1

                            Poslovni broj 33 Gž-1893/2021-2

 

 

  Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zagrebu

   Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

        Poslovni broj 33 Gž-1893/2021-2

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. A. pok. I., iz D., OIB…, zastupanog po punomoćnici B. S. R., odvjetnici iz D., protiv tuženika 1/C. P. Z., iz V. B., L. OIB… i 2/P. J. F., R., V. B., OIB…, koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz D. te 3/M. St. P. iz B., R. S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika 1/C. P. Z. i 2/P. J. F. protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-256/2021. od 13. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 14. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

             

              Odbija se žalba tuženika 1/C. P. Z. i 2/P. J. F. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-256/2021 od 13. travnja 2021. u odnosu na te tuženike.

             

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

I. Utvrđuje se da je tužitelj E. A. pok. I. vlasnik cjeline čest. zem. 4.. zk.ul. 1.. k.o. D., a koje vlasništvo je stečeno dosjelošću, pa su tuženici dužni, kao zakonske i oporučni nasljednici pok. A. R. pok. Š., G. (Đ.) R. i Lj. R. ud A., trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na ovoj nekretnini uz prethodno brisanje do sada svih svojih uknjiženih prava na istoj i prava svoga pravnog prednika, a sve na temelju ove presude.

II. Odbija se zahtjev tuženika C. P. Z. i P. J. F. za naknadom parničnog troška u iznosu od 8.612,50 kn.

 

2. Protiv navedene presude tuženici 1/ C. P. Z. i 2/P. J. F. (dalje: tuženici) su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 – dalje: ZPP). Žalitelji predlažu da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. U predmetnom postupku tužitelj traži da sud utvrdi da na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva čest. zem. 4.. k.o. D., koja je u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja na ime A. R. pok. Š. i Đ. R. pok. Š., pri čemu su nasljednice pok. A. R. bile supruga Lj. R. i sestra Đ. R., čiji su nasljednici sadašnji tuženici (3/tuženik je nasljednik Lj. R., a žalitelji nasljednici pok. G. (Đ.) R.). Tužitelj u tužbi navodi i da sporna nekretnina zajedno s čest.zgr. 2.. k.o. D., česti. zgr. 3… i čest. zem. 4… k.o. D., kojih je tužitelj uknjižen kao vlasnik, u novoj izmjeri nose katastarsku oznaku kat.čest. 3.. k.o. D. - kuća i dvorište, te da je 1989. kupio čest. zgr. 2.., te čest. zem. 4.. i 4.. k.o. D. od pok. A. R. i Đ. R. od kada se nalazi u nesmetanom posjedu istih.

 

6. Iz preslike izjave Đ. R. pok. S. od 5. travnja 1991. sud je utvrdio, da je isti u svoje ime i ime Đ. R. kao punomoćnik izjavio da je prodao E. A. stan u prizemlju i potkrovlju zgrade 2.. k.o. D. te mu je prenio pravo korištenja čest. zem. 4.. k.o. D., koja služi za redovnu uporabu zgrade.

 

7. Sud je proveo očevid na licu mjesta, te navodi da je utvrdio da se predmetna nekretnina nalazi u D., na P., u naravi predstavlja taracu u čest. zgr. 2.. k.o. D. na istom nivou kao i zgrada, a ispod tarace se nalazi autobusna stanica, da iz zgrade 2.. k.o. D. tri poslovna prostora imaju izlaz na taracu, na kojoj se nalaze stolice i stolovi od kafića koji čini jedan poslovni prostor, reklamni štandovi, bicikli te pričvršćeni pano s reklamama.

 

8. Radi utvrđenja činjenice posjeda sporne nekretnine sud je saslušao svjedoke I. B., Đ. M., I. G. i D. I., te tužitelja kao stranku.

 

9. Iz iskaza svjedoka I. B. proizlazi da je, prije nego što je tužitelj kupio kuću, na spornoj površini bio vrt (đardin) koji je obrađivao stariji čovjek po prezimenu K., dio se koristio kao dvorište i sve je bilo ograđeno, i koristilo se kao privatno vlasništvo a ne kao javni prostor.

Iz iskaza svjedoka Đ. M. proizlazi da je kuća na P. u vlasništvu tužitelja od 90-ih godina prošlog stoljeća, kao i taraca ispred kuća, preko koje se ulazi u poslovne prostore u prizemlju, dok se u preostali dio kuće ulazi posebnim ulazom s druge strane. Taraca u naravi predstavlja okućnicu te su on i tužitelj išli u C. razgovarati s gospodinom R. u vezi kupnje tarace, pred rat jedno godinu-godinu i pol dana, da su se tužitelj i gospodin R. dogovorili oko kupnje tarace te mu je tužitelj kasnije rekao da je sve riješeno i plaćeno, te da nitko tužitelju nije osporavao korištenje tarace.

Svjedok I. G. iskazao je da je osobno pomogao tužitelju zamijeniti ogradu tarace, preko koje se ulazi u poslovne prostore u prizemlju tužiteljeve kuće, te nije bilo ništa sporno oko korištenja tarace a za držanje reklama on je, dok je bio u najmu jednog od poslovnih prostora 2013-2019. godine, plaćao Gradu D. komunalni doprinos te je Grad vodio tužitelja kao vlasnika tarace.

Svjedok D. I. iskazao je da je taraca prije bila vrt a on to zna jer živi točno preko puta, prije su je koristili prijašnji vlasnici kuće kao vrt a kasnije tužitelj, te je vrt bio ograđen kao i taraca koju je tužitelj renovirao.

 

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je dio kuće kupio 1989., a drugi 1990., od A. R., te je jedna parcela činila kuću, spornu taracu, vrt sa druge strane kuće te je čak i autobusno stajalište bilo dio te parcele. Pet godina od kupnje, kada su iz poslovnih prostora izašli zaštićeni najmoprimci koji su koristili spornu taracu, on je isplatio gospodina M. K. i stupio u neposredni posjed tarace i cijelog prizemlja kuće, te je uredio taracu koja se koristi za potrebe poslovnih prostora. Da je kod A. R. u C., s kojim je bila supruga Lj. R., išao jer vlasničko stanje tarace nije bilo riješeno nego je bila upisana kao društveno vlasništvo te je naknadno platio za taracu, a R. mu je rekao da bi mu to bilo puno skuplje da se on imao volje baviti s općinom. Nitko nikada nije osporavao posjed a za taracu nisu pisali dodatak ugovoru da izbjegnu nuđenje Općine jer je njima trebalo ponuditi na prvokup. Nije osobno kontaktirao G. R. već je ona izdala punomoć bratu A. za prodaju kuće i zemlje.

 

11. Na temelju navedenog sud zaključuje, da je utvrđeno da se tužitelj nalazi u neprekidnom dugogodišnjem posjedu tarace uz zgradu te istu koristi za potrebe poslovnih prostora koji se nalaze na čest. zgr. 2.. k.o. D. koji izlaze na tu taracu u kojem ga posjedu nitko nikada nije smetao, a poštenje posjeda se predmnijeva. Radi toga je sud, na temelju čl. 159. st. 3. i čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 9/06, 141/06, 146/08, 38/09, dalje: ZV), prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

12. Pravilan je, s obzirom na citirane iskaze svjedoka i tužitelja zaključak, da je tužitelj u dugogodišnjem, istinitom i poštenom posjedu tarace koji nikada nitko nije ometao, od 1995. godine.

 

13. Iako se u ugovoru, kojim je tužitelj stekao čest.zgr. 2.. k.o. D. (pri čemu u novoj izmjeri čest.zgr. 2.. i čest.zem. 4.. k.o. D. imaju istu katastarsku oznaku kčbr. 3… – kuća i dvorište k.o. D.) doista ne spominje sporna čest.zgr. 4.. k.o. D., niti tužitelj ima ikakvu ispravu za tu nekretninu (za što je razloge životno i logično objasnio u svom iskazu), činjenica njegovog nesmetanog posjeda kroz dugi niz godina, kojem se vlasnici kuće uz taracu nisu protivili, ukazuje na to da je između njih doista sklopljen ugovor i u odnosu na tu nekretninu, te je isti izvršen.

 

14. Radi toga prigovor tuženika, kojim se osporava poštenje posjeda tužitelja, kao pretpostavka stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti, nije osnovan. Poštenje posjeda se presumira a tko tvrdi suprotno, mora to i dokazati. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj bio nepošteni posjednik, pri čemu se tuženici pozivaju na činjenicu, da je A. R. bio suvlasnik samo ½ dijela nekretnine. Činjenica, da je druga suvlasnica G. (Đ.) R. ovlastila svog brata na raspolaganje kućom i zemljištem čest.zgr. 2.. i čest. zem. 45.. k.o. D., upućuje i po mišljenju ovog suda na to, da je isti bio ovlašten raspolagati čitavom nekretninom, ali je sporna čest.zem. 4... k.o. D. u to vrijeme bila upisana kao društveno vlasništvo. Radi toga je logična i vjerodostojna tvrdnja tužitelja da u tom dijelu nema pisanih tragova, ali da je platio i spornu česticu (pri čemu je cijena bila niža upravo zato što je postojao upis društvenog vlasništva, odnosno, prema tadašnjim propisima, moglo se prenijeti pravo korištenja uz pravo vlasništva objekta, a koje je po samom zakonu, na temelju čl. 360. st. 1. i 2. ZV, postalo pravo vlasništva).

 

15. Sama činjenica, da tužitelj nesmetano, uz znanje tuženika, odnosno njihovih prednika, uživa spornu taracu koja je jedini ulaz u poslovne prostore, koji su u njegovom vlasništvu, a da oni tome nikada nisu prigovorili, ukazuje na osnovanost zaključka je imao i pravo na taj posjed, odnosno da se radi o poštenom posjedu.

 

16. Radi toga je materijalno pravo čl. 159. st. 3. ZV pravilno primijenjeno, kada je utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo sporne nekretnine dosjelošću.

 

17. U skladu s navedenim, na temelju odredbe čl. 368. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

Zagrebu 14. lipnja 2021.

 

 

                                                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                  Milena Frankić, v.r.