1                       Poslovni broj: 18 UsI-566/20-8

 

Poslovni broj: 18 Usl-566/20-8

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1.

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke P. J., u upravnom sporu tužitelja M. M. iz M., S. .., O., protiv tuženika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Savska cesta 28, Zagreb, radi prava na potporu za popravak oštećene kuće u ratu, nakon javne rasprave zaključene dana 04. lipnja 2021., u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 14. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, Klasa: 019-06/14-01/2132, Urbroj: 510-05/01-20-33 od 01. lipnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: 019-06/14-01/2132, Urbroj: 510-05/01-20-33 od 01. lipnja 2020., odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za ostvarivanje novčane naknade u svrhu stambenog zbrinjavanja.

              2.Tužitelj tužbom osporava navedeno rješenje tuženika iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se dijelom citira obrazloženje pobijanog rješenja tuženika te u bitnome ističe da je pobijano rješenje protivno utvrđenom činjeničnom stanju, Zaključku Vlade RH od 17. srpnja 2008. i dugim propisima koja reguliraju predmetnu materijalno-pravnu oblast, kao i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (pravo na pravičan postupak) te da je u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem i primjedbama Visokog upravnog suda RH navedenim u presudi broj: … od 29. siječnja 2020. u vezi predmetne stvari. Nadalje se u tužbi ističe da se u pobijanom rješenju navodi da  podnositelju žalbe nije izdana isprava za stambeno zbrinjavanje davanjem stana ili kuće u državnom vlasništvu u najam pa da zbog toga ne ulazi u kategoriju korisnika iz točke 1. Zaključka Vlade RH. Međutim, iz priloženih dokaza da proizlazi da je podnositelj zahtjeva zaključio ugovor o darovanju građevinskog materijala i izgradnji obiteljske kuće u K., općina O. o trošku Ministarstva regionalnog razvoja te da je objekt završen i da je nakon završetka izgradnje useljen. Nepostupanje po zahtjevu Regionalnog ureda u Z. i to četiri godine od dana predaje da ne može ići na štetu podnositelja već da odgovornost treba tražiti na strani postupajućeg tijela. Ističe se i to da je upravo u točki 2. Zaključka definirano da korisnik stambenog zbrinjavanja i članovi njegove obitelji kojima je izdana isprava za stambeno zbrinjavanje darovanjem građevinskog materijala i gradnjom obiteljske kuće imaju pravo na novčanu naknadu u iznosu od 25,00 kn na dan po osobi u svrhu stambenog zbrinjavanja u vlastitom aranžmanu do završetka obnove – izgradnje kuće sukladno rokovima utvrđenim ugovorom o darovanju građevinskog materijala i izgradnji kuće – stana. Iz navedenog da nesporno proizlazi da podnositelj zahtjeva ispunjava sve uvjete za usvajanje zamolbe-zahtjeva od 9. svibnja 2011. za ostvarivanje prava na novčanu naknadu u svrhu stambenog zbrinjavanja u vlastitom aranžmanu. Nadalje, tužitelj da je u zahtjevu – zamolbi naveo ukupno devet članova svoje obitelji koji imaju pravo na novčanu naknadu u svrhu stambenog zbrinjavanja u vlastitom aranžmanu za period od dana potpisivanja Ugovora o darovanju građevinskog materijala dana 17. travnja 2012. do najdalje 15 dana od dana tehničkog pregleda objekta i useljenja u izgrađenu kuću u K.. Navodi se da je neprihvatljivo postupanje tuženika suprotno shvaćanju i mišljenju Visokog upravnog suda a to pravno shvaćanje i mišljenje da ukazuje da podnositelj zahtjeva ispunjava uvjete za naknadu za smještaj njega i njegove obitelji u skladu sa Zaključkom Vlade RH od 17. srpnja 2008. Konstatacija tuženika da su podnositelj zahtjeva i članovi njegove obitelji stanovali u M., O., prema mišljenju podnositelja zahtjeva da je irelevantan u konkretnoj pravnoj stvari, jer da Regionalni ured u Z. nije postavljao nikakve uvjete gdje će i po kojoj cijeni nositelj prava stanovati, koliku će cijenu najma plaćati, već da su pozvali podnositelja zahtjeva da ima pravo na naknadu za smještaj u privatnom smještaju za vrijeme dok traje izgradnja kuće, po kojem pozivu da je podnositelj zahtjeva i postupio 9. svibnja 2011. a sve sukladno Zaključku Vlade RH od 17. srpnja 2008. godine. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano rješenje tuženika poništi te da sud sam riješi predmetnu upravnu stvar odnosno da predmet vrati drugostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navode tužitelja cijeni neosnovanim. Navodi se naime, u bitnome, da je osporavano rješenje doneseno u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: .. od 29. siječnja 2020., kojim su poništeni presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: … od 31. kolovoza 2018. kao i rješenje tuženika od 20. veljače 2017., a tuženiku naloženo donijeti novo rješenje u svezi sa žalbom tužitelja (žalba je izjavljena zbog šutnje uprave). Visoki upravni sud Republike Hrvatske da je u opisanoj presudi izložio svoje shvaćanje koje da je tuženik u nastavku postupka osporenim rješenjem i prihvatio što da je razvidno i iz samog obrazloženja osporavanog rješenja pa da stoga nisu točne tvrdnje tužitelja da je rješenje u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem i mišljenjem suda. Također da nisu točne i da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi izrazio shvaćanje da on ispunjava uvjete za naknadu sukladno Zaključku Vlade Republike Hrvatske od 17. srpnja 2008. jer da to ne proizlazi iz opisane presude te da Visoki upravni sud nije ulazio u meritum stvari već da je rješenje tuženika kao i presudu prvostupanjskog suda poništio iz razloga proceduralne naravi. Razlozi radi kojih tužitelj ne ostvaruje pravo na potporu temeljem Zaključka Vlade Republike Hrvatske, Klasa: 370-01/08-02/01, Urbroj: 5030118-08-3 od 17. srpnja 2008. da su obrazloženi u pobijanom rješenju te da pri tim razlozima tuženik ostaje i dalje. Tužitelj da u tužbi potvrđuje da je cijelo vrijeme kako prije ostvarivanja prava na stambeno zbrinjavanje tako i u vrijeme realizacije toga prava, sa članovima obitelji živio u kući u privatnom vlasništvu na adresi O., M., S.. Isti da ni u jednom trenutku nisu bili smješteni u kući u državnom vlasništvu pa iz nje iselili, što da je kumulativni uvjet za ostvarivanje prava na potporu sukladno točki 2. navedenog Zaključka. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane.

4.U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem ročišta za raspravu svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              5.Na ročištu za raspravu održanom dana 04. lipnja 2020. tužitelj je ostao u cijelosti kod navoda tužbe i tužbenog zahtjeva dodajući da je primopredaja njegove kuće, koja je obnovljena, izvršena dana 01. travnja 2015. kada je u istu i uselio, da je ovih dana kuća ucrtana i evidentirana u katastru te da se tek sada može prijaviti na tu adresu iako u kući živi od travnja 2015., nakon izvršene primopredaje. U spis predmeta predao je rješenje nadležnog ureda za katastar od 27. travnja 2021. te izvod iz katastarskog plana istog datuma.

              6.Tuženik na navedeno ročište za raspravu nije pristupio, iako uredno pozvan.

7.Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih ovome spisu kao i cjelokupnog spisa koji je ovom sudu dostavljen uz odgovor na tužbu. 

8.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud cijeni da tužbeni zahtjev  nije osnovan.

              10.Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podataka spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je te među strankama nije sporno da je tužitelj dana 09. svibnja 2011. odnosno 30. travnja 2014. podnio zahtjev – zamolbu za ostvarivanje novčane naknade za smještaj u privatnom smještaju njega i članova njegove obitelji, a sukladno Zaključku Vlade Republike Hrvatske, Klasa: 370-01/08-2/01, Urbroj: 5030118-08-3 od 17. srpnja 2008. (dalje: Zaključak Vlade RH od 17. srpnja 2008.); da je tuženik tužitelju pisanim putem odgovorio, u bitnome, da nije u mogućnosti udovoljiti njegovom zahtjevu; da je tužitelj upućivao požurnice te da je dana 03. siječnja 2017. podnio i žalbu zbog šutnje uprave tražeći u bitnome da drugostupanjsko tijelo samo riješi stvar ili da to naloži prvostupanjskom tijelu.

              11.Nadalje je razvidno da je tuženik navedenu žalbu rješenjem od 20. veljače 2017. odbacio. Tužitelj je protiv istog pred ovim sudom pokrenuo upravni spor u kojem je presudom, poslovni broj: … od 31. kolovoza 2018., ovaj sud tužbeni zahtjev odbio potvrđujući pravilnost stajališta tuženika prema kojem je zahtjev podnesen u stvari koja nema karakter upravne stavi te da stoga nije bilo osnove za donošenje prvostupanjskog rješenja primjenom odredbe članka 114. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP). Tužitelj je na tu presudu izjavio žalbu povodom koje je Visoki upravni sud u Zagrebu, presudom, poslovni broj: .. od 29. siječnja 2020. poništio navedenu prvostupanjsku presudu kao i gore navedeno rješenje tuženika u kojoj presudi je u bitnome izraženo stajalište da kada bi zahtjevi kakav je predmetni bili izuzeti iz odlučivanja u upravnom postupku da bi tada bili izuzeti i iz kontrole zakonitosti u upravnom sporu a što je sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u Odluci broj: .. od 13. svibnja 2015. neprihvatljivo te je tuženiku naloženo donijeti novo rješenje po žalbi tužitelja.

              12.U izvršenju navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tuženik je donio ovdje osporavano rješenje od 01. lipnja 2020. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za ostvarivanje novčane naknade u svrhu stambenog zbrinjavanja uz obrazloženje, u bitnome, da istome nije izdana isprava o pravu na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana ili kuće u državnom vlasništvu pa da stoga ne ulazi u kategoriju korisnika prava iz točke 1. Zaključka Vlade RH od 17. srpnja 2008. te da obzirom na to da nije bio korisnik kuće ni stana u državnom vlasništvu iz kojeg/g je iselio te da se stambeno zbrinuo u vlastitom aranžmanu do obnove/izgradnje kuće darovanim građevnim materijalom isti da ne ulazi ni u kategoriju korisnika prava iz članka 2. istog Zaključka.

13.Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 31. siječnja 2011. suglasnošću Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, Uprave  za područja posebne državne skrbi, ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje organiziranom ugradnjom i darovanjem osnovnog građevnog materijala za popravak i obnovu vlastite kuće/stana u Z. ž., O., K. … na kč.br. …, zk.ul. …k.o. K. te da je tužitelj u vrijeme ostvarivanja navedenog prava sa članovima obitelji boravio na adresi M., S. .., O. u vlastitom aranžmanu. Nadalje, nije sporno da je sa tužiteljem kao korisnikom u izvršenju opisane suglasnosti dana 17. travnja 2012. sklopljen Ugovor o darovanju osnovnog građevnog materijala i organiziranoj ugradnji te da je taj Ugovor realiziran odnosno da je tužitelj po izvršenom tehničkom pregledu sa adrese M., S. ..., O. preselio u svoju obnovljenu kuću.

14.Sporno je među strankama da li je osporavano rješenje tuženika pravilno i zakonito odnosno da li tužitelj ulazi u kategoriju korisnika prava  iz Zaključka Vlade RH od 17. srpnja 2008.

15.Prema točki 1. navedenog Zaključka korisnik stambenog zbrinjavanja i članovi njegove obitelji kojima je izdana isprava o pravu na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana ili kuće u državnom vlasništvu od Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva sukladno Zakonu o područjima posebne državne skrbi a nije uveden u posjed stana ili kuće u državnom vlasništvu zbog toga što isti stambeni objekt nije obnovljen, odnosno nije kupljen ili u njemu trenutno boravi drugi korisnik koji se treba iseliti,  mogu ostvariti pravo na novčanu naknadu u iznosu od 25,00 kn na dan po osobi u svrhu stambenog smještaja u vlastitom aranžmanu a do uvođenja u posjed stana ili kuće u državnom vlasništvu. Točkom 2. istog Zaključka korisnik stambenog zbrinjavanja i članovi njegove obitelji koji borave u stanu ili kući u državnom vlasništvu i kojima je izdana isprava o pravu na stambeno zbrinjavanje darovanjem osnovnog građevnog materijala od Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva sukladno Zakonu o područjima posebne državne skrbi, a radovi obnove ili izgradnje kuće još nisu završeni, kada se isele iz stana ili kuće u državnom vlasništvu mogu ostvariti pravo na novčanu naknadu u iznosu od 25,00 kn na dan po osobi u svrhu osiguranja stambenog zbrinjavanja u vlastitom aranžmanu, a do završetka obnove odnosno izgradnje kuće sukladno rokovima iz ugovora o darovanju građevnog materijala.

16.S obzirom na podatke spisa predmeta dostavljenog uz odgovor na tužbu, a imajući u vidu naprijed citirani Zaključak, po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporavano rješenje tuženika, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

17.Naime, polazeći navedenog Zaključka te svih prednjih utvrđenja, a posebno od nesporne činjenice da je dana 31. siječnja 2011. suglasnošću nadležnog Ministarstva tužitelj ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje organiziranom ugradnjom i darovanjem osnovnog građevnog materijala za popravak i obnovu svoje kuće, da tužitelj i članovi obitelji u vrijeme ostvarivanja prava nisu bili smješteni u stambenoj jedinici u državnom vlasništvu već su boravili na adresi M., S. .., O., u vlastitom aranžmanu, da je sa tužiteljem u izvršenju navedene suglasnosti dana 17. travnja 2012. sklopljen Ugovor o darovanju osnovnog građevnog materijala i organiziranoj ugradnji a koji Ugovor je u cijelosti realiziran na teret državnog proračuna te da je tužitelj sa članovima obitelji nakon izvršenog tehničkog pregleda sa gore navedene adrese preselio u svoju obnovljenu kuču,   to je, po ocjeni ovoga suda, tuženik pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužitelja za ostvarivanje novčane naknade u svrhu stambenog zbrinjavanja jer na strani tužitelja nisu ispunjeni uvjeti iz Zaključka Vlade RH d 17. srpnja 2008. Ovaj sud obrazloženje osporavanog rješenja prihvaća kao pravilno i zakonito obzirom da su u osporavanim rješenjem dani jasni, valjani i potpuni razlozi za rješavanje konkretne upravne stvari.

18.Tužitelj navodima u tužbi i tijekom ovoga spora, po ocijeni ovog suda, nije doveo u sumnju  pravilnost utvrđenja tuženika iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja pa ovaj sud prigovore tužitelja ne nalazi osnovanim niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Pri tome je, u odnosu na tužbene navode da je osporavano rješenje, koje je doneseno u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj …. od 20. siječnja 2020., u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem  izraženim u toj presudi a koje da ukazuje da podnositelj zahtjeva ispunjava uvjete za naknadu za smještaj njega i njegove obitelji u skladu sa Zaključkom Vlade RH od 17. srpnja 2008., za reći da ovaj sud smatra da je tuženik u izvršenju navedene presude postupio po istoj. Naime, Visoki upravni sud Republike Hrvatske se u navedenoj presudi, kako to tuženik pravilno navodi u odgovoru na tužbu, nije upuštao u meritum spora, već je zauzeo stajalište da zahtjevi kakav je predmetni ne mogu biti izuzeti iz odlučivanja u upravnom postupku  a time i iz kontrole zakonitosti u upravnom sporu.

19.U svemu izloženom, osporavano rješenje tuženika je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju istog nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a,  na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

              20.Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 14. lipnja 2021.

                                                                                                                              S U T K I NJ A

 

                                                                                                                              Marica Goreta, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, pisano, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

  

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.