- 1 -              III Kr 16/2021-5

Broj: III Kr 16/2021-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Marina Mrčele, doc., predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenice M. B. zbog kaznenog djela iz članka 172. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11-17), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 2. prosinca 2019. broj Kv-28/2019. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. travnja 2020. broj Kv II-179/2020. (Kv-28/2019.), u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev osuđenice M. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 2. prosinca 2019. broj Kv-28/2019. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. travnja 2020. broj Kv II-179/2020. (Kv-28/2019.) osuđenici M. B. je, na temelju članka 564. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj K-554/2016. od 28. veljače 208., koja je postala pravomoćna 13. travnja 2018. te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju 10 mjeseci.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. osuđenici je naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-8. ZKP/08 i to „trošak punomoćnika z.z. oštećenika I. F., odvjetnika u D. u iznosu od 2.000,00 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude uplatom na njegov račun, a sve pod prijetnjom ovrhe.“

3. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u odnosu na presudu Županijskog suda u Zagrebu od 7. travnja 2020. broj Kv II-179/2020. (Kv-28/2019.) pravovremeno je podnijela osuđenica M. B. zbog „povreda zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 4. i 5. i st. 3. ZKP-a“, s prijedlogom da „Vrhovni sud RH preinači pobijanu presudu i obustavi postupak opoziva uvjetne osude ili ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje Županijskom sudu u Zagrebu.“ Također, osuđenica je u zahtjevu predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske „naloži odgodu izvršavanja kazne dok ne donese svoju odluku.“

4. Prvostupanjski je sud po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19).

5. Zahtjev nije osnovan.

5.1. Iako osuđenica u zahtjevu, koji podnosi samo protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. travnja 2020. broj Kv II-179/2020. (Kv-28/2019.), navodi da isti podnosi zbog povreda kaznenog zakona iz „čl. 469. st. 1. toč. 4. i 5. i st. 3. ZKP-a“ (iako ta zakonska odredba sadrži samo jedan stavak) i time upire na zakonsku osnovu iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08., sadržajno upućuje i na povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je mogla utjecati na presudu u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Osuđenica u zahtjevu navodi da je odluka Županijskog suda u Zagrebu „bez osvrta na žalbene razloge koji su precizno izneseni u žalbi, a čime je grubo povrijeđena odredba čl. 487. st. 1. ZKP-a koji žalbenom sudu nalaže da u obrazloženju svoje odluke ocijeni žalbene razloge“. Obrazlažući tu povredu osuđenica je navela da drugostupanjski sud nije razmotrio navode žalbe da je prvostupanjski sud, „opozivajući uvjetnu osudu primijenio zakon koji nije mogao primijeniti jer je pravilnom primjenom Kaznenog zakona trebalo primijeniti Kazneni zakon (Narodne novine br. 125/11. i 144/12.) koji je vrijedio u vrijeme izvršenja kaznenog djela i prema kojemu je taj rok za opoziv uvjetne osude iznosio šest mjeseci od isteka roka određenog za izvršavanje obveze iz čl. 62. istog zakona.“ U nastavku je osuđenica navela da je „Županijski sud u Zagrebu svoju odluku utemeljio bez uvida u bitni sadržaj žalbe osuđenice“ jer da „sud nije mogao (čl. 3. KZ-a) primijeniti kazneni zakon koji je nepovoljniji za osuđenicu tj. nije smio primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine br. 56/15) koji je stupio na snagu nakon podizanja optužnice (optužnica podignuta 21. travnja 2015.) i kojim je rok za opoziv uvjetne osude produljen na jednu godinu.“

5.2. Međutim, podnositeljica zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da je pobijanom odlukom povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenice iz članka 469. točke 4. ZKP/08. niti je drugostupanjski sud svojom odlukom propustio ocijeniti sve žalbene navode osuđenice, uključujući i onaj dio žalbe koji se odnosi na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. pa stoga nisu ostvarene povrede iz članka 517. stavka 1. točaka 1. i 3. ZKP/08.

5.3. Ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je u postupku opoziva uvjetne osude u prvostupanjskom postupku pravilno primijenjen kazneni zakon. O tom je pravnom pitanju, u okviru žalbenih navoda nasuprot tvrdnji osuđenice, pravilan stav zauzeo i drugostupanjski sud odbivši žalbu osuđenice kao neosnovanu i potvrdivši prvostupanjsku presudu o opozivu uvjetne osude. Naime, cijeneći jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za opoziv uvjetne osude, sud je dužan primijeniti onaj zakon koji je bio na snazi u trenutku kad je donesena presuda kojom je osuđenici izrečena uvjetna osuda. To u konkretnom slučaju nije Kazneni zakon na koji upire osuđenica u zahtjevu, nego Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11-17). Taj je zakon pravilno primijenio i Općinski sud u Dubrovniku koji je presudom broj K-554/2016. od 28. veljače 2018., koja je postala pravomoćna 13. travnja 2018., osuđenicu zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. KZ/11-17 osudio na kaznu zatvora 10 mjeseci te joj izrekao uvjetnu osudu uz vrijeme provjeravanja 2 godine, a na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., odredio i posebnu obvezu da u roku od 1 godine plati dospjele, a neisplaćene obroke uzdržavanja u iznosu od 18.190,04 kune, uz mogućnost opoziva uvjetne osude sukladno odredbi članka 58. stavka 5. KZ/11., ako u roku koji joj je određen ne izvrši posebnu obvezu.

5.4. U odnosu na navedeno treba reći da je, nasuprot tvrdnji osuđenice, citirani zakon bio na snazi i u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela jer je kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja trajno kazneno djelo nečinjenja kod kojeg radnja počinjenja kaznenog djela traje koliko traje i protupravno stanje pa je to djelo materijalno dovršeno prestankom protupravnog stanja, a to je ovdje kraj inkriminiranog razdoblja odnosno 27. veljače 2018. Stoga je i rok za opoziv uvjetne osude zbog neizvršenja posebne obveze trebalo primijeniti onaj propisan odredbom člankom 58. stavka 8. KZ/11-17 (najdulje godina dana od isteka roka određenog za izvršenje posebnih obveza). To su pravilno učinili i prvostupanjski i drugostupanjski sud u postupku opoziva uvjetne osude. Budući da je rok za ispunjenje posebne obveze istekao 13. travnja 2019., to bi rok za opoziv uvjetne osude, u smislu citiranog zakonskog članka, istekao 13. travnja 2020. To znači da je i drugostupanjska odluka kojom je potvrđena prvostupanjska presuda zakonita jer je donesena prije isteka toga roka (7. travnja 2020.).

5.5. Slijedom iznijetoga, trebalo je  odbiti zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08-19.

Zagreb, 15. lipnja 2021.