajnom postupku iza TD  P. t. d.o.o. mogao postaviti svoj zahtjev. Ta okolnost, osim toga, nema nikakve veze s iznosom kupoprodajne cijene od svega 3.100,00 kuna, tim više što ne postoji ugovor ili sporazum između ova dva trgovačka društva kojim bi se utvrdilo da iznos 3.100,00 kuna predstavlja uplatu kompenzacije vezanu uz dugovanje koje eventualno postoji.

 

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je optuženik, iako svjestan da je dužan poslove društva P. T. d.o.o. iz Đ. voditi s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, s namjerom postupao suprotno tim načelima te prodajući 31 vozilo u vlasništvu TD P. t. d.o.o. vrijednosti 1.594.000,00 kuna za samo 3.100,00 kuna, ne samo da je pribavio protupravnu imovinsku korist TD S. T. c. d.o.o. i to 1.590.900,00 kuna, nego je i naštetio TD P. T. d.o.o. za navedeni iznos.

 

17. Optuženik je žalbom uputio kako je činjenično stanje u predmetu ostalo nepotpuno utvrđeno jer da prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog za knjigovodstveno vještačenje ukupnih poslovnih odnosa TD P. t. d.o.o. i TD S. T. c. d.o.o. Međutim, a što je jasno iznio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, okolnost međusobnih dugovanja nije predmet ovog kaznenog postupka te činjenice koje bi se utvrdile takvim vještačenjem nisu od utjecaja za utvrđenje pravilnog činjeničnog stanja u pogledu odlučnih činjenica radi donošenja odluke u ovom kaznenom postupku.

 

18. Slijedom svega iznesenoga, nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

19. Stoga je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

20. Žaleći se na odluku o kazni, optuženik ističe da je u odnosu na otegotne okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio prilikom izricanja kazne, pogrešno uzeto da je on osuđivana osoba. Naime, iako je u izvatku iz kaznene evidencije Ministarstva ... Republike Hrvatske za njega bilo navedeno da je osuđen presudom Suda u Veroni (Italija) br. 1035/2009 od 25. veljače 2010., pravomoćnom 8. travnja 2010. zbog poticanja i pomaganja kod kaznenih djela u svezi s otpadom uključujući i opasni otpad, on je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude bio neosuđivana osoba jer da mu je navedena presuda Suda u Veroni brisana presudom Vrhovnog kasacijskog suda Republike Italije R.G.N. 20735/2012 od 24. siječnja 2013. Drži da je pravilnom ocjenom utvrđenih okolnosti trebao biti blaže kažnjen.

 

20.1. Međutim, iako je u pravu optuženik da je on prema stanju stvari neosuđivana osoba, ostale okolnosti koje su od značaja prilikom određivanja vrste i mjere kazne koju ovdje treba primijeniti, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio. Olakotno mu je cijenjeno da je otac šestero djece. Otegotno mu je cijenjeno da je pokazao bezobzirnost te da počinjenu štetu nije niti naknadno sanirao. Bezobzirnost, koju optuženik također dovodi u pitanje, ogleda se u okolnosti da su vozila koja su predmet ovog postupka prodana neposredno prije otvaranja stečajnog postupka nad TD P. t. d.o.o. Time su onemogućeni ostali vjerovnici tog trgovačkog društva da se naplate od tih vozila. Osim navedenog, nije bez značaja da visina pribavljene imovinske koristi u znatnoj mjeri premašuje zakonski minimum 60.000,00 kuna za kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 246. stavak. 1. i 2. KZ/11.

 

20.2. Stoga je ovaj sud stava da je prvostupanjski sud pravilno optuženiku izrekao kaznu zatvora dvije godine. Upravo ovako izrečena kazna, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja ukazuje se primjerena težini djela i društvenoj opasnosti optuženika kao počinitelja, te se može opravdano očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u članka 41. KZ/11., pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik nije opravdano.

 

21. Osporavajući odluku suda u pogledu imovinskopravnog zahtjeva oštećenika TD P. t. d.o.o., optuženik ponajprije polazi od stava da kazneno djelo nije počinio pa niti on, a niti TD S. T. c. d.o.o. nisu pribavili protupravnu imovinsku korist. Međutim, imajući na umu utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika, neupitno je da je optuženik kao odgovorna osoba u P. t. d.o.o., postupao protivno članku 252. i članku 430. ZTD-a koji nalažu odgovornim osobama da poslove društva vode s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te je radi takvog protuzakonitog postupanja optuženika nastala šteta TD P. t. d.o.o., pa je pravilno prvostupanjski sud naložio optuženiku plaćanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenika i to 1.590.900,00 kuna.

 

22. Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 15. lipnja 2021.